Pratite nas

Religija i Vjera

Vojni ordinarij JURE BOGDAN: Ništa ne vrijedi što su naši preci ginuli ako ne vodimo čestiti kršćanski život

Objavljeno

na

U povodu proslave spomena 14. Dana hrvatskih mučenika u subotu, 27. kolovoza euharistijsko slavlje s početkom u 11 sati na Udbini gdje se okupilo više tisuća hodočasnika predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan.

U koncebraciji su bili i predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, varaždinski biskup Josip Mrzljak, porečko pulski biskup Dražen Kutleša i umirovljeni biskup Ivan Milovan, krčki biskup Ivica Petanjak, šibenski biskup Tomislav Rogić i umirovljeni biskup Ante Ivas, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, te domaćin gospićko-senjski biskup Zdenko Križić i umirovljeni biskup Mile Bogović.

U ovoj prigodi, biskup Bogdan je u ruci imao križ krbavskih biskupa iz 15. st., dok je oltar krasio zlatni krbavski križ.

U pozdravnoj riječi biskup Križić na „iznimno znakovitom mjestu naše povijesti, na mjestu koje je postalo simbol našeg narodnog stradanja, ali i simbol našeg ponosa”, rekao je kako „ovo mjesto zaslužuje našu posebnu pažnju i zahvalnost. Ali i naše slavljenje.

Spominjemo se ovdje i Bogu prikazujemo sve žrtve našeg naroda kroz njegovu povijest, u svim dijelovima Lijepe naše, ali istodobno slavimo i uzvišene ideale za koje su stradali naši predci: ideali vjere, slobode, neovisnosti. Bio bi veliki propust ne posvetiti žrtvama našega naroda jedan poseban dan u godini u kojemu mu kao vjernici i kao narod iskazujemo zahvalnost, prikazujemo Bogu naše molitve za žrtve koje su dali, jer su plodovi njihovih žrtava milost našeg narodnog opstanka, milost da smo još tu, da smo preživjeli, da nas ima.

Najgore je biti nezahvalan, zaboraviti žrtve, govoriti o tim stradanjima kao o nekoj bližoj ili daljnjoj povijesnoj datosti koja za nas nema nikakvu povijesnu poruku, iz koje se ništa ne može naučiti. Spominjemo se naših žrtava kao vjernici, kao Crkva, jer su naši preci ginuli i za krst časni, za svoju vjeru”.

Na početku propovijedi biskup Bogdan podsjetio je na krvavu bitku na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine, te naglasio kako su poginuli i zarobljeni Hrvati u Krbavskoj bitci stradali su radi kršćanske vjere. Blagdanom hrvatskih mučenika spominjemo se svih koji su pod raznim okolnostima dali živote za krst časni i slobodu zlatnu, poput Nikole Šubića Zrinskoga koji je pao pod Sigetom prije 450 godina. Spominjemo se uzornih kršćana u životu i smrti, poput Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana.

Čuvamo spomen i na tolike stradale u ratovima, logorima i križnim putovima XX. stoljeća. Sjećamo se svih naših sunarodnjaka u Domovini i inozemstvu koji su postali žrtve institucionaliziranoga terora u bivšoj državi nakon II. svjetskog rata. Spomen na nedužne žrtve ostat će trajno jer „duše su pravednika u ruci Božjoj”, rekao je propovjednik, te nastavio „današnjim blagdanom hrvatskih mučenika, osobito slavimo mučenike u strogom smislu riječi. To su oni koji su od Crkve službeno proglašeni svetima i blaženima; zatim oni čiji su postupci za kanonizaciju ili beatifikaciju u tijeku, te konačno mnoštvo onih čija su nam imena nepoznata ali zapisana su u Božjem srcu”.

Pojašnjavajući kršćanskome poimanje mučeništva, rekao je kako su do sada mučenicima iz hrvatskoga naroda proglašeni sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Drinske Mučenice i bl. Miroslav Bulešić. Njima možemo pridodati gradišćanskoga Hrvata bl. Antuna Durkovića koji je kao biskup rumunjskoga grada Iasi-ja uhapšen 1949. godine.

U zatvoru su ga mučili te je tamo i umro 1951. godine. Tom zboru hrvatskih mučenika ubrzo će se pribrojiti i fra Serafin Kodić Glasnović, Hrvat rodom iz Janjeva, koji je djelovao u franjevačkoj provinciji u Albaniji. Godine 1947. bio je uhapšen i okrutno mučen te je zbog zadobivenih teških rana preminuo, a blaženim će biti proglašen u Skadru 5. studenoga ove godine zajedno s još 37 albanskih mučenika, ubijenih između 1945. i 1974. godine.

Ponosni smo što imena hrvatskih mučenika blistaju na slavu Božju u Domovini i izvan nje, gdjegod su ostavili svjedočki trag. Dakako, da će se ovima pribrojiti i mnogi drugi iz hrvatskoga naroda, poglavito iz razdoblja II. svjetskoga rata i nakon njega do danas, kad se iz mnoštva hrvatskih žrtava, prouče pojedinačno i minuciozno, život i smrt onih koji prema vrlo strogim propisima Katoličke Crkve zadovoljavaju sve povijesne i teološke kriterije kršćanskog mučenika, i kad ih Crkva uzdigne na čast oltara.

Njihova nevino prolivena krv traži od nas veliki rad i napor da se ništa ne zaboravi i ne izgubi od onoga što su oni živjeli i kršćanski svjedočili, naglasio je propovjednik.

Nadalje, biskup Bogdan je posvijestio, kako „mi kao Crkva u Hrvata snosimo osobitu odgovornost za širenje istine o onim mučenicima koji su nikli na hrvatskom tlu”. U tom je vidu podsjetio na poziv pape Ivana Pavla II. koji je u Apostolskom pismu Tertio millennio adveniente pozvao mjesne Crkve da očuvaju spomen na mučenike XX. stoljeća.

Hrvatski martirologij, na kojemu radimo, bit će naš doprinos onoj sveopćoj, katoličkoj pismohrani Istine. Čvrsto smo uvjereni da su najsvjetlije stranice hrvatske povijesti ispisane upravo imenima mučenika, a među njima istaknuto mjesto zauzima zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, rekao je propovjednik, te podsjetio kako su mučenici svih vremena dobro razumjeli Isusove riječi: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.” „Neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” „Tko ide Isusovim putem, ide putem života. Tim su putem išli sveti mučenici”.

Svi su kršćani pozvani postati ono pšenično zrno koje donosi obilat rod. Svi su pozvani postati mučenici u izvornom značenju: martyres – svjedoci.

U braku, obitelji, na radnom mjestu, u društvu, proživljavamo i žalosti i radosti, suočeni smo sa situacijama koje nalikuju križu, ali susrećemo i trenutke radosti koji nas ispunjaju nadom. Kao kršćani pozvani smo svjedočiti Evanđelje i vršiti Božju volju u onim životnim okolnostima u kojima se nalazimo, ali to ne znači da smo prepušteni nekoj slijepoj sudbini koja se poigrava našim životima.

Sveti mučenici pružaju nam primjer da kršćanin i u naoko bezizlaznim situacijama može postati pšenično zrno koje u očima svijeta propada, ali zaštićeno Božjom rukom donosi obilat rod. Svaki je kršćanin stoga pozvan na svoj način proći Isusovu školu križa kako bi s Isusom i uskrsnuo, podsjetio je biskup Bogdan.

Također je naglasio, kako su nam hrvatski mučenici u zalog ostavili „svjedočanstvo svoje krvi, svoju ljubav, predanje i vjernost Bogu i Domovini. Dar koji smo primili, ujedno je i obveza da svakodnevno živimo one vrjednote za koje su mučenici dali svjedočanstvo života”.
Propovijed je biskup Bogdan zaključio riječima „na početku XXI. stoljeća i mi kažemo: Ništa nam ne koristi što su naši predci ginuli za krst časni i slobodu zlatnu ako ne vodimo čestit kršćanski život, ako ne poštujemo dostojanstvo braka i obitelji, temeljne jezgre društva, i ako na svim društvenim razinama, od malih zajednica do središnjih državnih ustanova, Vlade, Sabora i predsjedničkog ureda, s ljubavlju ne radimo na čast i izgradnju, svoga roda hrvatskoga, boljitak svih građana lijepe naše Domovine! Svi sveti hrvatski mučenici – molite za nas! A ti, bezgrješna Djevice Marijo, kraljice mučenika i odvjetnice Hrvatske, svrni svoj pogled na nas”.

Nakon popričesne molitve, riječ zahvale svima koji su dali doprinos za crkvu Hrvatskih mučenika izrekao je idejni začetnik izgradnje biskup Bogović, a potom su on, prof. Ante Bežen i Ivan Mance predali dar-knjigu „Crkva hrvatskih mučenika – Od ideje do ostvarenja” predvoditelju slavlja biskupu Bogdanu, te donedavnom udbinskom župniku, a sada šibenskom biskupu Tomislavu Rogiću.

Pjevanje su predvodili združeni zborovi Gospićko-senjske biskupije uz orguljsku pratnju Karle Tripalo, a ravnao je Ivan Prpić Špika.

Misi je prethodio Križni put od crkve Sv. Marka, a nakon mise klape iz Šibenika održale su koncert duhovnih i domoljubnih pjesama.
Uoči proslave spomendana don Božo Barišić predvodio je trodnevnicu u sklopu koje su blagoslovljene orgulje rad mons. Jurja Jerneića.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Fisichella: Sveta stolica s pozornošću prati Međugorje

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Radiopostaja Mir Međugorje

Predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, nadbiskup Rino Fisichella izjavio je u četvrtak kako Sveta Stolica pozorno prati zbivanja u Međugorju te da ovo poznato hodočasničko mjesto sadrži brojne elemente nove evangelizacije među kojima su najvažnije molitva i klanjanje.

“Upečatljivo je kako hodočasnici svugdje hodaju s krunicom u ruci i mole se: hodajući cestom, dok se penju na brda, posvuda. Vjerujem da je ovo zaista jedan pozitivan pokazatelj, koji će se uzeti u obzir pri ocjenjivanju posebnosti Međugorja. Sveta Stolica prati Međugorje s velikim zanimanjem”, rekao je nadbiskup Fisichella u intervjuu za lokalni Glasnik mira.

On je početkom kolovoza boravio u Međugorju sudjelujući na misi, molitvi i klanjanju u okvu Festivala mladih – Mladifestu na kojemu je prvi put od početka međugorskog fenomena Sveta stolica dopustila organizirana hodočašća.

Nadbiskup Fisichella je istaknuo kako je za njega posebno dojmljivo bilo to što se molitva u Međugorju proteže kroz cjelokupni život.
“Kao i druge hodočasnike koji dolaze prvi put pogodilo me ozračje molitve, i to je ono što Međugorje razlikuje od drugih mjesta gdje očekivano nalazite molitvu koja se odvija na mjestima ukazanja, u crkvama, ispred ikona Djevice ili svetaca”, dodao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Pojasnio je kako ogranak Nove evangelizacije ima pastoralnu odgovornost za svetišta u svijetu. Iako Međugorje još nije priznato kao svetište, ono je već sada odredište milijuna hodočasnika svake godine.

“Moj dolazak ovdje je daljnji korak u procjenjivanju i razmatranju prisutnosti milijuna hodočasnika, a posebno u ovoj situaciji, toliko mnogo mladih”, rekao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Rekao je kako su za novu evengelizaciju posebno važna dva elementa – molitva i klanjanje.
“Ti su elementi temelj kroz koji se ostvaruje Nova evangelizacija. U tom smislu volim se osvrnuti na papu Franju i jednu rečenicu koju je izrekao odmah na početku svoga pontifikata: „Nova evangelizacija se provodi na koljenima“. Stoga je ponovno otkrivanje ove klanjajuće dimenzije, ove dimenzije molitve, za nas zasigurno neizbrisiva točka: točka polazišta i točka temeljnog cilja”, rekao je Fisichella.

U svibnju ove godine Sveti otac je dopustio organiziranje hodočašća u Međugorju čiji se fenomen vezuje uz tvrdnje šestero vidjelaca da im se ukazuje Gospa koju u Međugorju zbog poruka koje šalje nazivaju Kraljica mira.

Posebno povjerenstvo Svete Stolice istražilo je ovaj fenomen te slučaj dostavilo Kongregacijiu za nauk vjere, a koje je spis dostavila Svetome ocu na odlučivanje.
U međuvremenu je poljski nadbiskup Henryk Hoser imenovan posebnim papinskim vizitatorom koji je zadužen za nadzor i skrb nad ovom svjetski poznatom župom.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari