Pratite nas

Komentar

Akademik Josip Pečarić – Vole svojatati hrvatsko

Objavljeno

na

U Hrvatskoj se zna o pokušajima negiranja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj na primjeru Bokeljske mornarice. Ono što je posebno zanimljivo je što tu posebno mjesto ima novi admiral Bokeljske mornatice Anton Sbutega. Svojevremeno je prof. Đuro Vidmarović upozorio kako Sbutega, još dok je bio veleposlanik Crne Gore, piše članak o izložbi u kojoj je Crna Gora bila predstavljena uglavnom hrvatskom kulturnom baštinom iz Boke, i uopće nije spomenuo riječ Hrvat (7. prosinca 2010. Crna Gora je predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci «Marciana», pod naslovom „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture”).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7396-crnogorizacija-kulturne-batine-hrvata-u-boki-kotorskoj.html

Problem im je što danas u Crnoj Gori postoji Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore koje pokušava zaštititi i Hrvate i hrvatsku kulturnu baštinu u Crnoj Gori. Zato su – logično – došli na udar admirala koji negira hrvatstvo Bokeljskoj mornarici.

Kako mu je odgovorio predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća g. Zvonimir Deković pogledajte u članku: Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Meni je u lijepom sjećanju jedan odgovor g. Dekovića kada sam ga pitao može li pomoći oko posjete iz jedne zagrebačke osnovne škole Boki. Odgovorio je:

Poštovani akademiče,

zar sumnjate? Svakome iz RH sam na raspolaganju ,a naročito djeci i njihovim odgojiteljima. Slobodno dajte moje kontakte.

Jednostavno,uživam u osjećaju pripadnosti hrvatskom narodu.

Bratski iz Boke, Zvonimir.

Nadam se da će u RH još više podržati rad takvog našeg čovjeka. Zapravo me je njegov odgovor negatoru hrvatstva Bokeljske mornarice podsjetio na jednog drugog hrvatskog velikana na kojega nas je podsjetio tekst u najnovijem broju Hrvatskog tjednika (14. veljače 2019.): Jedan od zaboravljenih hrvatskih velikana – Luka BRAJNOVIĆ (1919.-2019.) pjesnik, književnik, novinar, prevodilac, urednik i sveučilišni profesor na sveučilištu Navarra u Pamploni.

U mojoj knjizi „Borba za Boku kotorsku“ dao sam tri svoja teksta o ovom hrvatsko velikanu:

Prvi je Prof. dr. Luka Brajnović – ponos Boke kotorske i Hrvatske, Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 151; Večernji list (inozemno izdanje), 21. travnja 1997.

Drugi je moj intervju s njim: Luka Brajnović Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke, Hrvatsko slovo, 25. travnja 1997.

Treći je posebno zanimljiv kada već imamo negiranje hrvatstva Bokeljske mornarice, jer pokazuje kako su i Srbi i Crnogorci svojatali ovog hrvatskog velikana. Evo tog teksta:

Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj

Kulturni Obzor, Večernji list 11. siječnja 1998.

Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “ ‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ – Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “ ‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”. Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja – bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske.

Dobro je poznata činjenica kako su tijekom Drugog svjetskog rata svi partizanski dokumenti i organizacije koje su se odnosile na Boku kotorsku i Crnu Goru govorili o Crnoj Gori i Boki kotorskoj. To se mijenja na kraju rata: ono “Boka kotorska” se jednostavno briše i ostaje samo Crna Gora, da bismo već na popisu iz 1948. godine imali velike pritiske da se sve pučanstvo takve Crne Gore deklarira kao – Crnogorci. Mnogi hrvatski komunisti to su – po partijskoj direktivi – naprasno i postali. Slično je bilo i s ogromnom hrvatskom kulturnom baštinom Boke kotorske. Malo po malo sve je, isto tako naprasno, postajalo crnogorsko. Kotorsko kazalište ili Srednju muzičku školu bi jednostavno premjestili u Titograd. Sjetimo se također televizijske emisije: Crnogorska kulturna baština: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Nju nisu mogli premjestiti, pa bi je kao i svu drugu hrvatsku baštinu jednostavno proglasili crnogorskom baštinom. A mi bi Hrvati bili šovinisti jer ne želimo priznati da smo – u stvari – Crnogorci. Neki su to naprasno i postali, a za mnoge je “spas” bilo – jugoslavenstvo. U Srboslaviji, kakva je bila tadašnja država, niotkuda nisi mogao očekivati pomoć. Jedino što nam je preostalo bilo je našaliti se na vlastiti račun. Govorili bi: “Sve nam uzeše. Samo neće generala Moškova.”

“Naš čovek”

Naravno, general Moškov je simbolizirao sve one Hrvate iz Boke koji su se borili za NDH ili su kao takvi u drugoj Jugoslaviji predstavljani. Za takve su važila i tri brata Brajnović: jedan je, kao hrvatski vojnik, položio svoj život na oltar domovine, drugog, don Iva Brajnovića su prvo partizani pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, da bi ga ubili u Dubrovniku na otoku Daksi, a treći, Luka Brajnović, urednik časopisa “Luč” (1939.-1942.), te glavni i odgovorni urednik tjednika “Hrvatska straža” (1941.-1944.) je 1945. napustio Hrvatsku i tako spasio svoj život. Upravo Luka Brajnović je “krivac” što se u najnovije vrijeme pokazalo kako ona tvrdnja iz naše šale “Samo neće generala Moškova” nije točna. Međunarodna nagrada za novinarstvo nosi njegovo ime! Preveliki zalogaj za velikosrpsku politiku gladnu hrvatske kulturne baštine.

Poznato je kako su svi ti naši ljudi koju su surađivali s hrvatskim emigrantskim tiskom bili u Jugoslaviji proglašavani “ustašama”, kao što je uostalom i sam taj tisak bio “ustaški”. A prof. Brajnović je surađivao s Hrvatskom revijom, Našom nadom, Hrvatskom državom i drugim emigrantskim hrvatskim publikacijama. Bio je prijatelj sarajevskoga nadbiskupa Šarića, koji se poslije rata sklonio u Madrid. S nadbiskupom je i izdao popravljeno izdanje Svetoga pisma za Hrvate u emigraciji. Prof. Brajnović je i pjesnik. O mučeničkoj smrti hrvatskih domoljuba na Daksi, među kojima je bio i njegov brat, prof. Brajnović je napisao slijedeću pjesmu:

Daksa 1944.

Crno je jugo stišalo pluton

i vrisak koralne himne mira.

Nad otokom prijeti se nebo i kiša

slaveći pijanstvo krvava kumira.

Jesenjski zapad, crven, vapi u visine

i dotiče kroz oluju Jadran plavi

i dvadeset i četiri leša

i, uz njih, krvave mrlje na travi.

“Evropske Novosti” istina kažu kako je Luka Brajnović diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne spominju njegov rad u domovini, niti u emigraciji. Jer to bi zaista onda bio čudan neki “njihov čovek”. Oni jednostavno kažu: “Saznajemo da je (…) rođen ovde 1919. godine i da od 1956. živi i radi u Španiji.” U daljem tekstu oni će ustvrditi i slijedeće: “Pre neku godinu posetio je ‘nevestu Jadrana’, pomagao je svojima za vreme izolacije naše zemlje i sankcija protiv kojih se bunio.” Vjerovali ili ne!

Kompleks baštine

Valjda ne treba ni spomenuti kako je on, kao i njegove kćeri, koje su također novinarke, upravo radio na širenju istine o Hrvatskoj i srpskoj agresiji na nju tijekom Domovinskog rata. O tome nam je pričao prošle godine, a i tiskano je u nizu intervjua, kada je, iako teško bolestan, posjetio Zagreb, i kada je primio Spomen-medalju Sveučilišta u Zagrebu. Istina je da je prof. Brajnović 1989. godine zaista po prvi put poslije Drugog svjetskog rata posjetio Hrvatsku i Boku kotorsku. Iako državljanin Španjolske i sveučilišni profesor, ipak je došao, kako nam je rekao – sa strahom. Vjerojatno svjestan kako je možda i njegov brat don Ivo bio ubijen više zbog rada prof. Brajnovića u spomenutim hrvatskim novinama, nego zbog nekakve svoje krivnje. Tekst u (srpskim) “Evropskim Novostima” završava riječima “časnih novinara, kojima je etika i moral iznad svega”. Zaista čudno shvatanje etike i morala. Ali kada znamo od koga to dolazi, i ne mora nas čuditi.

Jedan od tih razgovora s prof. Brajnovićem imao sam i ja sam. Tiskan je u Hrvatskom Slovu od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”. S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovića navedimo samo slijedeći dio iz tog teksta: “Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest među mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frana Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.”

Da ironija bude veća, ovdje govorimo o novinskim člancima u kojima Srbi i Crnogorci svojataju prof. Luku Brajnovića. A prof. Brajnović je profesor novinarske etike. Kada je bio u Zagrebu u travnju prošle godine održao je predavanje: “Novinarska deontologija”, koje je i tiskano u zadnjem broju “Hrvatske Revije”.

A kakva je poruka koja se šalje Hrvatima u Boki svojatanjem jednog uglednog Hrvata još za njegova života. Očito im se pokazuje kako su i oni Crnogorci ili Srbi i to će postati, željeli to oni ili ne! Jer ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke velikosrbi mogu prisvojiti samo kroz stvaranje Srba i Crnogoraca – katolika, jer je većina tog spomeničnog blaga u vlasništvu Katoličke crkve. A Hrvati uopće i ne mogu reagirati. Jedino u Boki kotorskoj oni nemaju nikakve svoje organizacije. Svugdje u svijetu Hrvati ih imaju – samo u Boki kotorskoj ne! Teško je i mogu imati. Jer Hrvati u Boki su naseljeni u gradovima. Za razliku od seoskog pučanstva koji dostatno mogu biti neovisni od države, s gradskim pučanstvo to nije slučaj. Oni, jednostavno rečeno, žive od plaće, a lako se može ostati bez nje. A u gradovima lakše je i izlagati ih raznim pritiscima! Zato je njihov položaj teži od položaja drugih Hrvata bilo gdje u svijetu. I zato se oni uopće i ne čuju, niti se mogu čuti. Za njih moramo govoriti mi u Hrvatskoj. Činimo li to dovoljno?

*

Zapravo ovom tekstu prethodio je tekst: “Zašto Srbi svojataju prof. Luku Brajnovića!? Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 177, Večernji list (inozemno izdanje), 17. studenoga 1997.

U Hrvatskom tjedniku spominju riječi akademika Josipa Bratulića koji ističe kako Luka Brajnović pripada krugu žrtvovanih hrvatskih intelektualaca.

Smije li Hrvatsta žrtvovati takve intelektualce kakve želi i Srbija i Crna Gora?

Smije li Hrvatsta žrtvovati i Bokeljsku mornaricu koju želi i Srbija i Crna Gora?

Ili će još više pomoći g. Dekoviću i njegovom Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore?

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Trebamo li se u krizi osjećati krivima zbog pitanja i sumnji u državne odluke?

Objavljeno

na

Objavio

Baš kada smo se nas nekolicina medijskih komentatora ozbiljno javno zabrinuli za psihofizičko stanje naših humanističko-slobodarskih udarnika, od milja nazvanih antifama, evo njih. Na nekoj televiziji ukazao se Gordan Bosanac, GONG je emitirao nekakvo priopćenje zabrinutosti, ne sjećam se sad točno za što, ali svakako za ljudska prava, Vesna Teršelič i Documenta kao na natjecanju za miss svijeta pozivaju Plenkovića da se pridruži nekom tamo Guterresu, glavnom tajniku UN-a u zahtjevu za prestankom sukoba zbog borbe protiv pandemije, a s obzirom da HTV 4 očito zna sve o svemu, doznajemo da tu Teršeličkinu inicijativu željno iščekuju talibani, Boko Haram, Islamska država, Erdoganovi islamisti u Siriji, a kao prvi korak, već su ispraznili oružje. Ne govorim bez veze da HTV4 sve zna. Vidim i čujem po pitanjima, tvrdnjama. Tako Vlahov u razgovoru s nekom psihijatricom iz Vrapča u pitanju tvrdi da postoje podaci o porastu obiteljskog nasilja i u Hrvatskoj i u Europi, da je u Zagrebu zabilježena znatno povećana ovisnost o alkoholu, a saznajemo da je uočen i porast raznih fobija, te psihičkih bolesti zbog straha od budućnosti i egzistencijalne nesigurnosti. Prisjetih se nekadašnje informativne kampanje Nova TV, koje je u Dnevniku nekoliko dana ponavljala “istraživanje” da Hrvati peru zube prosječno svaki treći ili peti dan, ne sjećam se sad točno.

Očekivati je nakon ovih konstatacija da sad iz programa iskaču ostale antife, da se uz stotinjak pravobraniteljica na čelu s Lorom Vidović osnuje još tisuću dvije pravobraniteljstava da bi se spriječile epidemije navedenih pošasti, a naročito će sad živnuti ova skupina koja se bori za ženska prava, prava djece, a kada pristignu na televizije podaci s istraživanjima o utjecaju epidemije i potresa na pripadnike saveza antifašističkih boraca i antifašista, pojavit će se Habulin, Mesić i Pupovac. Onda će HTV4 emitirati saznanja o ugroženosti Roma, eto ti onda Kajtazija, a sve će dostići vrhunac ponovnim dolaskom Grete. O čemu se radi?

Smišljeno se, a kao slučajno, priprema teren za još veću ulogu i potrebu za tim paradržavnim parazitima, stvara se društvena klima za njihovo izgmizavanje iz rupa i ponovni skupocjeni bal u sveopćoj borbi za spas građana i građanki i raznih stvorova i stvorenja, ovisno o tome koliko udruga i kandidata za državne jasle ima. Već sada i pogotovo sada, kada se jasno vidi da će ugroze stvarno eskalirati, a novaca biti manje, valja stvoriti preduvjete i uvjerenje da bez njihove “pomoći” nema spasa ljudima i da se na njima ne smije štedjeti. Kao i obično, neformalnu, ali organsku vezu spašavanja naših voljenih antifa između medija i državne politike, najlakše se i najbolje može vidjeti i prepoznati pravac na HRT-u.

Umjesto da Vlahov, odnosno urednik/ca iz sobe pored studija navede nositelje istraživanja, model istraživanja i autorstvo i znanstvenu autentičnost podataka koje pitanjima plasira u javnost, on nudi krajnje nepouzdane i neprovjerene informacije, što se inače zove smišljena prevara ili blaže – manipulacija. I jedno i drugo nije novinarstvo već banalna propaganda. Tko je, kako i na kojem to uzorku nepobitno utvrdio povećanje obiteljskog nasilja, tko je i kako došao do podatka o povećanoj potrošnji alkohola i ovisnosti, tko je proveo istraživanje o povećanju fobija kod ljudi i svekolikih psihičkih poremećaja?

Ako HTV polazi od pretpostavki da je višednevni boravak članova obitelji u svojim domovima dovoljan za povećanje obiteljskog nasilja, onda izravno podupire nastojanja koja osporavaju obitelj kao vrijednost, ako polazi od pretpostavke da ljudi više piju kada im je nedostupniji alkohol onda su idioti veći od onoga tko ih je uputio na tu budalaštinu, ako misli da su ljudi isprepadani nesigurnim projekcijama neposredne budućnosti, onda moraju postavljati pitanja onima koji na te projekcije imaju utjecaja i prisiliti ih na potpuno i istinito informiranje ljudi, koji se onda neće ni osjećati nesigurno, niti se bojati na razini patologije. Ništa od toga ne rade.

Predlažem im nekoliko slijedećih pitanja, primjerice ministru Berošu, Markotićki i Capaku, te njihovom šefu Božinoviću:

1. Je li znanstveno upitno ili neupitno da se širenje koronavirusa i opasnost od njega u nedostatku cjepiva neće zaustaviti dok 70 posto zajednice ljudi ne stekne otpornost na virus, što nije moguće ako se prethodno ne zaraze?

2. Kada ističu broj umrlih kod kojih je ustanovljena infekcija koronavirusom, mogu li navesti podatke o ukupnoj smrtnosti trenutno, tijekom epidemije, u odnosu na ista razdoblja nekoliko prethodnih godina i podatke o tome govore li te usporedbe u prilog povećanoj ukupnoj smrtnosti uslijed epidemije koronavirusa ?

3. Kada ističu podatke o broju novozaraženih koronavirusom, mogu li potvrditi da su to u okviru razumnih odstupanja točne brojke, te, mogu li se podaci o broju novooboljelih utvrđeni na temelju testiranja tisuću ljudi u zajednici od 4 milijuna ljudi uzeti kao znanstveno reprezentativne i na temelju tih podataka donositi odluke o ukupnom životu 4 milijuna ljudi? Mogu li stručnjaci oko nacionalnog stožera jamčiti da u Hrvatskoj trenutno nemamo umjesto tisuću i nešto, pet, deset ili sto tisuća zaraženih i je li moguće da imamo neusporedivo više zaraženih od službeno poznatog broja? Što bi činjenica ako je to slučajno tako, govorila o državnim mjerama protiv epidemije?

4. Zašto se ne usporede brojke aktualne smrtnosti u Italiji, Španjolskoj, New Yorku ili USA s podatcima o broju umrlih u usporednim razdobljima nekoliko prethodnih godina, a televizije u svojim programima upravo zbog nedostatka tih usporednih podataka potiču strah od koronavirusa, izazivajući sumnje zbog nepotpunih podataka i što je najopasnije u dobre namjere države?

5. Može li se dogoditi da primjerice u šestom mjesecu nacionalni stožer “zatvori” ovakvu borbu protiv epidemije, da tijekom nekoliko dana testiranja pokažu da nema novozaraženih, donesu odluke o slobodnoj uspostavi društva, a brojke zaraženih ostanu u okviru već ranije projiciranih najava od nekoliko tisuća ljudi? To bi moralo značiti po mišljenju znanstvenika, ili da je hrvatski narod stekao pretežit imunitet ili da je nekako nestalo virusa. Ako smo stekli imunitet, znači da nas je oko dva i pol, do tri milijuna bilo zaraženo usprkos praktično potpunoj karanteni. Kako? Čemu onda sve te mjere? Ili, da će, ako virusa nije nestalo uslijediti nova eskalacija, nova karantena, nova ukupna društvena kataklizma. Pitanje je, koliko to sve može podnijeti hrvatski narod?

Tek s odgovorima na ova i slična pitanja ljudi bi znali puno više, a vrednovanje djelovanja države, država, pojedinaca i institucija koje donose odluke bilo bi realnije. Ljudi bi bili ono što i jesu, što su bili i što moraju ostati – ljudi.

Usmjeravanje ljudi koji su nečijim odlukama, tko god to bio, prisiljeni svoje ponašanje i djelovanje ravnati prema informacijama onoga tko im je dužan odgovoriti na većinu bitnih pitanja od kojih im izravno ovise životi, poluinformacijama, nepotpunim informacijama ili lažima, kao što je bila informacija stožera o zdravstvenom stanju umrlog “od koronavirusa” iz Krapinsko-zagorske županije, izrazito je opasno, nemoralno, a i kažnjivo. Iako je prof. Markotić pokušala korigirati prethodnu objavu stožera, ostaje mučan dojam kao da se jedva čeka da umre netko mlad i prethodno zdrav, kako se više nitko ne bi mučio dokazujući opasnost naravi koronavirusa, a s tim opravda baš sve što država čini. Sve te pukotine i praznina u pitanjima i odgovorima obično ukazuju na nesigurnost ljudi zaduženih za krizno komuniciranje i odlučivanje. HTV 4 , kao i svi mediji u zemlji u ovome trenutku, kao i u svakome trenutku, ne smiju koristiti nečija očekivanja, pretpostavke ili nagađanja ni za postavljanje pitanja, kamoli za dobivanje naručenih odgovora, a ako se sugovornici služe tom metodom dužnost im je zahtjevati jasan i precizan odgovor o reprezentativnosti tih istraživanja i navoda.

Ta opasna proizvoljnost i neutemeljenost, na temelju kojih se stvara društvena klima i osiguravaju pretpostavke za donošenje neodgovornih i opasnih političkih odluka i zakona višedesetljetna je razorna bolest europskih demokracija. Douglas Murray u svojoj knjizi “Čudna smrt Europe”, na temelju neoborivih istraživanja, stotina primjera ukazuje na smrtonosnost prakse, koja politički poželjne javne stavove i odluke potkrjepljuje neimenovanim istraživanjima još neimenovanije “znanosti”, a kad su ta “saznanja i istine” potpuno suprotne iskustvu, događajima, pojavama i elementarnom razumu, tada se ta iskustva i razum proglašavaju nesigurnim uz obrazloženje “da to nije znanstveno utvrđeno”, pa prema tome nije istina ono što vidimo, nego ono što nam kažu. Bilo bi primjereno tu katastrofalnu destrukciju usporediti s legendarnim Mujinim pitanjem Fati – “vjeruješ li ti meni ili svojim očima”, dok se s ljubavnicom koprca u krevetu.

Ljudi koji su donijeli odluke o načinu borbe protiv koronavirusa imali su pravo na donošenje odluka, konačno, bili su ih dužni donijeti. Bilo bi i za njih, njihovu društvenu budućnost među nama, ali i za nas sve, doslovno za svakog Hrvata, iznimno važno znati točno na temelju čega su donijeli takve odluke i jesu li činjenice na temelju kojih su kao stručnjaci i političari odlučivali, neupitne, jesu li racionalnoi i znanstveno održive i konačno – jesu li te odluke održive u kontekstu svih posljedica.

Ne znam je li ovaj oblik borbe protiv epidemije koronavirusa u Hrvatskoj dobar ili ne, je li jedino moguć i optimalan u situaciji u kojoj je epidemija zatekla Hrvatsku, niti sam stručan, a ni službeno odgovoran donositi odluke ili procjene, ali sam kao i golema većina ljudi prosječno razuman i mogu zauzimati stavove primjerene odgovornom čovjeku ako imam minimum racionalnih uporišta za donošenje odluka o svom životu. Ali, jednako kako ne znam jesu li odluke države dobre, ne znam jesu li loše, jer nam HTV koji postoji da nas valjano i točno informira, ne daje razumski prihvatljive informacije, pa smo osuđeni, ili pitati, ili prihvaćati s potpunim povjerenjem odluke i poruke države, koja nam godinama nudi gotovo jedino razloge za nepovjerenje. Jako, jako mučna situacija. To je uznemirujuća činjenica i stvara golemi osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja, pa i straha, jer se ljudi u pravilu boje onoga što ne znaju, a utječe im na živote, ili može utjecati.

Koliko će i uz kakve opće nacionalne žrtve, ljudske i materijalne, trajati razdoblje kontroliranog inficiranja velike većine stanovnika Hrvatske, kako bi se stekao potreban imunitet za nastavak normalnog života? Nitko živ normalan, a golema većina ljudi u Hrvatskoj je normalna, dobronamjerna, pristojna i sućutna sa sigurnim kriterijem vrednovanja značaja ljudskog života, što je nebrojeno puta dokazano, pa i u ovoj situaciji, ne bi smio postavljajući obična ljudska i razumna pitanja unaprijed se opravdavati pred očekivanom optužbom umjesto odgovora, da mu ljudski život nije bitan. Ističući otvoreno ili neizravno uvijek kao odgovor na sva pitanja da ljudski život nema cijene, da svaka smrt nanosi bol nekim ljudima i da se svi moramo postaviti u tu poziciju, ne šalje se poruka o vrijednosti ljudskog života, nego se podmuklo trguje s njim.

Najtragičniji primjer zlouporabe života i nepovjerenja u rasudbenu moć vjernika je zatvaranje crkava, a užasno je to što je katolički kler šaptom pristao na to i još pozivaju vjernike u ime života da to prihvate kao “žrtvu” posvećenu Bogu. Ne mogu ne postaviti pitanje, za čiji se to život plaše biskupi i svećenici, svoje živote ili živote pripadnika žive Crkve? S kojih polazišta se može racionalno opravdati činjenica da se u ime života drže otvoreni dućani, u pravilu prostorno skučeniji i manji od unutrašnjosti crkava, uz obrazloženje da je za život bitan kruh, a zatvaraju se crkve i održavaju se Sv. Mise bez ljudi, iako upravo katoličanstvo počiva na neponovljivosti i dragocjenosti duha i duše za život? Što nam znači – ne živi čovjek samo o kruhu? Na koju je to interpretaciju pristao katolički kler, i zašto i država, koja je donosila odluku o zatvaranju crkava, i oni, biskupi i svećenici, nemaju povjerenja u discipliniranost i razum katoličkih vjernika? Odakle tolika sumnja u sposobnost vjernika i župa u primjerenu organizaciju služenja euharistija?

U svakoj župi se s lakoćom, daleko lakše nego u dućanima, može organizirati primjerene mjere zaštite u crkvama za vrijeme Svetih Misa, počevši od distance, dezinficiranja prostora, do svega ostalog. Konačno, zbog distance, umjesto jedne, dvije ili tri mise, može ih se služiti deset u skraćenoj formi, za manji broj vjernika. To bi bilo relativno lako organizirati, uz minimalne ili nikakve materijalne troškove. I to bi bila žrtva.

Ovako, “žrtva” koju ističu biskupi u svojim porukama, izgleda ranjivo i nevjerodostojno, u ravni s porukama političkih kandidata, koji svoj karijerizam prikazuju kao altruizam riječima – preuzet ću odgovornost i žrtvovati se za narod. Ne može se umjesto odgovora na ozbiljna i razumno utemeljena pitanja, otklanjati odgovornost za nečinjenje u ime komfora ili poticati osjećaj krivnje zbog razmišljanja. To je suvremeni, perfidni oblik pritiska na čovjeka, neusporedivo ubitačniji od zabrana s fizičkim nasiljem, jer je takvo nasilje uvijek izazivalo duhovni otpor, a ovaj oblik nasilja izaziva umrtvljenje duha uz osjećaj krivnje i sumnje u svoju ljudskost, baš zbog elementarne čovječnosti.

Gotovo stoljetni koncept krivnje, nametnut hrvatskom narodu, i u ovom slučaju se pokazuje instrumentom pacifikacije. Na takav vid komunikacije nitko u Hrvatskoj ne bi smio pristajati, a oni koji ju potenciraju, bila to država, funkcioneri, ovlašteni glasnogovornici ili novinari i kompletne medijske kuće, vrijedni su prijezira, jer polaze od svoje nadmoralnosti, koja je pretkorak u nadnadležnost i prisvajanje prava. Upravo na tom modelu počiva cijeli parazitski paradržavni, navodni civilni antifa poredak, i upravo zato se pojavljuju nakon kraće stanke u kojoj su očito primali upute, opet Teršelička, Bosanac i cijeli niz profesionalnih boraca za ljude, ljubav, humanost, solidarnost, jednakost, svjetski mir, nenasilje u obiteljima ili protiv ugroženosti i fobija.

Takvima upravo manipulacija i laž jesu opravdanje postojanja, a njihova borba znači jedino i uvijek je značila samo iscrpljivanje društva i izravno nanošenje štete najvećem broju ljudi u zajednicama u kojima djeluju. Evo ih prave ludima i ponižavaju ljudsku moč rasuđivanja, evo im uzimaju kruh iz usta za to. Prisustvo i najmanje opravdane sumnje da postoji i u ovoj situaciji savez takvih s državom, a ne bi ih gledali na televizijama bez suglasnosti države danas, pogotovo kad se radi o HRT-u, unosi dodatni nemir i uz puno nejasnoća oko svega čemu svjedočimo s koronavirusom, potiče i sumnje i strahove ljudi. Vrijeme je za istinu, a nje se ne treba bojati nitko tko bez fige u džepu želi i radi dobro hrvatskom narodu.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zavjera, kazna ili upozorenje?

Objavljeno

na

Objavio

Reuters

Sablasna praskozorja gotovo apokaliptičnih ulica bez žive duše u kojima čuješ svoje disanje pomiješano s otkucajima srca postaju svakodnevnica. Nestao je cvrkut ptica koje su odletjele negdje gdje ih grčenje napaćene zemlje neće plašiti. Nigdje žive duše. Kao da je vrijeme stalo. Iz mraka izviru prekrasni dani kakve možeš samo zamisliti, a ti u njima možeš uživati samo toliko koliko ti to dopusti veličina prozora i položaj trenutne ćelije. Ljepotu pogleda ipak ruže još uvijek po cesti razasuti crijepovi i komadi dimnjaka omeđeni trakama upozorenja.

Bože, što nas je to snašlo? Što se događa? Hrpa pitanja nadire ali i pregršt različitih odgovora.  Svakakve teorije kruže društvenim mrežama i to od onih o teoriji zavjere pa sve do onih koje ni sami autori ne razumiju. Teoretičari zavjera govore kako je virus namjerno ubačen, a potvrdu tome pronalaze u gotovo istovremenom pojavljivanju korona virusa u četiri gotovo jednako udaljena područja Azije i Europe.  Naime radi se o Kini, Iranu, Italiji i Španjolskoj.  Prema tim teorijama ovakvo pojavljivanje zaraze trebalo je spriječiti kvalitetnu mogućnost obrane. Kako virus pogubnije djeluje na starije i bolesnije ljude rađaju se i teorije kako skriveni gospodari svijeta više ne žele hraniti stare i nemoćne jer im oni ne donose profit već samo trošak. Ostati će samo mladi radno sposobni s kojima se danas lako upravlja umjetnom inteligencijom. Oni drugi pak govore kako je sada stvarno došao kraj civilizacije i prethodi apokalipsa, a što je vidljivo iz silnih ratova, požara, potresa i poplava.

Jasno, moguće je postaviti još puno različitih i jednako ludih teorija no gdje leži istina. To, da je netko odlučio zatrovati cijeli svijet biološkim oružjem već i na sami spomen izgleda i zvuči suludo. No gledano kroz ne tako davnu povijest kako su moćnici pobili milione ljudi vlastitog i tuđih naroda kako bi ostvarili svoje zločinačke ciljeve ipak ostavlja trag sumnje. Oni koji se pojavljuju kao mesije govoreći kako će Bog uništiti civilizaciju u stvari ništa ne znaju o Bogu. Njihova je težnja istaknuti sebe pa čak i govoreći gluposti koje nemaju veze sa stvarnošću.

Istina je kako danas živimo životom prepunim raznih grijeha, hedonistički ne mareći za druge i sutra no ne zaboravimo kako je milosrdan i milostiv gospodin. Pa zar nije žrtvovao vlastitog sina za otkupljenje naših grijeha. Kako bi onda onaj koji nas toliko ljubi mogao kažnjavati nas tako surovo?

Ako stvarno pogledamo što nas je pogodilo onda vidimo da je to pandemija vrlo opasnog virusa koji odnosi tisuće života  i nije tako bezazlen kako se misli. Teorija, kako je manje opasan od gripe prava je bajka jer nikada do sada gripa nije napravila ovakvu pandemiju niti su epidemiolozi donosili ovako  rigorozne mjere za zaštitu od gripe. Normalno je da se nameće pitanje stvarnog broja žrtava kad mjere idu prema sve restriktivnijim i ne vidi se kraja. Mislite li da bi ovako stao cijeli život? Ne rade vrtići, škole, sveučilišta, restorani, većina dućana, a da ne govorimo o poljoprivredi i privredi. Bi li se donijele takve mjere za nešto bezazlenije od gripe. Gospodo, svjetska privreda soji i neminovno dolazi period ozbiljnih kriza pa čak i moguće gladi.

No pogledajmo sve ovo što nas je zadesilo drugim očima, očima vjere. Vrlo je interesantno kako sve započinje baš nekako s početkom korizmenog vremena. Sve dosadašnje Korizme odricali smo se gotovo farizejski sitnica uvjeravajući se kako će to učvrstiti našu vjeru, usavršiti našu ljubav i povesti nas putem Krista, a nakon korizmenog vremena vraćali se starom načinu života zaboravljajući naša obećanja.  U trci za materijalnim dobrima očevi i majke zanemarili su vlastitu djecu i obitelj pa su se  tako kod nekih kontakti s obitelji pretvorili u poruke na papiru ili pak SMS poruke. Poneke obitelji nisu čak i više godina zajednički sjele za ručak barem nedjeljom iako ih u tome ništa nije sprječavalo.  Ulica je preuzela odgoj mladih donoseći im čitav niz negativnih oblika ponašanja. Ono što se do jučer smatralo protuprirodnim danas se ističe kao napredno, a ono prirodno želi proglasiti zaostalim ili pak konzervativnim. Ljubav se tako pretvorila u blud i prostituciju, isto-spolne zajednice žele se proglasiti brakom, abortus koji nije ništa drugo do najsvirepije ubojstvo naj nevinih želi se legalizirati tumačeći kao je pravo odluke u rukama žene jer se navodno radi o ženinom tijelu. Iako je žena samo nositelj novoga života neki bi joj željeli dati pravo odluke o prekidu tog novog života.  Socijalizacija koja je trebala donijeti više standarde civilizacijskih dosega unakaradila je čak i naše fiziološke potrebe. Potrebu za disanjem pretvorili smo u pušenje, potrebu za vodom pretvorili smo u lokanje alkohola, potrebu za hranom pretvorili smo u prežderavanje, a potreba za seksom u razvrat. Naš nemoral postao je prijetnja opstanku naših obitelji, a time i našeg društva.

Zastanimo i upitajmo se nije li to ipak malo previše i kuda sve to vodi. U koliko tako počnemo razmišljati sve ovo što nam se događa možemo s punim pravom poimati kao jedno veliko upozorenje. Situacija u kojoj smo se našli prisilno nas je vratila u naš dom i obitelj. Ponovno smo kao obitelj zajedno za istim stolom. Danima smo u krugu obitelji i pružena nam je prilika da se bolje upoznamo i prihvatimo sa svim našim slabostima te konačno počnemo iskreno ljubiti svoje bližnje. Mir i tišina u kojoj smo se našli daje nam mogućnost dubokog pogleda u samog sebe i preispitivanja vlastitog ponašanja i stavova.  Preispitajmo koliko smo tolerantni prema drugima pa ćemo možda naći i  odgovor na pitanje o kvalitetnijem suživotu. Jedino ako vidimo svoje pogreške i grijehe imamo šansu promijeniti se. Jednom moramo shvatiti kako odgovor na sva naša važna pitanja leži u nama samima.

Kao vjernici u ovo vrijeme posvetimo se našoj moralnoj obnovi putem zajedničke, obiteljske molitve. Učvrstimo svoju vjeru koja nam je do sada uvijek bila garant opstojnosti, a svoj život predajmo u ruke dragog Boga. Molimo i za one koji ne vjeruju kako bi im Gospodin donio duševni mir i radost života. Nikad ne pomišljaje kako ste sami i napušteni jer Bog je uvijek sa nama. Poslušajte i čuti će te njegov glas i osjetiti njegovo milosrđe. Ne zatvarajte mu vrata.  Pustite ga da uđe u vaš život i vjerujte da će sve doći na svoje mjesto. Skrušeno i ponizno dočekajmo dan Gospodinovog Uskrsnuća i  vidjet će te kako dolaze velike promjene.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari