Pratite nas

Kolumne

Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje 2. poluvrijeme

Objavljeno

na

Prije nekoliko godina, kada sam zadnji put intervjuirao pokojnog generala Petra Stipetića, negdje je na kraju znakovito dodao i ovu rečenicu: “Jednim okom uvijek moramo paziti što se događa u Beogradu.” To me tada iznenadilo jer Stipetić nikada nije bio “turbo Hrvat” niti je bio opsjednut Srbijom i Srbima, na kraju krajeva, on je bio general još u JNA. No, kada je takav profesionalac i umjerenjak smatrao važnim upozoriti Hrvatsku da pazi na zbivanja u susjedstvu, onda taj savjet treba uvažiti.

Legendarni general očito je bio u pravu jer su se u Beogradu počele događati za Hrvatsku opasne i zabrinjavajuće stvari. Prije nekoliko tjedana objavljena je snimka sa svečanosti kopnene vojske Srbije gdje njezin zapovjednik, general Milisav Simović, pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino”, no to nije uzbudilo nikoga.

No, kada je na Dan pobjede nad fašizmom 9. svibnja delegacija oficira i vojnika vojske Srbije u službenim uniformama položila vijenac na spomenik četničkom vojvodi Draži Mihailoviću na Ravnoj gori, ipak je zazvonilo na uzbunu. To je sada bilo previše skandalozno čak i za službenu Srbiju, pa je i notorni ministar obrane Aleksandar Vulin prvo demantirao vijest, a kada je na Twitteru osvanula fotografija događaja, nije više imao kuda, nego je njegovo ministarstvo izjavilo da “pripadnici vojske Srbije nisu dobili dozvolu da to naprave”. Vojska je, dakle, položila vijence na oltar četništva, no “neslužbeno”.

Da nama u Hrvatskoj bude jasnije što se to događa u vojsci Srbije, to bi bilo otprilike kao da je netko od generala HV-a na danu HV-a otpjevao “Juru i Bobana”, a da ga je nakon toga izljubio ministar obrane Damir Krstičević, kao što je to svom generalu pjevaču Simoviću učinio ministar Vulin nakon njegove točke. A onda da je delegacija HV-a otišla u Slunj i na nepostojeći, ali zamislimo da ga ima, spomenik ustaškom vojskovođi Juri Francetiću položila vijenac. Premda je ova usporedba, naravno, malo nategnuta, jer ni jedni ni drugi ne žele uspoređivati Čiču Dražu s Francetićem, no poslužit će svrsi. Svaka ozbiljna država ili barem država koja poput Hrvatske ima toliko bolnih iskustava sa svojim susjedom Srbijom, obratila bi pažnju na ova dva događaja jer oni ne mogu biti slučajni. Vojni i sigurnosni stručnjaci u ovakvim potezima vojske susjedne države prepoznat će psihološke pripreme za “drugo poluvrijeme”. Kada je jedan hrvatski vojni i stručnjak za nacionalnu sigurnost ovih dana upitao svog kolegu iz Srbije: “Pa zašto to radite”, on mu je, naime, otvoreno rekao da oni nikada nisu priznali poraz u ratu te da mladima govore o “srpskoj Dalmaciji, Slavoniji, Vukovaru, zato da zapamte da su to srpske zemlje i da to treba vratiti”.

Nema sumnje, dakle, da u aktualnoj vlasti u Srbiji postoje snage koje smatraju da su ratovi 1990-ih bili samo prvo poluvrijeme iza kojega će, nije bitno kada, uslijediti i drugo. Hrvatska bi, dakle, bila baš bedasta kada bi na ove stvari odmahnula rukom i nastavila mantru zaborava prošlosti i okretanja budućnosti. Ona loša prošlost, vidimo, preko Dunava opet se pomalja, a četništvo biva sponzorirano od države. Pri tome ovdje uopće nije važno što je za Hrvatsku četništvo isto što i fašizam, jer su četnici u Drugom svjetskom ratu po Hrvatskoj i BiH etnički čistili i klali i Hrvate i Muslimane, a u Srbiji se stvara nova “bolja” prošlost pa Draža Mihailović ima status antifašista i u tome je izjednačen s partizanima, protiv kojih je, inače, potpomognut njemačkim oružjem, ratovao.

Nas u Hrvatskoj ne zanima što dio javnosti u Srbiji Mihailovića smatra prvim gerilcem Europe jer, tko god u stvarnosti on bio, sigurno je da je primjenjivao četničku ideologiju u kojoj sve do potkraj rata za nesrbe nije bilo mjesta ni života. “Čičina” karta bila je ista ona zbog koje je ratovao i četnički “vojskovođa” Vojislav Šešelj 1990-ih, a na toj karti velike Srbije njezina je bila i čitava BiH, kao i 60 posto Hrvatske. Ako se sada sjetimo da bivšeg predsjednika Srbije Tomu Nikolića hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nikad nije željela ugostiti jer je javno govorio kako Srbija ne odustaje od granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, onda je jasno da je ovdje riječ o konstanti ciljeva srbijanskih politika. Na hrvatskoj je politici da svim raspoloživim političkim sredstvima zaustavi takvu retoriku Beograda koja nas neodoljivo podsjeća na onu Miloševićevu i postigne da Srbija svoje ponašanje prilagodi standardima i vrijednostima EU. A dok se to ne dogodi, jasno, jednim okom gledati sprema li se to “drugo poluvrijeme”.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ratne su 90-e, a u hrvatskim gradovima, različitim sredinama, na javnim trgovima i u tvornicama, Srbi potpisuju izjave o lojalnosti hrvatskoj državi. To je slika iz rata koju pamti Milorad Pupovac i želio bi da je zapamtimo i mi.

Iako sam rođen početkom 1960-ih, a tijekom rata bio sam širom Hrvatske kao ratni dopisnik, potom pripadnik HV-a, a ostalo vrijeme u Zagrebu, ja se te Pupovčeve slike ne sjećam. Nazvao sam nekolicinu svojih kolega i političara, Hrvata i Srba, no ni oni se ne sjećaju da su Srbi morali potpisivati i dokazivati svoju lojalnost na trgovima tijekom rata, piše Davor Ivanković / Večernji list

Jedan mi je kolega rekao da ako je Pupovac to kazao, da je to velika svinjarija. Treba dopustiti mogućnost da je bilo nekih takvih izdvojenih slučajeva gdje se u nekoj sredini javila neka budala ili frustrirani lik koji je tražio javno očitovanje lojalnosti nekih Srba, da je bilo zastrašivanja Srba, no to je daleko od slike o kojoj je Pupovac govorio kao o masovnoj pojavi, te da su čak bila organizirana javna potpisivanja lojalnosti.

Tisuće Srba jesu davale prisegu RH, ali kao pripadnici HV-a, ali to su radili i Hrvati i svi drugi, tako da Pupovac vjerojatno nije mislio na tu sliku iskazivanja lojalnosti.

Pupovac, kao jedan od najvještijih i najmisaonijih političara u Hrvatskoj, poznat je kao osoba koja mjeri svaku izrečenu riječ, pa su mu govori često dugotrajni i monotoni.

Ove riječi koje je prenio pred auditorijem novinara nije izrekao slučajno, pogotovo što se na njegovu presicu vezanu uz politički sukob oko prosvjeda u Vukovaru čekalo danima. Ako dakle nije bilo javnih i masovnih potpisivanja lojalnosti Srba u ratnoj Hrvatskoj, onda je Pupovac svjesno manipulirao.

I sada je to što je rekao dostupno svima na internetu i ostat će trajno zabilježena laž da su Hrvati 1990-ih prisiljavali u različitim sredinama i tvornicama Srbe da potpišu izjave o lojalnosti.

Najmanje što on sada može učiniti jest da podastre dokaze i da kaže jesu li Srbi te izjave morali potpisivati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Sisku i u kojim to tvornicama, da li u Đuri Đakoviću, Končaru, Ini, Plivi, Saponiji, Badelu, TDR-u TLM-u…?

Rečena Pupovčeva konferencija za novinare iščekivana je jer su se on i njegov SDSS našli u funkciji žrtve obračuna premijera Plenkovića i vrha njegova HDZ-a s pripadnicima hrvatske desnice.

Kako je hrvatska javnost već mjesec i pol dana čekala da Pupovac objasni što misli o Vučićevoj izjavi da je Hrvatska nacistička zemlja, očekivalo se da netko i postavi to pitanje. No premda se to nije dogodilo, Pupovac je na to nepostavljeno pitanje sam odgovorio kazavši kako je on šest puta dao prisegu na hrvatski Ustav.

Nije se, pak, trebalo očekivati da će izrijekom reći da Vučić nije u pravu, te da on sam nije zastupnik u nacističkom saboru. Nekako u isto vrijeme kad je Pupovac novinarima dočaravao sliku redova Srba koji čekaju potpisivanje lojalnosti na hrvatskim trgovima, Andrej Plenković je u Saboru Bruni Esih odbrusio da je nikad ne bi stavio na HDZ-ovu izbornu listu da ju je poznavao.

Već je sasvim razvidno da se Plenkoviću uz Esih i Hasanbegovića politički gadi i kompletna unutarstranačka HDZ-ova desnica. On ih shvaća kao neprijatelje, pa se prema njima tako i ponaša. Sa stajališta političke pragmatike, međutim, shvatljivo je što je on umjesto desnice za političkog partnera odabrao Pupovca i njegova tri glasa Srba u Saboru, a nije prvi HDZ-ov lider koji je to učinio.

Naprotiv, Pupovac već više od 20 godina figurira kao pouzdan igrač, koji je u nizu navrata HDZ-ovcima poslužio za krpanje većine. I samo u vrhu HDZ-a znaju zašto je toliko jednostavno i pouzdano politički trgovati s Pupovcem i zašto je to bolje nego trgovati s desnicom.

Kako bilo, jasno je da je za lidere HDZ-a Pupovac lojalan igrač. Kada su počeli zadnji u nizu političkih napada na Pupovca s hrvatske desnice, cijeli se Plenkovićev vrh aktivirao i stao u njegovu obranu.

Pupovac, koji je očito i dalje vještiji političar od mnogih u vrhu HDZ-a, danima je puštao vladajuće da ga brane, da lupaju po hrvatskoj desnici, sve kako bi ispalo da su pripadnici srpske manjine opet na meti zlih desnih Hrvata.

I to je taj najveći problem s Pupovcem, koji premda sastavni dio vladajuće koalicije, nikad neće javno i lojalno ponašati se kao dio tog tima, nego će stajati na izdvojenoj manjinskoj poziciji i sa strane odrađivati politički biznis.

U napetoj situaciji uoči prosvjeda u Vukovaru najmanje što Plenković može jest zatražiti od Pupovca da prestane dolijevati ulje na vatru. I da mu Pupovac otkrije na kojim su to trgovima i u kojim tvornicama tijekom rata Srbi morali potpisivati lojalnost Hrvatskoj, piše Davor Ivanković / Večernji list

 

 

Hrvoje Zekanović: Odgovor Pupovcu i njemu sličnima!!! (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Jugoslavenski koncept u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Protiv inicijative Triju mora su oni koji ne žele boljitak Hrvatske

U ponedjeljak i utorak 17. i 18. rujna za budućnost hrvatskoga gospodarstva održan je u Bukureštu važan susret na vrhu predstavnika zemalja članica tzv. Inicijative triju mora, a sudjelovali su i predsjednik Europske komisije s povjerenicom za regionalnu politiku, ministar energetike SAD-a i njemački ministar vanjskih poslova.

Ideju o neformalnoj političkoj platformi koja je dobila naziv Inicijativa »Tri mora« (odnosi se na Baltičko, Crno i Jadransko more) prva je javno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović g. 2015., a ubrzo se priključio i poljski predsjednik te se danas ta političko-ekonomska platforma vodi kao hrvatsko-poljska inicijativa.

Inicijativa triju mora povezuje 12 članica zemalja Europske unije: Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju, a kao cilj toga povezivanja ističe se podizanje razine energetske sigurnosti, čvršće prometno i digitalno povezivanje te razvoj tržišta i socijalne kohezije u širem smislu.

Inicijativu triju mora odmah su podržale Sjedinjene Američke Države, a na političkoj sceni, kako svjetskoj i europskoj tako i hrvatskoj, izazvala je različita sumnjičenja, a može se reći uz ignoranciju i tihi otpor.

Na svjetskoj razini sumnjičilo se da je to upereno protiv Rusije, na razini Europske unije ili je inicijativa bila ignorirana ili je bila sumnjičena za ugrožavanje interesa najmoćnijih članica EU-a.

Ti nesporazumi ili sumnjičavosti, čini se, više ne postoje jer je, kako je objavljeno, ruski predsjednik navodno izrazio želju da Rusija postane članica ili suradnica te inicijative, a sudjelovanje njemačkoga ministra vanjskih poslova na susretu u Bukureštu pokazuje da Njemačka mijenja mišljenje o toj inicijativi i da bi čak, kako pišu neki mediji, i sama željela postati članica.

Ignoriranje inicijative u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, premda je inicijativa prvoga javnoga promotora imala baš u Predsjednici, taj je projekt najprije primljen vrlo hladno, a u dijelu političkoga spektra i u dijelu medija s podrugivanjem ili čak s negodovanjem, te još ni danas nije posve jasno je li taj projekt prerastao u stvarno prihvaćen jedinstveni politički program i cilj hrvatske vanjske politike.

Poznato je da po ustavu u Hrvatskoj vanjsku politiku zajedno kreiraju predsjednik odnosno predsjednica države i Vlada preko ministarstva vanjskih poslova.

Poznato je također da, premda obnašatelji tih dužnosti dolaze iz jedne te iste političke opcije, razilaženja među njima u nekoliko navrata nisu mogla ostati u sferi povjerljiva dogovaranja, nego su postajala zahvalna materija za medije i medijska prepucavanja – što je veliki znak nezrelosti hrvatske državne politike ili pak znak neslobode političkih protagonista na državnim položajima.

Dok Inicijativa triju mora očito i u razmjerima svjetske politike i u razmjerima politike EU-a sve snažnije afirmira svoju važnost i svoju vrijednost, u Hrvatskoj kao da ne posustaju ignoriranja, kolebanja i oklijevanja, kao i protivljenja tomu projektu.

Projekti poput koridora za energetsku opskrbu, komunikacijska infrastruktura, kao i modernizacija naših ekonomija kroz širenje prometnih veza, omogućit će punu integraciju srednje Europe s ostatkom našega kontinenta i izbrisati umjetne, ali još uvijek postojeće podjele između stare i nove, zapadne i istočne Europe te definitivno pridonijeti višoj razini napretka Europe kao cjeline«, rekla je u Bukureštu hrvatska Predsjednica, koja je na taj skup došla sa 11 hrvatskih projekata.

Od tih 11 projekata tri su iz područja energetike, jedan iz digitalnih komunikacija te sedam iz područja prometnoga povezivanja, a ukupna im je vrijednost 1,782 milijarde eura. Među najvažnijim su projektima LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom ukupne vrijednosti 263 milijuna eura i Jonsko-jadranski plinovod u vrijednosti od 600 milijuna eura.

Projekti

Od sedam prometnih projekata najvažniji su nadogradnja infrastrukture Luke Rijeka u vrijednosti od oko 430 milijuna eura te izgradnja drugoga kolosijeka te obnova i modernizacija željeznice na dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani u vrijednosti od 305,07 milijuna eura.

Digitalni je projekt nacionalni program razvoja širokopojasne agregacijske infrastrukture u područjima u kojima ona još ne postoji, a vrijedi 101,4 milijuna eura.

Svi ti hrvatski projekti pripadaju infrastrukturi u kojoj Hrvatska jako kasni te su vrlo važni za budućnost hrvatskoga gospodarstva i doprinos da se smanji sve teže podnošljiva razlika između bogatoga zapada i po nekim aspektima siromašnih zemalja srednje i istočne Europe.

Oklijevanje ili protivljenje projektu Inicijative triju mora u Hrvatskoj može imati samo jedan razlog: nepoželjan boljitak Hrvatske.

Jasno je da ni jedan političar ni jedna politička opcija u Hrvatskoj nikada ne će otvoreno priznati da joj je cilj djelovanja nepoželjan boljitak Hrvatske, ali (ne)djelovanje, odnosno oklijevanje u reformama, u projektima, u definiranju realnih gospodarskih ciljeva s gledišta hrvatskih nacionalnih interesa ne može skriti da su im od hrvatskih važniji neki drugi ciljevi.

Te politike i ti političari kojima nije stalo do stvarnoga boljitka hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda ne mogu živjeti u tobožnjem zrakopraznom prostoru, nego žive i utemeljeni su na višedesetljetnom jugoslavenskom konceptu i za njega uporno rade.

Premda te politike i ti političari ni tu svoju opciju nikada ne će jasno i glasno deklarirati, oni joj služe, bilo prisilno bilo po svom izboru, te se protive svim inicijativama za ikoju integraciju Hrvatske izvan tzv. jugoslavenskoga koncepta pa im je neprihvatljiva i Inicijativa triju mora.

Upravo neprihvaćanje te inicijative potvrda je životnosti jugoslavenskoga koncepta u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari