Pratite nas

Priče

Vratimo rođendan malom Isusu

Objavljeno

na

Jeste li čuli za priču o jednom dječačiću koji je u punini dječije radosti isčekivao svoj rođendan? Radovao se mnogim uzvanicima, naravno da se radovao i poklonima koji uz to idu. Sve je bilo bezprijekorno isplanirano, svi se uzvanici skupa pojaviše sa vrijednim poklonima. Ti mnogi gosti, na zaprepaštenje slavljenika, stadoše se međusobno grliti, jedni drugima čestitaju dječakov rođendan. Gle čuda, i poklone međusobno razdjeljuju, i sve to pred očima dječačića kojeg uopće ne primjećuju!!

Mnogi će od vas kazati da ovakva priča ne postoji i da ovakav komentar nadilazi svaki sadizam i bezosjećajnost. Ali na žalost nije tako, to je naša stvarnost, to isto činimo malom Isusu za svaki Božić. Ako smo već sa čudnim običajima, raskošnim trpezama i skupim međusobnim poklonima izmjenili smisao Božića, onda nije niti čudo što često znamo reći kako Božić više nije onakav kakav je bio nekad. Obično za to krivimo vrijeme u kojem živimo, krivimo i ljude koji nas okružuju, ali nikada baš nikada ne tražimo problem u samim sebi.

Ako napokon progledamo i ako se napokon oslobodimo tih nametnutih običajnih okova; mogla bi nam se pružiti prilika da ovaj Božić opet doživimo kao nekada!

Nemojmo dozvoliti da i ovaj Božić jedan Dječačić na svoj rođendan, tamo negdje u kutu bude usamljen i zatrpan praznim paketima i omotima od silnih darova koji uopće nisu namijenjeni njemu. Da li ćemo se napokon zapitati; kakvi smo to mi ljudi, čiji rođendan proslavljamo, koga trebamo darivati, – je li pošteno da pred njim otvaramo poklone koji uopće nisu namijenjeni njemu?

Pitate se otkud mi ideja za ovakvu temu i zašto želim kritizirati običaje koje su naslijedile mnoge generacije prije mene? O svemu ovome nisam niti ja prije razmišljao dok se nije pojavila jedna međugorska Poruka, koja je upućena preko Vidjelice Marije Pavlović – Luneti. U njoj Gospa poziva vjernike da svaka obitelj na Božić pored jaslica ostavi onoliko cvjetova koliko imamo svojih članova obitelji.

Poruka, 20. prosinac 1984;

“Draga djeco! Danas vas pozivam da nešto stvarno učinite za Isusa Krista. Želim da svaka obitelj župe donese, kao znak predanja Isusu, po jedan cvijet do dana radosti. Želim da svaki član obitelji ima po jedan cvijet kraj jaslica da Isus može doći i vidjeti vaše predanje njemu! Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!”

Postoji zapisano svjedočenje kako su neki župljani tih pred Božićnih dana doslovno prihvatili Gospinu poruku i dali se u potragu za cvijećem. U to vrijeme nije bilo cvjećarnica u Međugorju, no oni su se ipak dosjetili i donijeli određen broj cvjetova:
“U to vrijeme nije bilo nimalo lako naći cvijet – riječ je o prosincu – a u Međugorju nije bilo nijedne cvjećarnice. Pronašli smo neke cvjetiće u lončanicama koje smo sklonile da ne promrznu, a nešto smo pronašli i na brdu. Nije bilo tako bogato kao u proljeće. Cvjetove smo donijeli u crkvu i stavili pokraj jaslica. Marija nam je rekla da je Gospa zbog toga čina bila tako radosna i da su je rijetko vidjeli takvu kao na taj Božić.”

Gospa je tih dana u svojoj Božićnoj radosti uputila još jednu Poruku:
“Želim da budete cvijet koji će cvjetati na Božić za Isusa. i cvijet koji neće prestati cvjetati kad završi Božić. Želim da vaša srca budu pastiri Isusu!”

Poštovatelji međugorskih Poruka složit će se kako ove Poruke u svojoj jednostavnosti kriju velike odgovore na pitanja koja se nikada nismo sjetili postaviti sami sebi! Svi smo mi pozvani na rođendan malom Isusu. On od nas ne traži mnogo, biti će mu dovoljan jedan mali cvijet i naše otvoreno srce, srce u koje će On posaditi sjeme mira i ljubavi.

Krešo Vujević/Ljubuški.info
[ad id=”53637″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Prelijepa priča snimljena 1970 godine na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Tko ne zna šta je kamen i kako je živjeti na ovom kamenu, teško mu je shvatiti ove ljude i ovaj kraj…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari