Pratite nas

Vladika! Drži se svoga stada!!!!

Objavljeno

na

SPC Vatikanu
Stepinac je učestvovao u klanju Srba i ne može biti svetac! SPC ne gleda sa odobravanjem na najave da bi Stepinac mogao postati svetac, a takav stav napisan je u pismu patrijarha Irineja koji je predat ministru spoljnih poslova Vatikana Dominiku Mambertiju Stav SPC prema kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca predat je ministru spoljnih poslova Vatikana Dominiku Mambertiju. Vatikanski šef diplomatije odneće iz naše zemlje i pismo šefa srpske države posvećeno kanonizaciji zagrebačkog kardinala. Patrijarh Irinej je u nedeljnom intervjuu za ”Politiku” rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanonizovan do kraja ove godine, bile veliko iznenađenje za srpske arhijereje, jer – da neko bude svetitelj, to mora biti zaista svetla i sveta ličnost koju prihvataju kao takvu i drugi hrišćani. (Telegraf.rs / Tanjug)

E sad ćemo nešto jako zanimljivo o srpskim svecima

nemanja stefan

Stefan Nemanja (rođen 1114 godine), rodonačelnik je dinastije Nemanjića i u srpskom narodu poznat kao sveti Simeon Mirotočivi. Njegov otac (Raški župan Zavida), imao je osim njega još tri sina.

Stefan je u srpskoj povjesti ostao zabilježen po krvavim međusobnim obračunima s braćom oko položaja Velikog župana Raške,* a također i po okrutnosti i surovosti u iskorjenjivanju (* U to vrijeme srpska nacija još nije postojala, pa se ovaj prostor imenovao po gradu Rasu – a žitelji kneževine Raške nazivani su Rašanima, Rasima, Rascijancima ili Racima.) ‘jeretika’ – bogumila koje je sa svojom vojskom sustavno progonio i nemilosrdno ubijao.

Osim po teritorijalnim osvajanjima, ubijanju, pljački, paležu, istrebljenju bogumila i stalnim krvavim sukobima unutar vlastite obitelji (u kojoj je vladao posvemašnj nemoral i sve je bilo podređeno bespoštednoj borbi za vlast), u srpskoj je pisanoj povijesti Stefan Nemanja ostao zapamćen i zabilježen i kao prvi ktitor – mecena, graditelj i obnovitelj brojnih sakralnih zdanja (crkava i manstira), zbog čega mu je srpska crkva, u znak zahvalnosti, uzvratila brzom kanonizacijom.

Naravno kada je već tako izdašno darivao SPC to su i moralno prihvatljivi kriteriji i za sve kršćane pa i one koje je proganjao zar ne ???

Ali ima toga još ……

Nasljednik Stefana Nemanje (sv. Simeona), Stefan “Prvovenčani” od katoličkog pape Honorija III. dobija 1217. godine vijenac, što je bio znak da je priznat za legitimnog vladara Raške – otuda: “Prvovjenčani”. Ovaj čin u to se vrijeme ujedno smatrao i međunarodnim priznanjem državne suverenosti.

Taj podatak (kao i mnoge druge koji se ne uklapaju u poželjne klišeje i stereotipe), srpska historiografija uglavnom prešućuje. U ovom slučaju, to obzirom na okolnosti i ne treba čuditi; zaslugom crkvenog poglavara omraženih ‘Latina’ (koji su Srbima, prema tradicionalnom shvaćanju, oduvijek bili i ostali “krvni neprijatelji” ), dolazi do priznanja prve srpske države – previše bi bilo očekivati da to prizna bilo koji “nacionalno svjestan” pripadnik ovog naroda.

Ali SPC prešućuje još nešto :

Njegov djed, Stefan Uroš II Milutin, vlast je preuzeo od brata Dragutina, koji je položaj poglavara Raške napustio pod prisilom. Milutin je imao dva sina – Konstantina iz prvog braka, i iz drugog Stefana (kasnije nazvanog Dečanski). Nakon što je godinama bio taoc na dvoru mongolskog kana (kamo ga je otac poslao kao jamstvo za ispunjenje postignutog dogovora), mlađi sin – Stefan – po povratku se upustio u borbu oko prava na nasljedstvo. Konstantin je smatrao da njemu kao starijem taj položaj po pravu pripada, s čime se Stefan nije složio, pa se s njime sukobio i porazio ga. Osveta je bila krvava i surova.

Tadašnji pisac i kroničar Pseudobrokar bilježi kako je Stefan dao brata Konstantina

” ‘opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klincima probi mišice i butine, pa ga onda raseče na dve pole po sredini… ‘ U narodu se govori kako je Stefan od bratove lubanje dao napraviti pehar. ”

Poslije krvavog obračuna s bratom i Stefana stiže kazna – otac ga daje oslijepiti.
U to vrijeme je to bila uobičajena, barbarska kazna, koja je onemogućavala potencijalne konkurente da zauzmu najviši položaj u zemlji – jer, slijepci po tadašnjem običajnom pravu nisu mogli upravljati državom. Ova okrutnost nije bila ograničena samo na međusobne borbe oko podjele vlasti, nego je često korištena kako bi se kaznili poraženi u ratovima, buntovnici protiv režima, neposlušni podanici, uhode itd. Uz rezanje jezika, moglo bi se reći da je osljepljivanje bila jedna od najčešćih metoda odmazde.

Ali oni koji su bili zaduženi za njezino izvršenje, po svemu sudeći svoj posao (iz tko zna kojih razloga) nisu obavili kako treba. Stefan je, da bi to prikrio, godinama nosio povez preko očiju hineći sljepoću. Kada je otac umro (29. 10. 1321. godine), on skida s očiju povez i tvrdi kako mu je vid povratio sveti Nikola. Potporu mu daje Crkva, prihvaćajući ovo odmah kao čudotvorno ozdravljenje i Stefan konačno, uz njezinu pomoć, postaje poglavar Raške.

Naravno i on je darivao SPC pa shodno tom darivanju je i postao svetac a i to su prave kršćanske vrijednosti valjda i za sve ostale ???

I na kraju i Stefana Prvovenčanog je stigla nekakova kazna . Udavio ga je sin Dušan silni .

Eh sad ćete vi pomisliti sigurno je i njega SPC proglasila svecem .Jer važno je da se daruje SPC a umorstva ,razapinjanja i davljenja i nisu neka prepreka .

Pa i nisu prepreka ali Dušan je jedan od rijetkih vladajućih od Nemanjića a najmoćniji sigurno koji nije proglašen svecem ponajviše poradi toga jer je Dušan Silni molio katoličkog papu Inocenta VI da mu ovaj dodijeli titulu ‘kapetana krstaškog rata’, nudeći mu čak i uniju u koju će s Katoličkom crkvom stupiti srpska – Pravoslavna.

E to mi se već nije moglo oprostiti.

E zamislite sada koje je licemjerje govoriti drugima što su kršćanske vrijednosti.???

DaranBašić/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Iz Svijeta

Jaroslaw Kaczynski: Poljska se mora oduprijeti ‘putujućem teatru’ povorki ponosa

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Kaczynski pred izbore kritizira povorke ponosa

Poljska se mora oduprijeti “putujućem teatru” povorki ponosa koje izražavaju potporu pravima LGBT osoba, rekao je u nedjelju vođa konzervativne vladajuće stranke Jaroslaw Kaczynski, pred parlamentarne izbore 13. listopada.

Vladajuća poljska stranka Pravo i pravda (PiS) koristi prava LGBT osoba kao ključnu temu u predizbornoj kampanji, prikazujući je kao opasnu ideju Zapada koja potkopava tradicionalne katoličke vrijednosti.

“Ta velika ofenziva, taj putujući teatar koji se pojavljuje u različitim gradovima da provocira i tada plače… mi smo ti kojima to šteti, to se mora raskrinkati i odbaciti”, rekao je Kaczynski na stranačkom predizbornom pikniku u gradu Stalowa Wola.

Zakon se mora u cijelosti provoditi kako bi se “regulirala ta pitanja”, dodao je.

Kazao je također da je “zahvalan” poljskom nadbiskupu koji je ovaj mjesec rekao da je Poljska pod opsadom “kuge duge” aktivista za prava LGBT osoba koje je usporedio s bivšim komunističkim vlastodršcima.

Samo PiS može braniti Crkvu i otkloniti prijetnje tradicionalnoj obitelji koje dolaze sa Zapada, poručio je.

Stranka vodi u anketama i očekuje se da će osvojiti novi mandat.

(Hina)

 

Katolički nadbiskup Krakova osudio ‘duginu kugu’ koja ‘prijeti dušama, srcima i umovima’ Poljaka

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijačić: Zašto je naš intervju s Predsjednicom izazvao toliki potres?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski tjednik

Intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović koji smo objavili u prošlome broju izazvao je i još izaziva pravi potres na medijsko-političkoj hrvatskoj sceni.

Poslije njegove objave Hrvatski tjednik izložen je napadima i klevetama da je fašistički, ekstremistički, šovinistički i tko zna kakav sve list, a koliko čujemo, žestoki su napadi usmjereni i prema Predsjednici zato što se usudila dati intervju jednomu takvom listu. Ne znam kako se ona brani, a što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, podrugljivo se smijemo napadačima, dakle nismo nimalo uznemireni: navikli smo na napade, očekivali smo ih i lako im odgovaramo jer smo na moralno, politički, povijesno, činjenično i pravno superiornijim pozicijama od klevetničkih, mahom parazitskih krugova koji uglavnom ne bi opstali ni tri dana da se nisu navukli na državne jasle bez kojih bi dobar dio njih završio u jarku kao propalice, narkomani, porezni dužnici i općenito izgubljeni i promašeni nitkovi. Analitičari koji su pozvani komentirati istup Predsjednice u Hrvatskom tjedniku mahom su osobe koje se godinama forsiraju kao eksperti za sve i svašta, kao mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, nepostojećih da nisu. Takav status vuku za sobom još od partijske škole u Kumrovcu, dakle iz zločinačkoga i okupacijskoga sustava kojemu su vjerno služili. Drugi su, pak, poznati kao zloglasni lažni svjedoci protiv hrvatskih domoljuba, treći kao soroševski preparirani likovi koji su si stavili za misiju da na svakom koraku njuše fašizam, ustašluk i ostalu traženu im robu, piše Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV

Magle i dogme jugoslavenske i velikosrpske historiografije

Mediji, novinari, kolumnisti ili voditelji koji su nas izložili kritici, čine to iz nekoliko razloga. Prvo, profesionalno su ljubomorni jer sami nisu uspjeli dobiti intervju u kojemu bi aktualna predsjednica najavila kandidaturu za novi mandat, drugo nisu dostatno obrazovani pa ne bi znali ni napraviti takav intervju čak da je Predsjednica i pristala na razgovor s njima, i treće, u političkom smislu to su slijepci koji nisu nikad imali slobodu uma, njihov um ostao je zatočen u maglama i dogmama jugoslavenske i velikosrpske historiografije pa misle da se humanistički dignitet u Hrvatskoj može steći samo dovoljno vrištećom bezuvjetnom demonizacijom Hrvatske i hrvatskoga naroda za fašizam. Tragikomično je zapravo gledati neke mlade neuke voditeljice na tim tuđinskim televizijama, bez identiteta i u svjetonazorskom ili nacionalnome smislu potpuno promiskuitetne, ali i neke već iskusne novinare podjednako ropskoga mentaliteta, idealnoga za velikosrpsku manipulaciju. Mi u Hrvatskom tjedniku nemamo nikakve komplekse u tom smislu. Mi smo hrvatsko glasilo i ponosni smo na to. Smatramo da će ova država punim plućima disati kada političari i novinari očiste svoj um od jugosrpskih predrasuda. Jugoslavija i sve što je vezano uz Jugoslaviju za nas je negacija Hrvatske i hrvatskoga naroda, dakle neprijateljsko.

Hrvatski javni prostor u posljednjih dvadesetak godina zatrpan je i zatrovan poltronskim intervjuima koje nitko ne sluša i ne čita. U 15 godina nitko nikada nije napravio istinski slobodni i profesionalni intervju s bivšim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivo Josipovićem. U javnom prostoru suptilno ugušene slobode takvi političari parazitiraju sa svim mogućim izdajama, prijevarama, inženjerinzima i manipulacijama bez ikakve bojazni da će ih itko išta bitno pitati i da će biti pozvani na odgovornost. Mesića nitko nije na televiziji upitao gdje je nestao ček od 100 tisuća dolara koji su mu predali iseljenici u Australiji, Josipoviću se nitko nije htio zamjeriti pitanjem čiji je stan u kojemu živi prvotno bio, kako je stekao golemo bogatstvo u zemlji potplaćenih i poniženih profesora, a Milorada Pupovca, koji je danonoćno u medijima, nitko ne pita kako je on to izbjegao tamnicu kao predsjednik NO Tesla banke, a mnogi predsjednici nadzornih odbora iz drugih bankrotiranih kompanija u tamnici su zbog propaloga novca, ili u što je potrošio milijune koje je podizao s bankomata SNV-a. Da su Lovro Kuščević i Andrej Plenković u nekoj uređenoj državi ukrali 40 tisuća referendumskih potpisa, samljeli bi ih mediji, a tužitelji sproveli u tamnicu, a ovdje ih zbog toga nitko nije ni prozivao, kao što nitko ni Anku Mrak Taritaš ne pita kako je cijena kvadrata obnove u Gunji dvije tisuće eura, niti Vesnu Pusić zašto je svome bratu i njegovoj udruzi dala 240 tisuća kuna iz Ministarstva vanjskih poslova ili zašto je sa saborske govornice lažno optuživala Vukojevića za silovanje. Ovdje Dorh štiti udbaške ubojice, mediji svojedobno pljeskali Ivi Sanaderu zato što je ukrao glasove konkurentu na stranačkome saboru samo zato što im konkurent Ivić Pašalić nije bio politički favorit…

Pitanja koja se nitko ne usudi postaviti

Kritičare intervjua u Hrvatskom tjedniku razbjesnila su pitanja upućena Predsjednici. Kao autor i kao glavni urednik, mogu ih informirati o sljedećemu: Već dvije godine želio sam intervju s Predsjednicom i u tom smislu slali smo joj razne upite. Uvijek je to odgađano uz različite alibije i obećanja, zbog čega sam gubio volju za intervjuom, ali kako se primicao kraj njezina mandata opet je rasla želja za jednim ozbiljnim razgovorom – u živo. Na Pantovčaku su znali da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije više moj politički favorit, a to sam im, uostalom, i davao do znanja. Prihvaćeni su moji uvjeti, a sa svoje strane obvezao sam se da ne ću reducirati ni mijenjati predsjedničine odgovore, što mi nije bilo teško jer to ionako nikada ne činim. I, evo, intervju se dogodio.

Sad možda ono što mi je najvažnije. Znao sam otprilike koje odgovore od aktualne predsjednice mogu očekivati. Logično sam pretpostavljao da ona ima određene političke kalkulacije i ne smije govoriti sve što misli, a osim toga, mislio sam i još mislim da ona nema dovoljno znanja o mnogim činjenicama jer joj nisu struka, a savjetnici iz tih sfera joj više joj odmažu nego pomažu. Uza sve to, odavno sam političarku Kolindu Grabar Kitarović percipirao kao osobu s konformističkom dimenzijom pa ću, pretpostavljao sam, čuti i odgovore za koji ona pretpostavlja da ih želim čuti. No meni je, osim ekskluzivne najave kandidature i njezinih odgovora, jednako važno bilo pustiti u optjecaj, u javni dijalog i život, prešućena pitanja i činjenice s kojima se hrvatski političari ne žele suočiti – što iz plitkosti svoga uma, što iz konformizma, a što iz straha od posljedica konfrontacije. Htio sam pitanjima upozoriti kako je u Hrvatskoj na djelu nastavak srbijanske agresije na Hrvatsku drugim sredstvima.

Želio sam čuti je li Predsjednica toga svjesna i poduzima li što protiv te pojave. U Hrvatskoj se snimaju, velikim novcem financiraju i nagrađuju filmovi poput Dnevnika Diane Budisavljević koji potpuno krivotvore povijest i iznose lažne priče, u Hrvatskoj se nagrađuju glumci koji su 90-ih stali uz Miloševićevu agresiju, u Hrvatskoj se uklanjaju spomen-ploče braniteljima HOS-a zato što to žele njihove ubojice, u Hrvatskoj se protežiraju kadrovi koji su sudionici agresije na Hrvatsku, okupacijski gradonačelnici uživaju sve povlastice, a zapovjednici obrane grada završavaju u zatvorima, neprijateljima iz doba agresije priznaju se godine ratovanje protiv Hrvatske u radni staž i daje im se mirovina, ne procesuiraju se silovatelji i zločinci, lažira se popis stanovništva da bi se nasilno uvodila ćirilica u Vukovar, otvoreno se proslavlja pokolj Hrvata kao antifašistički ustanak, odražavaju se komemoracije za izmišljenih 40 tisuća žrtava nad jamama u kojima nema ni jedne kosti, u Jasenovcu povećavaju broj navodnih žrtava bez ikakvih forenzičkih i antropoloških dokaza. Srbija posredstvom Milorada Pupovca lomi Hrvatsku na pozdrava Za dom spremni pod kojim je branjena Hrvatska. Ljevica u Hrvatskoj lomi HDZ zbog pozdrava Za dom spremni pa su se, s različitim motivima, našli na istoj strani velikosrbi, četnici, Pupovac, Vučić, Bernardić i ostali.

Odnarođeni mediji istodobno raspaljuju histeriju protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda klevećući ga za navodni fašizam, petokolonaši divljaju na sve strane, nevladin sektor potkopava institucije, premijer u Kninu obilježava Oluju, a njegov koalicijski partner Milorad Pupovac istodobno je na skupu u Srbiji na kojemu se Oluja žigoše kao fašistički zločin i jednostavno ne priznaje Hrvatska, što je isto kao da je netko nakon Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj ili Britaniji za partnera u vlasti uzeo dužnosnika iz Hitlerove vlasti, ili da je netko u Rumunjskoj nakon 1991. koalirao s podanikom N. Ceauşescua, a sveučilišni profesor i Pupovčev suradnik Dejan Jović, na državnoj sisi, pljujući po Hrvatskoj, ovih dana poput svojedobno Miloševića ne isključuje mogućnost novoga rata. Sve te izopačenosti postale su dio hrvatske svakodnevnice.

U intervjuu s Predsjednicom htjeli smo pitati ono što se nitko ne usuđuje – je li to normalno?

Što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, to ne samo da nije normalno nego je to takva anomalija koja prijeti urušavanjem temelja ove Hrvatske i dok god se ne pojavi državnik koji će zaustaviti i prekinuti tu distorziju, Hrvatska će samo sve više tonuti u glib podjela i međusobne nepodnošljivosti te će jednom, na radost svojih mrzitelja u Hrvatskoj i izvan nje, pući i raspasti se kao trula dinja pa će se povijest iznova morati krvlju pisati.

Zato smo, između ostaloga, i napravili ovakav intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Kako je Hrvatska Predsjednica odgovorila, zaključite sami, poštovani čitatelji, a što se nas tiče, i dalje ćemo ponosno jurišati na te jugokomunističke barikade. Što se nas tiče, poklič Za dom spremni ništa ne može nadomjestiti i ništa ga ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari