Pratite nas

Gost Kolumne

Vjesnici ljubavi za Hrvatsku

Objavljeno

na

Koliko samo Hrvatska ima među svojim građanima, zaljubljenika u nju i koliki se samo trude iz svih petnih žila da joj pomognu ako skrene s puta ljubavi, dobrote, poštovanja vječnih zakona domoljublja i istine.

Već duže vrijeme ne mogu zaboraviti takve izraze nastojanja nekolicine među mnogim njihovim istomišljenicima a svoju skrb i ljubav izražavaju, jer im je to omogućeno u brojnim sredstvima javnog djelovanja i izražavanja ne samo u Hrvatskoj nego u svijetu jer dobro znamo da se sve ono što se kaže na javnim televizijama i pisanim glasilima i te kako prati u drugim državama i prihvaća kao vjerodostojno.

Pa tako naš jako cijenjeni, dakako na TV-u, ali ne i izvan nje, Aco Stanković, inače sin srpskog oficira Dobroslava iz Leskovca, u vrijeme kad je naša nogometna reprezentacija osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u razgovoru na TV N1 je pričao kako u Hrvatskoj vlada velika mržnja među ljudima. Ni manje ni više nego mržnja i to u vrijeme jasne svehrvatske ljubavi za domovinu izražene preko nogometa.

Ne, ne vlada među Hrvatima domoljubima mržnja prema bilo kome. Vlada ljubav. A mržnja je u srcima onih koji se tada nisu radovali, koji se nisu radovali niti 1995.godine kad je Hrvatska postala slobodna. U srcima onih koji je ni sada ne vole. Na žalost, i u srcima onih koji se nalaze često na vlasti i vode državu. Dovoljno je vidjeti njegove emisije, njegove goste, njegovu tezu da je naš oslobodilački rat bio građanski rat. Radi što hoće, govori što hoće. A za nagradu je dobio još i emisiju Vjetar u kosi. Kako nema kose primjerenije je bilo da je nazove Vjetar u bradi. Još se nedavno, i to u Hrvatskom saboru po ne znam koji put javio bivši ministar športa i obrazovanja, Jovanović, onaj koji je nazvao savez koji je doveo naš nogomet na sam vrh svijeta, močvarom a našeg časnog nogometaša i domoljuba koji je našoj vrsti i te kako bio potreban, zbog, po njemu ustaškog pozdrava, označio kao neprijatelja. Uz pomoć vanjskog informatora za sve što on drži da u Hrvatskom športu miriše na domoljublje, odnosno na ustaštvo, izvjesnog Stefanovića,   u Saboru on zahtijeva da se iz hrvatskih škola izbavi vjeronauk. Ništa manje.

Da se izbaci jedan od temelja našeg svjetonazora, naše vjere, našeg odgoja, naše tradicije, naše povijesti. Neka ide u svoj narod mijenjati i određivati njihov svjetonazor. Mi se ne diramo u njihovo, u njegovo. I nakon toga radi nešto do sada nezamislivo u Saboru. Nakon što je izrekao da je ponosni Srbin, drugom  saborskom zastupniku pred cijelim auditorijem kaže –Vi ste budala. To je dno primitivnog i prostačkog ponašanja. Nije vrijedno niti čistaća u Saboru.

O velikom moćnom Pupavcu skoro da nema smisla govoriti. O njegovim strahovima za Hrvatsku zbog sve većeg rađanja ustašizacije, fašizacije i straha za život u Zagrebu pogotovo od kada je napadnut i od kada mu se prijeti kako je rečeno u emisiji na RT Srbije gdje je zajedno s Vukom Draškovićem i jednim historičarem (??) sudjelovao, u emisiji u kojoj je izgovoreno toliko laži, jada i bijede krivotvorenja na račun Hrvatske, a da on nije trepnuo, već se šuteći slušao i tako se svime složio. Jedino što je u toj emisiji bilo istinito jest golema žalost svih, od voditeljice do svih sudionika te predstave, za onim što je Srbija izgubila, Crnu goru, Kosovo i Hrvatsku. Gotovo da su im se pojavile suze.

O Ceranju i tom kraju u kojem je hodao koljač pop Đujić,  potom Simo Dubaić, kapetan Dragan i brojni sljedbenici od kojih su njemu zasigurno i poznati, nećemo govoriti. O njegovim Novostima koji usred Zagreba od našeg novca dobivaju podstreh blaćenja Hrvatske, ruganja našim svetinjama, također nema potrebe posebno govoriti. Koliki samo dežurni napredni ljevičari, antifašisti žale za prošlim vremenima, traže među našim mrtvim, invalidnim i živim braniteljima zločince, krivce za rat, za odbranu svog doma, svoje domovine. Kolike nevladine udruge, stalno dežurnih Teršeličke i Čačinovičke od kojih ne čujemo išta u odbranu hrvatskog kopna i mora od njezinih Slovenaca, od Najnovije ljevice s njenim članovima   crvenkaste Rade, Pusića, mladih nadasve perspektivnih lijevo iščašenih povjesničara Klasića, Markovine, Jakovine, profesora s Filozofskog fakulteta, za koga bi naš veliki Ivan Raos kazao iscidak, a koji bi se posrao na Bleiburg, te brojni drugi iz politike i iz Sabora bilo da hodaju ili, ako padaju s bicikla pa bljezgare, ali takvima možemo donekle i oprostiti jer takvi padovi obično dovode do potresa mozga s posljedicama.

A i onih čiji su očevi ubijeni u Vukovaru braneći svoju Hrvatsku, a sada okreću istinu, da im se otac ili očevi okreću u grobu kad ih ćuju. A sada se na čelo kolone dušobrižnika stavlja javna pravobraniteljica koja Hrvatsku vidi kao, prema njenom izvješću koje se kao službenoj osobi prati u cijelom svijetu, opasnu državu, opasnog naroda, jer kad se govori o ustašizaciji onda je sinonim za to hrvatski narod, iako u djelatnom vrhu ustaškog pokreta i ustaške vojske nije bio samo hrvatski narod, pa proporcionalno prema broju stanovnika u to vrijeme u NDH ni blizu toga. To vrijedi i za Jasenovac. O tome nitko od odgovornih za našu državu i hrvatski narod ne govori. Tek na nekim portalima, ali službene nigdje. Nitko od tih stvorenja ne spominje jedno ime, tisuću imena ili deset tisuća imena ustaša. Kako je rekao jedan povjesničar u Saboru, gospodin Bunjac lijevoj strani: pokažite mi jednog jedinog ustašu u Saboru. Nema ga. Nema.

Radije se govori općenito jer to onda zahvaća cijeli hrvatski narod. Od Vukovara do Zadra, Splita, Zagreb i t.d. Od predsjednice do mene. Ima jedan problem koji zaokuplja sve narode u Europi pa i nas u Hrvatskoj. To je mogućnost dolaska velikog broja emigranata iz muslimanskog svijeta. Možda bi u tom bila i jedna dobra stvar. Naime, mogli bi od njih naučiti kako treba s onima koji pljuju i vrijeđaju svetinje jednog naroda, njegovu vjeru, njegovu tradiciju, njegov svjetonazor.

dr.sc.Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari