Pratite nas

Običaji

Vjekovima ponosna stoji pod nebeskom kapom…

Objavljeno

na

Mnogi ratovi kročili su Hercegovom zemljom. Mnogi sinovi ugradili su svoje živote u povijest i budućnost ove grude, za opstanak svog naroda na ovim prostorima.

[ad id=”93788″]

Nebrojene majke i danas su zavijene u crno, u znak opomene na silne žrtve uklesane u povijest ove Humske zemlje. Mnoge su bure i oluje, nevolje i nedaće, pritiskale ovu šaku crnice. Mnogi su je prisvajali, mnogi su je bez ikakvog prava svojom zemljom zvali.

diva grabovčeva molitva Photo by Damir Mišura

Bezbrojne priče, strahote i tajne krije ona u sebi. Šuti zemlja, jer kad bi pričala kazivala bi krvave legende i preteške predaje. Teška je i krvava njena povijest! Ali ona se jošte ne da! Vjekovima ponosna stoji pod nebeskom kapom, nijemo krijući u sebi ožiljke i rane koje su joj nepravedno zadali.

bile

U mučeničkom trudu obrađivali su zemlju naši preci. Tvrdim žuljevima milovali lozu, svojim znojem napajali smokvu, vrelim staračkim suzama šipak umivali, u ranu zoru brali duhan, u pustoj noći brojili zrna pšenice za idući dan…

duvan

Nerijetko su naši stari, sa svežnjem na ramenu, odlazili u strani, tuđi svijet. Išli su po koru kruha, išli su da bi preživjeli. Teško je i preteško nekada bilo preživjeti na ovim prostorima, na ovoj goleti. No, naši preci se nisu dali slomiti!

narodna nošnja

Ispuštajući dušu nerijetko su znali opomenuti svoje potomke kako je ova zemlja dana od Boga. Jest, škrta je njena zemlja, ali Hercegovina ima dušu! Ima nešto sveto u njenom kršu i kamenu, u svakoj njenoj stopi. Pred samu smrt su se sjećali naši preci kako im je Hercegovina predana da ju čuvaju i brane, da je vole onako kako se to činilo od stoljeća sedmog, i predavali su je u ruke svojih potomaka s istom tom oporukom.

nošnja1

Svima nam je dobro znano kako je ova zemlja od pamtivijeka poznata i po svome vinu. Ne bez razloga, jer kažu da je najslađe ono što nastaje iz vlastite muke i truda. A vino na ovim prostorima nastaje baš tako, iz mnogo žrtve, znoja i zalaganja. Nije lako iz suhe i škrte zemlje dobiti kapi opojnog i slatkog vina. Po cijelu godinu strepi seljak nad svojom vinovom lozom. Boji se i kiše i suše, i vjetra i sunca, i žege i zime, boji se svega što bi moglo uništiti plodove njegovog mukotrpnog rada. Čuva hercegovački seljak svoju lozu, baš onako kako majka čuva svoje prvorođenče – hrani je suzama, miluje žuljevitim rukama, preporučuje u svojim molitvama…Dug je put od mlade loze koja se svojim sporim, čvorastim kretnjama penje ka suncu da bi se na kraju pretvorila u vino. Dok govorimo o vinu, zapravo pričamo o žili zemlje ispod kamena, žili kucavici koja će postati vinom. No, kad loza urodi plodom, zrelim i rumenim, slatkim i bijelim, grožđem, nitko nije sretniji od njega. Ubere tada plodove svoje muke, i odmara uz pjevanje mladog vina…

sinovi-hercegovine

Hercegovačka zemlja je od iskona poznata i po svojoj autentičnosti. Ne samo da se oduvijek dičila osebujnom prirodnom ljepotom, naročitim mentalitetom ljudi, zanimljivom i jedinstvenom prošlošću, nego ima i svoje vlastite narodne običaje, nošnje i napose – svoju autentičnu narodnu pjesmu – gangu. Malo koji je hercegovački dernek prošao bez glasne pjesme kršnih hercegovačkih mladića. Malo kad se nekad išlo kući poslije mise, a da se ljudi nisu sastali pred crkvom i zagangali, zaplesali, trusu zaigrali. A tek navečer, na silu! Stisnuti uz djevojačke grudi, nakićene ružmarinom i masliđanom, uz bukaru crnog vina, komad kruha ispod sača, zalogaj domaćeg sira i pršuta, gangali su mladići od sumraka do zore. Nažalost, u današnje vrijeme ganga polako izumire, gubi se. No, još uvijek se možemo čuti kako će naši stari, pa i mladi, rado protegnuti grlo stihovima: Kiša pada, zemlja vodu pije, blago onom tko zaljubljen nije ili nekom drugom gangom.

narodna nošnja iva

Ljepotu naše Hercegovine osjećaju nasmijani šipci u ogradama vrtova, mladi kukuruz i žuta pšenica, vinogradi i lipe. Kako onda da je mi ne osjetimo?! Kako da ju istinski ne proživimo, a usuđujemo se nazvati je našom zemljom. To što nazivamo našim, i što se pozivamo na to da je od davnina bilo naše, ne znači drugo nego da se i u budućnosti trebamo što bolje brinuti za našu zemlju – zemlju u kojoj živimo, u kojoj su nas roditelji odgajali i u kojoj ćemo mi sutra odgajati našu djecu. Ako želimo što svjetliju budućnost za sebe i svoje potomke, moramo se što prije osvijestiti i početi brinuti za očuvanje tradicije i običaja, jer će naša sadašnjost sutra biti povijest. Stoga moramo voditi računa o tome kakvu ćemo povijest ostaviti budućim generacijama.

Čuvajmo Hercegovinu u srcu! Neka se na našim usnama uvijek nađe ljubavi za nju – Hercegovinu nepokorenu!

Tekst napisao: Ivan Baćak/hrvatskonebo.com/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Običaji

Vojvoda Boško Ramljak: Mi smo prolazni, a Alka je vječna!

Objavljeno

na

Objavio

Prve nedjelje kolovoza, Boško Ramljak, po drugi će put, kao alkarski vojvoda, predvoditi sinjske alkare na ovogodišnjoj 304. Sinjskoj alci.

Ramljak iza sebe ima karijeru alkarskog momka, osam godina bio je harambaša, 12 godina bio je član Upravnog odbora VAD-a, a bio je i barjaktar. Ove godine, kao alkarski vojvoda, po drugi će puta predvoditi sinjske alkare.

Tim povodom, s ovim iskusnim članom VAD-a, koji Alku živi 365 dana u godini, i prekaljenim hrvatskim ratnikikom, dva puta ranjavanim i više puta odlikovanim, razgovarali smo ovih dana u Sinju.

Pred nama je 304. Sinjska alka. Vojvodo, je li sve spremno za početak prve trke, ovogodišnje, 304. Sinjske alke?

-Alkari i alkarski momci po prastarim običajima svojih pradjedova uvježbavaju se za 304.alkarska nadmetanja 4.kolovoza, i sve je spremno da otpočnu Bara,Čoja i Alka.

– Što je, što se same utrke tiče, novo u odnosu na prošlu godinu?

-Alka je nepromjenjiva i sve je strogo propisano statutom alke. Novo je samo nekoliko sudionika debitanata alkara i alkarski pratitelja.

Sinj i Cetinska krajina za Alku ne žive samo tih nekoliko dana početkom kolovoza, nego kroz čitavu kalenarsku godinu. Što je tijekom posljednjih 365 dana bilo ključno, a prošlo je ispod radara javnosti?

-Ključni su bili uzgoj konja u alkarskoj ergeli i veliki broj pomlatka u našoj konjušnici.

Za alkarskog vojvodu izabrani ste tijesnom većinom. Međutim, potpisnik ovih redova je po završetku 303. Sinjske alke bio nazočan kada vam je vaš prethodnik, Ante Vučić, čestitao riječima: “Ovo je bilo podizanje Alke za jedno koplje iznad”. Je li to ujedno bio i znak da su određena ranija mimoilaženja znak prošlosti?

-Kao na svakim izborima utrka je nemilosrdna a na kraju se vojvoda nikada u pobjedi ne uzvisi nego svi zajedno radimo na dobrobiti naše alke. Mi smo prolazni, a alka je vječna. Jednako viteški je pobjediti i izgubiti.

Na dan prošlogodišnje Alke u Sinju su se mogle čuti spekulacije kako će vaš govor uoči Alke bit vrlo kritizerski po određene dužnosnike, ali i neke procese koji se događaju u državi. Međutim, za većinu koja ga je čula, govor je bio čista suprotnost tim spekulacijama i svojevrsna politička platforma i poziv za zbijanje nacionalnih redova. Je li to smjer kojim se ide i dalje?

-Uloga alkarskog vojvode nije da nikog kritizira niti da iznosi svoje privatne političke stavove već sasvim suprotno.Vojvoda je domaćin i treba učiniti sve da se svi pa tako i političari osjećaju ugodno, i pritom se dotaknuti aktualnosti, a 2018 godina je bila prepuna predivnih događaja koji su ujedinili naciju i samim time “pljuvati” političare na sam dan pobjede koji je i za mene osobno veliki dan nije imalo nikakav smisao.

Dalmacija ima dva istaknuta brenda. Turizam i Alku. Kako ih ujediniti?

-Tu imamo veliki problema, i ja jako želim da ne nužno ne na samu alku ali svakako kroz alkarske pripreme turističke zajednice surađuju i afirmiraju alku jer sam siguran da bi smo u svakom trenutku nekoliko autobusa turista mogli ugostiti u našem gradu na obostrano zadovoljstvo i u tome vidim višestruku korist.

Tko je Boško Ramljak privatno?

Samozatajan čovjek koji najradije vrijeme provodi sa obitelji, bilo u vožnji biciklom ili na kavi sa dragim ljudima.

Na koncu, Vaša poruka našim čitateljima…

-Dođite na alku jer tko je jednom vidi poželi se vratiti.

R. Horvat/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Običaji

Legenda o Divi Grabovčevoj

Objavljeno

na

Objavio

U povodu obilježavanja „Divinog dana“, na Kedžaru hodočaste brojni vjernici iz okolnih općina a i  daleko šire. Tko je bila Diva Grabovčeva i što je „Divin dan“, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Rijetki su krajevi koji nemaju neku svoju legendu iz prošlosti. Jedna od poznatijih legendi ramskog kraja, svakako je legenda o Divi Grabovčevoj. Usmene predaje koje su se prenosile s koljena na koljeno, zabilježio je i u svojoj knjizi „Djevojački grob“, objavio Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti.

Legenda o Divi Grabovčevoj govori o mladoj djevojci koja je živjela u Rami u vremenu turske vladavine na ovi prostorima. Kao kći roditelja koji dugo nisu imali djece, Diva je bila obasipana pažnjom svojih roditelja i ukućana, svoga sela, ali i cijeloga kraja.

Kao djevojčica, privlačila je pozornost svojom bistrošću i mudrošću. Po ondašnjim običajima, kad je bila dovoljno odrasla, roditelji je šalju na čuvanje stada ovaca s ostalim pastirima na planinu Radušu. Kad je stasala u djevojku, bila je izrazito lijepa i tom svojom ljepotom plijenila pozornost velikog broja muškaraca.

Kako legenda kaže, jednom prilikom kada je sa svojim prijateljicama bila na mjesnom bunaru, pored njih nailazi turski mladić Tahirbeg s Kupresa i odmah je zapazio lijepu djevojku. Od tada je često tražio razlog da dođe u Ramu i Varvaru kako bi susreo Divu. Kako je vrijeme prolazilo, Tahirbeg se zaljubljuje u djevojku i jednom prilikom ju je zaprosio. Diva, koje je prema legendi bila izrazito pobožna i odana katoličkoj vjeri, tu prošnju odbija jer se ne želi udati za Turčina.

O toj prošnji ispričala je roditeljima, koji su je podržali u njezinome stavu. Drugi pokušaj prosidbe, na koju je Tahirbeg poslao svoje izaslanike i darove, Diva, a i njeni roditelji dali su isti odgovor. Ljutit i uvrijeđen zbog ponovnog odbijanja njegove prosidbe, Tahirbeg je vrebao priliku kako bi oteo djevojku i na silu je doveo sebi za ženu. Diva je izbjegavala izlazak iz kuće zbog straha od otmice, ali kad je došlo proljeće i vrijeme odlaska na planinu zbog ispaše stada, Divini roditelji su zamijenili ispašu sa svojim kumom Arslanagom i umjesto da ide na Radušu, Divu šalju na Vran. Nakon što joj se izgubio svaki trag, Tahirbeg šalje svoje sluge da špijuniraju i nađu gdje se djevojka sklonila. Poslije nekog vremena, sluge pronalaze mjesto gdje se Diva nalazi i kazuju svome gospodaru gdje je.

Tahirbeg sa svojim slugama odlazi na Vran s odlukom da se pod svaku cijenu „dokopa“ djevojke. Kad je našao Divu, pokušao ju je silovati, ali se djevojka borila i tako naljutila nasilnika koji je ubija nožem. Nakon što ju je ubio, na mjesto zločina stiže i Arslanaga, kum obitelji Grabovac i osvećuje djevojku. Diva je pokopana na Kedžari, mjestu gdje je ubijena.

S vremenom to mjesto postaje zavjetno mjesto na koje su brojne ramske djevojke odlazile. U početku, fratri su se protivili takvim hodočašćima, ali nakon što su uvidjeli da zabranama neće ništa postići, početkom prošloga stoljeća pozivaju tada poznatoga hrvatskog arheologa, Ćiru Truhelku da ispita što krije grob na koji mnogi hodočaste. Truhelka je otkopao grob i u njemu pronašao kostur ženske osobe u dobi o 16 – 17 godina. Prema kostima lica i tijela, zaključuje da je djevojka bila izrazite ljepote.

Nakon što je završio istraživanje groba, sve vraća u prvotno stanje. Kasnije je ne grob postavljen veliki kameni stećak koji se na njemu nalazi i danas. Svake godine, na prvu nedjelju nakon Petrova, na Divnom grobu, služi se sv. misa. Na hodočašće dolaze mnogobrojni vjernici, kako iz Rame, tako i drugih dijelova BiH, posebno Hercegovine, a zadnjih nekoliko godina i hodočasnici iz Hrvatske. Današnji dan, u Rami se naziva „Divin dan“. Bez obzira koliko ova pripovijest odgovara povijesnoj istini, ona odgovara psihološko-sociološko-povijesnoj istini ovoga puka, posebno djevojaka. Stoljećima su roditelji odgajali djecu, učeći ih da im je jedini ponos njihova vjera i poštenje, i to im nitko ne može oteti.

Za tu vjeru i čast ovaj je narod žrtvovao život koji je i onako često bio jadan i tegoban. Bilo je u ramskoj povijesti mnogo “Tahirbega” nasilnika koji su nosili različita imena i oznake i njihov se teror znatno odrazio na duši ramskog čovjeka. Tragičnu sudbinu mlade ramske djevojke, u svojoj pjesmi „Diva Grabovčeva“, opjevao je i Marko Preković – Thompson.

 

Bila jednom u tim davnim danima,
Grabovčeva lijepa kći,
gdje iz kamena voda teče
na Hercegovu tlu,
gdje iz kamena raste cvijeće
u sjećanje na nju.
Dušman tuče, mlado tijelo ubija,
u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama,
bila joj za kraj.
Umre tijelo, al’ duša ode
u Gospin zagrljaj.
Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Pogledaj u oči našim ženama,
i kad vidiš jedan divan sjaj,
to je Diva Grabovčeva,
još je ona živa znaj.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.
Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli,
vlada opći nespokoj,
ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj,
o toj ženi, čistoj, hrabroj,
Divi Grabovčevoj.
Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

 

Tko je bila Diva Grabovčeva?

Na usamljeni grob Vran planine hodočastile su još u 19. stoljeću katoličke djevojke često iz velike daljine da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Ponekad su dolazile i muslimanske djevojke kao na proštenje. O toj, tada bezimenoj djevojci, franjevci na Šćitu nisu našli nikakav trag ni u povijesti svetaca ni u franjevačkim kronikama. Zbog toga su bili u nedoumici bi li narodu branili hodočastiti k tome grobu ili bi to šutke dopustili. Poznato je kako ja i fra Jeronim Vladić to hodočašće nazivao i divljim kultom. Da razriješe svoju nedoumicu franjevci pozvaše iz  Zagreba dr. Ćiru Truhelku kao stručnjaka arheologa da provjeri tko je pokopan ili što je zakopano u tom grobu. Upravo taj čin,  pokazat će se to kasnije, koji je vjerojatno imao cilj da prekine i uništi „divlji kult“ pridonijet će da se Diva rodi iz svog pepela kao ptica feniks iz staroegipatskog mita.

Na jednostavnom grobu na čijem čelu je bio drveni križ i koji je bio ograđen jednostavnom ogradom dr. Truhelka uočava cvijet zečja stopa što je svojevrsno botaničko čudo budući da je njegova postojbina Mala Azija. To je već bio nagovještaj neke posebnosti te se Ćiro obratio fratru koji je išao s njim rekavši: Eto, fra Luka jedno vam čudo već mogu ustanoviti na djevojačkom grobu- ovaj cvijet.

I dok je fratar zamišljeno promatrao cvijet, Ćiro je naložio Ramljacima koji su izišli u pratnji da razotkriju grob.

Nakon malo vremena ukazala se lubanja nježna oblika, idealne pravilnosti i simetrije, a površine glatke i sjajne kao da ju je umjetnik najpomnije izradio iz slonove kosti. Truhelka je sad još više bio zaprepašten te se zagledao u to kako sam kaže antropološko remek-djelo, a u duši i mislima mu se ukazao krasni djevojački lik, duguljasto ovalno lice, s velikim tamno modrim očima koji je gledao u njega djetinjom blagošću. Pod pravilnim nosom ispod punih rumenih usana smješkala se dva niza biserno sjajnih zubića; rumeni obrazi zaokruživali  klasičnu oblinu lica, a vedro čelo zarubili svileni pramovi zlatolike kose. Nakon dugog promatranja  duševnim očima, procijenivši da se radi o smrtnim ostacima djevojke od 16-17 godina vanredne ljepote i nježnosti Truhelka vraća lubanju u grob držeći da ne bi trebalo dirati više u taj grob.

Ta fikcija stvorena na realnim pretpostavkama i upotpunjena pričom Arslanage Zukića koju smatram ovdje nije potrebno pričati, temelj je za sve ostale fikcije lika Dive Grabovčeve koji se javlja u književnim djelima prije svega Ivana Aralice, Dubravka Horvatića,  fra Blage Karačića i Vlade Kudića. U svim tim djelima Divin lik snažno je ocrtan estetski i etički, a posebno je plastično oslikan u romanu Graditelj svratišta Ivana Aralice u kojem Diva uz spomenute osobine i uz nekoliko biblijskih motiva u dobroj mjeri dobiva obrise mučenice-svetice.

Sami dolazak na svijet, rana smrt i slava poslije smrti predviđeni su u  ukazivanju vizionarke Katuše Divinom djedu Matiji i njegovoj ženi što je čest biblijski motiv. Roditelji je dobivaju u poznim godinama kad to nitko više nije očekivao što nas asocira na rođenje Ivana Krstitelja koji je kao i Diva, završio tragično. U susretu s Tahirbegom dolazi u iskušenje kao Isus kad mu đavo nudi sve da mu se pokloni. Njoj Tahirbeg nudi sve samo da se uda za njega što je posebice istaknuto kod Blage Karačića. I na koncu razodijevanje i razapinjanje također asocira na Isusovu smrt.

Njezina nadnaravna fizička ljepota,  ostvarena tamo gdje se to ne očekuje i uspoređena sa kratkim pljuskom sred vrelog ljetnog dana i s najljepšim cvijetom koji izrasta u trnju zapravo  je uzrok njezine nesreće jer kako napisa Dragan Stojanović u svom kritičkom osvrtu na lik Andrićeve Mare milosnice: Ljepota je uvijek ugrožena u svijetu, divljenje koje izaziva nije dovoljna zaštita za nju. Kada izaziva divljenje, žudnju pomiješanu sa poštovanjem, ljepota pruža zaštitu kakvu ništa drugo ne može pružiti. U tom je njena neuporediva moć sve dok divljenje traje, ali divljenje nipošto nije jedino što ona izaziva. Ona često izaziva zavist, zlobu, ljubomoru, mržnju i brutalno nasrtanje kao vid ispoljavanja skučenog pomračenog življenja. Prednost ljepote pretvara se u nedostatak tamo gdje caruje skučenost, a ona je carovala u Tahirbegovoj glavi…

U romanu Graditelj svratišta Divina izuzetna fizička ljepota snažno je istaknuta već prvom pojavom  Dive kao četverogodišnje djevojčice, a naročito je naglašena ljepota njenih zelenih očiju pred kojim se i vlastiti otac skamenio kao da ih prvi put vidi. U drugom prizoru gdje se Diva susreće s Tahirbegom na brvnu koji premošćuje Jelića potok slika, je puno cjelovitija i upotpunjena odvažnošću, ponosom i vjerom u Boga kao zaštitnika, ali i u svoje riječi koje upućuje Tahirbegu: „Ne ponižavaj nas Tahirbeže“,  rekla je Diva ne mičući se sa sredine brvna. Diva je imala put sličnu uglačanom kamenu, koja bi se, kao kod drugih ljudi krvlju, kad bi se uzbudila, podlijevala sivilom. Posve pravilnih crta, to je mramorno lice obuimala marama, nad čelom povučena naniže kako bi  napravila tri nabora, a ne da strši u obliku pramca kao kod ostalih djevojaka. Vrat joj je bio ogoljen više nego drugim  djevojkama jer je bio duži, s tetivama koje su nalikovale na dva lozova pruta što izbiju iz korijena i rastu usporedo s trsom. Kad bi mirno govorila s poznatim ili nepoznatim čovjekom, smjerno je gledala preda se i njene bi oči, koje su stalno podrhtavale, prekrili kapci kao kapica žira sjeme. Tek kad bi molila, opominjala ili uvjeravala, kapci bi se podigli prema vjeđama i u sugovornika bi pogledala dva zelena oka, slična jezeru pod Idovcem s proljeća, kad se u njemu oslikavaju koševine i mliječno  zelenilo grmlja.

„Mi tebi ništa nažao ne činimo“- nastavila je Diva i pogledala Tahirbega jer ga je htjela uvjeriti u ono što govori. „Bog je zaštitnik svakomu tko ide putem i veliki je grijeh dirati prolaznike. A nema većeg grijeha nego dirati djevojačku nevinost.“

Već tu Aralica ističe njezinu nevinost, ali i svetačku ljepotu. Ta svetačka ljepota nije dopuštala pristup ni onima koji su Divi mrzili, ni onima koji su joj zavidili,  a najmanje onima koje bi opčinila. Iz perspektive dječaka Jakova, njenog bratića, iskazana je vjera u moć njezinih riječi koje joj u časovima kada nema tko pristići u pomoć služe kao jedino oružje protiv drskog nasilnika. „Dok smo išli stazom kroz proljetnu travu kućama u Varvari vjerujući u moć njenih riječi, Tahirbeg nije otišao  u svoj stan u Kopčića aharu. I pri ponovnom susretu istaknuta je njena intelektualna i  moralna dimenzija: Što god činiš Tahirbeže-činiš na svoju diku i sramotu. Ali što god ti učinio ja ću sačuvati svoje poštenje i svoju nevinost.

U pretposljednjem prizoru u kojem je prikazan Divin strah koji je čini vidovitom, ali i molitva upućena Bogu da odagna tminu zla iz Tahirbegove glave opet prepoznajemo biblijski motiv Isusove molitve u maslinskom vrtu.

Vjerujući da su za sve krive njezine zelene oči ona, kao princeza iz Kanoje iskazuje spremnost da izvadi oba oka i pruži ih Tahirbegu na pladnju govoreći: Evo ti oči moje kad su ti toliko drage, a mene pusti da slijepa živim u svom poštenju.

Posljednja mučna slika u kojoj su Divi svezane ruke za motku provučenu kroz rukave uspoređena je sa mučenjem svete Anastazije koju je pomamni rimski tribun zatvorio u tamnicu, no prije nego što joj je oduzeo poštenje u pomoć joj pristiže anđeo koji napasniku oduzima vid. U tom posljednjem prizoru Diva se čak i ne brani, ali su njezine riječi moćnije od bilo kakva oružja i oštrije od sječiva britve

Pogledaj se u vodi…i ako se zgadiš na svoje lice i na ono što činiš, za tebe ima nade da ćeš jednom postati čovjek. Ako ti se tvoj odraz u vodi svidi, vrati se ovom tijelu i uzmi ga. Onda ti nema spasa

„Ja ti ne mogu dati ono što ti nemaš“. Tim riječima misleći pritom na dušu, ona će Tahirbega potpuno izbaciti iz ravnoteže te će ju zaslijepljen bijesom ubiti, ali  joj neće oduzeti nevinost. Prije nego što ispusti dušu,  ona ne proklinje napasnika niti okrivljuje Boga što joj nije pomogao. Naprotiv ona se zahvaljuje Bogu riječima: Hvala Bogu,  što mi je darovao milost da svojom krvlju obranim svoju nevinost. I vi ga hvalite kad me budete spuštali u zemlju.

Prikaz njezine smrti različito je dočaran i kod Truhelke i kod fra Blage Karačića kao i  fizička ljepota, ali u svim tim književnim djelima istaknute su brojne pozitivne osobine kao što su poštenje, ponos privrženost Bogu, skromnost, odlučnost pa i  uspoređivanje sa sveticama. I dok je Aralica uspoređuje sa svetom Anastazijom, Vlado Kudić vidi njezinu sliku u svetoj Barbari, a njezinu ljepotu uspoređuje sa ružicom koja na ranojutarnjem suncu tek otvara nježne, rosom umivane latice, pretvarajući se iz pupoljka u cvijet.

Divin lik zanimljiv je i u kiparskoj viziji akademskog kipara Kuzme Kovačića u kojoj ona rukama štiti rodnicu kao simbol časti, a glavu na čijem se licu osobito ističe ponos, gotovo nudi kao zamjenu za obranu časti.

Kao što je umjetnici doživljavaju na različit  način, tako je vjerojatno i svi mi različito doživljavamo, ali svatko na svoj način kao uzor-djevojku i kao moralnu vertikalu kojoj trebamo težiti iako je ne možemo dosegnuti.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari