Pratite nas

Kronika

Ispovijest vojnika koji je prije 25 godina strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu

Objavljeno

na

BUKUREŠT Ruke Ionela Boyerua lagano se tresu dok za Guardian govori o danu kad je prije 25 godina, kraj zahoda u smrznutome dvorištu u Targovistu strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu.

Na Božić 1989. on je bio stražar na njihovu melodramatskome formalnom suđenju, izveo ih je iz zgrade dok je diktator pjevao Internacionalu, a njegova manje pribrana žena vrištala je*ite se! Zatim ih je postavio pred zid i pomeo ih svojim kalašnjikovom.

Sve se dogodilo tako brzo da je vojni fotograf koji je snimao suđenje uspio uhvatiti samo zadnji rafal i tijela što su se srušila na pod. Ali i tih nekoliko sekunda obilježilo je život toga padobranca.

“I danas sam nervozan kad o tome govorim”, kaže i stišće čašu rakije. “Prekinuo sam dva života. U ratu je to prihvatljivo, ali mnogo je teže kad ubiješ nenaoružane ljude. To nikomu ne bih poželio, iako je meni ubijanje ljudi posao”.

Krupan i brkat čovjek s mutne snimke danas je punašan djedica koji ne žali što je baš on označio konačan kraj Ceausescuove vladavine straha i neimaštine. I njegova je obitelj bila među milijunima progonjenih.

“Moj je djed bio svećenik, liberal, veći je dio života proveo u zatvoru”, kaže Boyeru. “On je bio zbilja sretan nakon tih događaja, sretan što se režim promijenio, što je Ceausescu mrtav. Rekao mi je: ‘Bez brige, ja na se uzimam sve tvoje grijehe'”.

Nije lako bilo biti jedan od najslavnijih krvnika prošloga stoljeća. Platio je to gubitkom privatnosti i braka sa ženom kojoj je smetala takva mučna slava.

Boyeru vjeruje da su baš njegovi metci ubili Ceausescuove jer je, kad je počeo pucati, uočio da se jedan od trojice članova streljačkoga voda skamenio na nekoliko trenutaka, a drugi je zaboravio oružje staviti na automatski način rada pa je uspio ispaliti samo nekoliko pojedinačnih hitaca.

Nicolae i Elena “još su bili veoma zaljubljeni” i tražili su da umru zajedno, usprkos presudi koja je tražila odvojena smaknuća. On im je ispunio tu posljednju želju i tješi se što ih je ubio odmah. “Ustrijelio sam ih veoma brzo. Smatram da sam im omogućio da umru dostojanstveno”, kaže.

Rumunji njegove generacije, koje je u školi odgajala komunistička teorija, a kod kuće ljudska okrutnost, i danas prilično jednostavno govore o cijeni političkih previranja. “Svaka revolucija traži krv. A ne zaboravite, revolucija jede svoje junake”, kaže on i sliježe ramenima.

Boyeru je tada imao 31 godinu, bio je časnik u elitnoj padobranskoj postrojbi i javio se kao dobrovoljac za tajanstvenu božićnu misiju. Zapovijed su dobili tek koji trenutak prije susreta s Nicolaeom Ceausescuom koji je samo dan-dva ranije bio apsolutni vladar. “Ministar me pitao, ‘Satniče, možete li to?’ Odgovorio sam, ‘Mogu’. A što sam mogao reći?”

Ceausescu2_801x340px

Rumunjska je padala u kaos, bila je to jedna od posljednjih zemalja sovjetskog bloka istočne Europe koja je svrgnula komunističko vodstvo. Boyeruova je postrojba u tajnosti pratila revoluciju na radiju Slobodna Europa. Taj je radio imao nadimak ‘gušterčić’, vjerojatno zato što se iako zabranjen uspijevao probiti kroz pukotine u zidinama propagande.

Cijela je postrojba 21. prosinca bila prisiljena prisegnuti na lojalnost čovjeku kojega će Boyeru ustrijeliti za manje od tjedan dana. “Natjerali su nas da potpišemo izjavu da se ne slažemo s time što se događa i da ćemo podupirati i štititi Ceausescua”. Sutradan su šokirani gledali kako sivu zgradu Centralnoga komiteta, sjedište komunističke moći zauzimaju prosvjednici, a Ceausescu i žena bježe helikopterom.

“Vojnici su plakali od sreće, ljudi za koje biste prije bili pomislili da se slažu s režimom, sad su prštali od oduševljenja. Izvadili smo skriveni alkohol, vrlo lošu rakiju i pili”.

Zatim nekoliko dana u vojarnama nisu znali što bi sa sobom. Bilo je monotono, ali napeto. “Da bar mogu ustrijeliti Ceausescua! Da mi padne šaka, što bih učinio?”, rekao je jedan njegov prijatelj na Badnjak. Zvao se Dorin Cirlan, a već sutradan i on je ne znajući volontirao za člana streljačkoga voda.

Nažalost, dobio je i više od toga, kaže Boyeru. Kad su se vraćali s mjesta suđenja, helikopter je bio pun tužitelja, sudaca i visokih časnika i “nije bilo mjesta pa je Cirlan morao sjediti na truplima. On je najviše traumatiziran”, kaže Boyeru.

“Onda su svi htjeli biti na našem mjestu. Danas više nitko”, zaključio je.   (JL/Kamenjar)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Mate Bulić hitno operiran nakon što mu je dijagnosticiran tumor

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najomiljenijih pjevača Mate Bulić (61) hitno je operiran nakon što mu je u travnju dijagnosticiran zloćudni tumor na bubregu. Prije nekoliko dana Mati je odstranjen tumor, a on se dobro oporavlja. O tome je danas fanove obavijestio na svojoj Facebook stranici.

– Želim s vama podijeliti nešto što me mučilo posljednjih nekoliko tjedana. Naime, u travnju je dijagnosticirano kako imam zloćudni tumor na desnom bubregu. Hitno mi je zakazana operacija kojoj sam podvrgnut početkom ovog mjeseca i nalazi koje sam upravo primio pokazuju kako je tumor uspješno i u potpunosti uklonjen.

Ovom prilikom želio bih se zahvaliti primarijusu urologije dr. sc. Nikoli Zebiću te cijelom osoblju klinike Bayreuth na profesionalnosti i najboljoj skrbi koju bi svaki pacijent mogao poželjeti.  Nisam htio s ovime izlaziti u javnost dok nisam bio u potpunosti siguran da je sve u redu. Zahvaljujem svima na brizi i porukama podrške koje sam primio u ovim teškim danima, koji su na sreću iza mene. Veselim se što se vidimo na koncertima koji počinju već u lipnju.

Pregledavajte se redovito, jer to što sam otkrio bolest u ranoj fazi, meni je spasilo život. Želim vam svima puno zdravlja, jer zdravlje je najvažnije. Voli vas vaš Mate – napisao je popularni pjevač, kojem su fanovi odmah ostavili brojne poruke sa željama za brzim ozdravljenjem.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita

Objavljeno

na

Objavio

O tome da su zločini na Bleiburgu predstavljali zločine s Titovim potpisom nitko ozbiljan danas ne dvoji. Ta krivnja proizlazi iz tadašnje Titove pozicije u komunističkome i partizanskom pokretu, ali i iz izjava samih partizana i komunista.

Pravnik Dominik Vuletić ovako detektira Titovu odgovornost: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ, a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji.

Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“. (D. Vuletić, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“), piše Davor Dijanović u Hrvatskom tjedniku od 10. svibnja.

Spomenutoga generala Kostu Nađa Tito je u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao za to „lično odgovornim“. On o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“. (K. Nađ, „Pobeda“). U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“. (Branimir Lukšić, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima, Hrvatski list, 2010.).

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika, navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao „komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika“ i tražio da se „riješi pitanje njihove sudbine“. Kotnik dalje napominje da je Nađ „tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Titu, nap. ur.) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave“. (J. Kotnik, „Svi umiru jednako“).

Janez Stanovnik, bivši predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: „Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita“. (Index, 7. ožujka 2009.).

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“. (P. SIMIĆ, „Tito Fenomen stoljeća“).

Izvor: Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found