Pratite nas

Kolumne

Vodotoranj nije tek ‘stradao u ratu’ on je namjerno razaran!

Objavljeno

na

Vukovarski vodotoranj dvoznačni je simbol grada na Dunavu. S jedne strane to je ogledalo svekolikog bijesa podivljalog srbo-četničkog agresora a s druge strane simbol je otpora i prkosa hrvatskih branitelja i civila, njih ukupno pet tisuća, koji su stradali u zločinačkoj najezdi barbara s Istoka na Vukovar.

[ad id=”93788″]

Svaka od njegovih više od 600 rupa bolne su rane na tkivu svakog hrvatskog građanina koji ovu zemlju poštuje kao svoju domovinu.

Dirati u tu svetinju mogu samo oni opskurni tipovi koji i danas, čak i na športskim natjecanjima prijeteći kliču: ako treba ponovit ćemo Ovčaru!

Evo što povodom humanitarne akcije ‘Cedevite’ piše beogradski ‘Kurir’:

640px-Vukovar-watertower-after-war„Cedevita je saopštila da će sav novac od prodaje karata za meč protiv Crvene zvezde u petak ići za obnovu simbola Vukovara, Vodotornja, koji je stradao u ratu. Iako je sportski direktor Cedevite Matej Mamić objasnio je da je akcija planirana unapred i da nije ciljano određeno da to baš bude protiv srpskog šampiona, čini se da je u pitanju provokacija!?“

Frustriran takvom humanitarnom odlukom ‘Cedevite’, predsjednik ‘Crvene zvezde’ Nebojša Čović odmah je obavijestio čelnike najelitnijeg europskog takmičenja o neviđenoj (dakako, političkoj)provokaciji zagrebačkog kluba pred posljednji meč ‘Topa 16’ , i cinički podrugljivo izjavio beogradskom ‘Kuriru’:

 „Ne mislim da je to normalno, ali ako se vidi od koga dolazi i koliko Hrvati imaju frustracije od Srbije i Crvene zvezde, onda i ne čudi. Poznajemo dobro njihov mentalitet i nećemo nasesti na njihove provokacije. O svemu smo obavestili Evroligu jer se tako nešto nikada u istoriji nije desilo otkako postoji ovo takmičenje.

U ‘istoriji ratovanja’ se isto tako nikada nije desilo da se jedan vodotoranj poput ovog vukovarskog, srbo-četničkim granatama probuši  na više od 600 mjesta i da prkoseći agresoru ostane ‘na nogama’….u do temelja razorenom i etnički potpuno očišćenom gradu-heroju!

Iako nije za usporedbu ali ne vjerujem da bi itko iz uprave ‘Cedevite’ prijavio ‘Zvezdu’ Euroligi zbog eventualne organizacije košarkaške utakmice za humanitarnu pomoć Vojislavu Šešelju-ratnom huškaču iz Vukovara u cilju liječenja njegove teške bolest, raka u terminalnoj fazi koju sam pokušava liječiti paljenjem hrvatski stjegova!?

A sad evo nešto o povijesti vodotornja:

„Ni s udaljenosti od samo 3 kilometra nećete vidjeti grad.

Tek kad njega uočite znat ćete: ovo pred vama je Vukovar.

Gradio se od 1964. do 1968.“.

Na fotografijama koje gospodin Ivan Hegeduš skuplja za dokumentaciju o prošlosti voljenog grada vidi se koliko je čvrsta i masivna gradnja bila. Vodotoranj je u zemlju ukopan najmanje 10 metara. Kad je dovršen, visok  50 metara bio je drugi po veličini vodotoranj na svijetu(tada je to bila jugoslavenska ali i svjetska atrakcija).

U donjem dijelu bio je restoran, a iznad toga dva bazena s vodom.

Mnogi su Vukovarci, i samo oni, obišli vidikovac ne bi li tako vidjeli grad kao na dlanu. Cijevima promjera 60 cm voda se do vodotornja dopremala iz 5 kilometara udaljenog Borovog Naselja gdje je bila crpna stanica, pa onda slobodnim padom iz vodotornja opskrbljivala grad. Vodotoranj je ubrzo postao simbol grada, no nova 1970. nije mu bila sretna. Tijekom čišćenja jednog od 2 rezervoara toranj je procurio a 2 200 kubnih metara vode napravilo je veliku štetu na obližnjim ulicama.
„Nakon popravka vodotoranj je opet služio svojoj svrsi, sve do ljeta 1991. kad je dovod vode u vodotoranj prekinut jer nije bilo potrebe za tolikom potrošnjom. No neprijatelj, čini se, nije to znao“, sjeća se Vladimir Štengl, nekadašnji gradonačelnik Vukovara koji je i sam do rata radio u gradskom vodovodu.

„U prvom tjednu napada na Vukovar između 25. i 31. kolovoza toranj je granatiran (dakako, iz cijevi srbo-četničke JNA).

Kad smo se dan poslije popeli gore vidjeli smo da je rezervoar bio izuzetno precizno pogođen. Granata je prošla 20-ak centimetara iznad podnice kroz jednu, drugu, treću stijenu i zaustavila se u četvrtoj… bio je izuzetno precizan pogodak koji ga je napravio neupotrebljivim.
Nevjerojatnih 600 direktnih pogodaka pretrpio je vodotoranj i ostao (prkosno) stajati.

Što da vam kažem, cijela ova ulica, u pravcu Sotina, nije postojala.

Postojao je samo vodotoranj sa svim svojim ranama.

Ulaskom u ovaj dio grada bilo je teško snalaziti se. Ulica koju ste vidjeli i u njoj živjeli prije rata, nestala je“, prisjeća se Ivan Hegeduš.

Na kraju, upitajmo se tko je pokušavao bjesomučno srušiti Vukovarski vodotoranj?

-Svakako, to su bili ‘zemljaci’ i Nebojše Popovića zvali se oni JNA sa zvezdom na čelu ili bili to četnici s kokardom, i, umjesto da sami humanitarnom akcijom pomognu sprati ljagu svojih ratobornih ‘zemljaka’ i time pomognu smanjenju tenzija i međunacionalnoj toleranciji njima smeta i humanitarna pomoć obnove Vukovarskog tornja iz džepa navijača ‘Cedevite’?

Što reći za kraj nego poslužiti se riječima zvezdinog predsjednika Nebojše Popovića, parafraziram:

„Ne mislimo da je to normalno, ali ako se vidi od koga dolazi i koliko Srbijanci imaju frustracije od Hrvatske, Vukovarskog vodotornja kojeg su sami rušili, onda i ne čudi. Poznajemo dobro njihov velikosrbijanski mentalitet i nećemo nasjesti na njihove šovinističke provokacije!“

Damir Kalafatić, travanj 2016.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari