Pratite nas

Komentar

Akademik Josip Pečarić – Vole svojatati hrvatsko

Objavljeno

na

U Hrvatskoj se zna o pokušajima negiranja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj na primjeru Bokeljske mornarice. Ono što je posebno zanimljivo je što tu posebno mjesto ima novi admiral Bokeljske mornatice Anton Sbutega. Svojevremeno je prof. Đuro Vidmarović upozorio kako Sbutega, još dok je bio veleposlanik Crne Gore, piše članak o izložbi u kojoj je Crna Gora bila predstavljena uglavnom hrvatskom kulturnom baštinom iz Boke, i uopće nije spomenuo riječ Hrvat (7. prosinca 2010. Crna Gora je predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci «Marciana», pod naslovom „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture”).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7396-crnogorizacija-kulturne-batine-hrvata-u-boki-kotorskoj.html

Problem im je što danas u Crnoj Gori postoji Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore koje pokušava zaštititi i Hrvate i hrvatsku kulturnu baštinu u Crnoj Gori. Zato su – logično – došli na udar admirala koji negira hrvatstvo Bokeljskoj mornarici.

Kako mu je odgovorio predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća g. Zvonimir Deković pogledajte u članku: Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Meni je u lijepom sjećanju jedan odgovor g. Dekovića kada sam ga pitao može li pomoći oko posjete iz jedne zagrebačke osnovne škole Boki. Odgovorio je:

Poštovani akademiče,

zar sumnjate? Svakome iz RH sam na raspolaganju ,a naročito djeci i njihovim odgojiteljima. Slobodno dajte moje kontakte.

Jednostavno,uživam u osjećaju pripadnosti hrvatskom narodu.

Bratski iz Boke, Zvonimir.

Nadam se da će u RH još više podržati rad takvog našeg čovjeka. Zapravo me je njegov odgovor negatoru hrvatstva Bokeljske mornarice podsjetio na jednog drugog hrvatskog velikana na kojega nas je podsjetio tekst u najnovijem broju Hrvatskog tjednika (14. veljače 2019.): Jedan od zaboravljenih hrvatskih velikana – Luka BRAJNOVIĆ (1919.-2019.) pjesnik, književnik, novinar, prevodilac, urednik i sveučilišni profesor na sveučilištu Navarra u Pamploni.

U mojoj knjizi „Borba za Boku kotorsku“ dao sam tri svoja teksta o ovom hrvatsko velikanu:

Prvi je Prof. dr. Luka Brajnović – ponos Boke kotorske i Hrvatske, Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 151; Večernji list (inozemno izdanje), 21. travnja 1997.

Drugi je moj intervju s njim: Luka Brajnović Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke, Hrvatsko slovo, 25. travnja 1997.

Treći je posebno zanimljiv kada već imamo negiranje hrvatstva Bokeljske mornarice, jer pokazuje kako su i Srbi i Crnogorci svojatali ovog hrvatskog velikana. Evo tog teksta:

Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj

Kulturni Obzor, Večernji list 11. siječnja 1998.

Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “ ‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ – Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “ ‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”. Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja – bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske.

Dobro je poznata činjenica kako su tijekom Drugog svjetskog rata svi partizanski dokumenti i organizacije koje su se odnosile na Boku kotorsku i Crnu Goru govorili o Crnoj Gori i Boki kotorskoj. To se mijenja na kraju rata: ono “Boka kotorska” se jednostavno briše i ostaje samo Crna Gora, da bismo već na popisu iz 1948. godine imali velike pritiske da se sve pučanstvo takve Crne Gore deklarira kao – Crnogorci. Mnogi hrvatski komunisti to su – po partijskoj direktivi – naprasno i postali. Slično je bilo i s ogromnom hrvatskom kulturnom baštinom Boke kotorske. Malo po malo sve je, isto tako naprasno, postajalo crnogorsko. Kotorsko kazalište ili Srednju muzičku školu bi jednostavno premjestili u Titograd. Sjetimo se također televizijske emisije: Crnogorska kulturna baština: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Nju nisu mogli premjestiti, pa bi je kao i svu drugu hrvatsku baštinu jednostavno proglasili crnogorskom baštinom. A mi bi Hrvati bili šovinisti jer ne želimo priznati da smo – u stvari – Crnogorci. Neki su to naprasno i postali, a za mnoge je “spas” bilo – jugoslavenstvo. U Srboslaviji, kakva je bila tadašnja država, niotkuda nisi mogao očekivati pomoć. Jedino što nam je preostalo bilo je našaliti se na vlastiti račun. Govorili bi: “Sve nam uzeše. Samo neće generala Moškova.”

“Naš čovek”

Naravno, general Moškov je simbolizirao sve one Hrvate iz Boke koji su se borili za NDH ili su kao takvi u drugoj Jugoslaviji predstavljani. Za takve su važila i tri brata Brajnović: jedan je, kao hrvatski vojnik, položio svoj život na oltar domovine, drugog, don Iva Brajnovića su prvo partizani pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, da bi ga ubili u Dubrovniku na otoku Daksi, a treći, Luka Brajnović, urednik časopisa “Luč” (1939.-1942.), te glavni i odgovorni urednik tjednika “Hrvatska straža” (1941.-1944.) je 1945. napustio Hrvatsku i tako spasio svoj život. Upravo Luka Brajnović je “krivac” što se u najnovije vrijeme pokazalo kako ona tvrdnja iz naše šale “Samo neće generala Moškova” nije točna. Međunarodna nagrada za novinarstvo nosi njegovo ime! Preveliki zalogaj za velikosrpsku politiku gladnu hrvatske kulturne baštine.

Poznato je kako su svi ti naši ljudi koju su surađivali s hrvatskim emigrantskim tiskom bili u Jugoslaviji proglašavani “ustašama”, kao što je uostalom i sam taj tisak bio “ustaški”. A prof. Brajnović je surađivao s Hrvatskom revijom, Našom nadom, Hrvatskom državom i drugim emigrantskim hrvatskim publikacijama. Bio je prijatelj sarajevskoga nadbiskupa Šarića, koji se poslije rata sklonio u Madrid. S nadbiskupom je i izdao popravljeno izdanje Svetoga pisma za Hrvate u emigraciji. Prof. Brajnović je i pjesnik. O mučeničkoj smrti hrvatskih domoljuba na Daksi, među kojima je bio i njegov brat, prof. Brajnović je napisao slijedeću pjesmu:

Daksa 1944.

Crno je jugo stišalo pluton

i vrisak koralne himne mira.

Nad otokom prijeti se nebo i kiša

slaveći pijanstvo krvava kumira.

Jesenjski zapad, crven, vapi u visine

i dotiče kroz oluju Jadran plavi

i dvadeset i četiri leša

i, uz njih, krvave mrlje na travi.

“Evropske Novosti” istina kažu kako je Luka Brajnović diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne spominju njegov rad u domovini, niti u emigraciji. Jer to bi zaista onda bio čudan neki “njihov čovek”. Oni jednostavno kažu: “Saznajemo da je (…) rođen ovde 1919. godine i da od 1956. živi i radi u Španiji.” U daljem tekstu oni će ustvrditi i slijedeće: “Pre neku godinu posetio je ‘nevestu Jadrana’, pomagao je svojima za vreme izolacije naše zemlje i sankcija protiv kojih se bunio.” Vjerovali ili ne!

Kompleks baštine

Valjda ne treba ni spomenuti kako je on, kao i njegove kćeri, koje su također novinarke, upravo radio na širenju istine o Hrvatskoj i srpskoj agresiji na nju tijekom Domovinskog rata. O tome nam je pričao prošle godine, a i tiskano je u nizu intervjua, kada je, iako teško bolestan, posjetio Zagreb, i kada je primio Spomen-medalju Sveučilišta u Zagrebu. Istina je da je prof. Brajnović 1989. godine zaista po prvi put poslije Drugog svjetskog rata posjetio Hrvatsku i Boku kotorsku. Iako državljanin Španjolske i sveučilišni profesor, ipak je došao, kako nam je rekao – sa strahom. Vjerojatno svjestan kako je možda i njegov brat don Ivo bio ubijen više zbog rada prof. Brajnovića u spomenutim hrvatskim novinama, nego zbog nekakve svoje krivnje. Tekst u (srpskim) “Evropskim Novostima” završava riječima “časnih novinara, kojima je etika i moral iznad svega”. Zaista čudno shvatanje etike i morala. Ali kada znamo od koga to dolazi, i ne mora nas čuditi.

Jedan od tih razgovora s prof. Brajnovićem imao sam i ja sam. Tiskan je u Hrvatskom Slovu od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”. S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovića navedimo samo slijedeći dio iz tog teksta: “Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest među mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frana Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.”

Da ironija bude veća, ovdje govorimo o novinskim člancima u kojima Srbi i Crnogorci svojataju prof. Luku Brajnovića. A prof. Brajnović je profesor novinarske etike. Kada je bio u Zagrebu u travnju prošle godine održao je predavanje: “Novinarska deontologija”, koje je i tiskano u zadnjem broju “Hrvatske Revije”.

A kakva je poruka koja se šalje Hrvatima u Boki svojatanjem jednog uglednog Hrvata još za njegova života. Očito im se pokazuje kako su i oni Crnogorci ili Srbi i to će postati, željeli to oni ili ne! Jer ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke velikosrbi mogu prisvojiti samo kroz stvaranje Srba i Crnogoraca – katolika, jer je većina tog spomeničnog blaga u vlasništvu Katoličke crkve. A Hrvati uopće i ne mogu reagirati. Jedino u Boki kotorskoj oni nemaju nikakve svoje organizacije. Svugdje u svijetu Hrvati ih imaju – samo u Boki kotorskoj ne! Teško je i mogu imati. Jer Hrvati u Boki su naseljeni u gradovima. Za razliku od seoskog pučanstva koji dostatno mogu biti neovisni od države, s gradskim pučanstvo to nije slučaj. Oni, jednostavno rečeno, žive od plaće, a lako se može ostati bez nje. A u gradovima lakše je i izlagati ih raznim pritiscima! Zato je njihov položaj teži od položaja drugih Hrvata bilo gdje u svijetu. I zato se oni uopće i ne čuju, niti se mogu čuti. Za njih moramo govoriti mi u Hrvatskoj. Činimo li to dovoljno?

*

Zapravo ovom tekstu prethodio je tekst: “Zašto Srbi svojataju prof. Luku Brajnovića!? Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 177, Večernji list (inozemno izdanje), 17. studenoga 1997.

U Hrvatskom tjedniku spominju riječi akademika Josipa Bratulića koji ističe kako Luka Brajnović pripada krugu žrtvovanih hrvatskih intelektualaca.

Smije li Hrvatsta žrtvovati takve intelektualce kakve želi i Srbija i Crna Gora?

Smije li Hrvatsta žrtvovati i Bokeljsku mornaricu koju želi i Srbija i Crna Gora?

Ili će još više pomoći g. Dekoviću i njegovom Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore?

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

JESMO LI SE ZA TO BORILI???

Objavljeno

na

Objavio

Odgovor Hrvatskog Vojnika koji odgovara na pitanje… JESMO LI SE ZA TO BORILI???

Čast mi je i ponosan sam, što je ova moja slika, na kojoj sam ja osobno, upotrebljena, podijeljena, lajkana i pokazana tisuće puta u raznim komentarima, čestitkama, u znak podrške braniteljima, Domovinskom ratu, Hrvatskoj vojsci i policiji.

Pogotovo nedavno za Dan pobjede, Dan Domovinske zahvalnosti, Dan branitelja i Dan Oluje!

Hvala Vam svima!

No, mnogi ispod toga, napišu: ŽALOSNO, JESU LI SE ZA TO BORILI ŠTO SE DOGAĐA DANAS??!

Pa, moj nevažan odgovor svima takvima, koji na situaciju danas, postavljaju ovo po meni glupo pitanje.

Prvo, mi smo se borili za Slobodu Hrvatske i zaštitu svih građana Republike Hrvatske, niti smo razmišljali o bilo kakvim strankama, niti političarima, niti što ćemo i kako poslije.

Nas je vodilo srce i ljubav prema Domovini, i ljubav prema našim bližnjima.
Ono što nam je bilo najvažnije, je bilo preživjeti. Da, borili smo se za preživljavanje!!!
Ne za politiku, ne za političare, ne za Europu, niti za ikoga drugoga, nego za svoj opstanak.
Danas cijeli svijet zna da je napad i porobljavanje Hrvatske bilo planirano još od vremena kada je umro Tito. Srpske pretedencija na Hrvatsku traje još od Osmanskog carstva.

Dakle, svi oni koji se pitaju za što smo se borili, moj odgovor Vam je za opstanak i preživljavanje, jer bi i bez otpora i rata bilo opet kao i kod Bleiburga, i bez otpora bi bilo Vukovara i svi bi tako završili, kako su nažalost završili mnogi samo zato što su bili Hrvati. I prije ovog rata.

Zato, nemojte me žaliti, niti druge prave branitelje, niti nas ratne vojne invalide, niti poginule, jer da nije bilo nas, nebi bilo niti VAS! Zato smo se borili!
Ako vaše srce i uskogrudnost to ne vidi, žalim Vas!
Mi smo svjesno išli dati svoj život, svoja tijela, svoja srca i svoju psihu, da bi koliko god to izgledalo malo Vama, vi imali svoj život! Ne, i nije mi žao!

A kako vi živite, što radite, za koga glasate, po kome pljujete, jer su Vam svi drugi krivi, zato što ste vi nesposobni pokrenuti vaša srca, vaše tijelo, vaš um i duh, da bi živjeli kako treba, ne krivite i ne žalite nas, branitelje.
Mi smo se već davno pomirili da ćemo poginuti da bi Vi živjeli!
Krivite sebe, jer mi smo Vam dali Vaš život i Vašu slobodu, a što i kako vi živite odlučujete sami.

Mi smo obranili Vaše živote i Vašu Slobodu, a što ste vi poslije s time napravili, to ide Vama na dušu!

Znam jedino jednu stvar. Ja nisam išao u rat iz bilo kakve koristi, niti smo mi branitelji tražili bilo kakve privilegije (ako je privilegija biti bez noge, sa svakodnevnim bolovima u kičmi, mjenjanje proteza svako malo, uzmite si takvu privilegiju) ili razmišljali kako ćemo i što poslije rata, bilo nam je važno obraniti i preživjeti.

I još jedna stvar, koliko vi god pljuvali po braniteljima, ti isti branitelji ponovo će stati za obranu Domovine, jer želimo preživjeti. I da, stat ću ponovo opet, i sa svojim starim veteranima, kao i sa novim mladim časnim hrabrim ljudima ponovo u obranu za svoju Domovinu Hrvatsku!

Jer borili smo se i borimo se za Domovinu Hrvatsku, kakva god ona bila!

Dean Rostohar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Maxportal: Čemu knjiga ‘Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.’? To je šlamperaj

Objavljeno

na

Objavio

foto: Maxportal.hr/isječak

Prije tri dana u ruke mi je došla knjiga “Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.” autora dvojice generala Krešimira Kašpara i Marinka Krešića. U impresumu su kao nakladnici navedeni Hrvatski generalski zbor i Matica hrvatska Grude (BiH), piše Marko Marković/Maxportal u osvrtu “Knjiga koju treba spaliti: “Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.” kojega prenosimo:

Knjiga je tehnička napravljena besprijekorno (tiskana u tiskari Grafotisak Grude) i to je jedino što zaslužuje pohvalu u ovoj knjizi koja izgledom pretendira biti leksikon hrvatskih generala i admirala. Ali samo izgledom.

Dvojio sam oko naslova ovog teksta. U prvoj inačici bio je ovakav, onda mi se činio pregrub pa sam ga promijenio, jer knjige, bilo kakve da jesu, ne treba spaljivati.

U međuvremenu sam razgovarao s jednim od autora, generalom Krešimirom Kašparom i upozorio na preočite greške u ‘Leksikonu’, piše Marković.

“Nije to leksikon, to je publicistika. Mi smo koristili javne izvore pa su i greške moguće, a nova knjiga koju radi Ministarstvo to će ispraviti”, kazao nam je Kašpar. Njemu greške nisu smetale i smatra ih nevažnim.

Čemu onda ova knjiga, ako ima grešaka ( i to vrlo ozbiljnih), ako je u pripremi Leksikon generala i admirala HV-a  koji se radi u sustavu Ministarstva obrane i HGZ-a.

Nakon nasumičnog prošetavanja po biografijama generala shvatio da ima neoprostivih grešaka, da ova knjiga ne smije ni slučajno doći do knjižnica, a ne dao Bog da bude arhivirana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ( iako ima CIP NSB-a)  i bude dostupna bilo kome za citiranje.

Već na prvoj biografiji koji smo otvorili, onu generala Rahima Ademija (generali su navedeni abecednim redom) u drugom pasusu ozbiljna greška. Za Ademija piše da  je “iz JNA s činom majora prebjegao u siječnju 1991.”

Rahim Ademi JNA je napustio u srpnju 1991. godine i Hrvatskoj vojsci se priključio krajem srpnja 1991. godine. Osobno sam upoznat s tom operacijom jer sam dijelom u njoj sudjelovao. Bio sam u šorcu i majici kratkih rukava na kolodvoru u Šibeniku i nije bio siječanj.

Knjigu potpisuju dva generala, Marinko Krešić i Krešimir Kašpar pa je za očekivati ozbiljnost, a ne šlamperaj.

Krešimir Kašpar po obrazovanju je profesor komparativne književnosti i engleskog jezika. Prije rata radio je kao novinar i urednik časopisa. Bio je pročelnika Vojnog kabineta čak trojice hrvatskih predsjednika dr. Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. U mirovini je od 1. siječnja 2013. godine, član Hrvatskog generalskog zbora od 2015. godine.

Marinko Krešić po obrazovanju je pravnik. Isusovačku gimnaziju završio je u Dubrovniku, Pravni fakultet u Zagrebu. Do rata je radio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1989. godine je aktivan u HDZ-u, a obrani zemlje priključio su u prvim danima agresije. Najveći dio rata proveo je kao IPD-ovac u različitih brigadama, a od 1994. načelnik je Personalne uprave MORH-a. U mirovinu ga poslao Stipe Mesić u prosincu 2002. nakon skupa potpore Mirku Norcu. Prvi je predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora.

O generalima HVO-a

Navodeći generale Hrvatskog vijeća obrane autori knjige Krešić i Kašpar pišu: “Donosimo popis 77 osoba za koje smo iz javnih izvora našli da se predstavljaju ili ih predstavljaju kao generala Hrvatskog vijeća obrane.  Popis treba uzeti kao neslužbenu informaciju koju tek treba verificirati. Među njima njih 12 ima i generalski čin Oružanih snaga Republike Hrvatske.”

Čemu onda ova knjiga ako je riječ o “neslužbenim informacijama koje tek treba verificirati”, ako je riječ o osobama koje se predstavljaju ili ih drugi predstavljaju generalima”.

Zašto nisu tražili službene informacije!? Zašto npr. nisu nazvali Iliju Vrljića i pitali ima li čin generala!? Rekao bi im da nema. Znam čovjeka, branitelj je, bio zapovjednik 2. brigade, o njemu dobro govore(…)  Netko će ga u kavani pozdraviti “alo generale, kako je“, je li to dovoljno da ga se u knjizi predstavi generalom?

Ako je Kašparu i Krešiću tekst iz nekog lokalnog portala koji će nekoga nazvati generalom dovoljan razlog da ga uvrste na popis generala, onda ajme majko. Tako što ne radi ni jedan portal u Hrvatskoj koji drži imalo do sebe.

Objaviti neistinu o nekome i  pravdati se  informaciju smo pronašli u “javnim izvorima” neozbiljno je i zakonom kažnjivo.

Druga  tema je broj generala HVO-a. U bivšoj, militariziranoj, Jugoslaviji jedan general dolazio je na 160.000 stanovnika, u Hrvatskoj na oko 80 tisuća, a u HVO-u jedan general na cca 6.000 stanovnika.

Važno je spomenuti da postoji generali HVO-a ( do Daytona, kada se HVO spaja s Armijom BiH) i poslije generali hrvatske komponente u Armiji BiH, a u knjizi je sve to udrobljeno. Do Daytona je HVO imao 20-ak generala.

U knjizi je na više mjesta navedeno da su pri izradi knjige prikupljeni podaci iz javnih izvora, a osim preambuli knjige ni jedan izvor nije citiran, kao što nije nisu navedeni ni autori fotografija.

U knjizi se nalazi i nekoliko fotografija autora s Maxportala, koji nije  kontaktiran za pravo korištenja, a to su nam potvrdila još dva fotoreportera. Jedna od njih autor je više desetaka fotografija objavljenih u knjizi. Pokrenu li autori postupak za naknadu autorskih prava Generalski zbor bi, po slobodnoj procjeni, vrlo brzo i olakšali za oko 35.000 eura na ime autorskih prava.

Kao zanimljivost izbrojali smo da 29 fotografija na kojima se nalazi Krešimir Kašpar.

Iz Generalskog zbora smo neslužbeno saznali da ni jedno tijelo HGZ-a nije donijelo odluku o tiskanju knjige, a nekoliko generala koji su vidjeli knjigu kažu nam da su šokirani njenim sadržajem.

Na kraju knjiga u tekstiću pod naslovom “Literatura/izvori” nije navedena ni literatura ni izvori kao što je to uobičajeno i očekivano. Nema ni kazala imena što se smatra standardnim dijelom knjige i što objavi svaki autor koji imalo drži do sebe. Ni jedan recenzent knjige nije naveden u impresumu. “To je publicistika” rekao bi general Kašpar.

Tekst “Literatura/izvori” zapravo je pokušaj pravdanja za greške za koje su autori svjesni da im ima.

“S podacima iz ove knjige, koja je prvo ozbiljno sistematiziranje predmetne građe relativno smo zadovoljni. Sigurno ima pogrešaka, ali one su nenamjerne. Uvjereni smo da će predstojeći leksikon hrvatskih generala i admirala koji se priređuje u organizaciji Ministarstva obrane i Hrvatskog generalskog zbora i koji koristi službene izvore biti korak bliže u postizanju točnih podataka.”

Ako već generali Krešić i Kašpar znaju da se u sklopu Ministarstva obrane i Hrvatskoga generalskog zbora radi ozbiljan Leksikon hrvatskih generala i admirala, čemu onda ova knjiga puna netočnosti i neistina.

Da ne bi bi bili samo kritični treba reći da u knjizi ima i mnoštvo korisnih informacija, ali ako sami autori kažu da ima neistina, kako  znati što je točno, a što netočno i usuditi se citirati ju kao izvor.

Da bi sve bilo šlampavo pobrinuo se i lektor knjige Jozo Marić koji honorar za ovu knjigu nije zaslužio, piše Marko Marković/Maxportal.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari