Connect with us

Kolumne

Vodstvo bosanskih Muslimana ostaje zadnji remetilački faktor na Balkanu

Published

on

ilustracija/foto: radiosarajevo.ba/

Danas, kad se manje-više svi, što u dobroj namjeri, što s figom u džepu, što zavrnutih ruku, mire ili barem zatomljuju dugovječna neprijateljstva – Hrvati i Srbi, Albanci i Srbi, a s onu stranu iste geopolitičke ploče zaljevske arapske zemlje i Izrael – samo oni ne će!

Vodstvo bosanskih Muslimana, naime, ne samo što se oglušuje na pravorijek Ustavnog suda države koju navodno vole više od drugih, nego se sprema izigrati sporazum sklopljen pred eminentnim međunarodnim svjedocima s rokom implementacije do 17. prosinca. A ne radi se o bilo kakvom sporazumu, nego o očuvanju srži Bosne i Hercegovine, onakve kakva ona jedino može biti ili će se urušiti. Riječ je o izmjenama izbornog zakona koje bi omogućile svakom konstitutivnom narodu, pa i hrvatskom, da sâm bira svoje predstavnike na svim razinama vlasti. Tko to načelo ne poštuje, rušitelj je Bosne i Hercegovine, ma koliko se kleo u nju.

Zašto Dodik u Zagrebu?

Aktualnom verbalnom ofanzivom vođa bosanskih Muslimana, Bakir Izetbegović, još jednom je potvrdio da u njegovu slučaju jabuka nije pala daleko od stabla. Osim što u očevoj maniri najavljuje kako ne će poštovati dogovoreno, uvjetujući to rješavanjem drugog pitanja za koje nikakav rok nije dogovoren – konstituiranja vlasti Federacije BiH temeljem izbora iz 2018., što Hrvati ne mogu prihvatiti sve dok je sama bit BiH ugrožena – nego još i Hrvatima neuvijeno prijeti. Skinuvši rukavice, samo je potvrdio ono što je i površnom promatraču već odavno bilo jasno. Trostruko nametanje Željka Komšića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH nije slučajno, nego projekt čitave muslimanske vrhuške neovisno o ideološkoj pripadnosti. No, ovaj idu i korak dalje. Besramno najavljuju ponavljanje „modela Komšić“ i na nižim razinama vlasti, na kojima Hrvati, još uvijek, ne samo formalno nego i činjenično uživaju konstitutivni status. Usput dodaju i kako će degradirati ulogu Doma Naroda, jedinog mehanizma očuvanja nacionalnog interesa Hrvata u BiH, čime bi se Hrvate u Federaciji BiH svelo na položaj Muslimana u Republici Srpskoj.

U takvom je užarenom kontekstu predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, pozvao Milorada Dodika u Zagreb, prije svega u svojstvu neprijepornog vođe srpskog naroda u BiH, a potom i kao jedinog osvjedočenog zastupnika hrvatskih interesa u Predsjedništvu BiH, sudi li se prema djelima. Nije to Dodik samo zato što je jedini član Predsjedništva susjedne zemlje koji tijekom rata devedesetih nije ratovao protiv vojske BiH Hrvata, Komšić i Džaferović jesu, nego je i jedini koji ne ratuje protiv Hrvatske i Hrvata danas, u miru. Svojim je glasom spriječio opstrukcije ostala dva člana Predsjedništva BiH prilikom izgradnje Pelješkog mosta, ali i prikočio dizanje tužbe protiv Hrvatske na međunarodnim sudovima nakon presude herceg-bosanskoj šestorici u Haagu. U suradnji s Dodikom riješen je i višegodišnji gorući ekološki problem s kojim su bili suočeni stanovnici Slavonskog Broda (rafinerija s onu stranu Save), zbog čega se, budući pritom nije tražen njezin ferman, poprilično uzjogunila sarajevska čaršija. Ona, naime, u svakom dogovoru Hrvata i Srba, o čemu god se radilo, običava vidjeti reprizu središnjeg mita muslimanske mitologije, nepostojećeg dogovora Tuđman-Milošević u Karađorđevu, kojeg ništa tako uvjerljivo ne demantira kao događaji koji su potom uslijedili. Ali kako izgraditi sliku žrtve na istini da si sâm bio kovačem svoje sreće, baš kao što si to i danas?

Ključna poruka susreta

Poštujući dogovoreno, Milorad Dodik je stekao reputaciju vjerodostojnog sugovornika s kojim se može razgovarati oko konkretnih pitanja koja su danas na stolu, ma koliko to neki nastojali zasjeniti prijeporima vezanima uz prošlost oko kojih se s njim nije moguće dogovoriti, usput se i prijetvorno sablažnjavajući zbog prirodnih poriva Srba da teže biti zajedno (ne bi li to barem Hrvati trebali razumjeti?). A trebali bi razumjeti i kako ostvarenje svesrpskog državnog jedinstva, kolokvijalno nazivanog Velikom Srbijom, nije samo do Srba (da jest, pa to bi već napravili), drugi o tomu odlučuju. Taj, za Hrvatsku nepovoljan scenarij ne sprječava se ignoriranjem Srba, nego osujećivanjem potencijalno neugodnih presedana poput nedavnog prijedloga razmjene teritorija na relaciji Kosovo-Srbija, koji je unatoč pozitivnom signalu Amerike, nestao sa stola, zanimljivo, odmah nakon sastanka Andreja Plenkovića s Angelom Merkel. Napokon, unatoč tome što je Dodik danas malo gdje rado viđen gost, čak i kad se ne bi ponašao konstruktivno, s njim bi opet imalo smisla razgovarati, jer kome to još Republika Srpska čuči u trbuhu, udaljena svega nekih 60 kilometara od glavnog mu grada?

Ključna je poruka susreta Milanovića s Dodikom kako Hrvatska ne će podržati jednostranu reviziju Daytonskog sporazuma čija se 25. godišnjica bliži. Naime, taj se sporazum već dva desetljeća u praksi postupno revidira u korist jedne strane, i upravo su te izmjene, poticane, katkad i provođene od strane utjecajnih međunarodnih čimbenika, dovele do slabljenja položaja Hrvata, otvorivši prostor narušavanju krvlju im skupo plaćenih prava. S obzirom na osjetljivost trenutka, ne treba sad odveć sitničariti što se izrijekom ne zahtijeva i više – vraćanje na izvorni Dayton, za što se svojedobno založila Milanovićeva prethodnica, Kolinda Grabar Kitarović. To ju, međutim, nije poštedjelo etikete poslušnice i puke izvršiteljice američkih interesa, koliko god vraćanje na izvorni Dayton značilo poništavanje američkih napora da se u BiH afirmira građanski koncept nauštrb tro-nacionalnog i susjednu državu transformira na američku sliku i priliku. Dotle se, zanimljivo, sama Amerika pomalo „bosnizira“ hodeći prema konceptu ako već ne konstitutivnih naroda, onda rasa.

Jedan usplahiren, drugi šuti

Ako ništa, ovaj put samozvani zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa, koji međunarodnu politiku otprilike razumiju jednako kao kvantnu fiziku ili epidemiologiju, barem nisu digli uličnu graju kao tijekom posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu na poziv Kolinde Grabar Kitarović. Posve razumljivo, ta nisu li nju već tada rušili, a zašto bi sad prosvjedovali protiv onoga kojeg su doveli umjesto nje? Ipak, intuitivno bi morali znati kako stanovito otopljavanje odnosa između Hrvata i Srba, napose onih u Hrvatskoj, a evo sad i u BiH, ne znači i da prema Srbiji ne treba zadržati oprez. U tom kontekstu nije mudro opstruirati postupak nabave borbenog zrakoplova, time i očuvanje strateške ravnoteže sa Srbijom, kako su to ovih dana činile dvije saborske lijeve noge u desnoj cipeli. Oni kao jesu za zrakoplove, ali možda bi ipak bilo bolje voditi računa kako preživjeti zimu, ili zašto umjesto toga ne uložiti u protuzračnu obranu. Složni su i u potkopavanju natječaja perfidnom aluzijom na korupciju vladajućih, ali i jednog prilično obećavajućeg ponuditelja. I onda se ti nadobudni amateri, stasali kujući slične konfabulacije na mrežnim forumima, nalaze uvrijeđenima primjerenim odgovorom umjesto da sa zahvalnošću prime besplatno pruženu im lekciju. Neki među njima, ipak svjesni važnosti školovanja, pokreću akademiju političkih nauka. A valjda kako bi poučili zastupnike iz vlastitih redova (ispravno) nositi zaštitnu masku. Jer dugo se to uči, najprije mjesec-dva kako bi se na uopće navuklo na lice tu iritantnu obrazinu, a onda tko zna koliko da bi ju se ispravno namjestilo. No, treba li za to baš akademija? Nije li možda jeftinije pitomce poslati na tečaj u Njemačku? Tamo uspjeh ne izostaje kako je, uostalom, zorno pokazao i slučaj Zorana Milanovića.

Ovdašnji zastupnik interesa sarajevske čaršije, iz nekog čudnovatog razloga i autoritet o pitanjima BiH onoga što sebe naziva desnicom, nije časio časa burno reagirati na Dodikov posjet. Nije mu trebalo pedesetak dana kontemplacije kako bi smislio pitijski odgovor kao prilikom zadnjeg nametanja Komšića Hrvatima u BiH. Sad najednom skače kao oparen, insinuira da hrvatski vrh instruira Dodika kako stvoriti Veliku Srbiju, prikrivajući nestašluke čaršije. Pun ga je teren, na N1, evo, samo što nije dobio inventarski broj, a onako alergičan na stanovite ljude i pojave profilira se u još jednog ozbiljnog kandidata za tečaj u Njemačkoj poradi nehajnog odnosa prema nošenju zaštitne maske.

S druge se strane, donedavno još medijski tribun BiH Hrvata, danas saborski zastupnik, nešto ušutio, i to kad se stvari lome na jednu od rijetkih tema o kojoj se informirao iz pravih izvora – knjiga i znanstvenih članaka Ive Lučića. Hm…, da je lakše šutjeti u hladovini oporbe nego na vjetrometini vlasti, u tome nema baš ništa paradoksalno. A i nije neko čudo što je dotičnome inače britak jezik popapala maca, jer on sad ima puno važnijeg posla – ukida Ustavni sud! Možda nadahnut svijetlim primjerom političke vrhuške bosanskih Muslimana, koja jednako tako „poštuje“ tamošnji Ustavni sud. Naravno, samo kad im odluka nije po volji. A, evo, odluka Suda, u kojem prevagu čine sudci koje je postavila međunarodna zajednica, po prvi put je takva. Donijeta je nekim slučajem baš u vrijeme kad su hrvatsku vanjsku politiku kreirali Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović, dvojac kojeg je „Hercegovac s ljudskim licem“ zdušno rušio, kao i spomenuti notorni eksponent sarajevske čaršije.

Spas vazda dolazi s iste strane   

Ignorirajući Ustavni sud i pred svjedocima sklopljeni sporazum muslimansko vodstvo nastavlja živjeti u maglama nekakve para-Bosne, one koju je Bakirov otac Alija ostavio novovjekom turskom sultanu u amanet. Rušeći Bosnu i Hercegovinu djelima, a ne tek zvučnim riječima kako to čini, primjerice, Milorad Dodik, oni zapravo postaju jedinim njezinim istinskim rušiteljima. Ne dopuštaju joj da bude onakva kakva jedino može biti, kakvom ju je u krvi sva tri naroda porodio mučni rat, u jednoj dionici i rat između Hrvata i Muslimana. Njegov je ishod podjela vlasti pola-pola između ta dva naroda koji čine okosnicu Federacije BiH. No, kako su u tom entitetu već tada Muslimani bili trostruko brojniji (danas su već četverostruko) – ta je neravnoteža, naime, dobrim dijelom posljedica protjerivanja Hrvata iz središnje Bosne i sjeverne Hercegovine od strane muslimanske Armije BiH, te srpsko-muslimanske razmjene stanovništva na relaciji Federacija BiH – Republika Srpska – to se ponekom promatraču sa strane može učiniti nepravednim. Ali Alija je upravo to potpisao.

Tragika bosanskih Muslimana je što se i danas, kao i tijekom rata, pritom nerijetko poticani izvana, vode logikom – grizi ruku koja te hrani i brani, a pred zlostavljačem podvij rep! No, spas im i sada, baš kao i tada, može doći samo, kako onomad Alija zabezeknuto reče, odakle su se najmanje nadali – od Hrvata! Od vremena Alijinih ništa se u biti promijenilo nije. Ili će s drugima dijeliti vlast ili će dijeliti Bosnu! Trećeg nema! Jer majčica Turska je predaleko, a i u destrukciji je nekako sve osamljenija. S druge strane, Hrvatska je blizu, s njom i Europa. A tko ne će u Europu, ostat će bez ljudi. Jer oni hoće.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari