Pratite nas

Kolumne

Vodič za NU2: Čadež ogolio Stankovića

Objavljeno

na

Novinar i pjesnik Tomislav Čadež, koji je mnoge iznenadio svojim nastupom u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u dva, oglasio se o svom gostovanju u kolumni za novi Globus.

Čadež, kojeg su, zbog argumentiranog okršaja sa Stankovićem, komentatori na društvenim mrežama proglasili junakom, napisao je ”Kratki vodič za sve buduće goste Aleksandra Stankovića”.

Tako navodi i zašto je uopće pristao sjesti u ‘vruću’ Stankovićevu fotelju.

”Zato što je imao kuraž da me pozove pošto sam dvaput, u Jutarnjem listu, obrisao pod njegovim načinom rada”, napominje Čadež i u nastavku daje, doslovce, upute gostu za ponašanje kod Stankovića.

Uputa prva: najbolje ignorirati ga

Naime, slavni intervjuist a priori je nepristojan. Ne dočekuje gosta nego uđe u studio tik prije početka emisije. Znači čekaš ti njega, a ne on tebe. Budući da sam njegov kolega, došao sam sat ranije, da ne stvaram nervozu njemu i producentima. Što bi da se nisam pojavio, tako, iz kaprica?

I evo napokon, dohodao je Stanković, u prevelikom smeđem odjelcu. Odmah sam dovoljno prostodušan da ga pokušam ad hoc informirati, minutu do dva, podastirući detalje o svojim činima a koji su stoput atraktivniji i za gledanost emisije korisniji od onih što su mu ih pronašli u arhivi, ”na papiru”, pripremajući ga za emisiju. Dakle, lako ih je prečuo.

Sjeo za stol, prilagođen njegovu stasu, prekomjerno napudran, pa premeće pred sobom snopić papira. To su pitanja i razne druge rečenice, isprintane veoma krupnim fontom, kao za slabovidne. Inače sam mislio da u emisiji drži ispred sebe tek podsjetnik za teme koje je naumio načeti, ali da drži cio tzv. blesimetar, to nisam niti pretpostavio. Gost ga ne zanima, a takav me osjećaj smjesta obuzeo. Dakle ne zanima ga tko je s druge strane nego što je odlučio da se dogodi i što piše na papiru da se mora dogoditi. I njemu i gostu. Spontano sam odlučio ignorirati ga. Njemu je važan blesimetar a meni strop studija, odnosno reflektori okačeni o njega.

Uputa: ne daj mu povoda za repliku, neduhovit je

Više od spoznaje da je posrijedi režirano preslušavanje, obuzela me jedna još dublja: operiranje od humora. Vidiš mu u očima da se plaši ironije i bilo kakvog izleta u duhovitost. Bilo bi pretenciozno kazati – u duhovnost. Razgovor u emisiji kao da se ne može razvijati spontano jer u spontanosti se uvijek krije opasnost da se kaže što nije bilo predviđeno. Uz to imaš dojam da razgovaraš s nekime tko zapravo ne razumije hrvatski jezik. Nego ga jedino reproducira. Razina, na koju je najisplativije odgovoriti gestama, a ne riječima.

Uputa treća: nemoj gubiti živce

Očekivao sam da će postavljati pitanje o privatnom životu, ali nisam očekivao da ću za početak morati razgovarati o svom djetetu. I to prije i poslije priloga u kojem je sabrao uvrede na moj račun nekolicine javnih osoba – uglavnom onih koji bi najradije čuli da sam mrtav. Znao sam da moj dječak gleda i uhvatila me mala snaga. Jedino što sam mogao je iskoristiti taj moment i pozdraviti sinka u kameru. Htio sam ustati i otići, ali tad bih, dakako, osvanuo kao luđak na otvorenoj sceni.

Uputa četvrta: nemoj ga shvaćati ozbiljno

Stanković ne želi koga upoznati. Površnost televizijskog medija zlorabi da potencira vlastiti. Zapanjilo me da netko tko tvrdi da trenira boks može biti toliko bahat a naivan. Metaforički razmahuje se ručicama za koje misli da ih je očvrsnuo u teretani. U stvarnosti, boksač udara iz pete, a ruke tanje od ženice imati može. Pomislio sam, hajde, ako malo popusti, pohvalit ću ga što se ipak redovito znoji i što nema predrasuda: vježba u paru s Dorinom Manzinom, našim najpoznatijim gay aktivistom srednje generacije. Ali pobogu bildanje je smrt, za boksača podjednako koliko i za mentalno gimnastičara, novinara: tromost i potrošnja kisika onesposobljuju ga za borbu.

Uputa peta: uvijek imaj na umu da drugi rade za njega

Emisije dogovara producentica, priloge radi novinarka. Treća kopa arhivom. Netko je trebao otići i u knjižnicu da posudi moje knjige. Prije toga su ih htjeli pribaviti od mene. Dakle cijela je strka oko urednika i voditelja na koncu roba blesimetrova.

Uputa šesta: lako ga je ukrotiti

Posve ga je izbezumilo kad sam mu priopćio da znam kako je u fušu radio za HGK. Nije mu to prvi izlet u šareni svijet honorara. Jedino je ovaj bio posljednji u moju obitelj. 

>>VIDEO: Nedjeljom u dva: Tomislav Čadež ‘razvalio’ Stankovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari