Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Zbogom nesvrstanosti

Objavljeno

na

Posjet premijera Plenkovića Izraelu samo tri dana nakon ustoličenja Donalda Trumpa u Bijeloj kući, vrlo je značajna poruka. Jer, u najavljenom Trumpovu vanjskopolitičkom zaokretu, u kojem je borba protiv radikalnog islamizma prioritet, američki politički fokus se vraća na Bliski istok, a Izrael ponovno postaje privilegirani i deklarirani američki bliskoistočni partner stvaranju novoga svjetskog poretka.

I tajmingom i formatom posjeta Izraelu – uz Plenkovića su bili ministar obrane Damir Krstičević i Milijan Brkić kao voditelj međuparlamentarne skupine prijateljstva Hrvatske i Izraela – nova hrvatska vanjska politika je nedvojbeno izišla iz zone nesvrstanosti i doslovce se – svrstala.
Otvorena vrata Angele Merkel
Najznačajnije točke vanjskopolitičkog serijala svrstavanja su Plenkovićevi posjeti BiH, Ukrajini i Njemačkoj, kao i kritizirani i ismijavani radni posjet predsjednice Grabar-Kitarović SAD-u u vrijeme predsjedničke tranzicije.

Iz susjedne BiH hrvatski premijer je kao odgovor na potporu reformiranju države na europskim demokratskim vrijednostima i pravnim načelima dobio uhićenja i finalizaciju istrage protiv pripadnika HVO-a iz Orašja. Može se to čitati kao udruženi odgovor svih triju BH političkih establishmenta. Kod kuće je od desnih – nesvrstanih dobio kritiku tajnih službi, a od lijevih- nesvrstanih podsmijeh.

Logično je i očekivano da je na njegovo aktivno svrstavanje uz europsku politiku u Ukrajini, ponudom hrvatske savjetodavne pomoći za reintegraciju okupiranih Donjecka i Luganska, a možda i Krima, nezadovoljstvo izrazila Moskva. No mnogo nervoznije na tu je europsku političku deklaraciju reagirala domaća nesvrstana ljevica – pripisujući je podrugljivo neiskustvu i euro – činovničkom mentalitetu premijera.

Posjet Njemačkoj je prošao tiho kao da se to podrazumijeva. Ali nije baš tako. Nakon lex Perkovića, berlinska vrata Angele Merkel su gotovo tri godine bila zatvorena i za bivšeg premijera Milanovića i za bivšeg predsjednika Josipovića. Tek nakon promjena na Pantovčaku i u Banskim dvorima uslijedio je niz posjeta: predsjednica Grabar-Kitarović, premijer Orešković i sad naposljetku Plenković. Bez obzira na trenutačne političke slabosti kancelarke Merkel i na njezine povremene nenadane istočne ljubavi (Vučić, Tsipras), Hrvatska je Njemačkoj uvijek onaj ultimativni strateški partner u jugoistočnoj Europi, baš kao i Njemačka Hrvatskoj u Europskoj uniji. I važno je da vrata njemačke kancelarke uvijek ostanu otvorena hrvatskom premijeru i hrvatskoj predsjednici.

Mnogo podsmijeha i kritike izazvao je posjet predsjednice SAD-u kao pokušaj da još u tranzicijskom razdoblju s hrvatskim političkim pozicijama upozna ljude koji su dio nove Trumpove administracije ili su u poziciji utjecati na formiranje njegove politike prema jugoistočnoj Europi. Posjet je doduše iznimno loše iskomuniciran. No znakovito je da su nad navodno ugroženim dostojanstvom države najviše naricali politički i medijski akteri iz nesvrstanog spektra, isti oni koji su gromoglasno pljeskali vanjskopolitičkim uspjesima bivšeg predsjednika Mesića nakon što ga je vijencem od orhideja okitila direktorica hotela na Baliju.
Obuka terorista
Plenkovićev posjet Izraelu, koji su i izraelski i hrvatski premijer iskomunicirali vrlo škrto, no iz sastava izaslanstva se dade zaključiti da su sigurnosna i obrambena suradnja bile visoki prioritet razgovora, došao je kao točka na „i“, kao objava raskida s jugoslavenskim nasljeđem politike nesvrstanosti. To je nasljeđe u Hrvatskoj obnovljeno nakon 2000. ( Račan– Mesić), kohabitiralo je s Mesićem na Pantovčaku, a Sanaderom i poslije Kosor u Banskim dvorima i doživjelo potpunu afirmaciju od 2012. do 2015. s Josipovićem na Pantovčaku, Milanovićem u Banskim dvorima i Vesnom Pusić na Zrinjevcu. Odnosi Hrvatske i Izraela su upravo lakmus papir tog nesvrstanog nasljeđa.

U optici nesvrstane jugoslavenske (i ne samo jugoslavenske) politike, Izrael je uvijek bio neprijateljska država, štićenica najveće i najomraženije imperijalističke sile – SAD-a, dok su Palestinci bili „naši dečki“. Ne samo da je bivša Jugoslavija u izraelsko-palestinskom sukobu politički službeno podržavala Yassera Arafata i PLO, već je i obučavala njihove pripadnike za terorističke napade, između ostalog i na čuvenoj pančevačkoj akademiji JNA, kao što je obučavala čitav niz pripadnika revolucionarnih pokreta i iz tzv. Trećeg(nesvrstanog) svijeta i iz zapadnih zemalja, pružala im utočište nakon izvedenih napada (npr. Jednom od najpoznatijih terorista tog doba Carlosu zvanom Šakal, pripadnicima njemačke terorističke grupe Baader-Meinhof).

Svi oni koji su najveće neprijatelje vidjeli u zapadnim vrijednostima, SAD-u i NATO-u i bili spremni suprotstaviti im se revolucionarnim nasiljem i terorom, promovirajući pobjedu komunizma u svijetu, bili su prijatelji i štićenici nesvrstane Jugoslavije.

U mentalnom nesvrstanom nasljeđu Izrael je i danas neprijatelj. Ali to sljedbenici nesvrstane politike u Hrvatskoj više ne izgovaraju javno, s državnih adresa, već tu poruku prenose mediji- baštinici nesvrstane tradicije, organizacije civilnog društva… I to se u hrvatskim medijima jako dobro vidi u njihovu odnosu prema izraelsko-palestinskom sukobu. No i u službenoj hrvatskoj politici to se moglo primijetiti primjerice u veličanju UN-a i obnovi veza s umirućim pokretom nesvrstanih (osobito za mandata predsjednika Mesića), u izletničkim inicijativama Vesne Pusić da Hrvatska prizna palestinsku državu (što je EU zaustavila) pa čak i u staroj retorici u kojoj se NATO još uvijek naziva prijeteći – NATO – pakt. Kao da tenkovi saveza čija smo članica stižu u napad već sutra – iz smjera Trsta.

No baštinici nesvrstanosti u hrvatskoj vanjskoj politici našli su novu ulogu za državu Izrael s kojom zapravo nikad nisu željeli istinsku međudržavnu suradnju. Nastojali su Izrael i sjećanje Židova na holokaust i NDH upotrijebiti u svojim „ratovima“ protiv fašizma u današnjoj Hrvatskoj, ratovima s izmišljenim neprijateljem koji su zapravo okosnica politike postjugoslavenskog regiona. Politika zloupotrebe Izraela za unutarhrvatske političke obračune, doživjela je svoj vrhunac govorom predsjednika Josipovića u Knessetu, početkom 2012. godine, u kojem je podsjetio na ustašku otrovnu guju, koja je oslabljena, ali još uvijek gmiže među nama.
Amerika via Izrael
Uz upravo pristiglog Milanovića u Banske dvore, upravo taj je govor označio simbolični početak trogodišnjeg povratka Hrvatske u eru boljševičkog upravljanja, balkanskog regionalnog povezivanja, širenja prezira prema EU i NATO-u, Amerika je ponovo postala omražena imperijalistička sila (čak i Obamina Amerika), a Hrvatska se naposljetku našla bodljikavom žicom ograđena od šengenske Europe, spremna pasti u ruski i balkanski zagrljaj čim se europski poredak malo zatrese.

Zato je danas, kada se i europski i svjetski poredak ozbiljno tresu, Plenkovićev suradnički posjet Izraelu iznimno važna politička deklaracija. Kao što je bilo važno da je Netanyahu pozvao Hrvatsku upomoć u gašenju požara u Haifi i da je Hrvatska poslala kanadere.

Sigurnosno i obrambeno optimalna opcija hrvatske vanjske politike jest postati privilegirani američki partner u jugoistočnoj Europi, kao što je to Izrael na Bliskom istoku. Put koji vodi preko Jeruzalema je dobar put u privilegirano američko partnerstvo. I idealan put za reći Good Bye nesvrstanosti.

Višnja Starešina / SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari