Pratite nas

Kronika

Ispovijest vojnika koji je prije 25 godina strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu

Objavljeno

na

BUKUREŠT Ruke Ionela Boyerua lagano se tresu dok za Guardian govori o danu kad je prije 25 godina, kraj zahoda u smrznutome dvorištu u Targovistu strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu.

Na Božić 1989. on je bio stražar na njihovu melodramatskome formalnom suđenju, izveo ih je iz zgrade dok je diktator pjevao Internacionalu, a njegova manje pribrana žena vrištala je*ite se! Zatim ih je postavio pred zid i pomeo ih svojim kalašnjikovom.

Sve se dogodilo tako brzo da je vojni fotograf koji je snimao suđenje uspio uhvatiti samo zadnji rafal i tijela što su se srušila na pod. Ali i tih nekoliko sekunda obilježilo je život toga padobranca.

“I danas sam nervozan kad o tome govorim”, kaže i stišće čašu rakije. “Prekinuo sam dva života. U ratu je to prihvatljivo, ali mnogo je teže kad ubiješ nenaoružane ljude. To nikomu ne bih poželio, iako je meni ubijanje ljudi posao”.

Krupan i brkat čovjek s mutne snimke danas je punašan djedica koji ne žali što je baš on označio konačan kraj Ceausescuove vladavine straha i neimaštine. I njegova je obitelj bila među milijunima progonjenih.

“Moj je djed bio svećenik, liberal, veći je dio života proveo u zatvoru”, kaže Boyeru. “On je bio zbilja sretan nakon tih događaja, sretan što se režim promijenio, što je Ceausescu mrtav. Rekao mi je: ‘Bez brige, ja na se uzimam sve tvoje grijehe'”.

Nije lako bilo biti jedan od najslavnijih krvnika prošloga stoljeća. Platio je to gubitkom privatnosti i braka sa ženom kojoj je smetala takva mučna slava.

Boyeru vjeruje da su baš njegovi metci ubili Ceausescuove jer je, kad je počeo pucati, uočio da se jedan od trojice članova streljačkoga voda skamenio na nekoliko trenutaka, a drugi je zaboravio oružje staviti na automatski način rada pa je uspio ispaliti samo nekoliko pojedinačnih hitaca.

Nicolae i Elena “još su bili veoma zaljubljeni” i tražili su da umru zajedno, usprkos presudi koja je tražila odvojena smaknuća. On im je ispunio tu posljednju želju i tješi se što ih je ubio odmah. “Ustrijelio sam ih veoma brzo. Smatram da sam im omogućio da umru dostojanstveno”, kaže.

Rumunji njegove generacije, koje je u školi odgajala komunistička teorija, a kod kuće ljudska okrutnost, i danas prilično jednostavno govore o cijeni političkih previranja. “Svaka revolucija traži krv. A ne zaboravite, revolucija jede svoje junake”, kaže on i sliježe ramenima.

Boyeru je tada imao 31 godinu, bio je časnik u elitnoj padobranskoj postrojbi i javio se kao dobrovoljac za tajanstvenu božićnu misiju. Zapovijed su dobili tek koji trenutak prije susreta s Nicolaeom Ceausescuom koji je samo dan-dva ranije bio apsolutni vladar. “Ministar me pitao, ‘Satniče, možete li to?’ Odgovorio sam, ‘Mogu’. A što sam mogao reći?”

Ceausescu2_801x340px

Rumunjska je padala u kaos, bila je to jedna od posljednjih zemalja sovjetskog bloka istočne Europe koja je svrgnula komunističko vodstvo. Boyeruova je postrojba u tajnosti pratila revoluciju na radiju Slobodna Europa. Taj je radio imao nadimak ‘gušterčić’, vjerojatno zato što se iako zabranjen uspijevao probiti kroz pukotine u zidinama propagande.

Cijela je postrojba 21. prosinca bila prisiljena prisegnuti na lojalnost čovjeku kojega će Boyeru ustrijeliti za manje od tjedan dana. “Natjerali su nas da potpišemo izjavu da se ne slažemo s time što se događa i da ćemo podupirati i štititi Ceausescua”. Sutradan su šokirani gledali kako sivu zgradu Centralnoga komiteta, sjedište komunističke moći zauzimaju prosvjednici, a Ceausescu i žena bježe helikopterom.

“Vojnici su plakali od sreće, ljudi za koje biste prije bili pomislili da se slažu s režimom, sad su prštali od oduševljenja. Izvadili smo skriveni alkohol, vrlo lošu rakiju i pili”.

Zatim nekoliko dana u vojarnama nisu znali što bi sa sobom. Bilo je monotono, ali napeto. “Da bar mogu ustrijeliti Ceausescua! Da mi padne šaka, što bih učinio?”, rekao je jedan njegov prijatelj na Badnjak. Zvao se Dorin Cirlan, a već sutradan i on je ne znajući volontirao za člana streljačkoga voda.

Nažalost, dobio je i više od toga, kaže Boyeru. Kad su se vraćali s mjesta suđenja, helikopter je bio pun tužitelja, sudaca i visokih časnika i “nije bilo mjesta pa je Cirlan morao sjediti na truplima. On je najviše traumatiziran”, kaže Boyeru.

“Onda su svi htjeli biti na našem mjestu. Danas više nitko”, zaključio je.   (JL/Kamenjar)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Preminuo Jasmin Jaganjac, zapovjednik obrane Mostara

Objavljeno

na

Objavio

General Jasmin Jaganjac preminuo je u petak od posljedica infarkta u svojoj 60. godini, potvrdila je za medije njegova obitelj.

On je početkom rata bio zapovjednik HVO-a, kada je sudjelovao u obrani Mostara, a bio je i savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića.

Također, bio je član Nadzornog odbora ‘Fabrike duhana Sarajevo’, kao i direktor Federalnog fonda za pomoć stradalim područjima od prirodne nesreće na teritoriji Federacije BiH.

Detalji o mjestu i vremenu sahrane bit će naknadno poznati.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Mladen Pavković: Sjećate li se Zvonimira Červenka?

Objavljeno

na

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti jednog od Junaka hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata – stožernog generala Zvonimira Červenka  (13. studeni 1926.-17. veljače 2001.).

Da, obilježavamo, ali na koji način? Gdje ste nešto čuli ili pročitali o tome? Je li Hrvatska radiotelevizija (HRT) na taj dan prikazala dokumentarni film o njemu? Je li ga se sjetio Hrvatski generalski zbor?  Čini se da suviše pitamo.

A Červenko nije bio bilo tko. Zbog hrvatskog nacionalizma, 1972., osuđen je na 18 mjeseci strogog zatvora. Sve do početka devedesetih godina, odnosno stvaranja hrvatska države, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, bio je bez posla i primanja! Među prvima se uključio u Domovinski rat. Njegovom zaslugom u Zagrebu su osnovane gotovo sve ratne brigade. Sudjelovao je u mnogim ratnim operacijama, a od 1995. do 1996. bio je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, što znači da je bio i na čelu ratnog stožera Vojno-redarstvene operacije Oluja 95!

Tko to pamti, tko to zna? One koji sve to i te kako dobro znaju uhvatila je sinkopa!

Čini se, ne samo na ovom primjeru, da smo sve više postali društvo zaborava te da imamo jako slabo pamćenje. Srbi, koji su nam opravdano često na udaru kritika pamte i slave svoje junake i od prije 500 godina! A, mi se „ne sjećamo“ ni zaslužnih hrvatskih velikana od prije 20 ili 30 godina. Sramota.

Državne institucije u koje je relativno najviše na rukovodeće položaje uhljebljeno tzv. partijskih kadrova uglavnom bježe od ovih tema, (svaka čast iznimkama), jer većina tih „zaslužnika“ nikada nisu niti će  zapaliti svijeću na grobove ratnih hrvatskih velikana. Nisu oni iz „tog filma“.

Međutim, u Hrvatskoj navodno djeluje čak oko 1200 braniteljskih udruga.

Stječe se dojam, neka se ne ljute, da je i većina od njih „oboljela“ od Alzheimerove bolesti!

Nu, kako bilo da bilo, ime časnog, poštenog i uvaženog hrvatskog generala Zvonimira Červenka ne smije se zaboraviti!

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati