Pratite nas

Intervju

VLADIMIR ŠEKS: ‘Rekao sam Andreju: Ako pustiš da Most sruši Marića, sljedeći si ti’

Objavljeno

na

S Vladimirom Šeksom, jednim od najbližih suradnika predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, razgovarali smo uoči izlaska njegove knjige u izdanju Večernjeg lista, a Šeks je otkrio i intrigantne detalje kako se stvarala Vlada s HNS-om, kakvu je podršku politike imao Ivica Todorić…

U izdanju Večernjeg lista 25. listopada izlazi drugi dio vaše knjige “Državni udar – Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH”, budući da se 29. studenoga u Haagu očekuje objava pravomoćne presude u slučaju šestorice Hrvata, koje teze o politici RH prema BiH iznosite u najnovijoj knjizi?

Sa strepnjom, ali i nadom očekuje se objava presude šestorici Hrvata iz BiH jer su u toj nepravomoćnoj presudi osuđeni i hrvatska državna politika i predsjednik RH dr. Franjo Tuđman i tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, ali i načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko, kao i svi dužnosnici RH, HDZ-a, Vlade, zastupnici…, dakle cjelokupno predstavništvo hrvatskog naroda, da su zajedno djelovali u udruženom zločinačkom pothvatu usmjerenom na razbijanje BiH. I da su odgovorni za seriju zločina protiv čovječnosti, ratnih zarobljenika i sl. Središnje mjesto moje četvrte knjige raskrinkavanje je te krivotvorine i lažnih tvrdnji o tome da je RH bila agresor na BiH, da je Tuđman odgovoran za agresiju i dijeljenje BiH i da je hrvatski državni vrh bio udružen u zločinačkom pothvatu. Citiram razne međunarodne autore koji potkrepljuju moje tvrdnje i sučeljavam se sa svima onima koji zastupaju te teze, počevši od Mesića, Manolića, jedno vrijeme i Tomca koji je kasnije promijenio mišljenje, pa Hrvoja Šarinića, Dušana Bilandžića…

Koji su vam glavni dokazi da Hrvatska nije izvršila agresiju na BiH i da Tuđman, kako tvrdite, nije dijelio Bosnu?

Krunski je dokaz izdvojeno mišljenje predsjednika Sudskog vijeća Antonettija, citiram ga: “Smatram da je na temelju predočenih dokaza nemoguće tvrditi da je plan o podjeli BiH potekao od Franje Tuđmana i ne slažem se s mišljenjem dvojice svojih kolega da su Tuđman, Bobetko i Šušak sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu radi obnove Banovine Hrvatske i stvaranja velike Hrvatske”. Drugi citat: “Čini mi se potrebnim istaknuti činjenicu da entitet hrvatska zajednica Herceg-Bosna nije uspostavljen protiv muslimana i predsjednika Izetbegovića nego protiv Srba, o čemu svjedoči i preambula odluke o osnivanju Herceg-Bosne”. U njoj stoji: “Suočen s bezobzirnom agresijom JNA i četnika na BiH i RH, ogromnim brojem ljudskih žrtava, patnji i stradavanja te posezanjem za stoljetnim hrvatskim teritorijima i dobrima, kao i rušenjem Republike BiH i njenih legalno izabranih tijela, hrvatski narod BiH u ovim teškim trenucima svoje povijesti, kada posljednja komunistička vojska Europe udružena s četnicima prijeti opstojnosti hrvatskog naroda i BiH, duboko je svjestan da je njegova budućnost povezana s budućnošću cjelokupnog hrvatskog naroda.” Dakle, sudac Antonetti citira preambulu i nju uzima kao krunski dokaz da ni Tuđman ni hrvatska državna politika nisu bili ti koji su stvorili hrvatsku republiku Herceg-Bosnu koja bi bila u funkciji razbijanja BiH, nego da je ona bila u funkciji obrane Hrvata (ali i muslimana).

U knjizi citirate brojne autore?

Da, istraživačke radove povjesničara Marijana, akademika Rudolfa, Ivice Lučića, briljantnu knjigu Mate Arlovića, uključujući i suca Antonettija. Pa se pitam jesu li te sve ekspertize dostatne za rušenje teze o podjeli BiH i za nestanak mita o dogovoru Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. Ti bi argumenti, naravno, bili dostatni da nije politike i političkih interesa. Brojnim pojedincima izvan Hrvatske odgovara održavanje mita o dogovoru Tuđmana i Miloševića, takvih intelektualnih i političkih struktura, nažalost, ne nedostaje ni u RH. Svi oni, svatko zbog svojih razloga, nastoje kriminalizirati Tuđmana i umanjiti njegove zasluge za stvaranje i očuvanje suverene RH. Pri tome namjerno zaboravljaju da je RH među prvima priznala neovisnost BiH, uputila veleposlanika u Sarajevo, zbrinula mnoge izbjeglice iz BiH… Zaboravlja se da ne postoji ni jedan pisani dokaz o dogovoru Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. Ni jedan ni drugi nikada nikome nisu potvrdili da su se dogovorili o ratu. Naprotiv, Tuđman je nekoliko puta rekao da nije bilo nikakvog sporazuma između njega i Miloševića ni ikakvog dogovora o podjeli Bosne. Milošević je isto ponovio nekoliko puta pred sucima u Haagu.

Napravimo poveznicu između Tuđmana i Agrokora, je li i Ivica Todorić bio jedan od 200 odabranih obitelji kojima je država pomagala povlaštenim kreditima i na druge načine da izgradi poslovno carstvo?

Ta fama da je predsjednik Tuđman lansirao i provodio politiku da treba imenovati 200 bogatih obitelji koje će onda biti motor razvitka najobičnija je floskula. Ona se neprekidno vrti i eksploatira kao da je neporeciva istina. Tuđman je jednom prigodom, kad se raspravljalo kako treba transformirati društveno u privatno vlasništvo, spomenuo kako su najveće kompanije u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj… u vlasništvu određenih obitelji koje čine kralježnicu njihova gospodarskog razvitka. Sve ostalo su zlonamjerne insinuacije. Tuđman nikada nije provodio tobožnju politiku o 200 bogatih obitelji.

No činjenica je da je Todorić imao podršku države i politike te da je bio stvaran kao taj koji će u tranzicijskom periodu postati vodeći gospodarstvenik.

Todorić je imao potporu, ali ne na način da bi mu se pogodovalo tako što bi se diskriminiralo druge ili da djeluje izvan zakona. On je imao razvojne planove koje je predočavao politici i politika je vidjela da će ti programi omogućiti razvijanje gospodarstva, stvaranje novih radnih mjesta…

Politika je u Todoriću vidjela potencijal?

Da, zato je politika preko bankarskog sustava, dijelom i državnih banaka, imala razumijevanja da mu se odobravaju krediti. Tako je on počeo graditi poslovno carstvo. I sve bi bilo u redu da je Todorić precizno procjenjivao da li volumen rasta njegova koncerna može adekvatno podmirivati kredite. Radi se o Todorićevoj nedovoljno realnoj i racionalnoj procjeni da će prihodi od sve većeg broja kompanija koje je kupovao moći servisirati kredite. Ključna greška koju je učinio je kupovanje Mercatora. On se kod Rusa za Mercator zadužio za 600 milijuna eura po relativno nepovoljnim uvjetima i time se koncern zaljuljao.

Gdje su tada bile državne institucije – Hanfa, HNB – koje su trebale upozoriti da se koncernu spremaju crni dani, što je s njihovom odgovornošću? Todoriću se gledalo kroz prste…

U pravu ste, ali kad kažete država, treba nešto razlučiti jer predsjednici, premijeri, Vlada i Sabor nisu imali utjecaj i odgovornost da prate stanje u Agrokoru. To je ovlast regulatornih tijela koja su trebala pratiti i nadzirati rad Agrokora, dugovanja, rokove plaćanja…

Poznajete li osobno Todorića?

Upoznao sam ga 1996. ili 1997. godine kada sam bio predsjednik saborskog istražnog povjerenstva koje se bavilo krađom šećera, kukuruza, žita… iz Državnog ravnateljstva za robne zalihe. No Todorić u to vrijeme nije bio “igrač” takvog formata kakav je postao kasnije.

Niste s njim komunicirali?

Eventualno na nekim gospodarskim forumima, poput Zlatne kune i sl. I još sam ga viđao u brijačnici.

I vi se šišate kod “Nene”? Što je tako privlačno u toj brijačnici?

Meni je blizu, živim u Bauerovoj.

Sabor je osnovao istražno povjerenstvo za Agrokor, no HDZ tumači da će pravomoćnim rješenjem o istrazi početi sudbeni postupak i da u tom trenutku povjerenstvo mora prestati s radom. Dakle, od povjerenstva neće biti ništa, zašto HDZ ima toliki otpor prema povjerenstvu?

Nema u HDZ-u otpora prema osnivanju tog povjerenstva, pa HDZ je i glasovao za njegovo osnivanje. Medijski prostor zagušen je blogovima, raznim izjavama, to je džungla od informacija. HDZ nema razloga bilo što skrivati. Sadašnji HDZ i premijer Plenković nemaju baš nikakva razloga pribojavati se da bi se radom povjerenstva moglo nešto utvrditi što bi moglo kompromitirati sadašnje vodstvo HDZ-a, čelne ljude Vlade itd.

Ali HDZ je činio sve da opstruira osnivanje povjerenstva?

Ne. Kada je Bernardić na nagovor Marasa, čime je iznenadio svoje kolege u SDP-u, lansirao tezu da nema izbora ustavnih sudaca ako se prethodno ne osnuje povjerenstvo, Andrej Plenković jasno je rekao da SDP neće ucjenjivati HDZ. Dakle, nije stvar da se HDZ bojao povjerenstva, nego HDZ nije htio pristati na ucjenu. Također, HDZ je držao da treba omogućiti da DORH neometano provodi izvide. Povjerenstvu se nema razloga protiviti ni Plenković, ni Martina Dalić, a još manje ministar Zdravko Marić koji je radio u Agrokoru.

Mislite da je moguće da netko tko je bio menadžer u Agrokoru nije imao pojma o stvarnom stanju koncerna?

To je ogroman sustav, a poanta je u friziranju izvješća. Marić uopće nije bio u doticaju s izradom financijskih izvješća, prema tome nije mogao znati da su fabricirana. Po mojem dubokom uvjerenju, nitko od članova Vlade nije odgovoran za lažiranje bilanci Agrokora.

Nije li Zdravko Marić HDZ-u politički teret jer će kontinuirano biti meta napada oporbe zato što će slučaj Agrokor vjerojatno trajati godinama.

Nije. Odnosno jest za dio javnog mnijenja i za oporbu. Ali ne mogu Vlada i HDZ žrtvovati Marića jer kad bi se HDZ pod pritiskom odrekao ministra financija, drugi korak bio bi odstrel Martine Dalić, a konačni cilj bilo bi rušenje premijera Andreja Plenkovića i Vlade. Zato je i one noći, uoči dana kad se Vlada trebala očitovati o SDP-ovu zahtjevu za opoziv Marića s kojim se solidarizirao i Most, premijer imao potporu i odriješene ruke da sam odluči da na sjednici Vlade smijeni Mostove ministre budu li glasali za opoziv ministra Marića. I ja sam bio među onima koji su premijera te noći savjetovali da smijeni mostovce budu li za smjenjivanje Marića.

Tko je bio na tom sastanku?

Najuži krug ljudi, razrađivali smo taktiku do pola dva u noći i Plenković je tada imao potporu da ujutro smijeni Mostove ministre ne budu li stali uz Marića. Isti dan na sjednici Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a ta tijela dala su jednoglasnu potporu odluci premijera Plenkovića.

Je li HDZ tada već razgovarao s HNS-om o mogućoj novoj koaliciji pa je premijer i time bio ohrabren?

Bilo je nekih kontakata i procjena, ali ništa još nije bilo čvrsto dogovoreno. U toj noći, dakle prije smjenjivanja mostovaca, premijeru sam rekao: Ako dopustimo da Most i SDP sruše Marića, idući će korak biti Martina Dalić, a treći ćeš biti ti, Andreje. Tako sam mu rekao i to je bio zaključak svih nas koji smo bili na tom sastanku. Marić i Dalić trebali su biti samo figure na šahovskoj ploči koje je trebalo raščistiti da bi se došlo do kralja – Plenkovića. Tada sam Andreju još nešto rekao: Prihvatiš li da u Vladi ostanu Mostovi ministri koji žele rušiti Marića, ti ćeš izgubiti svaki kredibilitet i vjerodostojnost u članstvu HDZ-a. Vlastiti članovi okrenuli bi ti leđa. I to je zacijelo utjecalo na odluku Plenkovića da izbaci Most iz Vlade.

Kada su počeli razgovori s HNS-om? Znamo da su pojedine struje u HDZ-u otpočetka bile za Vladu s HNS-om…

S dijelom HNS-a postojali su kontakti i prije smjene Mostovih ministara. Suradnja HDZ-a i Mosta bila je opterećena njihovim čudnim poimanjem sudjelovanja u Vladi. Smatrali su da su ministarstva koja su oni kontrolirali leno Mosta. Primjerice, najavili su reorganizaciju MUP-a, pravosuđa te lokalne i regionalne samouprave i kadrovirali, a o tome se uopće nisu konzultirali sa starijim partnerom. Stariji partner o tome je čitao u novinama. Odnosi HDZ-a i Mosta sve su više zapinjali, sve je više škripilo, Andrej je puno toga morao gutati, s terena su nam stizale pritužbe na Most. HDZ-ovci su se žalili da mostovci miču naše ljude i postavljaju svoje kadrove, postavilo se pitanje zašto to HDZ dopušta Mostu. Andrej je znao – ako makne Most, a nema alternativne partnere – past će Vlada. Zato smo morali paralelno početi tražiti nove partnere.

Tko je bio ključna osoba za kontakt i dogovor s HNS-om?

Nije još vrijeme da se o tome govori.

Je li Vrdoljak, kad se onaj ponedjeljak na Predsjedništvu HNS-a predao i odustao od ulaska u Vladu s HDZ-om, to samo inscenirao pošto je idući dan na Glavnom odboru izglasan ulazak HNS-a u koaliciju s HDZ-om, što je raskolilo narodnjake, ili je stvarno pukao pod pritiskom?

Vrdoljak je podlegao atmosferi i pritiscima na Predsjedništvu HNS-a, mislim da nije ništa inscenirao. Vesna Pusić, Vlahušić, Anka Mrak Taritaš i Beus Richembergh žestoko su ga napali da je izdao ideale HNS-a, premda je on imao većinu u Predsjedništvu. Ali pod baražnom vatrom uglednih HNS-ovaca on je kapitulirao i dao ostavku na mjesto šefa HNS-a, a Predsjedništvo te stranke odbilo je koaliciju s HDZ-om.

Kako ste to doživjeli u HDZ-u?

Za nas je to bio hladan tuš jer smo imali uvjevaranja i informacije da on kontrolira stranku. Uoči tog Predsjedništva HNS-a u Saboru smo imali domjenak. Stojimo Vrdoljak, Andrej i ja. Vrdoljak mi tada govori: “Sve je u redu. Ti nećeš vjerovati koliko je Vesna konstruktivna”. Ja kažem: “Reci to Andreju”. Pa on i njemu ponavlja: “Sve je u redu”. Bili smo uvjereni da će sve proći glatko i onda hladan tuš. Drugo jutro Vrdoljak je došao u Vladu, kod Andreja nas je bilo desetak, on se došao pozdraviti sa svima i reći da ga razumijemo jer nije mogao podnijeti pritisak. Ali tada mi krećemo u ofenzivu da ga ohrabrimo da taj dan na sjednici Glavnog odbora ipak ide glasanje o koaliciji HNS-a i HDZ-a. Bili smo potpuno konsternirani jer smo maknuli Most, a otpao nam je HNS. Tada sam se uključio u akciju da Vrdoljaka preko njemu bliskih osoba iz Osijeka, i preko još nekoliko punktova, ohrabrimo da se ne predaje i da ustraje na koalicij s HDZ-om. Na raspolaganju smo imali samo nekoliko sati i naposljetku je dio HNS-a ušao u koaliciju s HDZ-om.

Vratimo se kratko na Agrokor, je li moguće da svih ovih godina Agrokor nije ispod stola financirao HDZ i je li to možda razlog zašto HDZ izbjegava povjerenstvo o Agrokoru?

Crnih fondova u HDZ-u, otkad je Plenković predsjednik, nema. A mi ne prihvaćamo onaj dio ostavštine HDZ-a u kojem se sumnja da su postojali crni fondovi, a i to tek treba pravomoćno dokazati na sudu. Mi to osuđujemo i to s ovim vodstvom nema veze.

Koliko je M. Dalić slaba karika Vlade i koliko je Agrokor opasnost za Vladu?

Ne vidim da je opasnost. Ja samo vidim da je lex Agrokor, i svi oni koji su zaslužni za donošenje tog zakona, jedan grandiozni i kolosalni politički pothvat. Predlaganje, pisanje i usvajanje tog zakona u Saboru i njegovi učinci spriječili su ne samo nekontrolirani stečaj Agrokora nego i gospodarsko urušavanje Hrvatske. Zato mislim da je premijer, koji je najodgovorniji za donošenje tog zakona, zaslužio veliko priznanje i najviše ocjene.

Zbog lex Agrokor moglo bi biti tužbi protiv države?

To je magla i spin. Može svatko tužiti, ali to ne znači da će tužbe biti usvojene. To je postala moda. Dakle, HDZ nema razloga ništa skrivati, niti se protivi istražnom povjerenstvu o Agrokoru.

Ali kako će HDZ tumačiti da je pravomoćno otvaranje istrage o Agrokoru početak sudbenog postupka, od povjerenstva neće biti ništa?

Sada bih se ograničio samo na to što je predmet istražnog povjerenstva, što je Klub SDP-a podnio u svom zahtjevu. Mi sada još ne znamo hoće li DORH podnijeti službeni zahtjev za istragu jer su ovo sad još samo izvidi, i protiv koga će ići istraga. Na zahtjev za istragu okrivljeni imaju pravo žalbe, a to rješava sud. Ne znamo hoće li sud žalbe okrivljenih i obrane odbiti, pa počinje pravomoćna istraga ili će odbiti istragu. Zato bih se sada samo usmjerio na članak 4. Zakona o istražnim povjerenstvima koji kaže da se povjerenstvo ne može osnovati za pitanja o kojima je pokrenut sudbeni postupak dokle god on traje. Sve interpretacije povezane s tim zakonom iz 1996. godine izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku trebaju se interpretirati na način što je smisao Zakona o istražnim povjerenstvima. Smisao je tog zakona, ako je pokrenut kazneni postupak, a u vrijeme donošenja tog zakona istragu je vodio istražni sudac, a sad je vodi DORH, da ne može istodobno ići i parlamentarna istraga. Smatram da je pokretanje kaznenog postupka, neovisno pokreće li ga istražni sudac ili DORH, sudbeni postupak, jer zakon se mora tumačiti teleološki. Ali treba usporediti sadržaj zahtjeva za istragu sa sadržajem odluke o osnivanju istražnog povjerenstva.

HDZ-u se od HNS-a problematičnijim partnerom pokazao SDSS i Milorad Pupoavc nego HNS. Svako malo u srbijanskim se medijima pojavi njegov intervju u kojem napada Vladu za fašizaciju Hrvatske.

Ne mogu govoriti uime Vlade i HDZ-a, ali nisam sretan zbog njegovih brojnih izjava i istupa. On neprestano ukazuje na neka neprihvatljiva ponašanja pojedinaca u Hrvatskoj, a prokazuje cjelokupnu hrvatsku vlast da tolerira takvo ponašanje. I kad se stvori takva jednadžba, onda se ona prebacuje na međunarodni teren i ispada da hrvatska vlast tolerira puzajuću fašizaciju. Ali Pupovac neće uprijeti prstom u pojave srpsko-četničkog ekstremizma koji postoji u Hrvatskoj. To neće izravno osuditi.

Nije vam žao što se Aleksandra Vučića nazvali četnikom?

Ni najmanje. Samo sam sublimirao njegove stavove. Možda sam mogao detaljnije obrazložiti da je bio zagovornik četničke ideologije, odgovorne za teške zločine nad hrvatskim narodom, i da je je se nikad javno nije odrekao.

Treba li mijenjati izborno zakonodavstvo?

Imam svoje vizije izbornog zakonodavstva, to nisu stajališta HDZ-a, niti sam to još podijelio s bilo kim. U pogodnom trenutku to ću izložiti i predsjedniku stranke. Mislim da bi trebalo promjenom Ustava vratiti nefiksnu kvotu pri izboru zastupnika dijaspore, sada su to fiksno tri zastupnika, a ja bih vratio da ih se može birati do šest. Treba ukinuti i ustavnu odredbu, a time i odredbu izbornog zakona, da se glasovanje u inozemstvu može odvijati samo u diplomatsko-konzularnim sjedištima. Također sam za to da se uvede većinski izborni sustav prema kojem bi ona stranka koja dobije najviše glasova bila pobjednik, da se izborni prag poveća sa pet na sedam posto, da se zabrane prijeizborne koalicije te da se uvede dopisno glasovanje. Svjestan sam da ću teško prodrijeti s tim stajalištima jer sumnjam da ću dobiti potrebnu većinu.

Zašto?

Jer bi većinski sustav sa zabranom prijeizbornih koalicija i podizanjem praga na 7 posto bio za male stranke giljotina. No tako bi se smanjila fragmentiranost političke scene i učvrstilo dvostranačje, odnosno povećala politička stabilnost. Što se tiče nacionalnih manjina, posve su legitimne ideje da se provedu referendumi, ne ulazim u to hoće li ih i biti, da zastupnici manjina u parlamentu ne mogu glasati za formiranje Vlade, opoziv i za proračun. Kad bi takav referendum bio uspješan, morao bi se mijenjati Ustav, ali to ne bi značilo diskriminaciju manjina. Legitimna je i ideja da se zastupnike manjina bira temeljem općeg prava glasa.

Autor Iva Puljić-Šego/VečernjiLIst

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari