Pratite nas

Kolumne

Vodotoranj nije tek ‘stradao u ratu’ on je namjerno razaran!

Objavljeno

na

Vukovarski vodotoranj dvoznačni je simbol grada na Dunavu. S jedne strane to je ogledalo svekolikog bijesa podivljalog srbo-četničkog agresora a s druge strane simbol je otpora i prkosa hrvatskih branitelja i civila, njih ukupno pet tisuća, koji su stradali u zločinačkoj najezdi barbara s Istoka na Vukovar.

[ad id=”93788″]

Svaka od njegovih više od 600 rupa bolne su rane na tkivu svakog hrvatskog građanina koji ovu zemlju poštuje kao svoju domovinu.

Dirati u tu svetinju mogu samo oni opskurni tipovi koji i danas, čak i na športskim natjecanjima prijeteći kliču: ako treba ponovit ćemo Ovčaru!

Evo što povodom humanitarne akcije ‘Cedevite’ piše beogradski ‘Kurir’:

640px-Vukovar-watertower-after-war„Cedevita je saopštila da će sav novac od prodaje karata za meč protiv Crvene zvezde u petak ići za obnovu simbola Vukovara, Vodotornja, koji je stradao u ratu. Iako je sportski direktor Cedevite Matej Mamić objasnio je da je akcija planirana unapred i da nije ciljano određeno da to baš bude protiv srpskog šampiona, čini se da je u pitanju provokacija!?“

Frustriran takvom humanitarnom odlukom ‘Cedevite’, predsjednik ‘Crvene zvezde’ Nebojša Čović odmah je obavijestio čelnike najelitnijeg europskog takmičenja o neviđenoj (dakako, političkoj)provokaciji zagrebačkog kluba pred posljednji meč ‘Topa 16’ , i cinički podrugljivo izjavio beogradskom ‘Kuriru’:

 „Ne mislim da je to normalno, ali ako se vidi od koga dolazi i koliko Hrvati imaju frustracije od Srbije i Crvene zvezde, onda i ne čudi. Poznajemo dobro njihov mentalitet i nećemo nasesti na njihove provokacije. O svemu smo obavestili Evroligu jer se tako nešto nikada u istoriji nije desilo otkako postoji ovo takmičenje.

U ‘istoriji ratovanja’ se isto tako nikada nije desilo da se jedan vodotoranj poput ovog vukovarskog, srbo-četničkim granatama probuši  na više od 600 mjesta i da prkoseći agresoru ostane ‘na nogama’….u do temelja razorenom i etnički potpuno očišćenom gradu-heroju!

Iako nije za usporedbu ali ne vjerujem da bi itko iz uprave ‘Cedevite’ prijavio ‘Zvezdu’ Euroligi zbog eventualne organizacije košarkaške utakmice za humanitarnu pomoć Vojislavu Šešelju-ratnom huškaču iz Vukovara u cilju liječenja njegove teške bolest, raka u terminalnoj fazi koju sam pokušava liječiti paljenjem hrvatski stjegova!?

A sad evo nešto o povijesti vodotornja:

„Ni s udaljenosti od samo 3 kilometra nećete vidjeti grad.

Tek kad njega uočite znat ćete: ovo pred vama je Vukovar.

Gradio se od 1964. do 1968.“.

Na fotografijama koje gospodin Ivan Hegeduš skuplja za dokumentaciju o prošlosti voljenog grada vidi se koliko je čvrsta i masivna gradnja bila. Vodotoranj je u zemlju ukopan najmanje 10 metara. Kad je dovršen, visok  50 metara bio je drugi po veličini vodotoranj na svijetu(tada je to bila jugoslavenska ali i svjetska atrakcija).

U donjem dijelu bio je restoran, a iznad toga dva bazena s vodom.

Mnogi su Vukovarci, i samo oni, obišli vidikovac ne bi li tako vidjeli grad kao na dlanu. Cijevima promjera 60 cm voda se do vodotornja dopremala iz 5 kilometara udaljenog Borovog Naselja gdje je bila crpna stanica, pa onda slobodnim padom iz vodotornja opskrbljivala grad. Vodotoranj je ubrzo postao simbol grada, no nova 1970. nije mu bila sretna. Tijekom čišćenja jednog od 2 rezervoara toranj je procurio a 2 200 kubnih metara vode napravilo je veliku štetu na obližnjim ulicama.
„Nakon popravka vodotoranj je opet služio svojoj svrsi, sve do ljeta 1991. kad je dovod vode u vodotoranj prekinut jer nije bilo potrebe za tolikom potrošnjom. No neprijatelj, čini se, nije to znao“, sjeća se Vladimir Štengl, nekadašnji gradonačelnik Vukovara koji je i sam do rata radio u gradskom vodovodu.

„U prvom tjednu napada na Vukovar između 25. i 31. kolovoza toranj je granatiran (dakako, iz cijevi srbo-četničke JNA).

Kad smo se dan poslije popeli gore vidjeli smo da je rezervoar bio izuzetno precizno pogođen. Granata je prošla 20-ak centimetara iznad podnice kroz jednu, drugu, treću stijenu i zaustavila se u četvrtoj… bio je izuzetno precizan pogodak koji ga je napravio neupotrebljivim.
Nevjerojatnih 600 direktnih pogodaka pretrpio je vodotoranj i ostao (prkosno) stajati.

Što da vam kažem, cijela ova ulica, u pravcu Sotina, nije postojala.

Postojao je samo vodotoranj sa svim svojim ranama.

Ulaskom u ovaj dio grada bilo je teško snalaziti se. Ulica koju ste vidjeli i u njoj živjeli prije rata, nestala je“, prisjeća se Ivan Hegeduš.

Na kraju, upitajmo se tko je pokušavao bjesomučno srušiti Vukovarski vodotoranj?

-Svakako, to su bili ‘zemljaci’ i Nebojše Popovića zvali se oni JNA sa zvezdom na čelu ili bili to četnici s kokardom, i, umjesto da sami humanitarnom akcijom pomognu sprati ljagu svojih ratobornih ‘zemljaka’ i time pomognu smanjenju tenzija i međunacionalnoj toleranciji njima smeta i humanitarna pomoć obnove Vukovarskog tornja iz džepa navijača ‘Cedevite’?

Što reći za kraj nego poslužiti se riječima zvezdinog predsjednika Nebojše Popovića, parafraziram:

„Ne mislimo da je to normalno, ali ako se vidi od koga dolazi i koliko Srbijanci imaju frustracije od Hrvatske, Vukovarskog vodotornja kojeg su sami rušili, onda i ne čudi. Poznajemo dobro njihov velikosrbijanski mentalitet i nećemo nasjesti na njihove šovinističke provokacije!“

Damir Kalafatić, travanj 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari