Connect with us

Kolumne

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Published

on

Otišao je i posljednji od trojice velikih, koji su političkim pritiskom naprosto natjerali tadašnju Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku.

U Frankfurtu je umro Johann Georg Reißmüller, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), dugogodišnji urednik i dopisnik lista koji neformalno sukreira politiku njemačkih vlada.

U Hrvatskoj će se još i prisjetiti tadašnjega njemačkog vanjskopolitičkog ministra Hansa Dietricha Genschera, koji je bio politički motor operacije međunarodnog priznanja Hrvatske sve do završnog čina, do noći sa 16. na 17. prosinca 1991., kada je na maratonskom sastanku ministarskog vijeća EZ-a, u vrijeme kada je Hrvatska bila pred ratnim slomom, pred jutro stavio na stol ultimatum: “Ako to ne učinimo zajednički kao EZ, Njemačka će priznati sama.”

Neki će se u Hrvatskoj sjetiti i tadašnjega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, koji je stajao iza svoga vanjskopolitičkog ministra.

No potpuno je zaboravljena uloga trećeg čovjeka, J. G. Reißmüllera, koji je presudno oblikovao njemačko javno mnijenje i doslovce tjerao njemačku politiku prema međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Izluđivao Kohla

Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije.

“Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg.

Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj.

On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.

Iz perspektive onog nečeg što se danas u Hrvatskoj naziva novinarstvom, Reißmüllerovi izbori i postupci posve su neshvatljivi.

Kad mu se kao mladom doktoru prava i perspektivnom novinaru FAZ-a ukazala prilika birati dopisničku destinaciju, nije niti pokušao izabrati neko od prestižnih odredišta poput Pariza, Rima ili Washingtona, već je 1967. godine otišao za dopisnika u Beograd. Još iz toga prvog dopisničkog mandata potječu njegove duboke spoznaje o jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu i Titovu komunističkom raju.

Kao Nijemac rođen u Češkoj, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio prisiljen emigrirati u Njemačku pred ljepotom revolucionarnog češko-sovjetskog raja, prvih tridesetak godina svojeg novinarskog rada Reißmüller je posvetio sudbini država porobljene srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Posljednjih desetak godina, od 1989. do 1999. godine, posvetio je njihovu oslobađanju i pripremi za ponovnu europsku integraciju.

Ništa nije tražio

Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa.

Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti.

Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.

Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata.

Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru.

I Reißmüllerov se odlazak dogodio u simboličnom trenutku: dan nakon što je u Zagrebu ipak postavljen spomenik Franji Tuđmanu, nekoliko dana prije obljetnice presudne europske odluke o priznanju Hrvatske.

U vrijeme kada srednja, istočna i jugoistočna Europa postaju prepoznatljivi sukreatori novog ciklusa promjene EU-a i zagovornici povratka Europe europskim vrijednostima.

Ali, nažalost, i u vrijeme kada hrvatska državna politika ostaje slijepa na te trendove i gura nas natrag – na istočnu stranu povijesti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari