Pratite nas

Kolumne

Vlast i narod pod diktatom manjina

Objavljeno

na

Javnost je, ako je vjerovati medijskim objavama, silno uznemirena nacrtom novoga obiteljskog zakona, i to zbog dviju stvari.

U njemu izvanbračna zajednica, navodno, nije u potpunosti izjednačena s bračnom, posebice u pitanjima imovinskog nasljeđivanja i posvajanja djece, te se daje pravo roditeljima da odgajaju djecu u skladu sa svojim vjerskim i etičkim uvjerenjima.Na stranu to što nije jasno o kojoj se to javnosti i o kakvoj uznemirenosti radi.

Pozivanje na lažnu javnost inače je već ustaljena praksa medijskih manipulacija. Uznemireno su i hitro reagirali Maro Alavanja, mladi HNS-ov kadar, savjetnik Blaženke Divjak, Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, i još poneki iz plejade naprednih političara i komentatora.

Opet se čulo ono o ekstremnoj desnici, o konzervativnoj revoluciji, o klerikalizmu i srednjem vijeku. Uznemirena je bila, doduše, i Nada Murganić, ministrica obitelji iz čijega je ministarstva nacrt zakona procurio, koja je u pravoj panici negirala postojanje bilo kakvog nacrta, jer tko zna, mogao bi joj nakon ovoga novog gafa primarius uručiti otpusno pismo. Njezin prethodni prijedlog povučen je nakon samo 24 sata, odnosno nakon burnih reakcija naprednjaka.

No javila se profesorica obiteljskog prava dr. Dubravka Hribar, voditeljica radne skupine za izradu nacrta, potvrdivši autentičnost spomenutog nacrta, uz objašnjenje kako on slijedi niz konvencija i rezolucija UN-a, EU-a i Vijeća Europe, koje govore o pravima djece i roditelja.

Potvrdila je i to kako, nakon što je nacrt napisan, nju nitko više ništa nije pitao i, kako stvari stoje, neće je ubuduće ništa ni pitati.

Kako se može izjednačiti, i to u potpunosti, nešto što nije jednako ni terminološki ni socijalno ni tipološki, pa ni logički? Kako između braka i ne-braka staviti znak jednakosti?

Kvaka je u tome da se izjednačavanjem braka s izvanbračnom zajednicom, koja ne mora biti zajednica muškarca i žene, praktički poništava Ustavna definicija braka kao zajednice muškarca i žene, i to je glavni razlog silne zainteresiranosti svih pristalica rodne ideologije.

U konačnici to izjednačavanje vodi prema relativiziranju i obezvrjeđivanju samog braka, a samim tim i obitelji, koja je, kako napisa jedan teoretičar novog moralnog poretka, funkcionalna za očuvanje tradicionalnih vrijednosti, koje treba razoriti, ali je disfunkcionalna za vrijednosti i potrebe modernog društva.

Drugo, kako se roditeljima može osporiti pravo da odgajaju svoju djecu, što nije samo pravo nego i dužnost? Zanimljive su reakcije iz vladajućih struktura čim grakne netko iz nacionalnih, političkih ili seksualnih manjina, ma kako one beznačajne i neznatne bile.

Vladajući, koji imaju demokratski legitimitet, se pred tim agresivnim, diskvalifikatorskim terorom, koji ne trpi prigovora i drugačijeg mišljenja, odmah povlače u sebe kao puž u svoju kućicu. Tako će, bojim se, biti i ovaj put.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari