Vraća li se Dinamo majčici?

 

Je li Franjo Tuđman, i pored toliko danonoćnog posla za Hrvatsku, samo onako iz dokolice nalazio vremena opsesivno se baviti promjenom imena omiljenog hrvatskog nogometnog kluba?

Je li se tek spletom okolnosti prometnuo u strateškog genija predvodeći Hrvatsku na putu ka pobjedi, slobodi, teritorijalnoj cjelovitosti i miru u susjedstvu? Da bi, s druge strane, u igrici oko najvažnije sporedne stvari na svijetu pokazao pravo lice, lice hiperaktivnog, čangrizavog starkelje koji djeci ne da Dinamo? Ili je ipak izglednije da su i tu njegovi napori bili pomno promišljeni, baš poput onih koji će uroditi pobjedama na diplomatskom i bojnom polju?

 

Duh pobjede nasuprot zloduhu gubitništva

Ključna riječ u cijeloj ovoj priči nesumnjivo je – Pobjeda. A na putu do nje značajnu ulogu igraju simboli. Oni pokreću narod rasplamsavajući žar u srcima, ali ga i predstavljaju pred svijetom. Tuđman je toga bio duboko svjestan ne samo kad je u pitanju Dinamo, to zacijelo najraširenije nogometno ime na totalitarnom europskom istoku, a na slobodnom Zapadu tek znak pripadnosti komunističkom lageru.

Ne manje važno, unutar specifičnog hrvatskog konteksta Dinamo je postao i simbolom gubitništva, podčinjenosti Hrvata u bivšoj državi, uz iznimku neposrednog poraća i čarobnog trena nadahnuća Bijeloga šala. Hrvati u toj kaljuži nisu mogli uspjeti ni tamo gdje im dara nije manjkalo. Stoga je Tuđman procijenio kako taj simbol predstavlja teret Hrvatskoj na putu ka pobjedi u miru, vidjevši u nogometu nišu u kojoj se Lijepa Naša mogla dostojno predstaviti svijetu slikom posve oprečnom komunističkom sivilu i ratnom crnilu.

Nakon početnog vrludanja naposljetku je izabrano prikladno ime – Croatia. Višestruko kompromitirani naziv Dinamo ustupio je mjesto prozapadnom, latiniziranom imenu Hrvatske. To će se, međutim, uskoro pokazati crvenom krpom inatljivim zgubidanima zvanima „navijači“, koji su isprva, dok im je to bilo šik, skandirali Građanskom, da bi se odjednom sjetili svetog komunističkog imena Dinamo. Vođeni krajnje prizemnim porivima, ponajprije nesnošljivošću prema državnom poglavaru, zlatnu su koku u toj jabuci razdora vidjeli i Tuđmanovi politički suparnici, kao i predstavnici bliskih im medija. Pupčanom vrpcom vezani ne toliko za bivšu državu koliko za stari sustav, u očuvanju imena Dinamo vidjeli su zadnju crtu obrane vrijednosti svijeta kojeg su jedino poznavali, ne obazirući se odveć što to Hrvatsku vuče unatrag. Odbacivši pomisao na podilaženje svjetini radi lažnog mira u kući – jer da im je udovoljio, već bi se našlo nešto drugo – Tuđman je tako i primjerom, a ne samo taktički i deklarativno, posvjedočio predanost zapadnom, proeuropskom smjeru Hrvatske, ne pokolebavši se ni kad je bio primoran gutati mnoštvo žaba, serviranih mu s tog istog Zapada. Duboko svjestan gdje je Hrvatskoj mjesto, ustrajao je na tomu izazivajući užas i nevjericu u preteča petparačkih politikanata, koji ga i danas bezočno potvaraju, trpajući ga među kojekakve suvereniste na povodcu centrale, iz koje je Zagrebu političkim dekretom nametnuto dotad posve strano mu ime – Dinamo. S novim imenom – Croatia, uz za one prilike obilnu državnu financijsku pomoć, jer jedino se tako u to, novcem oskudno vrijeme moglo uspjeti, rođeni gubitnik se naglo preobrazio u pobjednika. U doba kad su brojni vrsni stranci već činili standardnu opremu svakog ozbiljnijeg europskog kluba Croatia će s isključivo hrvatskim igračima u kadru doseći zvijezde ne samo na domaćem, nego i na europskom nogometnom nebu. Takav je doseg za Dinamo, osim one velesajamske epizode u ni po čemu usporedivom vremenu, kad se u nogometu još nije vrtio ozbiljniji novac, bio tek sanak pusti…

 

Čudo nad čudima  

Tuđmanovim odlaskom s životne pozornice uspješan model je u hipu postao potrošen. Dolaskom revolucionarnim zanosom opijene nove vlasti starih navika sve uspješno je temeljito počišćeno i vraćeno na stare postavke – od diplomacije do vojske, policije i obavještajne zajednice. Povratka na staro nije pošteđeno ni ime vodećeg hrvatskog nogometnog kluba, na što su se prirodno nadovezale i prijašnje mu, luzerske navike. Zadovoljivši se time, nove se vlasti nisu htjele puno petljati oko bolesnika uokolo kojeg su se već počele skupljati muhe, prepustivši ga izvjesnoj sudbini. No, jedan je fanatik odbio klub predati usudu. Latio se posla za kojeg Hrvati baš i nisu toliko daroviti kao za loptanje – izgradnje sustava. Suprotno svim očekivanjima – iz praha i pepela niknut će cvijeće! Čak i pod teretom gubitničkog imena stvoren je pobjednik bez primjera u usporedivom okruženju, na prostoru bivše države, a i šire. Bez ozbiljnijeg prihoda od oglašavanja, prodaje ulaznica i televizijskih prava, bez podrške „navijača“ i navijačkih medija – oni će mu, naprotiv, samo podmetati klipove – stvorit će sportski i financijski uspješan i održiv sustav. Kako? Pa skoro isključivo optimalnom prodajom igrača stvorenih u vlastitoj nogometnoj školi, prethodno podignutoj na bitno višu razinu, a što će s vremenom nadopunjavati sve većim prihodima na ime rezultata u europskim natjecanjima. K tome će igrači s potpisom Dinamove škole postati kralježnicom Vatrenih i jezgrom uspjeha kojima Hrvatska zadivljuje svijet. To ne graniči s čudom. To jest čudo!

No, gdje su čuda, nađe se i luda, a njima čuda nikad dosta. U njih vlada uvjerenje kako je Zdravko M., jer o njemu je ovdje riječ, stvorio još i veće čudo. Sve to mu je uspjelo unatoč tome što je čitavo vrijeme nemilice pljačkao Dinamo za stotine milijuna što već presuđenih kuna, što onih još u postupku. Eto, Dinamo, taj kronični prosjak u svim sistemima, najednom se ničim izazvan iz žabe preobrazio u princezu i sâm od sebe naprasno obogatio. A da nije naslijedio novac od nekog bogatog rođaka? Ili je ipak ubo glavni zgoditak na lutriji?

 

Sveto ime – sveta lokacija!

U srži bajke o Dinamu, bogatom samom po sebi, leži cinizam svojstven vremenu koje je Hrvatima donijelo to ime i mentalitet, a još mu se, napose u moćnim društvenim sferama poput medija i pravosuđa, ne vidi kraja. Na tom fonu zagovornici promjena, željni povratka iz zemlje čudesa u sumornu realnost, gude kako se model upravljanja Dinamom potrošio, premda mu, zanimljivo, ne odriču financijsku i sportsku uspješnost. Model je uspješan, a potrošio se, pa kako to? I kad se već Dinamo rezultatski dodatno podigao pošto se Zdravko M. pred kafkijanskim progonom sklonio u Hercegovinu, dočekavši nakon pola stoljeća sad već čak tri europska proljeća, zašto onda i taj poboljšani model treba mijenjati? Zašto nakon osuđenog Zdravka M. treba srušiti i neosuđene osobe koje od njega baštine samo uspješan model upravljanja, a ne i osuđujuću sudsku presudu?

Nije neka tajna da u središtu spoznaje o potrošenosti modela upravljanja Dinamom stoji politička ucjena novih zagrebačkih vlastodržaca – bez novog modela na tragu hajdučke demokratizacije nema izgradnje novog stadiona u Maksimiru. Drugim riječima, stari model nije potrošen zbog neučinkovitosti nego zbog političke nepodobnosti. Tako je došlo na naplatu okolišanje glede izgradnje nacionalnog stadiona na prikladnijoj lokaciji. Naime, još pred nekih 15 godina mudre su i stručne glave, koje danas već prekriva zelena trava, takvom vidjele područje Kosnice, u neposrednoj blizini Domovinskog mosta, čvora na zagrebačkoj obilaznici i zračne luke Franjo Tuđman (a ne bi li upravo to ime lijepo pristajalo i nacionalnom stadionu?). Ipak, ključna prednost te lokacije je što se ne nalazi na administrativnom području Grada Zagreba pa nije toliko podložna medijsko-političkom reketu. Od te se nakane, međutim, nerazumno odustalo inzistiranjem na trenutnoj lokaciji u Maksimiru, sad već dijelom šireg središta velegrada, gdje malo kome u svijetu pada na pamet graditi stadione. No, tamo gdje prevladava fosilizirana svijest o nepromjenjivosti svete lokacije, slijepo slijedeći obrazac nepromjenjivosti svetog imena Dinamo, ispadne baš tako. Nikako!

 

Moratorij na ideologiju između medija i „navijača“

Egzekucija uspješnog modela upravljanja Dinamom provodi se po uvriježenom običaju u ritmu bubnjanja medijskih dobošara, kako je, uostalom, inaugurirana i trenutna zagrebačka vlast. U harangi svojstvenoj totalitarizmima 20. stoljeća, na čijem su gnojištu ti mediji i njihovi nusprodukti izrasli, naciljani neistomišljenici se degutantno dehumaniziraju, na čela im se crtaju mete i lijepe etikete.

Ako ništa, „mamićevcima“ je, za utjehu, bar na tren uspjelo potisnuti „ustaše“ na klupu za pričuve. Zanimljivo, premda su se i u ovom slučaju viđeniji mediji dokazali gorljivim promotorima kulture prokazivanja, hajke i ozračja progona, uvijek iznova ostaju začuđeni kad i drugi usvoje to gradivo pa naučeno primijene putem društvenih mreža. No, ne ljuti njih toliko plagiranje metode, koliko im katkad bude sporan izbor mete. Jer jedno je reći – Idi u Indiju!, a skroz nešto drugo poručivati – Idi u Hercegovinu! Ma, ja, kad su Indijci siročići, dok Hercegovci samo zgrću,… Kao onomad Židovi!

Držeći se recepta, koji očito nije promakao oku izgrednika iz svijeta politike, mediji i „navijači“ su već odavno proglasili moratorij na ideološke prijepore, združeno se okomivši na najmržeg im zajedničkog neprijatelja – marljiv rad s vrhunskim rezultatima! „Navijače“, čije ponašanje Dinamu nikad nije donijelo ništa dobra, samo bi mu praznilo kasu i narušavalo reputaciju, mediji tetoše proglašavajući ih neupitnim moralnim autoritetima, i u tomu su doista al pari saborskim politikantima. Uvidjevši da im je sve dopušteno, huligani ne staju samo na verbalnom prosipanju žuči, nego u maniri jurišnih odreda orjunaških batinaša zastrašuju istaknute klupske legende u poznim godinama. Iza sebe, pak, na ulicama ostavljaju apokaliptične prizore nespojive s bilo kakvim oblikom civilizacije. U usporedbi s tim, ono što ostaje iza cajkaša doimlje se poput apoteke, kao da su prošli Japanci.

Ti nadobudni buldozi na medijskoj uzici očito nisu kadri spoznati da ih je evolucija namijenila za težak fizički rad, a ne pametovanje. Zato, dok se oni bave obijesnim rušilačkim aktivizmom, u Hrvatskoj poslove za koje su stvoreni sad moraju obavljati ljudi s kraja svijeta. Pa i oni na koje buldozi reže, jer su odveć osunčana tena za njihov ukus. U komplotu s medijima i u ovoj je epizodi iznova prodan otrcani trik izborne mobilizacije pod parolom „izađite na izbore da nam Hercegovci ne izaberu!“. U općem deliriju medijima se, doduše, nehotice potkrala i istina da su „navijači“ upisali tisuće novih članova kako bi friški izabranici postali prevagom na prijelomnoj skupštini. Po svemu sudeći, točno je da se ti ljudi nisu upisali sami, nego su ih upisali drugi. A sad, je li uopće znaju da su upisani, koga briga!

Naposljetku, čitava bi haranga bila drastično okrnjena da na medijskom ražnju nije poslužen i neizostavni specijalitet, ovaj put u inačici – Drž’te pučista! Tako pučistima postaju oni koje se ruši, koje treba počistiti, a ne oni koji ruše i miču sve što ne diše poput njih. Prema novoj definiciji, pučisti postaju oni koji nastoje zadržati postojeće stanje, a borcima protiv pučista oni koji bi, ne poričući sportsku i financijsku uspješnost trenutnog modela, sve to stubokom promijenili.

 

Puno djedica, kilavo dijete!

No, kakav to model (anti)pučisti nude umjesto navodno potrošenog? Premda je, u međuvremenu, upravo zbog potrošenosti otpao model plesa „medvjeda“ u ruskoj ligi, koji su prevladavajući mediji svojedobno nametali Dinamu kao uzor, to ne znači da je otpao i drugi, tomu blizak model. Na mala vrata u Dinamo banuli Mladen Vedriš u dnevniku javne televizije otvoreno kaza kako bi se Dinamo trebao povesti za modelom upravljanja Rukometnim klubom PPD Zagreb, čiji je predsjednik, gle, gle, baš on. Inače, radi se o klubu koji bilježi suprotan trend sportskih rezultata Dinamovom. Prije tridesetak godina osvajao je titule europskog prvaka, a danas više ne može ući ni među 16 najboljih u Europi. I to u sportu u kojem su naslove još nedavno osvajale momčadi iz ne tako bogatih država poput Poljske, Mađarske i Sjeverne Makedonije.

Rezultate PPD Zagreba s određenim odmakom nažalost prati i hrvatska rukometna reprezentacija. Posve razumljivo, jer Zagrebovi igrači čine njezinu okosnicu. Dotjeralo se već dotle da se ogromnim uspjehom smatra i bod kući protiv Nizozemske. U rukometu, ne u nogometu!!! Iz te perspektive prilično zloslutno izgleda perspektiva Vatrenih.

Umjesto čvrste ruke „tate iz Međugorja“, ustoličuje se model u narodu znan i kao – puno baba, kilavo dijete! – s time da je ovdje prije riječ o djedicama nego o babama. I evo, čim se uz frenetični pljesak medija otkazalo poslušnost Međugorju i počelo upravljati iz Zagreba, uslijedili su neki čudnovati potezi, transferi debelo ispod očekivanog po mjerilima mjerodavnih procjenitelja. Dosad se, naime, igrače u pravilu prodavalo po dosta višoj cijeni od stručno procijenjene. A sada Oršić, netom što je bljesnuo na svjetskom prvenstvu, biva prodan po duplo manjoj cijeni. Livakovićeve se vještine, pak, propuštaju unovčiti na samom vrhuncu, nakon što se također sjajno predstavio u najblještavijem izlogu. Pelin na kraju, Ademi, kao oslonac momčadi i više od kapetana, odlazi usred polusezone. Ti potezi zorno ilustriraju kako je sklapanje takve vrste posla ponajprije stvar sposobnosti pojedinca. Vještina je to koja se rijetko sreće i dugo kuje, pri čemu ključnu ulogu, kao i drugdje, igraju razvijene veze i poznanstva. Nema takvih u Zagrebu baš na stotine, ni približno koliko grafita – Mamiću, lopove!

Zato se sad u prve redove turaju mesije bez ozbiljnije crtice u životopisu na tu temu pa, ovjenčani slavom klupske legende i osokoljeni podrškom još nesposobnijih im kolega, obećavaju brda i doline. Oni će, eto, još više poboljšati nogometnu školu svjetskoga glasa čim potjeraju „mamićevce“, koji su ju podigli i operativno vodili, izbrusivši brojne domaće dragulje, ali i strance pristigle na završnu doradu, poput Eduarda i Olma. Ne treba biti prorok da bi se uvidjelo kamo to vodi.

 

Hajduk prvak, uspon Lokomotive?

Znakovito je kako igrači, kao neposredni proizvođači, izgleda ne dijele oduševljenje „navijača“, medija i mesija glede promjena u upravljanju Dinamom, barem ako je suditi po odgovoru na povijesnu skupštinu na terenima u Šibeniku i Puli. Pomalo i domalo nezamislivo postaje moguće – da Hajduk već ove sezone postane prvakom. Ne zato što bi dostigao Dinamo, nego zato što bi Dinamo u demokratizaciji prestigao i samog „majstora s mora“. Visoka politika teško da bi zbog takva raspleta suzu pustila. Ona, naime, mora voditi brigu o široj slici, u koju se taj scenarij ublažavanja gadne frustracije na jugu u godini uoči super-izborne savršeno uklapa. No, usput se plaća ogromna cijena u vidu demontaže funkcionalnog sustava s možebitno dalekosežnim posljedicama.

I što, nakon svega, preostaje Zdravku M.? Budući da mu životne energije i znanja očito ne fali, možda da prokušanim modelom, kojim je na daljinu upravljao Dinamom, pokuša na zvjezdane tračnice postaviti Lokomotivu? Ta, koga bi iznenadilo ako bi joj u tom slučaju već za 3, a najviše 5 godina, narodni Dinamo i Hajduk gledali u leđa? Ali samo ako pokaže kako je nešto naučio na vlastitim greškama. Da bi se umilio onima koji ga čitavo vrijeme preziru i ruše, Zdravko M. se osobito angažirao pri vraćanju imena Dinamo, simbolički srušivši ostavštinu velikana Tuđmana. E, sad, kako je i ime Lokomotiva također ispalo iz komunističkog šinjela, i ono je odavno dozrjelo za promjenu u nešto primjerenije europskom duhu. Croatia, primjerice, ni danas ne zvuči loše.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?