Pratite nas

Religija i Vjera

Vojni ordinarij JURE BOGDAN: Ništa ne vrijedi što su naši preci ginuli ako ne vodimo čestiti kršćanski život

Objavljeno

na

U povodu proslave spomena 14. Dana hrvatskih mučenika u subotu, 27. kolovoza euharistijsko slavlje s početkom u 11 sati na Udbini gdje se okupilo više tisuća hodočasnika predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan.

U koncebraciji su bili i predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, varaždinski biskup Josip Mrzljak, porečko pulski biskup Dražen Kutleša i umirovljeni biskup Ivan Milovan, krčki biskup Ivica Petanjak, šibenski biskup Tomislav Rogić i umirovljeni biskup Ante Ivas, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, te domaćin gospićko-senjski biskup Zdenko Križić i umirovljeni biskup Mile Bogović.

U ovoj prigodi, biskup Bogdan je u ruci imao križ krbavskih biskupa iz 15. st., dok je oltar krasio zlatni krbavski križ.

U pozdravnoj riječi biskup Križić na „iznimno znakovitom mjestu naše povijesti, na mjestu koje je postalo simbol našeg narodnog stradanja, ali i simbol našeg ponosa”, rekao je kako „ovo mjesto zaslužuje našu posebnu pažnju i zahvalnost. Ali i naše slavljenje.

Spominjemo se ovdje i Bogu prikazujemo sve žrtve našeg naroda kroz njegovu povijest, u svim dijelovima Lijepe naše, ali istodobno slavimo i uzvišene ideale za koje su stradali naši predci: ideali vjere, slobode, neovisnosti. Bio bi veliki propust ne posvetiti žrtvama našega naroda jedan poseban dan u godini u kojemu mu kao vjernici i kao narod iskazujemo zahvalnost, prikazujemo Bogu naše molitve za žrtve koje su dali, jer su plodovi njihovih žrtava milost našeg narodnog opstanka, milost da smo još tu, da smo preživjeli, da nas ima.

Najgore je biti nezahvalan, zaboraviti žrtve, govoriti o tim stradanjima kao o nekoj bližoj ili daljnjoj povijesnoj datosti koja za nas nema nikakvu povijesnu poruku, iz koje se ništa ne može naučiti. Spominjemo se naših žrtava kao vjernici, kao Crkva, jer su naši preci ginuli i za krst časni, za svoju vjeru”.

Na početku propovijedi biskup Bogdan podsjetio je na krvavu bitku na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine, te naglasio kako su poginuli i zarobljeni Hrvati u Krbavskoj bitci stradali su radi kršćanske vjere. Blagdanom hrvatskih mučenika spominjemo se svih koji su pod raznim okolnostima dali živote za krst časni i slobodu zlatnu, poput Nikole Šubića Zrinskoga koji je pao pod Sigetom prije 450 godina. Spominjemo se uzornih kršćana u životu i smrti, poput Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana.

Čuvamo spomen i na tolike stradale u ratovima, logorima i križnim putovima XX. stoljeća. Sjećamo se svih naših sunarodnjaka u Domovini i inozemstvu koji su postali žrtve institucionaliziranoga terora u bivšoj državi nakon II. svjetskog rata. Spomen na nedužne žrtve ostat će trajno jer „duše su pravednika u ruci Božjoj”, rekao je propovjednik, te nastavio „današnjim blagdanom hrvatskih mučenika, osobito slavimo mučenike u strogom smislu riječi. To su oni koji su od Crkve službeno proglašeni svetima i blaženima; zatim oni čiji su postupci za kanonizaciju ili beatifikaciju u tijeku, te konačno mnoštvo onih čija su nam imena nepoznata ali zapisana su u Božjem srcu”.

Pojašnjavajući kršćanskome poimanje mučeništva, rekao je kako su do sada mučenicima iz hrvatskoga naroda proglašeni sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Drinske Mučenice i bl. Miroslav Bulešić. Njima možemo pridodati gradišćanskoga Hrvata bl. Antuna Durkovića koji je kao biskup rumunjskoga grada Iasi-ja uhapšen 1949. godine.

U zatvoru su ga mučili te je tamo i umro 1951. godine. Tom zboru hrvatskih mučenika ubrzo će se pribrojiti i fra Serafin Kodić Glasnović, Hrvat rodom iz Janjeva, koji je djelovao u franjevačkoj provinciji u Albaniji. Godine 1947. bio je uhapšen i okrutno mučen te je zbog zadobivenih teških rana preminuo, a blaženim će biti proglašen u Skadru 5. studenoga ove godine zajedno s još 37 albanskih mučenika, ubijenih između 1945. i 1974. godine.

Ponosni smo što imena hrvatskih mučenika blistaju na slavu Božju u Domovini i izvan nje, gdjegod su ostavili svjedočki trag. Dakako, da će se ovima pribrojiti i mnogi drugi iz hrvatskoga naroda, poglavito iz razdoblja II. svjetskoga rata i nakon njega do danas, kad se iz mnoštva hrvatskih žrtava, prouče pojedinačno i minuciozno, život i smrt onih koji prema vrlo strogim propisima Katoličke Crkve zadovoljavaju sve povijesne i teološke kriterije kršćanskog mučenika, i kad ih Crkva uzdigne na čast oltara.

Njihova nevino prolivena krv traži od nas veliki rad i napor da se ništa ne zaboravi i ne izgubi od onoga što su oni živjeli i kršćanski svjedočili, naglasio je propovjednik.

Nadalje, biskup Bogdan je posvijestio, kako „mi kao Crkva u Hrvata snosimo osobitu odgovornost za širenje istine o onim mučenicima koji su nikli na hrvatskom tlu”. U tom je vidu podsjetio na poziv pape Ivana Pavla II. koji je u Apostolskom pismu Tertio millennio adveniente pozvao mjesne Crkve da očuvaju spomen na mučenike XX. stoljeća.

Hrvatski martirologij, na kojemu radimo, bit će naš doprinos onoj sveopćoj, katoličkoj pismohrani Istine. Čvrsto smo uvjereni da su najsvjetlije stranice hrvatske povijesti ispisane upravo imenima mučenika, a među njima istaknuto mjesto zauzima zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, rekao je propovjednik, te podsjetio kako su mučenici svih vremena dobro razumjeli Isusove riječi: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.” „Neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” „Tko ide Isusovim putem, ide putem života. Tim su putem išli sveti mučenici”.

Svi su kršćani pozvani postati ono pšenično zrno koje donosi obilat rod. Svi su pozvani postati mučenici u izvornom značenju: martyres – svjedoci.

U braku, obitelji, na radnom mjestu, u društvu, proživljavamo i žalosti i radosti, suočeni smo sa situacijama koje nalikuju križu, ali susrećemo i trenutke radosti koji nas ispunjaju nadom. Kao kršćani pozvani smo svjedočiti Evanđelje i vršiti Božju volju u onim životnim okolnostima u kojima se nalazimo, ali to ne znači da smo prepušteni nekoj slijepoj sudbini koja se poigrava našim životima.

Sveti mučenici pružaju nam primjer da kršćanin i u naoko bezizlaznim situacijama može postati pšenično zrno koje u očima svijeta propada, ali zaštićeno Božjom rukom donosi obilat rod. Svaki je kršćanin stoga pozvan na svoj način proći Isusovu školu križa kako bi s Isusom i uskrsnuo, podsjetio je biskup Bogdan.

Također je naglasio, kako su nam hrvatski mučenici u zalog ostavili „svjedočanstvo svoje krvi, svoju ljubav, predanje i vjernost Bogu i Domovini. Dar koji smo primili, ujedno je i obveza da svakodnevno živimo one vrjednote za koje su mučenici dali svjedočanstvo života”.
Propovijed je biskup Bogdan zaključio riječima „na početku XXI. stoljeća i mi kažemo: Ništa nam ne koristi što su naši predci ginuli za krst časni i slobodu zlatnu ako ne vodimo čestit kršćanski život, ako ne poštujemo dostojanstvo braka i obitelji, temeljne jezgre društva, i ako na svim društvenim razinama, od malih zajednica do središnjih državnih ustanova, Vlade, Sabora i predsjedničkog ureda, s ljubavlju ne radimo na čast i izgradnju, svoga roda hrvatskoga, boljitak svih građana lijepe naše Domovine! Svi sveti hrvatski mučenici – molite za nas! A ti, bezgrješna Djevice Marijo, kraljice mučenika i odvjetnice Hrvatske, svrni svoj pogled na nas”.

Nakon popričesne molitve, riječ zahvale svima koji su dali doprinos za crkvu Hrvatskih mučenika izrekao je idejni začetnik izgradnje biskup Bogović, a potom su on, prof. Ante Bežen i Ivan Mance predali dar-knjigu „Crkva hrvatskih mučenika – Od ideje do ostvarenja” predvoditelju slavlja biskupu Bogdanu, te donedavnom udbinskom župniku, a sada šibenskom biskupu Tomislavu Rogiću.

Pjevanje su predvodili združeni zborovi Gospićko-senjske biskupije uz orguljsku pratnju Karle Tripalo, a ravnao je Ivan Prpić Špika.

Misi je prethodio Križni put od crkve Sv. Marka, a nakon mise klape iz Šibenika održale su koncert duhovnih i domoljubnih pjesama.
Uoči proslave spomendana don Božo Barišić predvodio je trodnevnicu u sklopu koje su blagoslovljene orgulje rad mons. Jurja Jerneića.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Ilija Prorok (Ilindan)

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Ilija se slavi 20. srpnja. Zaštitnik je Bosne i Hercegovine.

Ilija je kralju Ahabu prenio poruku da će se zatvoriti nebo i da neće kiša padati dok ponovno Ilija ne zamoli Boga, jer se Ahab odrekao Jahvea i sa svojom Izabelom, ženom pogankom, se priklonio poganskom bogu Baalu. Ilija ide u potok Kerit nasuprot Jordanu i tu će mu gavran donositi kruh, a iz potoka će piti vodu.

Ilija je bio i prorok i čudotvorac. Udovici u Sarfati sidonskoj je uskrisio sina jedinca.

Ahab je tražio Iliju i pošao mu u susret, ali ne da prizna svoj grijeh nego da napadne Iliju kako upropaštava Izraela sušom.

Na brdu Karmenu su prinosili žrtvu Ilija i 450 Baalovih svećenika. Najprije su trebali oni upaliti vatru s neba i pokazati da je njihov bog pravi, a onda je trebao Ilija. Oni su vazdan vikali i zaklinjali, a uz to i Ilija im se rugao da viču jače, jer im je, možda, bog zaspao pa ne čuje.

Kada su lipsali, Ilija je naredio da žrtve i žrtvenik obliju vodom, da im izgleda još nemogućnije. Potom je zazvao Gospoda i žeravnjak je sišao s neba i zapalio žrtvu. Tada je Ilija stupio na scenu i pobio svih 450 Balovih proroka i to još zapovijedajući: „Deder da nijedan ne pobjegne“(I Kralj 17,40.). Sve ih ubacio u potok Kišon.

Poslije toga se osjetio samim i napuštenim i pobjegao je od kraljice Izabele, koja mu je zaprijetila da će njemu biti sutra ono što je on uradio njenim svećenicima danas.

Gospod ga čudesno ohrabruje i daje mu hranu na putu prema Božjoj gori Horebu. Bacio je plašt na Elizeja i u plamenim kočijama je uzdignut na nebo.

Knjige Kraljeva ovo sve lijepo o njemu opisuju. Nadimak mu je gromovnik što je bio oštar i vjeran u čuvanju čistoće vjere. Isus će upravo s njim i sa Mojsijem razgovarati na Brdu Preobraženja.

Njegovo štovanje je posebno izraženo u nas Hrvata, a još malo naglašenije u Bosni i Hercegovini gdje imamo desetke njegovih župnih crkava, a da ne spominjemo kapelice, groblja i druga pobožna zavjetna mjesta i kote još iz vremena Turaka.

Usput budi rečeno da ga slave i da ga se boje i da ga psuju jednako kao i mi; i Muslimani i Pravoslavci. Sve su od nas preuzeli; i ono bolje i ono gore.

Razmišljanje

Samo ime Ilija na hebrejskom znači – moj Bog je Jahve. Ilija je zacijelo jedna od najjačih figura u Starome Zavjetu. Njegov zanos za Gospodina je neusporediv, kao i žestina gnjeva koji je iskazivao na protivnike Jahveove.

Djelovao je za vrijeme kralja Ahaza i kraljice Izabele (874-853) Izabela dolazi od hebrejskoga – moj bog je Baal. Već na samome početku opominje nepravednike i prijeti Božjom kaznom, ne samo takvima koji tuđe otimlju već i njihovom potomstvu.

Sv_Ilija

Ahaz je bio u borbi sa Damaskom i duga suša je umanjila vojnu sposobnost vojnika, pa je tako i kraljeva mržnja prema Iliji rasla.

On se skrivao u potoku Keritu gdje mu je gavran donosio kruh(17,3) i kod jedne udovice kojoj je umnožio kruh i ulje u Zarepti, pošto joj je uskrisio sina jedinca.

Poznat je događaj sa brda Karmela kada su prinosili Baalovi svećenici žrtvu, a on ih je izrugivao. Pošto je on prinio žrtvu i Gospod je na njegovu molbu zapalio, pobio je sve Baalove svećenike i ubacio ih u potok Kišon.

Čak je prijetio i vikao “pazite da nijedan ne pobjegne”. Poslije ovoga ga uzima kraljica Izabela na zub i progoni ga. On poslije toga bježi i tuži se Gospodu u spilji na brdu Horebu da mu je dosta svega i da želi umrijeti, ali Gospodnji putovi su inčiji. Gospod mu se javlja u tihom lahoru čak na Sinaju i kazuje mu svoje naume.

Ilija se sudario sa kraljevskom kućom poradi Gospoda. Htio im je dokazati da je Jahve izveo narod iz Egipta i svojom čudesnom rukom ih branio i da ih jednako danas brani i čuva. To Ilija dokazuje i svojim čudesnim činima: “U ovim godinama neće biti ni rose ni kiše, dok ja ne kažem” (1Kr 17,1).

Tako je bilo i na Karmelu sa poganskim svećenicima, i za Nabota koji je oteo vinograd, a nije isplatio. Ali je znao Ilija da je čovjek i da je slabašan koliko izgledao jak i oštar. U pustinji je Gospodu zavapio da ga uzme sebi pošto se umorio, ali više i obeshrabrio.

On je vojevao za Gospoda i pobio tolike poganske svećenika, a da je poslije toga morao bježati i nitko ga nije zaštitio. Međutim, ovo ga povezuje sa Mojsijem na istome brdu Sinaju gdje Mojsije razgovara s Bogom u jednom teškom tonu i nevjerici prema sebi i svojim snagama.

Tako Ilija postaje preteča budućim prorocima. Poistovjetiti će ga sa Krstiteljem (Mk 1,2-3) i da će sudjelovati povratku Isusa na zemlju (Mt 17,3). Uznesen je na nebo u ognjenim kolima koje su vukli ognjeni konji. Otuda mu i ime Gromovnik.

Na Gori preobraženja Isus razgovara sa Mojsijem i Ilijom. Zašto baš njih dvojica?! Oni imaju mnogo zajedničkih osobina u revnosti za Gospoda i u borbi sa ljudima.

Ilija se više slavi na Istoku nego na Zapadu. Zaštitnik je Bosne i Hercegovine. Mnoge crkve, kapelice i groblja su mu posvećene, kao i tolika imena u našem hrvatskom katoličkom puku.

Posebno se kod svih cijeni njegova odlučnost u obrani vjere i istine. On je uistinu vojevao i revnovao za Gospodina. Uza sve nedaće i nevolje je bio Gospodinov.

Nije se izvlačio niti za sebe tražio lažne razloge već je išao zacrtanim putem kako mu je Gospod rekao. Zato mu je kao takvomu povjerovala i ona siromašna udovica u skrajnje sirotnim uvjetima, ali su njegovu snagu okusili i Jahveovi protivnici. Znao je biti miran i dostojanstven kao ovaj slijedeći crni gospodin student iz primjera, ali je znao biti oganj i mač.

Ovo je istiniti događaj što se zbio u Švicarskoj u jednom express restoranu, self servisu, samoposluživanju ili kako ga god zvali.

Neka je gospođa uzela posudicu sa juhom i kako se uputila prema jednom od slobodnih stolova, sjeti se da je zaboravila žlicu. Stavi na stol posudicu i vrati se uzeti žlicu. Kada se vratila , iznenađenje! Jedan je Crnja sjeo nasuprot nje i njene juhe; on ima žlicu i jede mirno juhu.

”Hm! Zar mi je i ovo trebalo!?” mislila je u sebi. ”Čini mi se da je jedan miran tip. To mu lice odaje, a i meni se tako čini. Uljudan je. Bolje mi je da se pomirim i okrenem na dobro sve.” Tako razmišljajući sjedne nasuprot njega, povuče posudu prema sredini stola k sebi sa obveznim: ”Oprostite!”

Crnac nije ni odgovorio, a samo se široko osmjehnuo. Počinje jesti i gospođa. No, crnac uljudno povuče malo prema sebi posudu i nastavi jesti. To je tako učinio polako i uljudno da je gospođa dopustila da posuda-tanjur ostane na sredini stola. Razoružana je njegovim ponašanjem. Dapače, počela je u sebi stvarati simpatična pitanja za njega, pogotovo što se tiče njegove šutljivosti. Završili su s juhom.

Ustaje se Crnac i daje joj znak da bude mirna i da se ne miče. Malo zatim se vraća sa ovalom pečenih krumpirića i položi ih na sredinu stola. Krumpirići su završili jednako kao i juha. Ustaje se ponovno, ali ovoga puta odlazi jer je njegov objed završio. Pozdravlja Bijelu gospođu sa širokim osmijehom i zahvalom.

Gospođa je također završila jelo. Vratila se sebi od iznenađenja, te tražeći rukom svoju torbicu što ju je objesila o naslon stolice, ali torbice nema… netko ju je odnio!
”Ma, je li moguće? Je li istina?… to znači onaj Crnja…!”

Počela je urlati i vikati da trče za njim i da ga presretnu, da ga zaustave. Dok je tako bila van sebe i bezglavo se okretala ugleda svoju torbicu obješenu o naslon jedne stolice dva reda iza mjesta koje je kasnije zauzela, a na stolu je još posudica sa juhom iz koje se više ne diže para jer se ohladila, a žlica još nije ni došla jer je vlasnica žlice zalutala.

U jednom jedinom trenutku joj je bilo sve jasno što se dogodilo. Nije došao Afrikanac pojesti njenu juhu; ona je pogriješila stol i otišla jesti i juhu i krumpiriće onoga crnoga gospodina. On nju nije nizašto optužio” (Caritas Notizie, Genova XII 89., Mabić/Jukić, V. 113). (kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Đuro Brodarac je simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu

Objavljeno

na

Objavio

Misa zadušnica za Đuru Brodarca

Sisački biskup Vlado Košić predslavio je u petak, 13. srpnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za pokojnog generala Đuru Brodarca.

U koncelebraciji su bili preč. Marko Karača, katedralni župnik i preč. Milan Begić, supsidijar katedralne župe. Među vjernicima i obitelji generala Brodarca, nalazili su se i Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan, Ivan Celjak, zamjenik župana, te Ivanka Roksandić, predsjednica Županijske skupštine.

Govoreći o pokojniku biskup je u homiliji istaknuo kako o 7. obljetnici završetka njegova ovozemaljskoga života imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za borbu i hrabrost te za njegovu žrtvu za domovinu. „On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina. Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu“.

Mons Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Đuru Brodarca povodom sedme obljetnice smrti

Sisačka katedrala, 13. srpnja 2018.

Draga rodbino pok. sisačko-moslavačkog župana i generala HV Đure Brodarca, poštovani njegovi suborci i prijatelji, gospodine župane sa suradnicima, braćo i sestre!

Danas se ovom svetom misom utječemo Bogu moleći ga za našeg brata Đuru o njegovoj 7. obljetnici završetka ovozemaljskoga života. Imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za njegovu borbu i hrabrost, za njegovu žrtvu za domovinu.

On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina.

Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu.

Danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Mariji su u čast podignute mnoge crkve i svetišta ali samo crkva u M Bistrici nosi čast nacionalnog svetišta. Upravo na njezin blagdan general Đuro je preminuo, rekao bih: veoma znakovito.

Svi smo mi, a prvenstveno branitelji, u Domovinskom ratu obrane od nepravedne agresije nosili i molili krunicu BDM. Mariji smo se utjecali jer je ona naša majka i kraljica, ona – kako joj pjevamo – „znade najbolje sve naš nevolje“… I ona je bila uz nas. Neka bude sada i uz našega brata Đuru da uđe u vječnu radost i mir.

On se naime borio na nacionalnom planu, za dobro čitave Hrvatske.

Tužno je međutim sto su svi branitelji naših napadnutih gradova u Hrvatskoj bili ili osumnjičeni i bačeni u pritvor, ili osuđeni na zatvor: gen. Janko Bobetko, branitelj Dubrovnika, gen. Mirko Norac, branitelj Gospića, gen. Tomislav Merčep, branitelj Vukovara – da ne spominjem Milu Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića ml. Jastreba, koji su još za vrijeme rata zatvoreni i premlaćivani od udbaških struktura u vrhu RH, zatim gen. Branimir Glavaš, branitelj Osijeka i gen. Đuro Brodarac, branitelj Siska. Tu su bili i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, prevodnici oslobađanja naše Domovine u Oluji.

To što se njima sudilo i progonilo ih pokazuje svu bijedu svih dosadašnjih garnitura vlasti koje su bile ili podanici tuđinaca, prije svega Haaga kao simbola nepravde međunarodne zajednice u odnosu prema Hrvatskoj, ili poluge još uvijek sveprisutnih jugo-komunističkih kadrova koji i danas sve čine da se RH ne osovi na noge i živi normalnim životom. To je dakle odnos prema cijeloj domovini i prema osloboditeljskoj, pravednoj obrani.

U tim je škarama zla stradao i naš Đuro Brodarac.

Mi ne možemo ne izraziti svoje neslaganje i s tom nepravednom međunarodnom zajednicom i s tim njihovim domaćim slugama jer ne možemo razumjeti zašto se krenulo s progonima predstavnika legitimne obrane maloga naroda koji se goloruk suprotstavio nepravednoj oružanoj agresiji u svrhu samo jednog cilja, vlastitog opstanka.

I još jedno područje na kojem je ĐB ostavio srce – bio je nogomet. I osobno sam s njim igrao pa to znam iz prve ruke, a svima nam je poznato da je on bio u HNS-u, a 1995. i predsjednik HNS-a, te da je puno učinio i za hrvatski i za sisački nogomet. Ovih dana upravo doživljavamo koliko je važan taj sport za promociju domovine… Znam da bi i on bio sretan zbog velikog rezultata naših Vatrenih.

Ali i na njegovu i na njihovu primjeru naši bi političari i cijeli naš narod morali izvući nekoliko zaključaka:

Prvo, koliko je važno zajedništvo i kako se samo zajedno može postići veliki, svjetski uspjeh. Dapače, važno je povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, izgradnja domovine zajedničkim snagama i jedinstvom sviju.

Drugo, da se treba njegovati domoljublje i samopoštovanje, bez čega nema uspjeha. Tko sam sebe ne poštuje i nije uvjeren u svoje vrijednosti, ne može uspjeti!

Treće, da se ne smijemo odricati ni jednoga svog velikana i da ne smijemo dozvoliti da nam po našim svetima gaze oni koji su sijali samo ubojstva, nepravde i zlo, te da smo svi dužni suprotstaviti se njihovom daljnjem progonu onih među nama koji su ostali uspravni i hrabri te nisu pokleknuli pred nasrtajima nepravde. Inače i sami riskiramo jednom da budemo odbačeni kao slabići i kukavice. Teško je, svakako, u vremenu izdaje biti hrabar i ostati na strani istine, ali je to jedini put da ostanemo ljudi i kršćani.

Majko Božja Bistrička, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku, moli se za naš narod, za naše junake i branitelje, moli pokojnom Đuri vječni mir.

Amen.

(Sisačka Biskupija)

 

Đuro Brodarac, hrvatski političar, general HV-a u pričuvi, saborski zastupnik, župan i načelnik PU sisačko-moslavačke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari