Pratite nas

Kolumne

Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje 2. poluvrijeme

Objavljeno

na

Prije nekoliko godina, kada sam zadnji put intervjuirao pokojnog generala Petra Stipetića, negdje je na kraju znakovito dodao i ovu rečenicu: “Jednim okom uvijek moramo paziti što se događa u Beogradu.” To me tada iznenadilo jer Stipetić nikada nije bio “turbo Hrvat” niti je bio opsjednut Srbijom i Srbima, na kraju krajeva, on je bio general još u JNA. No, kada je takav profesionalac i umjerenjak smatrao važnim upozoriti Hrvatsku da pazi na zbivanja u susjedstvu, onda taj savjet treba uvažiti.

Legendarni general očito je bio u pravu jer su se u Beogradu počele događati za Hrvatsku opasne i zabrinjavajuće stvari. Prije nekoliko tjedana objavljena je snimka sa svečanosti kopnene vojske Srbije gdje njezin zapovjednik, general Milisav Simović, pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino”, no to nije uzbudilo nikoga.

No, kada je na Dan pobjede nad fašizmom 9. svibnja delegacija oficira i vojnika vojske Srbije u službenim uniformama položila vijenac na spomenik četničkom vojvodi Draži Mihailoviću na Ravnoj gori, ipak je zazvonilo na uzbunu. To je sada bilo previše skandalozno čak i za službenu Srbiju, pa je i notorni ministar obrane Aleksandar Vulin prvo demantirao vijest, a kada je na Twitteru osvanula fotografija događaja, nije više imao kuda, nego je njegovo ministarstvo izjavilo da “pripadnici vojske Srbije nisu dobili dozvolu da to naprave”. Vojska je, dakle, položila vijence na oltar četništva, no “neslužbeno”.

Da nama u Hrvatskoj bude jasnije što se to događa u vojsci Srbije, to bi bilo otprilike kao da je netko od generala HV-a na danu HV-a otpjevao “Juru i Bobana”, a da ga je nakon toga izljubio ministar obrane Damir Krstičević, kao što je to svom generalu pjevaču Simoviću učinio ministar Vulin nakon njegove točke. A onda da je delegacija HV-a otišla u Slunj i na nepostojeći, ali zamislimo da ga ima, spomenik ustaškom vojskovođi Juri Francetiću položila vijenac. Premda je ova usporedba, naravno, malo nategnuta, jer ni jedni ni drugi ne žele uspoređivati Čiču Dražu s Francetićem, no poslužit će svrsi. Svaka ozbiljna država ili barem država koja poput Hrvatske ima toliko bolnih iskustava sa svojim susjedom Srbijom, obratila bi pažnju na ova dva događaja jer oni ne mogu biti slučajni. Vojni i sigurnosni stručnjaci u ovakvim potezima vojske susjedne države prepoznat će psihološke pripreme za “drugo poluvrijeme”. Kada je jedan hrvatski vojni i stručnjak za nacionalnu sigurnost ovih dana upitao svog kolegu iz Srbije: “Pa zašto to radite”, on mu je, naime, otvoreno rekao da oni nikada nisu priznali poraz u ratu te da mladima govore o “srpskoj Dalmaciji, Slavoniji, Vukovaru, zato da zapamte da su to srpske zemlje i da to treba vratiti”.

Nema sumnje, dakle, da u aktualnoj vlasti u Srbiji postoje snage koje smatraju da su ratovi 1990-ih bili samo prvo poluvrijeme iza kojega će, nije bitno kada, uslijediti i drugo. Hrvatska bi, dakle, bila baš bedasta kada bi na ove stvari odmahnula rukom i nastavila mantru zaborava prošlosti i okretanja budućnosti. Ona loša prošlost, vidimo, preko Dunava opet se pomalja, a četništvo biva sponzorirano od države. Pri tome ovdje uopće nije važno što je za Hrvatsku četništvo isto što i fašizam, jer su četnici u Drugom svjetskom ratu po Hrvatskoj i BiH etnički čistili i klali i Hrvate i Muslimane, a u Srbiji se stvara nova “bolja” prošlost pa Draža Mihailović ima status antifašista i u tome je izjednačen s partizanima, protiv kojih je, inače, potpomognut njemačkim oružjem, ratovao.

Nas u Hrvatskoj ne zanima što dio javnosti u Srbiji Mihailovića smatra prvim gerilcem Europe jer, tko god u stvarnosti on bio, sigurno je da je primjenjivao četničku ideologiju u kojoj sve do potkraj rata za nesrbe nije bilo mjesta ni života. “Čičina” karta bila je ista ona zbog koje je ratovao i četnički “vojskovođa” Vojislav Šešelj 1990-ih, a na toj karti velike Srbije njezina je bila i čitava BiH, kao i 60 posto Hrvatske. Ako se sada sjetimo da bivšeg predsjednika Srbije Tomu Nikolića hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nikad nije željela ugostiti jer je javno govorio kako Srbija ne odustaje od granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, onda je jasno da je ovdje riječ o konstanti ciljeva srbijanskih politika. Na hrvatskoj je politici da svim raspoloživim političkim sredstvima zaustavi takvu retoriku Beograda koja nas neodoljivo podsjeća na onu Miloševićevu i postigne da Srbija svoje ponašanje prilagodi standardima i vrijednostima EU. A dok se to ne dogodi, jasno, jednim okom gledati sprema li se to “drugo poluvrijeme”.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SRPSKI NAZICAM I HRVATSKA ŠUTNJA

Objavljeno

na

Objavio

blic.rs

Pepeo vođe američkih neonacista Davida Edena Lane-a (koji je idol mnogim današnjim pokretima ove vrste u Europi i svijetu) nakon njegove smrti razasut je u 14 „arijevskih“ zemalja među kojima je i Srbija.

Učinili su to poklonici ovog zločinca u studenome 2008. godine, a ceremonijal je obavila srpska neonacistička organizacija „Krv i čast“ – i u znak sjećanja na taj „istorijski trenutak“ napravili su prigodnu skupnu fotografiju kraj simboličnog groba s velikim kamenim pravoslavnim križem i natpisom u slavu svoga uzora koji je umro u zatvoru (2007. godine) nakon što je bio osuđen na ukupno 190. godina robije.

Na svome internet sajtu ova je ekstremna organizacija objavila fotografije s obreda uz prigodni tekst i veličanje rasističkih ideje koje su bile spiritus movens Davida Lane-a, ali su isto tako i sastavnice njihovog programa uz pomoć kojega planiraju stvoriti „rasno čistu i zdravu Srbiju“.

O tom događaju svojedobno je srbijanski portal Espreso rs ovako izvijestio:

„Na sajtu među ostalim piše: ‘Po želji Dejvida Lejna pred smrt, njegovo telo je spaljeno i podeljeno na 14 delova koji su poslati arijevskim nacijama širom sveta da prospu njegov pepeo u ime zajedničke ideje cele naše rase i solidarnosti u borbi za arijevski opstanak.

Srpska ‘Krv i čast divizija’ imala je tu čast da bude deo ispunjenja njegove želje. Nakon održanog govora i odavanja pošte minutom ćutanja, posmrtni pepeo je posut po našoj srpskoj zemlji, dok su naša srca ponosno kucala sećajući se velikih dela Davida Lejna.’“ 

(https://www.espreso.rs/vesti/drustvo/173443/prosut-pepeo-vodje-nacista-dejvida-lejna-u-srbiji)

 Pretpostavlja se da su srpski neonacisti ovu za njih vrlo važnu stvar obavili u „Vrtu sećanja“ (na Novom groblju u Beogradu), ili na nekoj „nepoznatoj lokaciji“.

Analitičari društvenih zbivanja u Srbiji tvrde kako tu država nije u stanju učiniti ništa na zaustavljanju širenja rasističke i neonacističke propagande putem interneta, budući da su najaktivnije organizacije koje u tom smislu djeluju („Nacionalni stroj“ i „Rasonalisti“) „umrežene s međunarodnim grupama, a server njihovih sajtova je u SAD-u“.

 Slučajno ili ne, ne spominje se organizacija „Krv i čast“ (koja se ne rijetko naziva i „Krv i čast divizija“) iako je ova neonacistička družina jedna od najaktivnijih u Srbiji. Formirana je 1995. godine, a 2003. je u okviru nje ustrojena borbena skupina „Combat 18“ (broj „18“ predstavlja prvo i osmo slovo abecede što simbolizira inicijale Adolfa Hitlera). Kako kažu upućeni u Srbiji, ono što „Combat 18“ čini opasnim, jeste priljev novčanih sredstava iz međunarodnih izvora koji rade na financiranju nacističke propagande.

Dakako, ovo nije jedina neonacistička organizacija u Srbiji.

Vrlo sličan program imaju ili su imale mnoge bivše i sadašnje organizacije ustrojene kao „građanska udruženja“ ili one koje djeluju konspirativno, bez formalne hijerarhije i ne traže registraciju („Obraz“, „Rasonalisti“, „Nacionalni stroj“, „Dveri srpske“ – kasnije „Srpski sabor Dveri“, „Skinhedi“ itd.), od kojih su neke (poput „Srpskog sabora Dveri“) postale i parlamentarne stranke.

Tu je, naravno i Šešeljeva Srpska radikalna stranka koja je u suštinskom smislu jednako nacistička i rasistička kao i bilo koja od spomenutih organizacija, budući da se i njezina ideologija zasniva na „svetosavskom nacionalizmu“, teoriji srpske „nad-rase“ i ideologiji etnički čiste „Velike Srbije“ – što se u suštinskom smislu uklapa u neonacistički ideološki okvir.Daleko nisu odmakle i Vučićeva Srpska napredna stranka i Dačićeva Socijalistička partija Srbije – sve su one, kao i Srpski sabor Dveri potekle iz istog legla, s istog izvorišta, nadahnute velikosrpskom ideologijom.

Srbija je premrežena ekstremnim strankama, pokretima i organizacijama.

O svemu tomu tamo se, naravno, šuti. Oni kriju svoje prljavštine kao zmija noge. I svijetu se predstavlja kao „antifašistička“!? Vučić, Dačić i Nikolić vode iste ove ekstremiste (četnike i neonaciste) na Crveni trg u Moskvu, kako bi u ime Srbije odali počast „Velikoj oktobarskoj revoluciji“ ili „Danu pobjede nad fašizmom“!?

Kod njih se ne diže galama o „fašizaciji“ društva čak ni kad su u pitanju ozbiljne stvari poput nasilja na ulicama, gdje nacisti ubijaju ljude druge nacije, rase ili vjere, javno na ulicama slave rođendane svojih idola (Hitlera, Eichmanna, Hessa…), ni onda kad toljagama prebijaju neistomišljenike, divljaju, lupaju i lome po gradovima!

Oni su „antifašisti“ – svi u kompletu; oni koji slave nacizam, četništvo, svetosavlje, traže „naplatu duga u krvi“, sanjaju o „oslobađanju svoje ‘republike srpske krajine’“ za koju kažu da je „privremeno okupirana od ustaša“, oni koji organiziraju lov na Tomislava Žigmanova čim spomene položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji ili njihova prava!?

I uz sve to Srbija ne miruje nego optužuje sve oko sebe, pogotovu nas Hrvate.

I tu joj na ruku idu svi oni koji upiru prstom u svaki grafit u Hrvatskoj, u svaku kapu „nalik ustaškoj“, svi za koje je pozdrav „Za dom spremni“ krunski dokaz hrvatske „fašistoidne naravi“, a nesretni Keleminec sa svojih nekoliko čudaka oličenje „ustaške Crne legije“!?

U isti rog s Vulinom, Šešeljem i Vučićem pušu svi koji Thompsona prozivaju „ustašom“, nabacuju se blatom na Bleiburg a u isto vrijeme čuvaju lažni mit o Jasenovcu i svojski se trude da ovaj narod i dalje drže zarobljenikom svojih bolesnih opsesija.

Čak se i spaljivanje jednog šovinističkog smeća od novina kao što su srpske ‘Novosti’ proglašava „ekstremizmom“, a nitko ne čini ništa kako bi se obuzdala otrovna i primitivna, rasistička mržnja koja otuda kulja i neštedimice se prosipa po hrvatskom narodu i njegovim svetinjama!

Jesmo li mi Hrvati osuđeni na vječitu šutnju i moramo li se praviti da smo gluhi i slijepi – samo da bi ugodili onima koji nam rade o glavi?

Ima li koga u Hrvatskoj da i jednima i drugima (i nacistima u Srbiji i ovim našim domaćim crvenim fašistima) konačno začepi usta i kaže „popu pop“ a „bobu bob“?

Je l’ već dosta te perverzije!?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Horor-scenarij – poljoprivreda bez poljoprivrednika

Objavljeno

na

Objavio

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih

Izrađena je medicinska studija i neka ćemo zanimanja koja više ne postoje, poput radnika u rudnicima, ukinuti, a druga ćemo prilagoditi potrebama 21. stoljeća.

Tu strašnu rečenicu o rudnicima koji zbog razvoja tehnologije ne trebaju rudare, a koju je prošlog tjedna izgovorio ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, nitko nije uzeo kao dramatičnu. Ne što se rudara tiče, nego ogromnog broja zanimanja koja se, na kraju krajeva, tiču svakoga od nas, ne samo radnog mjesta nego i našeg zdravlja.

Vrsta u izumiranju

Mi smo poljoprivredni kraj u kojem selo i poljoprivreda, pa onda i poljoprivrednici, propadaju, izumiru, a nisu rudari. Zato ostavimo na miru pokojne rudare, jer uskoro slijede i karmine za poljoprivrednike. Hrvatsko selo i poljoprivrednik samo su dio globalnog procesa vrste u izumiranju. William Engdahl davno je uočio taj proces u SAD–u. Brojke su jasne.

Godine 1950. SAD je imao 151 milijun i 132 tisuće stanovnika, od kojih je bilo 25 milijuna i 58 tisuća poljoprivrednika, dakle, oko 12 posto ukupne radne snage. U to vrijeme u SAD–u djeluje 5 milijuna i 388 tisuća poljoprivrednih gospodarstva koja prosječno obrađuju 87 hektara.

Četrdeset godina poslije, 1990., SAD ima 261 milijun i 423 tisuće stanovnika, od kojih manje od 3 milijuna poljoprivrednika, samo 2,6 posto ukupne radne snage. Broj poljoprivrednih gospodarstava pao je na 2 milijuna 143 tisuće, a prosječan broj hektara po gospodarstvu skočio je na gotovo 187. Oko 23 milijuna seljaka bilo je prisiljeno odseliti se u urbana područja. Mnoga područja su, kao i kod nas u Slavoniji, opustjela.

Što se dogodilo? Pojavila se Zaklada Rockfeller, koja je uložila ogromne novce u Harvard Bussines School na projektu industrijalizacije poljoprivrede, odnosno u pretvaranje poljoprivrede u agrobiznis na modelu Rockfellerovog biznis-carstva. Nakon pedesetih godina prošlog stoljeća uzgoj je svinja, krava, goveda, peradi… industrijaliziran.

Pilići su, kako je znano, uzgajani u malim gajbama, zgurani, a kako bi što brže rasli, krkani su različitim supstancama te antibioticima i hranjeni GM kukuruzom i sojom. Prema Vijeću za zaštitu prirodnih resursa SAD–a, 80 posto antibiotika daje se životinjama, a samo 20 posto ljudima. Vrijeme je novac, a ako priroda i prirodna proizvodnja usporavaju vrijeme proizvodnje hrane, to gore za prirodu.

Kvaliteta hrane drastično je pala, pojavile su se nove bolesti kod čovjeka, a neke stare akcelerirale, piše Engdahl, no financijski uspjeh tog Rockfeller–Harvard projekta za industrijalce tipa Monsanto, ADM, Cargill… bio je fantastičan, kao i za trgovce, od Unilevera do Toepfera.

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih. Nakon toga tim američkim “oligarsima agrobiznisa”, kako ih naziva Engdahl, širom su otvorena vrata u pokoravanju cijeloga svijeta uz masovnu propast poljoprivrede i poljoprivrednika.

Vrli novi svijet

Gdje je rješenje ove opasne situacije? Engdahl jednostavno kaže kako tradicionalne poljoprivrednike treba fiskalno rasteretiti, na svaki način pomoći, a glavne sudionike poljoprivrede pretvorene u agrobiznis na modelu “vrijeme je novac”, pa što košta da košta, od ekologije do ljudskog zdravlja i kvalitete hrane, od Monsanta do Bayera, udariti što višim nametima i tako ih zaustaviti.

No, nažalost, tvrdi isti autor, ni u Europskoj uniji ni u SAD–u za to za sada nema volje, ili je ima samo deklarativno. Zbog korupcije političara od strane tih globalnih gospodara hrane ili nečega drugoga, nebitno je. No to je globalni horor-proces, u kojem imamo poljoprivredu, ali više nema poljoprivrednika.

Kako ova tema dolazi i pred naše zakonodavce, mala Hrvatska pred ovim globalnim procesima ne može ništa. Vijest da imamo rudarstvo bez rudara zapravo je dobra, no da imamo poljoprivredu bez poljoprivrednika, da priroda prestaje biti norma, nego je neprijatelj kojeg treba nadvladati jer šteti profitu, to ni Orwell nije mogao smisliti. A tko će vam govoriti istinu?

Ni to ne znam, najavljuje se i nestanak novinara jer ih u SAD–u već sada zamjenjuju roboti. Poljoprivreda bez poljoprivrednika, novinarstvo bez novinara, čovjek bez prirode (rodna teorija), jaje bez kokoši… Dobro došli u vrli novi svijet, ili Engdahl pretjeruje?

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati