Pratite nas

Kultura

VRATI MI SE, SINE!

Objavljeno

na

Ne znam je li bilo u snu il’ na javi;
Suze su mi licem I ne htijuć tekle,
Misli na Nju kao mač su dušu sjekle
I biće mi cijelo treslo se u stravi.

 

Nemoćan sam gled’o u stoljeća prošla
I trnovu krunu na Njezinoj glavi,
Moslio o Njenoj nekadašnjoj slavi…
Negda tako moćna,na što mi je došla?

Krivio sam sebe I preda mnom druge,
Razmišljao,što bih učiniti mog’o?
Krivio sam povijest za propusta mnogo,
Za godine ropstva zlokobne I duge.

Odjednom,na čelo spusti mi se ruka
I pojava Njena preda mnom se stvori;
U ruci Joj srce u plamenu gori,
Trobojni Joj pojas svijen oko struka.

Zaprepašten ostah,kao nijemi kamen,
Ne znajući što se zbiva oko mene.
Zanijela me slika te prelijepe žene,
Zbunilo me srce ovito u plamen.

Pružila je ruke,da me na grud svine,
Darujuć mi srce da u njemu gorim
I čekala nije,da išta prozborim,
Šaptala je istom:’’Vrati mi se,sine!’’

Vrati mi se brzo,vrati se što prije,
Ne vrludaj stazom,koja nema cilja,
Vrati se u cvijeće,u poljane smilja,
Gdje u mome srcu tvoje srce bije.

Ostao si skršen u neznanu kraju,
Nemoćan k’o ptica podrezanih krila,
Ali ja sam za te u svom njedru svila
Toplo gnijezdo,što ga samo majke daju.

Vrati mi se danas,nemoj čekat sutra,
Tajnovitim krilim nečujno se spusti
Nad gudure snene,kad ih oblak gusti
Uspavane skriva u tišini jutra.

Vrati mi se,sine,iz svijeta daleka
U perivoj cvijeća,koji za te cvijeta
U najljepšem vrtu ovoga planeta,
Gdje te ljubav moja razdragano čeka,

Gdje trobojni barjak ponosno se vije,
Gdje okrutna prošlost u zaborav pada,
Gdje se ljubav budi uzdignutih nada,
Gdje u mome srcu tvoje srce bije.

Stoljeća su prošla preko mojih leđa,
Stezali se lanci oko mojih ruku,
Al’ se još I danas uzaludno vuku
Krvožedni vuci oko mojih međa.

Ja ostadoh gorda,stasita I vitka,
Čista kao suza na nevinu oku
I onda,kad sablja na krvničkom boku
Prijetila je strepnjom krvava I britka.

Vrati mi se ,sine,iz daleka svijeta,
Uzmi ovo srce,ovito u plamen,
Brani ovu grudu,ljubi svaki kamen
U najljepšem vrtu ovoga planeta.

Skupa ćemo patit,ako patit treba,
Skupa ćemo sadit perivoje sreće
I ništa nas više razdvojiti ne će
Dokle sunce sije sa hrvatskog neba.

Ne znam je li bilo u snu il’ na javi
Kada me je zvala ta prelijepa žena,
Ta Hrvatska moja,krvlju oblivena
I biće mi cijelo treslo se u stravi…

I tad Joj se zakleh na grob svojih pređa,
Da,dok srce živo u grud’ma mi bije,
Ljubit ću je žarče nego ikad prije
I čuvarom biti Njenih svetih međa.

Žarko Dugandžić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

Objavljeno

na

Objavio

Od kamena nije srce moje,
pa da bude svaki dan mi isti.
Danas vijem tri najdraže boje,
mog’ naroda, sveti barjak čisti!

Crven’ bijele i boje je plave,
odkad nas je i njega je bilo,
to je barjak ponosa i slave,
pod kojim se pjevalo i mrilo.

Vijem, dižem, do neba ga plava
….da heroji iz raja ga vide,
u njemu je junaštva im slava,
jadni, Jude koji ga se stide.

Da ga vide jer su pod njim pali,
da zalud im nije bilo mrijeti,
svojom žrtvom oni su ga tkali,
nek’ vijori za njih barjak sveti.

Podižem ga za sve one ljude,
što živote ne žališe svoje,
nek’ se vije na ponos nam bude,
a dušmani neka ga se boje.

Tri najljepše boje njega diče,
crvena je, k’o krv što se za njeg’ proli,
bijela, plavoj priljubi se viče,
to je barjak što se srcem voli.

Od davnina to je stijeg hrvata,
bijel’ i crven’ polja, grb mu krase
podižem ga za sve žrtve rata,
a najviše za VUKOVAR, zna se!

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari