Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Objavljeno

na

Otišao je i posljednji od trojice velikih, koji su političkim pritiskom naprosto natjerali tadašnju Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku.

U Frankfurtu je umro Johann Georg Reißmüller, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), dugogodišnji urednik i dopisnik lista koji neformalno sukreira politiku njemačkih vlada.

U Hrvatskoj će se još i prisjetiti tadašnjega njemačkog vanjskopolitičkog ministra Hansa Dietricha Genschera, koji je bio politički motor operacije međunarodnog priznanja Hrvatske sve do završnog čina, do noći sa 16. na 17. prosinca 1991., kada je na maratonskom sastanku ministarskog vijeća EZ-a, u vrijeme kada je Hrvatska bila pred ratnim slomom, pred jutro stavio na stol ultimatum: “Ako to ne učinimo zajednički kao EZ, Njemačka će priznati sama.”

Neki će se u Hrvatskoj sjetiti i tadašnjega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, koji je stajao iza svoga vanjskopolitičkog ministra.

No potpuno je zaboravljena uloga trećeg čovjeka, J. G. Reißmüllera, koji je presudno oblikovao njemačko javno mnijenje i doslovce tjerao njemačku politiku prema međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Izluđivao Kohla

Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije.

“Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg.

Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj.

On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.

Iz perspektive onog nečeg što se danas u Hrvatskoj naziva novinarstvom, Reißmüllerovi izbori i postupci posve su neshvatljivi.

Kad mu se kao mladom doktoru prava i perspektivnom novinaru FAZ-a ukazala prilika birati dopisničku destinaciju, nije niti pokušao izabrati neko od prestižnih odredišta poput Pariza, Rima ili Washingtona, već je 1967. godine otišao za dopisnika u Beograd. Još iz toga prvog dopisničkog mandata potječu njegove duboke spoznaje o jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu i Titovu komunističkom raju.

Kao Nijemac rođen u Češkoj, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio prisiljen emigrirati u Njemačku pred ljepotom revolucionarnog češko-sovjetskog raja, prvih tridesetak godina svojeg novinarskog rada Reißmüller je posvetio sudbini država porobljene srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Posljednjih desetak godina, od 1989. do 1999. godine, posvetio je njihovu oslobađanju i pripremi za ponovnu europsku integraciju.

Ništa nije tražio

Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa.

Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti.

Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.

Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata.

Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru.

I Reißmüllerov se odlazak dogodio u simboličnom trenutku: dan nakon što je u Zagrebu ipak postavljen spomenik Franji Tuđmanu, nekoliko dana prije obljetnice presudne europske odluke o priznanju Hrvatske.

U vrijeme kada srednja, istočna i jugoistočna Europa postaju prepoznatljivi sukreatori novog ciklusa promjene EU-a i zagovornici povratka Europe europskim vrijednostima.

Ali, nažalost, i u vrijeme kada hrvatska državna politika ostaje slijepa na te trendove i gura nas natrag – na istočnu stranu povijesti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari