Connect with us

Razgovor

Vladimir Bogdanić: Svi ključni neprijatelji Hrvatske ostali su netaknuti

Published

on

Podupirem Hasanbegovića, nastojim zaštititi ljude od bijednika u Hrvatskoj koji sadistički uživaju u progonima

[ad id=”93788″]

Vladimir Bogdanić nedavno je svratio pozornost izjavom da je diskvalifikacija fašizmom klasična metoda diskvalifikacije političkih protivnika te da mu je buka kojoj sada svjedočimo poznata iz 1971., a uloge kao da su jednako raspoređene. Povod su našemu razgovoru pisma koje je uputio francuskome listu Liberation te direktoru “Centra Simon Wiesenthal” Efraimu Zuroffu koji je nedavno ustvrdio kako se u Hrvatskoj daje legitimitet izjavama koje su potpuno fašističke.

Događa li se u Hrvatskoj na društvenome planu nešto što bitno odstupa od dominantnih vrijednosti u Europskoj uniji?

U trenutku dok odgovaram na vaša pitanja slušam raspravu u Hrvatskome saboru. Riječ je o otužnome finalu hrvatske Vlade stvorene sporazumom HDZ-Most. Bez želje da nekoga posebno apostrofiram,

zadržat ću se samo načas na onome što su govorili predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Toliko fraza, toliko lažnih teza i političke vulgarnosti, u meni, čovjeku politički formiranome u vrijeme 1971., priznajem izaziva gađenje.

Povijesni vjetar još jednom u našoj domovini muti jezike i zdrav razum. Instinktivna je reakcija potreba za samoćom i povratkom prirodnim istinama. Ne baš na kraju, gađenje izaziva činjenica da je HNS stranka koju su utemeljili prvaci iz 1971. godine, sa Savkom Dabčević-Kučar na čelu. Naravno, razum nalaže odgovornost. Istina je, međutim, da raskorak između riječi i istine nije svojstven samo nama već je opće mjesto u svijetu politike po svuda, pa i u Europi. U nastojanju da čovjek sačuva razum u vrijeme kakvo je naše ne preostaje nam nego ne misliti u kategorijama koje nam se serviraju od jutra do mraka.

Dakle, pitanje je je moguće misliti Hrvatsku, a ne misliti o televizijskim emisijama “Nu2”, “Otvorenom” ili “HUŽ”, kolumnama u Abend-Morgenblattu ili EPH tiskovinama, da o RTL ili Novoj TV ne govorim? Ima li javnoga mnijenja koje nije izvedeno iz ovog konglomerata i može li pojedinac pripadati društvenoj zajednici, a istodobno joj pružati otpor.

Prihvaćate li tezu o tome da je u Hrvatskoj na djelu fašizacija?

Kada bi ovdašnji novokomponirani „antifašisti“ bili u situaciji stvarne konfrontacije s fašizmom kakav je postojao u Hrvatskoj 1941.-1945., sumnjam da bi se bili u stanju nositi s njegovim sustavom, nasiljem i stvarnošću više od 24 sata. Pripadam obitelji koja je znala nositi se s navedenim nasiljem, ali sam uvjeren da ovaj novokomponirani „antifašizam“ svoju opstojnost duguje prvenstveno društvenoj moći, falangama bivše Udbe i KOS-a te tipu mišljenja koji s istinskim europskim vrijednostima, osobito onima koje su europskoj zajednici naroda dali narodi istočne Europe nakon pada berlinskoga zida, nema ništa. U tome smislu to što netko iz perspektive Pariza, Berlina ili Osla misli da misli o onom što mi mislimo manje je važno od našeg krvavog povijesnog iskustva na teme fašizam, „fašizam“, antifašizam, „antifašizam“. Uostalom, koliko god paradoksalno zvuči, tim se temama kod nas malo tko ozbiljno bavi.

Nije kriva diplomacija

Odakle takve ocjene?

Povijest i kod nas dugo traje. Postoji inercija u tipu mišljenja. Čitave generacije ostale su zatočene u kategorijama koje i ne naziru budućnost. Kad čovjek putuje svijetom, a ja spadam u takve ljude, svaki ga povratak kući suočava s našim ograničenjima. Ipak nemoguće je ne vidjeti novi vrlo vrijedan potencijal među mlađim naraštajima. Njih odlikuje otvorenost prema svijetu, znanje i osobito informatička pismenost.

Često sam zbog prirode svoga posla u kontaktu s generacijom današnjih tridesetgodišnjaka i mlađima. Zadivljuju me poletnošću i vrlinama koje na visoko razvijenom zapadu nestaju. Empatija i solidarnost više su joj svojstvene nego mnogima u bogatijim zemljama.

Je li hrvatska diplomacija zakazala u pogledu predstavljanja istine o Hrvatskoj u svijetu?

Nije mali broj naših veleposlanstava kroz koja sam putujući prošao, ali ta je diplomacija još u nastajanju i pati od tipičnih naših bolesti. Kriteriji u izboru ljudi nisu konzistentni, a unutrašnje političke suprotnosti mogu se gotovo fizički prepoznati među kadrovima. No i tu ima pozitivnih primjera, najviše među mlađim obrazovanijim ljudima.

Diplomacija je svakako važna za našu ukupnu sliku u svijetu, no ona je samo jedan od elemenata koji tu sliku čine onakvom kakva objektivno jest. Ta slika nije onakva kakva bi mogla biti, a u aktualnoj situaciji optužaba za fašizaciju nerealno je od diplomacije očekivati nešto osobito kad hrvatska politika sama šalje negativnu sliku u svijet. Primjerice ova patološka opterećenost „fašizmom“ i stereotipima o našoj prošlosti rođena je u okrilju hrvatske politike i naših „prijatelja“ u svijetu. Očekivati bilo što od hrvatske diplomacije u tom smislu isto je što i očekivati da ona bilo što na relevantan način analizira ili procijeni. Dok nismo bili u EU i NATO savezu naše su se elite trudile prikazati kao pobornici i jedne i druge alijanse. Danas dobar dio njih nostalgičan je za nesvrstanošću.

Pogledajte samo odnos prema geopolitičkim temama kao što je položaj baltičkih država prema Rusiji. Hrvatski su mediji ne samo izloženi pravoj ofenzivi ruske propagande već je tako i s dominantnim tipom mišljenja koji je indiferentan prema iskušenjima zemalja s tragičnim iskustvom kao što je na primjer Poljska.

U jednoj emisiji rekli ste kako Vas danas mnogo toga podsjeća na ’71. Hoćete li to malo pobliže objasniti mlađim generacijama?

U vremenu od 1971. Do 1990. živio sam i kretao se među elitom hrvatske oporbe. Koliko god to bilo iskušenjima prepuno vrijeme, unutar toga kruga postojao je jedan moral i kodeks ponašanja te velika solidarnost. Razlike su postojale, ali njegovalo se i prijateljstvo i međusobno pomaganje. Također, visoka kultura komunikacije i spremnosti na slušanje drukčijega mišljenja. Pamtim krasne večeri kad se iako u zatvorenim krugovima razgovaralo o ključnim temama i procesima koji su jasno ukazivali na kraj Jugoslavije i duboku krizu onoga što smo zvali zemljama socijalističkoga lagera i real socijalizma. Uvjeren sam da bi velika većina ključnih osoba optuženih za tzv. maspok bila zapanjena sličnošću ondašnjih i današnjih optužaba na račun našega „fašizma“! Ta je sličnost frapantna. Iste rečenice, ista vrsta optužaba i gotovo identični igrači na sceni.

Kad se poklope interesi Moskve i Washingtona

Paradigma obračuna sa “kontrarevolucionarima” ’71 nastavila je živjeti. Je li dovoljno dobro objašnjeno zlo te prijelomne godine u hrvatskoj novijoj povijesti i provedeno distanciranje od protagonista u vlasti i sudstvu koji su bili glavni batinaši?

Budimo realni, obračun 1972. godine s tzv. maspokom bio je strašan i po posljedicama sudbonosan za Hrvatsku. Cijele su generacije žrtvovane, a ideološki teror bio je daleko gori u Hrvatskoj nego u drugim dijelovima Jugoslavije. Nakon 1990. kod nas se nije išlo u analizu toga mračnog razdoblja naše suvremene povijesti. Dapače, praktično su svi ključni neprijatelji hrvatske nezavisnosti i državotvornih ideja ostali netaknuti. Da mi je netko u doba osamdesetih godina 20. stoljeća rekao kako će Predsjednikom Republike Hrvatske, kad i ako ona postane nezavisna država, postati i biti izabran sin Ante Josipovića, mislio bih kako je to ona vrsta obrata koji je nemoguć.

Jer za nas koji smo doživjeli i preživjeli Karađorđevo, progone i suđenja 1972. Ante je Josipović bio oličenje izdaje. Istina, djeca ne mogu odgovarati za postupke svojih roditelja, no danas 99 posto ljudi o ulozi Ante Josipovića u suvremenoj hrvatskoj povijesti nema pojma. Ne manje je istina da su teze Ive Josipovića o fašizaciji naše Republike gotovo identične onima njegova oca iz vremena nakon Karađorđeva! Kad na to netko pokušava ukazati kao što sam učinio u navedenome razgovoru za HTV4, to praktično ostaje nepoznato i nerazumljivo našoj javnosti. Da ne kažem kako mediji, koji inače svakodnevno recikliraju emisije kao što su HTV emisije “Nu2” ili “Otvoreno” ignoriraju do maksimuma i sam razgovor i argumente. Kod toga je mazohizam javnosti postao opće mjesto.

Nema te maloumnosti koju hrvatski mediji ne mogu iznjedriti i nema tog marginalca koji nije povod za stvaranje javnoga mnijenja. Upravo je groteskno gledati i slušati o temama koje dominiraju našom javnom scenom. Protiv toga se borim čitanjem uglednijih inozemnih medija, kako njemačkih tako i onih boljih švicarskih ili talijanskih i francuskih. Internet je tu od velike pomoći jer već i pregled naslova ili tema pomaže u drukčijoj percepciji vremena i prostora.

Pismo koje ste uputili Liberationu nosi naslov: “Podrška ministru Hasanbegoviću optuženome za revizionizam. Solidarnost u ime mojih židovskih žrtava i antifašizma članova moje obitelji”. Zašto ste se odlučili podržati ministra kulture Hasanbegovića?

Više je razloga podjednako važnih za moje pismo i podršku. S jedne strane, Hrvatska je zemlja s jezivom prošlošću progona ljudi. Ovdje se uvijek nađe bijednika koji sadistički uživaju u progonima. Ta se prošlost prešućuje bez obzira na to što je se treba stidjeti. Tako je solidarnost s progonjenim pitanje čak i kućnoga odgoja, a kamoli iskustva kakvo sam stekao u vrijeme progona 1972. Biti uz žrtvu bio je čin koji nas je oslobađao
od moralnoga rasula u vrijeme ideološkog terora. Također imam obvezu ne dopustiti da se moje žrtve iz vremena 1941.-1945. te časni roditelji i najbolji ljudi koje sam imao privilegiju upoznati koriste u borbi novokomponiranog „antifašizma“ s političkim protivnicima i to gotovo u pravilu s ljudima privrženima našoj Republici.

Činjenica je da taj besramni novokomponirani „antifašizam“ vrijeđa uspomenu na niz krasnih ljudi koji su svoj stvarni angažman u tragičnome vremenu borbe protiv sila osovine nakon Drugoga svjetskog rata razvili u smjeru hrvatske nezavisnosti, slobode i prava na državu. Ljudi kao što su bili Veco Holjevac, Ivan Šibl, braća Rukavina ili legendarni Janko Bobetko za mene su neupitne vrijednosti moje domovine i moja je obveza odvojiti ih od falange novokomponiranih ideoloških karikatura. Primjer mojega pisma i njegovo neobjavljivanje ilustrira o kakvoj se falangi radi i o stvarnome stanju naših medijskih prilika. Koliko god izgledalo paradoksalno, pismo nije ugledalo svjetlo dana ni na tzv. desnim portalima premda podjela na tzv. desne i lijeve zapravo nema veze sa stvarnošću.

Je li možda glas protiv struje koja ima medijski monopol bio razlogom što pismo nije objavljeno?

Tko god kod nas dovede u pitanje taj monopol, postaje metom diskvalifikacija i prešućivanja. No problem se ne može svesti samo na monopol.

Cijelom nizu naših opinion makera činjenica da je posljednji čelni čovjek Radio televizije Zagreb iz 1990. gospodin Radman bio na čelu HRT-a do prije par mjeseci nije bila ni najmanje dvojbena.
Ne mislim da čovjeku koji po svemu sudeći ima svojih vrlina treba zabraniti javno djelovanje. Dapače, ne bih to nikad učinio, ali između ekskomunikacije i pozicije prvoga čovjeka javne televizije valjda u civiliziranom društvu postoji neko razumno treće rješenje. Slična pozicija neke osobe sličnog ranga u DDR-u ili Poljskoj prije pada berlinskog zida danas je apsolutno nezamisliva, a kod nas ne samo elitama već i javnosti posve je neupitna.

Da napravite anketu među 100 utjecajnih osoba u našemu javnom životu i da ovo problematizirate, uvjeren sam kako bi više od 80 posto ljudi takvo stanje smatralo normalnim. Uz ostalo, naše elite i jesu regrutirane iz onih koji su proganjali, a ne iz proganjanih. U mojoj generaciji koja je, uz ostalo, robijala, iako potpuno nevina, koja je krvavo platila svoj slobodarski duh nema gotovo nikoga tko bi danas bio ugledan i poštovan član zajednice. To dugujemo našoj tranziciji i onima koji su se u njoj „snašli“, no kad svjedočite odnosu tzv. velikoga demokratskog svijeta koji je u progoniteljima našao svoje istomišljenike i to na račun progonjenih, ne možete se ne sjetiti teksta u francuskome „Le Mondu“ iz 1972. u kojem se reklo kako su se u hrvatskome epilogu nakon Karađorđeva poklopili interesi Moskve i Washingtona. Preko 40 godina u našoj domovini arbitrom u javnome mnijenju smatrao se i danas se smatra čovjek koji je bio svjedokom na sudskim procesima progonjenima! Mnogi to znaju, ali se toga malo tko stidi.

Kako objašnjavate da nijedno od dvaju pisama koje ste uputili – Liberationu i Zuroffu – nije objavljeno u hrvatskim medijima, pa čak ni u servisu nacionalne agencije Hina?

Oni kojima su teze o fašizaciji Republike Hrvatske izvor moći i vlasti u svim sferama društva jači su od nas ostalih.Nisam u tom smislu imao iluzija, ali sam znao da ostavljam trag. Koliko god malen, on ima smisla. Što se aktualne nomenklature na formalnoj vlasti nakon posljednjih izbora tiče, ona je mislila i misli kako je dovoljno pametna i lukava da će dobiti političku bitku protiv svojih protivnika okupljenih pod sloganom: „Mi ili oni“. To joj ne će uspjeti ne samo zato što je naivna već zato što se prave političke bitke ne mogu dobiti bez znanja, karaktera, volje i energije. Tako će kao i uvijek na pojedincima i snažnim osobnostima ostati ideal slobodne Hrvatske usmjerene općem dobru svojih žitelja i žudnji da budemo subjekti svoje budućnosti.

Prava je sramota da jedan minoran čovjek kao što je Zuroff, kojega se u Izraelu stide, dobiva važnost u Hrvatskoj

Efraim Zuroff za B92 kaže da nije problem samo Hasanbegović, već što se daje legitimitet izjavama koje su potpuno fašističke. Je li to iskrivljivanje stvarnosti. Nisam čuo od predstavnika vlasti da su davali legitimitet bilo čemu što je fašističko?

Prije svega, sramota je da u Hrvatskoj 2016. godine jedan minoran čovjek kojega se i u Izraelu mnogi stide
dobiva važnost koja mu ni po čemu ne pripada. U Americi zovu ga holokaust klaunom, no sve da to i nije tako jadno već što pravog odgovora taj čovjek u Hrvatskoj ne dobiva. U trenutku kad sam mu se suprotstavio, ni Hina ni Večernji list ne objavljuju moje otvoreno pismo, iako je ono napisano i u ime jasenovačkih žrtava i mojih antifašističkih predaka! To nije samo znakovito već je zaista ilustracija naše jalove medijske stvarnosti. I tu kao i u slučaju pisma Liberationu savjest mi je mirna. Svoje sam učinio i trag će ostati.

Zuroff je minoran, ono što je stvarna sramota naši su „junaci“ bez ponosa koji misle da su mudri kad misle da misle, a zapravo su provincijalni igrači na kratke staze. Na žalost, ovdje vlast dugo vremena živi od antagonizma koji proizvodi, dok „elite ne manje jadno igraju svoj ples na otužne note”. Zato je ostaviti trag unatoč svemu – i važno i dobro. Jer koliko god izgledalo teško, ovakvo stanje ne će ostati! Nije ni u drugim teškim okolnostima pa ne će ni u ovim.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari