Connect with us

Kolumne

Vraćaju li se hrvatski Srbi materi?

Published

on

Isječak/Portal Novosti

Jedna je mati – ona koja te rodila, hranila, podigla… Najčešće doista bude samo jedna. No, što ako ona koja te rodila i ona koja te hrani i podiže nisu iste? Koja je prava? E, upravo je takav slučaj u etničkih Srba, stotinama godina nastanjenih na hrvatskoj zemlji. Da stvar bude složenija, matere su im kroz noviju povijest bivale oštro suprotstavljene, do krvi zavađene, što u njima prirodno izaziva podvojenost. Srce im tuče za onu koja ih je rodila, dočim ih razum ipak vodi k onoj u čijem su krilu gnijezdo svili. U toj su dvojbi ostali raspolućeni. Najradije bi, razumljivo, da im se matere, ako ništa, barem ne svade. A za nju, nakon okončanja zadnjeg rata, i u tome je ključna dobrobit prijelomne VRO Oluje, razloga više nema. No, koplja se još uvijek lome oko prošlosti.

Istina

Kad o nečemu dogovora nema, suprotstavljene strane civilizirano rješenje nalaze pred nadležnim sudom. Tako su obje matere hrvatskih Srba, Hrvatska i Srbija, zatražile pravorijek Međunarodnog suda pravde sa sjedištem u Haagu međusobno se tužeći za genocid. Kako taj sud nije ovlašten suditi za bilo što drugo osim iznimno teško dokazivog genocida, rezultat tih tužbi je ostao naizgled neriješen – nitko nije osuđen. No, koliko god to ostavljalo dojam jalovosti i bespotrebnosti, u presudi je ipak ostala zapisana krovna povijesna istina koja nadilazi pojedinačne gorke ljudske sudbine. Nije to, doduše, konačna povijesna istina koja će uvijek ostati podložna reviziji povjesničara, no ipak je istina koju u bitnome realno više nije moguće izmijeniti. Međunarodni je arbitar u djelovanju JNA i srpskih snaga (postrojbi tzv. Srpske Republike Krajine) uočio obrazac zločina s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što opisom odgovara kolokvijalno široko korištenom izrazu „etničko čišćenje“. Dotle Srbija nije uspjela dokazati da je nešto slično planirano i organizirano provela i država Hrvatska tijekom Oluje, iako ju je za to optužila. Sud, doduše, utvrđuje i zločine s hrvatske strane, ali pritom naglašava kako se radi o pojedinačnim aktima pripadnika hrvatske vojske i policije, što se drastično razlikuje od karakterizacije udruženog srpskog vojnog pohoda.

No, Srbija tu istinu, unatoč tome što ju je utvrdio međunarodni pravni autoritet, ne prihvaća ni danas. Pod nepodnošljivim teretom vojnog poraza, kao utjehu i svojevrsno opravdanje, upornim ponavljanjem gura na međunarodnom sudu nedokazanu tezu da je Hrvatska počinila etničko čišćenje. Mada se neposredno nakon Oluje, prije nego što će srpska politika usvojiti tu nepomirljivu mirnodopsku doktrinu hladnoratovskog tipa, i tamo postavljalo tek jedno, jedino pitanje – tko je naredio evakuaciju? E, Hrvatska sigurno nije… Kao što nije ni u zapadnoj Slavoniji 3 mjeseca ranije.

Pobjednik

I dok se Srbija po običaju koprca u paučini laži spletenoj oko svog poraza, Hrvatsku mȍre druge brige. Lakše je, ma koliko to teško i krvavo bilo, pobjednikom postati nego pobjednikom ostati. Naznake toga vidjele su se netom pošto se zavijorila hrvatska trobojnica na kninskoj tvrđavi, a uočio ih je profesionalni vojnik od časti i formata, general Gotovina – put od pobjednika do razmažene dice, vandala i barbara plaćenih po ratnom plijenu pokazao se vrlo kratkim. K tome, neki, nažalost, nisu poslušali svoje vjerske poglavare, prakticirajući Hrvatima nesvojstvenu maksimu – tko se ne osveti, taj se ne posveti! No, unesrećujući druge, svoje nisu vratili.

I dok pobjednik može biti samo jedan, žrtve u svakom ratu, ni ovaj u tome nije iznimka, nisu samo na jednoj strani. Za njih ne vrijedi princip „ili-ili“, kao kad su pobjednik i pobijeđeni posrijedi, nego „i-i“. I dok su hrvatske žrtve utkane u veličanstvenu pobjedu i slobodu, one na drugoj strani ostale su protkane gorčinom poraza. A da takvo što nije lako podnijeti i živjeti, barem bi Hrvati morali razumjeti, jer nisu uvijek u povijesti bili pobjednici. I baš zato, koliko god kronološki, logički i razumski gledano, slijed –  skruši se, pokaj se i zatraži oprost – bilo prirodno očekivati od onoga koji je i prema nalazu međunarodnog pravnog autoriteta s nedjelima prvi započeo i organizirano ih činio, ostaje pitanje – što ako to izostane? Što je tada pobjedniku činiti, a da pobjednikom ostane? A što drugo nego da učini prvi korak? U suprotnom neminovno ostaje nepomiren sa sobom i na neki način poražen u miru. Svjestan je toga bio prvi poglavar hrvatske moderne države, Franjo Tuđman, kad je upravo na Hrvatima najbolnijem mjestu, u Vukovaru, poručio kako pobjednik koji ne zna praštati sije klice budućeg razdora. To nije bio nikakav promidžbeni trik, još manje prigodna slatkorječivost, nego izraz nataloženog životnog iskustva čovjeka, koji se još kao mladić našao na strani pobjednika koji nije znao praštati.

Upravo je to ono sjeme, zdravo sjeme, na kojem je nikla spremnost hrvatske Vlade da prizna i oda počast žrtvama hrvatskih Srba. Ne pripadnicima pobunjene vojske, nego onima koji nisu željeli biti evakuirani u Srbiju, nego su odlučili ostati na stoljećima svome, očito prihvativši ishod rata, koliko god im možda i ne bio mio. Napokon, ni to što je za kontekst njihova stradavanja nesumnjivo najzaslužnija Srbija ne može prikriti činjenicu da je u glavnini takvih slučajeva obarač oružja što prokleto brzo sudi pritisnula hrvatska ruka. Time se vojna pobjeda ne poriče niti posramljuje, nego ona nalazi dodatni smisao u sadnji blagotvornog mira među svim hrvatskim ljudima. Kako Hrvatima tako i Srbima!

Žrtve

I sa strane političkih predstavnika hrvatskih Srba učinjen je do jučer teško zamisliv korak naprijed. Nazočnost potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića na obilježavanju 25. godišnjice VRO Oluje jaka je politička poruka, čiji se doseg najsnažnije očituje u ocjenama iz Srbije kako je Milošević time pokazao da je politički Hrvat. Nije im po volji već i stoga što je odrastao u hrvatskom okruženju. Nije mu prednost ni što mu se otac kao aktivni sudionik Oluje odazvao na mobilizacijski poziv ne šmugnuvši iza brda gdje su mu živjeli rođaci i majka, a bome ni tamo daleko preko oceana. Pritom možda i nije bio toliko entuzijastičan koliko drugi, budući je strepio za majčin život. Pokazalo se s pravom, jer nju će mjesec dana poslije Oluje ubiti Hrvat koji se nije uspio othrvati porivu za osvetom. No, u nekim drugim očima i takav je Milošević četnik. A što time poručuju, doli – „svi su oni četnici“? Ne bi li upravo Hrvati trebali biti oprezniji s takvim poopćavanjem, poglavito jer su i sami bili, i još uvijek su, njihovim predmetom kad je jedan drugi rat posrijedi?

Miloševićevo svjedočenje o ubijenoj baki, kao i ono saborske zastupnice Anje Šimprage, koja nije odgojena kao neka urbana ljudskopravaška mahaluša, nego kao seoska žena, o traumatičnom iskustvu djevojčice u izbjegličkoj koloni, profesionalni lovci na četnike su shvatili kao poziv na svojevrsno nadgornjavanje – čije su žrtve veće. Tu su očekivano najglasniji oni koji se u ratu nisu odveć napatili, mentalni blizanci junačina koje su, primjerice u sigurnosti zadarskih kafića, onomad jurišale vratiti Vukovar, dok su se branitelji mrzli na Velebitu četiri zime i tri ljeta. Takvima su se u toj otužnoj raboti nažalost pridružili i neki koji su se iskazali u ratu, ali ne i u miru. Pa kažu – naše su žrtve veće! Jesu! Ali to ne znači da njihove ne postoje, još manje da bi ih trebalo omalovažavati i svaki spomen na njih poklapati našim žrtvama. Tako se, napose ako se odavanje počasti žrtvama još besramno upakira u izjednačavanje žrtve i agresora, hrvatske žrtve zapravo oskvrnjuju. Koristi ih se kao bojno oružje u miru, onako kako to čine, utapajući se u samoviktimizaciji, ratni gubitnici – matice Srba i Muslimana. Hrvatske žrtve u Domovinskom ratu su prije svega, a nije uvijek tako u povijesti bilo, ugrađene u hrvatsku slobodu kao pobjednici. I kad ju već nisu doživjele i u njoj ne mogu uživati, unatoč nenadoknadivim osobnim gubitcima njihovih najbližih, kroz tu ih prizmu i s tim prevladavajućim osjećajem treba držati u kolektivnom nacionalnom srcu i sjećanju. Priznanjem žrtava drugih sjećanje na njih ne će izblijedjeti. Ali zato trajni fokus na njihovu isključivo žrtvenu narav preživjele ostavlja zakopane u labirintima prošlosti, koči ih i odvraća od činjenja danas. A jedini način da ih se u mogućoj mjeri nadoknadi je da se čini više, a ne manje, u onome što bi sâmi u miru činili da su rat preživjeli.

Tko je danas politički Hrvat, a tko četnik?

Oni koji ne pokazuju razumijevanje za žrtve drugih toliko su zabrinuti za čistoću hrvatskog jezika da ne štede daha kako bi ih spriječili da govore u Saboru, jer se, eto, po njihovu stručnom sudu ne služe službenim jezikom Republike Hrvatske. Mada, ako ćemo baš inzistirati na jezičnom čistunstvu, po čemu se to bitno razlikuje, osim što zvuči više hrvatski, saborski jezik Anje Šimprage od onoga kojim su se koristili protjerani Hrvati iz istočnog Srijema, te mnogi Vukovarci u privremenom izbjeglištvu, da bi zbog toga bili dodatno traumatizirani doživjevši packe i od svojih? Kao da se čovjek prtljage kojom su ga životne okolnosti opteretile može riješiti tek tako na ho-ruk. Hoćemo li onda i kultnu „Kuću pored mora“ Arsena Dedića zbog spominjanja „novina s datumima jula“ ukloniti iz antologije hrvatskog pjesništva? Ili ćemo ju ipak radije prevesti na službeni jezik Republike Hrvatske?

Samo šteta je što takvo dirljivo čistunstvo ti zadihani, srčani Hrvati propuštaju pokazati i kad je javno zdravlje posrijedi. Tu se, štoviše, ne libe omalovažavati autoritet hrvatskih epidemiologa, pozivajući se na one s ne baš bajnim rezultatima u borbi protiv korona virusa, postignutima pod šifrom „švedski model“. K tome posredno, lošim primjerom, neposluhom i bahatim ponašanjem, ugrožavaju i turističku sezonu. To što ispravno vrednuju događaje između ’91 i ’95 ne može prikriti ono što čine i kako se ponašaju danas. Naime, za razliku od političkih predstavnika hrvatskih Srba, u njima se zapekao duh okorjelog protueuropejstva. Žestoko su se protivili pristupu Hrvatske Europskoj uniji, služeći u tome jednako vjerno i revno Ivi Josipoviću kako danas staju uz Milanovića u ratu protiv Stožera civilne zaštite. S druge strane, oni koje prokazuju četnicima ne samo što se nisu pridružili Josipoviću u podmukloj raboti rušenja pristupa Hrvatske Europskoj uniji, posredno i ostanka u „Regionu“, iako su za njega nesumnjivo pretežito glasovali, nego se ni sad ne pridružuju Milanoviću u podrivanju Stožera civilne zaštite u borbi protiv korona virusa, bez obzira što su ga glavninom poduprli izravno, a ne zaokružujući kojekakve trice i kučine. Ali zato su, za razliku od onih koji viču „drž’te četnika!“, a danas su veliki dušobrižnici BiH Hrvata, podržali saborsku deklaraciju o njihovu položaju. A ona nije ostala tek mrtvo slovo na papiru, nego, za razliku od simboličkih protokolarnih djela dužnosnika koji državne simbole i protokol preziru, čime se daju impresionirati oni kojima su pompa i galama ispred djela, nalazi posve konkretno utjelovljenje. Recimo, u izjednačavanju prava branitelja HVO-a s onima HV-a, potom u izdvajanju 40 milijuna kuna za mostarsku bolnicu prijeko joj potrebnih u jeku borbe protiv korone, ali i u prilično nestandardnom potezu omogućavanja nesmetanog ulaska u Hrvatsku samo hrvatskim državljanima iz koronom teško pogođene BiH, suprotno uvriježenom teritorijalnom principu. Bi li sve to učinila baš svaka hrvatska vlast?

No, neke sve to kao da ljuti. Štoviše, doimlju se žalosnijima i od Srba i Jugoslavena što Hrvatskoj ide dobro u europskim poslovima, u borbi protiv korona virusa, kao i što na tim zasadama izrasla turistička sezona nije za bacit’. Pa viču „drž’te četnika“, ciljajući pritom na političke predstavnike hrvatskih Srba koji podržavaju uspješnu politiku hrvatske matice. Razuman čovjek bi se zapitao – tko je onda tu politički Hrvat, a tko čini pravim četnicima po volji?

Hod po vodi

Ogorčeni protivnici povratka Hrvata tisućljetnom europskom domu, ujedno i protivnici povratka hrvatskih Srba svom višestoljetnom hrvatskom ognjištu, vode se, poput vođa krajinskih Srba ’95, beskompromisnom logikom – ili će biti sve po njihovom ili ne će biti nikako! Pa u istupima Borisa Miloševića, koji unatoč osobnoj tragediji naglašava žrtve Hrvata, ne uočavaju znak dobre volje. Nego ultimativno zahtijevaju od političkih predstavnika hrvatskih Srba da preko noći priznaju cjelovitu istinu Domovinskom ratu, od toga da je „Krajina“ bila zločinačka tvorevina, pa sve do toga da nije bilo etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj. Međutim, duboki se, emotivni rascjepi ne premošćuju čarobnim štapićem, nego korak po korak, kroz proces. Tu, osim Miloševićeve nazočnosti na obilježavanju Oluje, simboličko značenje nadilazi i Pupovčevo NE Ivici Dačiću, srpskom ministru vanjskih poslova, ali i Miloševićevu nasljedniku na čelu njegove partije, što ne može potamniti ni naknadno, Pupovcu svojstveno balansiranje između dvije matere. A da je proces uzeo maha, vidi se i u ponašanju onih, ne nužno Srba u Hrvatskoj, koji su domalo podržavali i medijski protežirali srpsku istinu o ratu, pa su tako Hrvatskoj vojsci još jučer prišivali zločin u Dvoru na Uni nad hendikepiranim osobama, a danas ipak više nisu tako sigurni tko je počinitelj. Na istom tragu, u javnom se prostoru više ne spominju ni Brijunski transkripti kao dokaz Tuđmanove namjere etničkog čišćenja Srba, što je lucidno demontirao Međunarodni sud pravde u Haagu. No, sve to teče presporo za nestrpljivce u čijem svijetu postoji samo crno i bijelo, kojima su drugi po volji samo ako misle i osjećaju navlas isto što i oni.

Oluja naših dana je bitka za ljude. U borbi protiv smanjenja broja ljudi, uslijed prirodnog pada i ne od jučer nepovoljnih migracijskih kretanja, nužno je, ne i dovoljno, uhvatiti korak s Europom. Pritom je razvoj gospodarstva ključna karika, budući hrvatski ljudi danas odlaze u zemlje s razvijenijim gospodarstvom, a ne one koje neki označuju moralno podobnima. U takvim okolnostima Hrvatska si ne može dopustiti luksuz odricati se hrvatskih ljudi, makar oni bili i etnički Srbi. Kao i u prošlosti, kako uostalom zorno svjedoče prezimena i brojnih današnjih uzornih Hrvata, Hrvatska populacijske gubitke ne će moći nadomjestiti pitajući doseljenike za ime i prezime, pogotovo ne onemogućavajući povratak onih čiji je tu višestoljetni dom. Naime, opustjela zemlja, poput kuće pored mora iz Arsenove pjesme, ne može biti od Boga blagoslovljena. I zato je krajnje vrijeme da se neki koji su ranih devedesetih bili na visini zadatka prestanu prenemagati i ponašati kao razmažena dica, vandali, barbari,… Jer u hrvatskom duhu nije iživljavanje nad slabijima, još manje njihovo demoniziranje. Ako su Hrvati nekad bili zlostavljani, ne će valjda zbog toga sad postati zlostavljači, kako se stječe dojam promatra li se te mlade ljude, koje je moguće nagovoriti da tuku Srbe u njihovu domu pred ženom i djecom i ističu degutantne transparente spram srpskih žena i djece. Netko ih je takvima odgojio, a netko i te čine minorizira i opravdava.

Hoće li Hrvati i za predstojeći veliki blagdan po navadi vidjeti u Njegovoj Majci tek čudotvornu prikazu, koja istom metodologijom kao „čudotvorci“ koji zakupljuju noćne termine televizijskih programa kako bi liječili pogledom, kartama, viskom, rješava sve njihove probleme? Ili će zrelo, suvereno i pobjednički učiniti prvi korak prema bližnjemu, makar to bio i onaj čiju ispriku za ožiljke koje im je na duši i tijelu ostavio uzalud dulje vrijeme očekuju? Odvaže li se, neka ne ustuknu, imajući u vidu kako i hod po vodi počinje prvim korakom.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari