Pratite nas

Gost Kolumne

Vjesnici ljubavi za Hrvatsku

Objavljeno

na

Koliko samo Hrvatska ima među svojim građanima, zaljubljenika u nju i koliki se samo trude iz svih petnih žila da joj pomognu ako skrene s puta ljubavi, dobrote, poštovanja vječnih zakona domoljublja i istine.

Već duže vrijeme ne mogu zaboraviti takve izraze nastojanja nekolicine među mnogim njihovim istomišljenicima a svoju skrb i ljubav izražavaju, jer im je to omogućeno u brojnim sredstvima javnog djelovanja i izražavanja ne samo u Hrvatskoj nego u svijetu jer dobro znamo da se sve ono što se kaže na javnim televizijama i pisanim glasilima i te kako prati u drugim državama i prihvaća kao vjerodostojno.

Pa tako naš jako cijenjeni, dakako na TV-u, ali ne i izvan nje, Aco Stanković, inače sin srpskog oficira Dobroslava iz Leskovca, u vrijeme kad je naša nogometna reprezentacija osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u razgovoru na TV N1 je pričao kako u Hrvatskoj vlada velika mržnja među ljudima. Ni manje ni više nego mržnja i to u vrijeme jasne svehrvatske ljubavi za domovinu izražene preko nogometa.

Ne, ne vlada među Hrvatima domoljubima mržnja prema bilo kome. Vlada ljubav. A mržnja je u srcima onih koji se tada nisu radovali, koji se nisu radovali niti 1995.godine kad je Hrvatska postala slobodna. U srcima onih koji je ni sada ne vole. Na žalost, i u srcima onih koji se nalaze često na vlasti i vode državu. Dovoljno je vidjeti njegove emisije, njegove goste, njegovu tezu da je naš oslobodilački rat bio građanski rat. Radi što hoće, govori što hoće. A za nagradu je dobio još i emisiju Vjetar u kosi. Kako nema kose primjerenije je bilo da je nazove Vjetar u bradi. Još se nedavno, i to u Hrvatskom saboru po ne znam koji put javio bivši ministar športa i obrazovanja, Jovanović, onaj koji je nazvao savez koji je doveo naš nogomet na sam vrh svijeta, močvarom a našeg časnog nogometaša i domoljuba koji je našoj vrsti i te kako bio potreban, zbog, po njemu ustaškog pozdrava, označio kao neprijatelja. Uz pomoć vanjskog informatora za sve što on drži da u Hrvatskom športu miriše na domoljublje, odnosno na ustaštvo, izvjesnog Stefanovića,   u Saboru on zahtijeva da se iz hrvatskih škola izbavi vjeronauk. Ništa manje.

Da se izbaci jedan od temelja našeg svjetonazora, naše vjere, našeg odgoja, naše tradicije, naše povijesti. Neka ide u svoj narod mijenjati i određivati njihov svjetonazor. Mi se ne diramo u njihovo, u njegovo. I nakon toga radi nešto do sada nezamislivo u Saboru. Nakon što je izrekao da je ponosni Srbin, drugom  saborskom zastupniku pred cijelim auditorijem kaže –Vi ste budala. To je dno primitivnog i prostačkog ponašanja. Nije vrijedno niti čistaća u Saboru.

O velikom moćnom Pupavcu skoro da nema smisla govoriti. O njegovim strahovima za Hrvatsku zbog sve većeg rađanja ustašizacije, fašizacije i straha za život u Zagrebu pogotovo od kada je napadnut i od kada mu se prijeti kako je rečeno u emisiji na RT Srbije gdje je zajedno s Vukom Draškovićem i jednim historičarem (??) sudjelovao, u emisiji u kojoj je izgovoreno toliko laži, jada i bijede krivotvorenja na račun Hrvatske, a da on nije trepnuo, već se šuteći slušao i tako se svime složio. Jedino što je u toj emisiji bilo istinito jest golema žalost svih, od voditeljice do svih sudionika te predstave, za onim što je Srbija izgubila, Crnu goru, Kosovo i Hrvatsku. Gotovo da su im se pojavile suze.

O Ceranju i tom kraju u kojem je hodao koljač pop Đujić,  potom Simo Dubaić, kapetan Dragan i brojni sljedbenici od kojih su njemu zasigurno i poznati, nećemo govoriti. O njegovim Novostima koji usred Zagreba od našeg novca dobivaju podstreh blaćenja Hrvatske, ruganja našim svetinjama, također nema potrebe posebno govoriti. Koliki samo dežurni napredni ljevičari, antifašisti žale za prošlim vremenima, traže među našim mrtvim, invalidnim i živim braniteljima zločince, krivce za rat, za odbranu svog doma, svoje domovine. Kolike nevladine udruge, stalno dežurnih Teršeličke i Čačinovičke od kojih ne čujemo išta u odbranu hrvatskog kopna i mora od njezinih Slovenaca, od Najnovije ljevice s njenim članovima   crvenkaste Rade, Pusića, mladih nadasve perspektivnih lijevo iščašenih povjesničara Klasića, Markovine, Jakovine, profesora s Filozofskog fakulteta, za koga bi naš veliki Ivan Raos kazao iscidak, a koji bi se posrao na Bleiburg, te brojni drugi iz politike i iz Sabora bilo da hodaju ili, ako padaju s bicikla pa bljezgare, ali takvima možemo donekle i oprostiti jer takvi padovi obično dovode do potresa mozga s posljedicama.

A i onih čiji su očevi ubijeni u Vukovaru braneći svoju Hrvatsku, a sada okreću istinu, da im se otac ili očevi okreću u grobu kad ih ćuju. A sada se na čelo kolone dušobrižnika stavlja javna pravobraniteljica koja Hrvatsku vidi kao, prema njenom izvješću koje se kao službenoj osobi prati u cijelom svijetu, opasnu državu, opasnog naroda, jer kad se govori o ustašizaciji onda je sinonim za to hrvatski narod, iako u djelatnom vrhu ustaškog pokreta i ustaške vojske nije bio samo hrvatski narod, pa proporcionalno prema broju stanovnika u to vrijeme u NDH ni blizu toga. To vrijedi i za Jasenovac. O tome nitko od odgovornih za našu državu i hrvatski narod ne govori. Tek na nekim portalima, ali službene nigdje. Nitko od tih stvorenja ne spominje jedno ime, tisuću imena ili deset tisuća imena ustaša. Kako je rekao jedan povjesničar u Saboru, gospodin Bunjac lijevoj strani: pokažite mi jednog jedinog ustašu u Saboru. Nema ga. Nema.

Radije se govori općenito jer to onda zahvaća cijeli hrvatski narod. Od Vukovara do Zadra, Splita, Zagreb i t.d. Od predsjednice do mene. Ima jedan problem koji zaokuplja sve narode u Europi pa i nas u Hrvatskoj. To je mogućnost dolaska velikog broja emigranata iz muslimanskog svijeta. Možda bi u tom bila i jedna dobra stvar. Naime, mogli bi od njih naučiti kako treba s onima koji pljuju i vrijeđaju svetinje jednog naroda, njegovu vjeru, njegovu tradiciju, njegov svjetonazor.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Pušten je iz boce EU zloduh prekrajanja međudržavnih granica

Objavljeno

na

Objavio

Pušten je iz boce EU zloduh prekrajanja međudržavnih granica u Europi, i neće ga se tako lako u nju vratiti.  To puštanje iz boce zloduha došlo je sa samog vrha političkog utjecaja  to jest izjavom  – Predsjednika Europskog parlamenta – Antonija Tajanija

Bilo kako bilo, njegove su izgovorene riječi da je Istra talijanska, da je i Dalmacija talijanska. Pri tome nije spomenio da se između Italije i Hrvtske nalazi još jedna mđunarodno priznata država, to jest Slovenija sa svojim kopnom i svojim morem između Italije i Hrvatske.

Ako netko misli da su to probni baloni, da se vidi kakva će biti reakcija, ljuto se vara. Ne, nije riječ samo o probnim balonima, već je riječ o razbijanju „leda“ u samoj Italiji u smislu da je to poziv svim kategorijama  iredentista i Esula, da budu spremni u datom povijesnom trenutku kad će se to, obzirom na buduću geopolitičku situaciju, moći realizirati.

I doista ta, sama sebi još neizvodiva tvrdnja, uzburkala je duhove italijanske iredente i Esula  na svim razinama, javnih i pritajenih, govorljivih i šutljivih onih koji se javno ne iskazuju, ali svi imaju isto mišljenje

Čini se, već i običnim ljudima, to jest onima koji se previše ne razumiju u politiku, da je to vrlo ozbiljna najava, koja će dobiti veliki broj pristaša. I to ne samo u Italiji, već i drugim državama kad je završetkom Drugog svjetskog rata, kako oni misle da su njihove države tim rezultatima dobrano oskvrnute, to jest da su izgubili ili barem nisu dobili odrđene teritorije koje po njihovim šutljivim i javno neizgovorenom mišlju je moguće povratiti ih u datom povijesnom trenutku.

Izjava  Antonija Tananija sa samog političkog vrha  Europske unije, ima silnu težinu, i najvjerojatnije i katastrofalne posljedice.  Ona nije slučajno izrečena, već se njome probija led, što znači da se o svemu tome treba  početi razgovarati. U cjelokupnoj povijesti Europske unije, još nitko do sada,  čak i iznutra, nije zadao jači  udarac samim temeljima njene opstojnosti.     

Nakon njegove izjave više ništa neće biti isto u Europi, a i samoj Europskoj Uniji.   Ona je višeglava Aždaja i cijela je prožeta nutarnjim suprotnostima. Da nije takva ne bi s lakoćom dopustila ulazak milijunske mase islamista, bez i jednog ispaljenog metka. Zahvaljujući njenoj mlednosti i nezainteresiranosti za svoju sudbinu, islamisti su s lakoćom osvojili više europskopg teritorija, nego svi  islamski sultani zajedno, do zuba naoružani i koji su sa svojim silinim  vojskama stoljećima kretali na osvajanje Europe.

Takva Europa je po pitanju invazije nenaoružanih islamista k tome još i sama sebe ponizila. Ona je izgubila svako dostojanstvo i cijela predstavlja samo lako ranjivi trbuh, preko kojega će ju u cijelosti preuzeti islamisti, a tad će se svi pitati – gdje smo bili, što smo radili, gdje nam je bila pamet. Ali u politici grješke se ne opraštaju.

Izjava  Antonija Tajanija je paljenje fitilja ispod europskog bureta baruta koji će ju cijelu u datoj prilici raznijeti.

Po principu  SV. Mateja, koji reče, a to se odnosi i na Europsku Uniju“ Nijedan grad, država  ili dom, ako je sam u sebi nesložan, neće opstati.” (Matej 12:25).“.

Danas gotovo svaki narod u Europi ima svoju državu, kao najveću i neprocijenljivu vrijednost. Svugdje  gdje je ona,   jamac je slobode, a cijena slobode se ne plaća dolarima ili eurima, već krvlju svojih najboljih sinova.

Europska Unija ne smije se igrati nacionalista, pogotovo ne onih njenih najvećih članica, kao šahovskim figurama. Vrijednost nepromijenljivosti granica je temelj njene opstojnosti. To je načelo pripomoglo relativnom miru u  Europi, svuda osim u ex Jugoslaviji

Nitko tako olako ne prepušta sudbinu naroda kao nedozreo i neodgovoran političar.  Sloboda naroda najčešće se gubi zbog zabluda njegovih političara. (Codex moralis croaticum)

Mile Prpa 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto je Šeparović ‘opskuran’, a komunistička zvijezda Lončar nije?

Objavljeno

na

Objavio

Kakva lustracija!? Hrvatska još nije u stanju oprostiti se od totalitarističkih likova. Višedesetljetna zvijezda komunističkog režima Budimir Lončar dobit će Medalju grada Zagreba za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Hrvatske i zemalja članica EU”.

Nezaposleni mladi ljudi ovih dana slobodno vrijeme mogu tratiti iščitavajući tko je Budimir Lončar i zašto je to važno znati. Kad ga se zagugla prvo se pojavi intrigantno: “Titov killer ili genij hrvatske diplomacije”, pa citat iz Wikipedije da je povjesničarka Carol Hodge u knjizi “Britain and the Balkans” navela kako se Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u SFRJ, u vrijeme kad je agresorska JNA imala ogroman arsenal oružja, za razliku od Hrvatske.

Premda je sam Lončar 2015. pričajući Dragi Hedlu za Jutarnji list o svom “50-godišnjem prijateljstvu” s dr. Franjom Tuđmanom, rekao i kako je embargo na kojem je inzistirao SAD tada štetio samo SFRJ koja je dogovorila nabavku oružja iz SSSR-a. Spominjao je i sastanak s hrvatskim vodstvom uoči presudne odluke Vijeća sigurnosti UN-a o embargu.

Kamenjar.com pak piše kako je kao visoki komunistički dužnosnik svojim političkim i diplomatskim radom nanio golemu štetu hrvatskom narodu za jugoslavenskog totalitarnog režima, ali i za hrvatske samostalnosti u procesu detuđmanizacije. To je stav inicijative branitelja i stradalnika Domovinskog rata i građana Zagreba užasnutih što je gradonačelnik ovaj put pogriješio s dodjelom Medalje Grada Zagreba, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Neki se čude što se i Novi list obrušio na “ubojicu Hrvatske”, a HDZ šuti. 
I onda kao zaključak na sve kontroverzije, naslov u Autografu: “Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost.” Drago Pilsel, ponesen istinoljubivošću, izvukao je kojekakve detalje iz Lončareve biografije, protuargumente pa i podatke o točnim datumima njegovih pet formalnih susreta u sedam godina s “prijateljem” Tuđmanom. Impresivno.

Nema kraja našem čuđenju što ga i sam Tuđman, poznat po hiperprodukciji ordena, i sam nije odlikovao!
 Ali, za ispravljanje pogrešaka nikad nije kasno. Ako je 2013. britanska kraljica mogla amnestirati od osude za homoseksualnost (zabranjenu do 1967.) matematičkog genija Alana Turinga (koji je razbio njemačke šifre, što je bitno utjecalo na ishod Drugog svjetskog rata) – 59 godina nakon njegove smrti, zašto se onda nekome u 95. godini života ne bi mogli odužiti.

Zašto baš sad i može li to imati političke konotacije, vidjet ćemo, ali uzmimo kako je ipak riječ o Bandićevu iskrenom činu davanja počasti. Kad netko u 95. godini života dobiva priznanje, to znači, prvo, zaslužio ga je, i drugo, time se ispravlja nepravda što ranije nije uočen značaj njegovih djela.

Ali u Lončarevu slučaju nepravda je očito bila strašna, s obzirom na to da je on još 2010. dobio orden Reda kneza Branimira s ogrlicom “za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH” koji mu je dodijelio predsjednik Stjepan Mesić na izmaku mandata u kojem mu je Lončar bio savjetnik, kao potom i Ivi Josipoviću.

U tom je smislu Lončarev slučaj raritetan i epskih razmjera u svjetskim okvirima. Kakvo je to priznanje Titovu režimu! Ili, naprotiv – ako je istinit samo dio priča o Lončarevoj ulozi u likvidaciji Jugoslavije. Ako postoji sličan primjer, jednako je bizaran.

Sve i da nema mrlja u biografiji kakve mu nalaze, može li pojedinac u nehumanom i moralno iskvarenom sustavu tijekom četiri desetljeća djelovanja na visokim pozicijama ostati moralno čist?

Ipak, ne može ključni “protuhrvatski” argument za Lončara biti to što je ostavku na mjesto šefa jugodiplomacije podnio mjesec dana nakon pada Vukovara ako je i bivšem predsjedniku SFRJ Stjepanu Mesiću u prosincu 1991. prestao mandat, pa je nakon toga postao i predsjednik Hrvatskog sabora i dvostruki hrvatski predsjednik.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović lani je, 7. prosinca, Redom Ante Starčevića odlikovala “opskurnog”, kako je svoje otkriće nakitio portal Telegram, 90-godišnjeg profesora emeritusa Zvonimira Šeparovića za “izniman doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje te neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske”.

Šeparović je “opskuran” jer je Hrvatsko nacionalno etičko sudište, kojim predsjeda, kao hrvatskog izdajnika svojedobno osudilo i Budimira Lončara koji nije postao opskuran ni nakon 41 godine djelovanja u opskurnim vremenima na opskurnim pozicijama.

Ne mora nam se svidjeti ni to što je Šeparović Istanbulsku konvenciju nazvao “opasnim smećem”, ali zar to umanjuje njegove zasluge?
 I tako ćemo na sljedećim predsjedničkim izborima, baš negdje oko 30. godišnjice proboja Berlinskog zida, kad se Europa počela opraštati od komunizma, u Hrvatskoj gledati boj kandidata koji su odlikovali komunista i antikomunista. Koja smo mi demokracija!

Marinko Jurasić / Večernji list

 

Fra Mario Knezović: Od naše voljene Domovine neki uporno žele stvoriti Apsurdistan

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari