Pratite nas

Vlada Federacije će nadzirati dijeljenje pomoći

Objavljeno

na

Vlada Federacije BiH, koja je u stalnom zasjedanju, na današnjoj je sjednici, kojoj je prisustvovao potpredsjednik FBiH Svetozar Pudarić, zadužila Federalno ministarstvo pravde da, u najkraćem roku, dostavi prijedloge akata o osnivanju Fondacije za pomoć područjima nastradalim od prirodne nesreće u FBiH.

Šerif Patković kontrolira pomoć

Istovremeno, savjetnik zamjenika premijera Federacije BiH Goran Miraščić zadužen je da koordinira aktivnosti osnivanja Fondacije za pomoć područjima nastradalim od prirodne nesreće u FBiH, te da, do registracije Fondacije, vrši nadzor nad sredstvima prikupljenim na donatorskim računima za pomoć nastradalim, otvorenim kod Union banke d.d. Sarajevo. federacija dijeljenje pomoci

Predsjednik Saveza udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja FBiH Šerif Patković danas je imenovan za povjerenika Vlade FBiH, sa zadatkom da u njezino ime vrši nadzor nad distribucijom i korištenjem pomoći koju osigurava Vlada za potrebe općina Zenica i Žepče, s posebnim naglaskom na naseljenom mjestu Željezno Polje.

U vršenju nadzora on će, u suradnji s načelnikom Federalnog štaba civilne zaštite, osigurati da se pomoć Vlade na području općina Zenica i Žepče distribuira u skladu s odlukama nadležnih organa i tamo gdje je najpotrebnija.

O svakom postupanju suprotnom odlukama nadležnih federalnih organa povjerenik je obvezan odmah informirati Vladu radi poduzimanja mjera iz njezine nadležnosti. Ovo ovlaštenje važi dok traje stanje prirodne nesreće na području FBiH u skladu s Odlukom Vlade FBiH o proglašenju stanja prirodne nesreće na području Federacije.

Nikšić i Krajina u obilasku

Vlada FBiH danas je izmijenila zaključak od 17. svibnja ove godine i federalnog ministra obrazovanja i znanosti Damira Mašića ovlastila da koordinira uspostavljanje call centra za pružanje svih informacija građanima i pravnim osobama u vezi s pomoći za nastradale u Federaciji BiH.

Dežurni brojevi su 033/276-383 (u Sarajevu) i 036/355-726 (u Mostaru), priopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću Vlade FBiH.

Federalni premijer Nermin Nikšić, zajedno s ministrom financija Antom Krajinom krenuo je danas u obilazak područja stradalog u poplavama u općinama Žepče, Zavidovići i Maglaj.

Govoreći u izjavi za Agenciju  Fena o utiscima nakon obilaska najugroženijeg područja općine Žepče, premijer Nikšić je rekao: “Katastrofa, katastrofa…”

Zaista tragedija

– Kad vidite objekt, kuću od 50 metara, prepolovljenu, odnesenu… Kuća koja je imala garažu, u kojoj je bilo vozilo, a sada niti ima garaže niti vozila, niti tko zna gdje je to i što se dogodilo. Zaista tragedija, kazao je Nikšić.

Navodi da se ljudi bore s nedaćama, tu je i mehanizacija, raščišćava se put, pokušava se uspostaviti komunikacija…

Govoreći o tome što Vlada Federacije BiH može učiniti u ovom trenutku, Nikšić kaže da se nastoje osigurati interventna sredstva da se prije svega krene u osiguravanje uvjeta za smještaj ljudi, a nakon toga za uspostavljanje komunikacija.

Paralelno s tim, naglasio je Nikšić, mora se raditi na saniranju gospodarskih subjekata koji su pretrpjeli štetu, jer ljudi i kad riješe pitanje stanovanja i komunikacija moraju imati osiguranu egzistenciju pa će se morati tražiti način kako i to rješavati.

Naveo je da se danas na Vladi razgovaralo o tome, o otvaranju nekih fondova za pomoć oštećenim gospodarskim subjektima.

Federalni ministar prostornog uređenja Desnica Radivojević nalazi se u obilasku Maglaju. Podsjećajući da je donio odluku na Vladi FBiH da se angažiraju studenti i volonteri da čiste područje od Maglaja do Žepča, konstatirao je da se dosad veliki broj i studenata i drugih volontera prijavio.

Radivojević je kazao da će iz proračuna sva sredstva Ministarstva koja su višak i sva ona iz tekućih rezervi biti prebačena za osposobljavanje infrastrukture, odnosno putnih komunikacija te za druge namjene gdje to bude potrebno.

Bljesak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što zapravo smeta Goldsteinu

Objavljeno

na

Objavio

Nije se teško složiti s tezom dr. Ive Goldsteina, izrečenom u „Nedjeljom u dva“, da priča o ustašama i partizanima nije tek priča o 1941., nego o 2018.

Kroz taj odnos, kroz to odmjeravanje snaga, istina i pravde, kroz ta dva pojma kao dvije metafore zrcale se mnogi aktualni problemi, teme i dileme društva u kojemu živimo. S tim da i jedan i drugi pojam dobro dođu za podmetanja i diskvalificiranje onih drugih, onih koji drukčije misle, koji imaju drukčiji svjetonazor, čega se ni uvaženi profesor povijesti nije libio.

Konzervativna revolucija (o tome je, dakle, riječ) nameće, kaže Goldstein, povijesni revizionizam koji je drugo ime za ustašizaciju.
Ustašizacija je, prema tome, ne samo afirmacija ustaškog režima nego to može biti, a to ni sam Goldstein ne taji, čak i referendum o izbornom zakonu i o Istanbulskoj konvenciji, ili antiimigrantska politika. Ako se stvari tako gledaju, onda je ta famozna ustašizacija, s obzirom na ovo posljednje, zaista daleko dogurala, ne samo u Hrvatskoj nego širom Europe i Amerike.

Drugo je pitanje zašto je tim soroševskim krugovima toliko stalo do otvaranja granica i provjetravanja naroda. Nakon ovoga ekspozea postaje jasnije tko i zašto nameće priču o ustašizaciji.

Povod emisiji bila je tema o Jasenovcu, o čemu Goldstein sprema novu knjigu na 900 stranica. Okomio se na „đubretare“ koji bi revidirali jednom etabliranu crnu legendu. Osobno nikada ne bih Jasenovac nazvao radnim logorom, ali revizija očitih falsifikata u funkciji perpetuiranja ustaškog kompleksa nad cijelim narodom i kroz generacije, nameće se kao povijesna obveza.

Zanimljivo, i sam Ivo Goldstein dao je svoj prilog „reviziji“, rekavši da su se na jasenovačkom spisku žrtava našli i oni koji su ubijeni na desnoj obali Save, a da u logor nisu ni ušli, te da je popis rađen temeljem popisa svih žrtava fašističkog terora, bez obzira gdje su i kako žrtve stradale, koje su popise sačinile boračke organizacije.

Zašto se, uostalom, istraživanje logora odbija ad liminem, zašto se odbacuju bez spoznaja i argumenata tvrdnje da je logor nastavio funkcionirati i nakon 1945. godine, u ime kojega humaniteta se negira i relativizira bleiburška tragedija, kao što to čini, između ostalih, i Goldstein, interes za te žrtve podrugljivo nazivajući „blajburgologijom“?

Razumljivo je biti osjetljiv na žrtve iz vlastite porodice, ali bi i za tuđe žrtve valjalo imati razumijevanja. I napokon, zašto se službeni tumači istine o ratu i poraću (Goldstein, Jakovina, Klasić) nisu spremni suočiti s nekim drugim povjesničarima (Jurčević, Razum, Hasanbegović, Krišto, Matković, Ančić, Jakir…) koje nikada ili rijetko možemo vidjeti na TV-u i zbog kojih voditelji, koji ih se usude pozvati, završavaju na ledu.

Josip Jović/Slobodnadalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Koža na bubnju

Objavljeno

na

Objavio

U ovoj zbrci, u ovom neredu, hrvatska država o mnogo čemu ne zna ništa. To je dobro kada je riječ o pojedincu i njegovoj osobnoj slobodi. Ali hrvatska država ne zna koliko ima državljana, ne zna koliko je državljana upisano u popis birača, ne zna koliko se Hrvata iselilo iz Hrvatske, ne zna koliko se Azijaca i Afrikanaca ilegalno doselilo u Hrvatsku. Kako država o tim stvarima ništa ne zna, ona tako nužno drži i svoje državljane u mraku neznanja o njima. A bez osnovnih znanja te vrste nezamislivo je dobro upravljanje državom.

Temeljno državno neznanje okrunili su Peđa Grbin i Vladimir Šeks državnim referendumom bez kvoruma. Takav cvijet ustavnoga prava mogao je procvasti samo pod geslom Ive Sanadera: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.“

I vlast i oporba opovrgavaju moju tvrdnju o državnomu neznanju. I teorijski i praktično. Teorijski me i jedni i drugi upućuju na Grbinovu i Šeksovu „ustavnu spoznaju“ da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda žive 22 nehrvatske „nacionalne manjine“, a praktično se i jedni i drugi diče činjenicom da domoljubna Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ne vlada sama, nego srdačno dijeli vlast s Hrvatskom narodnom strankom (HNS) Ivana Vrdoljaka i domomrznim „nacionalnim manjinama“ koje predvode suvereni srpski knez Milorad Pupovac i još suvereniji talijanski conte Furio Radin.

– Što jest, jest! – rekoh sebi nakon tih argumenata. I već se htjedoh posuti pepelom, kadli me u zadnji čas spriječi predsjednik Vlade Andrej Plenković. On me iznenada prosvijetli kao munja nebeska. Reče, odlučno odbijajući građanske referendumske inicijative o izmjenama izbornoga sustava, da je spomenuta Šeksova i Grbinova „ustavna spoznaja“ bila dio cijene koju je država morala platiti za hrvatsko članstvo u Europskoj Uniji!

– Bože! – pomislih. – Pa on ne vjeruje „popravljačima“ hrvatskoga Ustava i teško ih optužuje! – To me je u prvi mah prenerazilo. Kada se malo zatim pribrah, jasno vidjeh ciničnu zbilju. Što je Plenković rekao, rekao je. Nevažno je vjeruje li on komu ili ne vjeruje; nevažno je govori li on istinu ili laže; nevažno je vjeruje li tko njemu ili ne vjeruje. Takve dvojbe ne mogu prikriti bit stvari. Plenković je tom tvrdnjom uvrijedio hrvatsku naciju, a svoju je „dičnu činjenicu“ koaliranja sa svakojakim juganima njome raskrinkao kao otrovan plod bruseljske iznude!

Tako se to vidi sa suverenističkoga vidikovca. To je, reći će tkogod, jednostrano viđenje. A treba razumjeti i „drugoga i drukčijega“. Pa pogledajmo. Plenković je, po svojem sudu, ponajprije eurohrvat, „cijepljen od populizma“. Ako su Šeks i Grbin svoju „ustavnu spoznaju“ stekli onako kako Plenković tvrdi, sadašnjemu Griču – ni Saboru ni Vladi – u tom slučaju nema prigovora.

Eurohrvati se tamo „viteški“ drže. Čega? Europskog shvaćanja časti. To je Hrvatima malo neobično. Eurohrvati u nevolji, a često i bez nevolje, tako reći po naravi, ostentativno lažu. To je po hrvatskomu shvaćanju nečasno. Ali, Bože moj, koliko svjetonazora toliko vrsta časti! Ipak, gleda li se dijalektički, eurohrvati paze i na hrvatsku narodnu čast. Najbolje se to ogleda u njihovu odnosu prema međunarodnom pravu. Eurohrvati, kao što se vidi na svakom koraku, malo drže do hrvatskoga nacionalnog prava, ali međunarodni su im ugovori – osobito kada su sklopljeni u zloj vjeri na štetu hrvatskoga naroda i njegove države – nešto što se mora bespogovorno provoditi, nešto sveto i vječno! To je „viteštvo“ pogibeljno. I za državu i za narod. Ali pojmovno nije nečasno, ni po hrvatskomu shvaćanju časti.

Takvo stanje stvari nameće mnoštvo teških pitanja na koja je eurohrvatska vlast zasad na njih gluha. Stoga ta pitanja, intonirana sudbinski, razdiru dušu politički osviještena Hrvata.

Hoćemo li ikada izjednačiti sve hrvatske državljane u političkim pravima? Hoćemo li ikada, mi pobjednici u Domovinskom ratu, prestati plaćati danak poraženom neprijatelju? Hoćemo li ikada jednim i jedinstvenim izbornim zakonom potvrditi moderno demokratsko republikanstvo Republike Hrvatske? Hoćemo li zaustaviti masovno iseljivanje Hrvata iz Hrvatske? Hoćemo li odbiti najezde ilegalnih migranata na naše granice? Hoće li nam naši saveznici (Talijani, Nijemci i Austrijanci) Hrvatsku pretvoriti u rezervat (hot spot) nepoželjnih azijskih i afričkih azilanata? Tko će uzdržavati taj rezervat? Hrvatska država ili milostinja bogatih zapadnoeuropskih država? Jesu li sve te nepogode, pa i „inkluzivna“ protunarodna vladavina Andreja Plenkovića – samo zasad vidljiv dio cijene koju smo platili za hrvatsko članstvo u Europskoj uniji?

Eurohrvatska vlast na ta pitanja – šuti. Stoga je narod počeo sam tražiti odgovore. I naišao na nevjerojatan otpor. Vlast grdi narod: To, svjetino, nije tvoj posao! Narod se smije: Nije naš posao, ali naša je koža na bubnju! Moja neznatnost sa simpatijom gleda taj „hod za život“ Republike Hrvatske. I toplo se nada da ne će klonuti.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori