Pratite nas

Gost Kolumne

Vjesnici ljubavi za Hrvatsku

Objavljeno

na

Koliko samo Hrvatska ima među svojim građanima, zaljubljenika u nju i koliki se samo trude iz svih petnih žila da joj pomognu ako skrene s puta ljubavi, dobrote, poštovanja vječnih zakona domoljublja i istine.

Već duže vrijeme ne mogu zaboraviti takve izraze nastojanja nekolicine među mnogim njihovim istomišljenicima a svoju skrb i ljubav izražavaju, jer im je to omogućeno u brojnim sredstvima javnog djelovanja i izražavanja ne samo u Hrvatskoj nego u svijetu jer dobro znamo da se sve ono što se kaže na javnim televizijama i pisanim glasilima i te kako prati u drugim državama i prihvaća kao vjerodostojno.

Pa tako naš jako cijenjeni, dakako na TV-u, ali ne i izvan nje, Aco Stanković, inače sin srpskog oficira Dobroslava iz Leskovca, u vrijeme kad je naša nogometna reprezentacija osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u razgovoru na TV N1 je pričao kako u Hrvatskoj vlada velika mržnja među ljudima. Ni manje ni više nego mržnja i to u vrijeme jasne svehrvatske ljubavi za domovinu izražene preko nogometa.

Ne, ne vlada među Hrvatima domoljubima mržnja prema bilo kome. Vlada ljubav. A mržnja je u srcima onih koji se tada nisu radovali, koji se nisu radovali niti 1995.godine kad je Hrvatska postala slobodna. U srcima onih koji je ni sada ne vole. Na žalost, i u srcima onih koji se nalaze često na vlasti i vode državu. Dovoljno je vidjeti njegove emisije, njegove goste, njegovu tezu da je naš oslobodilački rat bio građanski rat. Radi što hoće, govori što hoće. A za nagradu je dobio još i emisiju Vjetar u kosi. Kako nema kose primjerenije je bilo da je nazove Vjetar u bradi. Još se nedavno, i to u Hrvatskom saboru po ne znam koji put javio bivši ministar športa i obrazovanja, Jovanović, onaj koji je nazvao savez koji je doveo naš nogomet na sam vrh svijeta, močvarom a našeg časnog nogometaša i domoljuba koji je našoj vrsti i te kako bio potreban, zbog, po njemu ustaškog pozdrava, označio kao neprijatelja. Uz pomoć vanjskog informatora za sve što on drži da u Hrvatskom športu miriše na domoljublje, odnosno na ustaštvo, izvjesnog Stefanovića,   u Saboru on zahtijeva da se iz hrvatskih škola izbavi vjeronauk. Ništa manje.

Da se izbaci jedan od temelja našeg svjetonazora, naše vjere, našeg odgoja, naše tradicije, naše povijesti. Neka ide u svoj narod mijenjati i određivati njihov svjetonazor. Mi se ne diramo u njihovo, u njegovo. I nakon toga radi nešto do sada nezamislivo u Saboru. Nakon što je izrekao da je ponosni Srbin, drugom  saborskom zastupniku pred cijelim auditorijem kaže –Vi ste budala. To je dno primitivnog i prostačkog ponašanja. Nije vrijedno niti čistaća u Saboru.

O velikom moćnom Pupavcu skoro da nema smisla govoriti. O njegovim strahovima za Hrvatsku zbog sve većeg rađanja ustašizacije, fašizacije i straha za život u Zagrebu pogotovo od kada je napadnut i od kada mu se prijeti kako je rečeno u emisiji na RT Srbije gdje je zajedno s Vukom Draškovićem i jednim historičarem (??) sudjelovao, u emisiji u kojoj je izgovoreno toliko laži, jada i bijede krivotvorenja na račun Hrvatske, a da on nije trepnuo, već se šuteći slušao i tako se svime složio. Jedino što je u toj emisiji bilo istinito jest golema žalost svih, od voditeljice do svih sudionika te predstave, za onim što je Srbija izgubila, Crnu goru, Kosovo i Hrvatsku. Gotovo da su im se pojavile suze.

O Ceranju i tom kraju u kojem je hodao koljač pop Đujić,  potom Simo Dubaić, kapetan Dragan i brojni sljedbenici od kojih su njemu zasigurno i poznati, nećemo govoriti. O njegovim Novostima koji usred Zagreba od našeg novca dobivaju podstreh blaćenja Hrvatske, ruganja našim svetinjama, također nema potrebe posebno govoriti. Koliki samo dežurni napredni ljevičari, antifašisti žale za prošlim vremenima, traže među našim mrtvim, invalidnim i živim braniteljima zločince, krivce za rat, za odbranu svog doma, svoje domovine. Kolike nevladine udruge, stalno dežurnih Teršeličke i Čačinovičke od kojih ne čujemo išta u odbranu hrvatskog kopna i mora od njezinih Slovenaca, od Najnovije ljevice s njenim članovima   crvenkaste Rade, Pusića, mladih nadasve perspektivnih lijevo iščašenih povjesničara Klasića, Markovine, Jakovine, profesora s Filozofskog fakulteta, za koga bi naš veliki Ivan Raos kazao iscidak, a koji bi se posrao na Bleiburg, te brojni drugi iz politike i iz Sabora bilo da hodaju ili, ako padaju s bicikla pa bljezgare, ali takvima možemo donekle i oprostiti jer takvi padovi obično dovode do potresa mozga s posljedicama.

A i onih čiji su očevi ubijeni u Vukovaru braneći svoju Hrvatsku, a sada okreću istinu, da im se otac ili očevi okreću u grobu kad ih ćuju. A sada se na čelo kolone dušobrižnika stavlja javna pravobraniteljica koja Hrvatsku vidi kao, prema njenom izvješću koje se kao službenoj osobi prati u cijelom svijetu, opasnu državu, opasnog naroda, jer kad se govori o ustašizaciji onda je sinonim za to hrvatski narod, iako u djelatnom vrhu ustaškog pokreta i ustaške vojske nije bio samo hrvatski narod, pa proporcionalno prema broju stanovnika u to vrijeme u NDH ni blizu toga. To vrijedi i za Jasenovac. O tome nitko od odgovornih za našu državu i hrvatski narod ne govori. Tek na nekim portalima, ali službene nigdje. Nitko od tih stvorenja ne spominje jedno ime, tisuću imena ili deset tisuća imena ustaša. Kako je rekao jedan povjesničar u Saboru, gospodin Bunjac lijevoj strani: pokažite mi jednog jedinog ustašu u Saboru. Nema ga. Nema.

Radije se govori općenito jer to onda zahvaća cijeli hrvatski narod. Od Vukovara do Zadra, Splita, Zagreb i t.d. Od predsjednice do mene. Ima jedan problem koji zaokuplja sve narode u Europi pa i nas u Hrvatskoj. To je mogućnost dolaska velikog broja emigranata iz muslimanskog svijeta. Možda bi u tom bila i jedna dobra stvar. Naime, mogli bi od njih naučiti kako treba s onima koji pljuju i vrijeđaju svetinje jednog naroda, njegovu vjeru, njegovu tradiciju, njegov svjetonazor.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Europo, probudi se!

Objavljeno

na

Objavio

U posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci smo vandalizma po crkvama u Parizu. Naime, 17.ožujka gorila je druga najveća crkva u Parizu, crkva Saint Sulpice, čiji je zaštitnik sveti Sulpicije Pobožni. Crkva je to iz 19. stoljeća, kulturna baština jednog postojanja. Jučer je zapaljena crkva Notre Dame, simbol ne samo kršćanske Francuske, nego simbol kršćanske i kulturne Europe. Crkva Notre Dame, čija je gradnja započela 1163., predstavlja jedan od najljepših primjera francuske gotičke arhitekture.

Tužan je Pariz danas, tužna je Europa danas, tužna je naša kršćanska civilizacija. Još jedan u nizu simbola kulture i kršćanstva otišao je u povijest pred naletima vandala, koji svoj nesmiljeni marš nastavljaju dalje.

Najlakše je obnoviti zidove, to će se učiniti, ali obnoviti ranjenu i prestrašenu dušu, to je ono što predstavlja najveći problem. Vratiti povjerenje u ljude, s kojima nam je živjeti dalje, jer kako stvari stoje to je naša budućnost!

Europo, otvorila si svoja vrata za horde sa istoka, za horde bez milosti. Primi ih Europa u ime ljudskosti, u ime humanosti, a te iste horde ti besramno pljuju u lice, a ti hladno stojiš, i kako je krenulo svoje zadnje dane brojiš.
Naša nas vjera uči pomaganju, njihova ih vjera uči osvajanju, rušenju, ubijanju svega onoga što nije po njihovom. Nije to samo sukob civilizacija, to je sukob dobra i zla.

Europo, izdašno pomažeš zlo koje nema srama, ni poštovanja, to zlo ti neće reći hvala, nego će te uništiti i u svome zlu uživati.
Cijeli islamski svijet likuje, sretni su, tužna je to slika tih nevoljnika. Krenuli oni u rat, džihadom ga zovu, pa još k tome i svetim ga proglasiše.

Soroš i društvo vladaju svijetom, Macron i Merkelica postadoše sluge pokorne, samo zaradi podložne. Novac je njihova vjera, ljudi su sredstvo do ostvarenja njihovih mračnih ciljeva, a migranti postadoše pogonsko gorivo toga zla!

“Hladnoratovsko vrijeme” nije za nama, danas cvate u punom sjaju. Proljeće je, priroda se budi, a s njom se bude i snovi o novom svjetskom poretku, nekoj novoj civilizaciji koja Boga ne prizna, imaju oni svoja poklonstva. Mračni je to svijet beznađa za ovaj zapadni svijet.

Kroz povijest se vodiše krvavi križarski ratovi, uskrsnu oni svako malo, jer onaj lijeni čovjek se ciklički budi, pa u svojoj zavisti i ljubomori želi uzeti nešto što mu ne pripada.
Europa i njezina nakaradna politika tako im je lijepo utrla put.

Kršćanski je pomoći, ali pomoći čovjeku, a ne nečovjeku, koji ništa ne daje, a želi uzeti sve. Pomagati sirotu da bi te ta ista sirota izigrala, izgurala iz tvoga doma, mislim da to ni po Božjim zakonima ne može dobiti prolaz i oproštenje.

Europo, probudi se, zaspala si tvrdim snom, ne da bi se probudila odmorna nego si sebi potpisala smrt. Vrijeme će pokazati što je istina, bojim se da nisam daleko od nje!

A.Borošak/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ilija Čvorović nikada ne bi napisao 
Udbi takvo ponižavajuće pismo

Objavljeno

na

Objavio

Ne bi nitko primijetio. Kristalna dvorana hotela Westin u Zagrebu bila je uređena kao za svadbu, postavljeni su okrugli stolovi za obrok s tri slijeda, a stolci urešeni bijelim mašlekima. Ali to nije bila svadba, nego se hrvatski vojni i politički vrh okupio da proslavi 10 godina članstva u NATO-u. Vojna klapa je pjevala himnu, vojni orkestar je svirao, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković i Andrej Plenković su govorili, a to je slušalo dvjestotinjak časnika i jedan džentlmen, strani gost ne osobito visokoga ranga, potpredsjednik Parlamentarne skupštine NATO-a Michael R. Turner. Ne bi nitko primijetio da se to uopće odvilo u Zagrebu da su za jednim od tih stolova sjedili Ivo Sanader, Stipe Mesić i Luka Bebić, da su imali salvete prostrte u krilu, da su se ondje šalili i kucali čašama. Ali, eto, nije ih pozvalo, piše /VečernjiList.

I nije nitko primijetio da nisu tamo dok nisu poslali uvrijeđeno pismo, ogorčeni poput vilinske kume kad je nisu pozvali na krštenje Trnoružice. “Nadamo se da ni Vi, članovi aktualnog državnog vrha, nećete pasti makar i u privremeni zaborav ili, ne daj Bože, biti trajno ignorirani od vaših nasljednika”, patetično su napisali zadnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije, dvoipolmjesečni ratni ministar obrane RH i ratni intendant HNK u Splitu. Priznajem da sam očekivao više dostojanstva od general-bojnika Mesića, brigadira Bebića i pukovnika Sanadera, makar i pričuvnih. Barem onoliko koliko je imao Ilija Čvorović u filmu “Balkanski špijun” koga je tako nezaboravno odglumio Danilo Bata Stojković: “Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se. Ako ne – ništa, nikom ništa. To je bila moja dužnost!”

Ilija Čvorović nikada ne bi pisao Udbi takvo ponižavajuće pismo. On nije shvaćao svijet oko sebe, nije shvaćao zašto su ga uhapsili nakon što je vikao “Živio Staljin” i “Živjela Revolucija”, nije shvaćao kako se Reakcija može javno okupljati i šurovati, nije shvaćao kako se to našao na pogrešnoj strani, ali znao je da neće nikada vikati “Živio Kapitalizam!” – jer je znao svoju dužnost. On je dobro razumio riječi generala Pattona da će samo kukavica dozvoliti da mu strah nadvlada osjećaj dužnosti jer je dužnost srž muževnosti. Ilija Čvorović pustio bi suzu da je čuo drskog generala dok govori svojim vojnicima da će “20 godina nakon rata biti zahvalni što će unucima moći reći da nisu premetali gnoj u Lujzijani, nego da su jurišali s Trećom armijom onog prokletog kurviša Pattona”! Ilija Čvorović lupio bi petama i iskreno ponovio biblijski izričaj: “Nedostojni sam sluga”.

Ali tri potpisnika nisu zahvalni i nipošto ne žele biti sluge. Nisu željeli sjediti s unucima u krilu, i u tišini uživati u Hrvatskoj koju su pomogli stvoriti, nego biti za okruglim stolom prostrtim bijelim stolnjakom, i birati između tri vilice s lijeve strane tanjura i tri noža s desne. Željeli su u sandučiću naći kuvertu s pozivnicom. Ali nema nikoga tko bi im pisao, kao što nije bilo nikoga da bi pisao onom pukovniku iz potresnog romana nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza. Junak revolucije živio je u siromaštvu, svaki dan očekujući pismo iz glavnog grada, s rješenjem o mirovini – koja bi značila da su njegove zasluge konačno priznate. Ali to pismo nije nikada stiglo jer nova elita nikad ne mari za staru gardu na čijim se ramenima popela na vlast.

Da, prošla su vremena kad je predsjednik Sabora nalazio u poštanskom sandučiću pisma što počinju s “Dragi barba Luka…”.

Igrom slučaja, također je točno 10 godina pošlo od smrtonosne željezničke nesreće za koju je ovih dana osuđen na četiri godine zatvora Ivan Medak, izvršni direktor Poslova ekologije i zaštite u HŽ Infrastrukturi. Njegov put u zatvor započeo je baš tim legendarnim pismom u kojem barbu podsjeća da mu je obećao direktorski položaj, ali je stvar zapela zbog SDP-ovskih spletki. Medak u zatvor odlazi, prenijeli su mediji ovih dana, kao nedužan: “Nemam se čega stidjeti, uspravno hodam i nadam se da ću uz Božju pomoć izdržati”.

I jedan od potpisnika pisma ovih je dana otišao u zatvor, nedužan i ogorčen zbog tuđe zloće i zavisti. U vrtoglavoj režiji života, kakvu se HNK Split nikad ne bi usudio postaviti na pozornicu, Sanader je ujutro potpisao pismo uvrijeđenih pravednika, da bi već popodne završio u Remetincu. Predsjednica RH ljubazno mu se ispričala da nije bio pozvan u Westin, što valjda znači da će ubuduće nazočiti takvim obljetnicama. U pratnji zatvorskih čuvara, s kuglom na nozi, u prugastom odijelu na koje će zakvačiti Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom i Verdienstorden Slobodne Države Bavarske, Sanader će se jednog budućeg hrvatskog Dana bezbednosti popeti za govornicu i ganuto prisjetiti doba kad je kao ministar vodio pregovore s mirovnim posrednicima. I pročitat će uzvanicima koji stih iz antologije suvremene hrvatske ratne lirike “U ovom strašnom času” koju je prije četvrt stoljeća priredio s Antom Stamaćem.

Nije lako naći zajednički nazivnik trima potpisnicima srcedrapateljnog pisma: dva su bila u Partiji, treći nije; dva su s juga, treći nije; dva su u HDZ-u, treći nije; dva su neuka, treći nije; dva se briju, treći ne. Međutim, čvrsto ih povezuje nešto. Prolazili su svakakve metamorfoze da steknu i zadrže vlast, bili su po potrebi i komunisti, i demokrati, i ustaše, i vjernici, i erotomani, i svjedoci na sudu, samo da budu capo, barba i ćaća. Na kraju svih salto mortalea – ili baš zbog njih – kao i Ilija Čvorović našli su se na pogrešnoj strani. Sada im je, kao i njemu, preostao tek gard mrzovoljnih staraca koji pljuckaju na svijet što juri i ne mari za njih. I nije im lako. Kako bi rekao novinar i pjesnik Duško Radović, najprije su ostali bez četvrtog za poker, a sada i bez trećeg za preferans. Prije ili poslije ostat će jedan sam i još neko vrijeme redati pasijans, a onda će zadnji put složiti tu kulu od karata što se zove biografija i prepustiti je na milost i nemilost nesmiljenim vjetrovima povijesti. Jedina će im utjeha biti da ista sudbina čeka i sve one iz Westina.

/VL

Nino Raspudić: Uvrijeđena Tri asa Mesić, Bebić i Sanader

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari