Pratite nas

Priče

Vratimo rođendan malom Isusu

Objavljeno

na

Jeste li čuli za priču o jednom dječačiću koji je u punini dječije radosti isčekivao svoj rođendan? Radovao se mnogim uzvanicima, naravno da se radovao i poklonima koji uz to idu. Sve je bilo bezprijekorno isplanirano, svi se uzvanici skupa pojaviše sa vrijednim poklonima. Ti mnogi gosti, na zaprepaštenje slavljenika, stadoše se međusobno grliti, jedni drugima čestitaju dječakov rođendan. Gle čuda, i poklone međusobno razdjeljuju, i sve to pred očima dječačića kojeg uopće ne primjećuju!!

Mnogi će od vas kazati da ovakva priča ne postoji i da ovakav komentar nadilazi svaki sadizam i bezosjećajnost. Ali na žalost nije tako, to je naša stvarnost, to isto činimo malom Isusu za svaki Božić. Ako smo već sa čudnim običajima, raskošnim trpezama i skupim međusobnim poklonima izmjenili smisao Božića, onda nije niti čudo što često znamo reći kako Božić više nije onakav kakav je bio nekad. Obično za to krivimo vrijeme u kojem živimo, krivimo i ljude koji nas okružuju, ali nikada baš nikada ne tražimo problem u samim sebi.

Ako napokon progledamo i ako se napokon oslobodimo tih nametnutih običajnih okova; mogla bi nam se pružiti prilika da ovaj Božić opet doživimo kao nekada!

Nemojmo dozvoliti da i ovaj Božić jedan Dječačić na svoj rođendan, tamo negdje u kutu bude usamljen i zatrpan praznim paketima i omotima od silnih darova koji uopće nisu namijenjeni njemu. Da li ćemo se napokon zapitati; kakvi smo to mi ljudi, čiji rođendan proslavljamo, koga trebamo darivati, – je li pošteno da pred njim otvaramo poklone koji uopće nisu namijenjeni njemu?

Pitate se otkud mi ideja za ovakvu temu i zašto želim kritizirati običaje koje su naslijedile mnoge generacije prije mene? O svemu ovome nisam niti ja prije razmišljao dok se nije pojavila jedna međugorska Poruka, koja je upućena preko Vidjelice Marije Pavlović – Luneti. U njoj Gospa poziva vjernike da svaka obitelj na Božić pored jaslica ostavi onoliko cvjetova koliko imamo svojih članova obitelji.

Poruka, 20. prosinac 1984;

“Draga djeco! Danas vas pozivam da nešto stvarno učinite za Isusa Krista. Želim da svaka obitelj župe donese, kao znak predanja Isusu, po jedan cvijet do dana radosti. Želim da svaki član obitelji ima po jedan cvijet kraj jaslica da Isus može doći i vidjeti vaše predanje njemu! Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!”

Postoji zapisano svjedočenje kako su neki župljani tih pred Božićnih dana doslovno prihvatili Gospinu poruku i dali se u potragu za cvijećem. U to vrijeme nije bilo cvjećarnica u Međugorju, no oni su se ipak dosjetili i donijeli određen broj cvjetova:
“U to vrijeme nije bilo nimalo lako naći cvijet – riječ je o prosincu – a u Međugorju nije bilo nijedne cvjećarnice. Pronašli smo neke cvjetiće u lončanicama koje smo sklonile da ne promrznu, a nešto smo pronašli i na brdu. Nije bilo tako bogato kao u proljeće. Cvjetove smo donijeli u crkvu i stavili pokraj jaslica. Marija nam je rekla da je Gospa zbog toga čina bila tako radosna i da su je rijetko vidjeli takvu kao na taj Božić.”

Gospa je tih dana u svojoj Božićnoj radosti uputila još jednu Poruku:
“Želim da budete cvijet koji će cvjetati na Božić za Isusa. i cvijet koji neće prestati cvjetati kad završi Božić. Želim da vaša srca budu pastiri Isusu!”

Poštovatelji međugorskih Poruka složit će se kako ove Poruke u svojoj jednostavnosti kriju velike odgovore na pitanja koja se nikada nismo sjetili postaviti sami sebi! Svi smo mi pozvani na rođendan malom Isusu. On od nas ne traži mnogo, biti će mu dovoljan jedan mali cvijet i naše otvoreno srce, srce u koje će On posaditi sjeme mira i ljubavi.

Krešo Vujević/Ljubuški.info
[ad id=”53637″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Tužna Božićna priča o Anti iz Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

“Evo vam jedne božićne priče od danas… Zapravo bih najradije vrištala od nemoći i nemoćnog jada. Možda bi taj vrisak netko čuo”, podijelila je svoju priču vukovarska ratna sestra, Slavica Marić ne nadajući se da će se za njezinu priču o Anti iz Vukovara itekako čuti.

“Danas prije podne, šetam pješice od KBC Rebro prema udaljenom parkingu nasuprot Maksimira, gdje sam ostavila auto..

Ispred mene, polako, šepajući, ide čovjek mojih godina i razgovara telefonom..pažljivo ga obilazim i usput čujem razgovor:
“Nemoj plakati, bit će sve dobro. Pustili su me danas iz bolnice, iako su trebali u petak, ali su odlučili zadržati me i preko Božića..Odredili su mi 10 kemoterapija..Evo, sad idem prema tramvaju pa ću na autobus i dolazim kući u Vukovar…molim te, nemoj plakati, znaš da ta tvoja štitnjača ne podnosi stres… Sad me ne boli, dobio sam lijekove, ne znam kako će biti kad popuste. U svakom slučaju, dolazim kući i onda će već nekako biti! Ne plači, molim te, teško mi je slušati te..”

Zastanem, ne mogu proći. Ne mogu otići i praviti se da nisam čula: “Oprostite, mogu li vam pomoći? Mogu li vas odvesti, vidim da vas boli….”

“Hvala vam, ne treba, polako ću do tramvaja…” odgovara ponosni čovjek, neugodno mu je. Nastavi razgovarati sa ženom. Ja polako idem pored njega, kao da ništa nije rekao..On umorno i pod teškim stresom, uplašen, tješi svoju ženu da će sve biti dobro, da ne plače, ponavlja to opet i opet..

Stigli smo do parkinga, lagano ga uhvatim za lakat i skrenem prema automobilu. Zbunjeno me pogleda, ali ide poslušno, bez riječi..Pomaže mi isparkirati auto stješnjen da on ni ne može ući u auto..BAcim torbu na zadnje sjedalo i otvorim mu vrata: “Udjite, odvest ću vas!” Pokušavam veselo dati mu nadu u bolje…

“Je li vam usput?!” s brigom u glasu pita. “Uopće nije važno! Ja sam Slavica! ” Pružam mu ruku. “Ja sam Ante, drago mi je, niste trebali…”

Započinjemo razgovor, pitam ga za prezime…Kad mi je rekao, šok me pritisne na sjedalo…Ja znam to prezime…ta je obitelj izgubila mnogo članova u Vukovaru, za neke i danas ne znaju gdje im je grob..Dva su mu brata našli, stariji nije htio s Antom u proboj iz opkoljenog Vukovara, odlučio je ostati radi mladjeg brata, da ga sačuva…Našli su ih poslije par dana u podrumu na Gjergaju..Mati mu nikad nisu našli..priča mi svoju tugu..
I sad mu moram reći, da ga znam, da se mi poznajemo, da sam ja vodila svu skrb za branitelje Vukovara, konvoj za ranjenike i sve razmjene zarobljenika i da sam mu “ratna sestra”…

I …otvori se duša… izašao je u proboju, nikada nije zatražio status branitelja, radi već 25 godina za firmu koja sada ne isplaćuje plaće…Ide kući, u Vukovar, ima kćer od 13 godina, obitelj nije imala što jesti za Božić…On sada ide na autobus, ali nije siguran da će ga primiti u autobus….

“Zašto, kako?” Ne razumijem zašto ne bi mogao ući u autobus…

“Nemam dovoljno da platim kartu. Neće me primiti sigurno.” Tiho kaže…”Ali, zamolit ću ga, ako dodje neka kontrola preuzet ću krivicu na sebe”…”

Ovo je trenutak kada bih mogla početi urlati od bola, vrištati, psovati, kleti, bjesniti, proklinjati…vrištati da me samo nebo čuje..na sve one koji su odgovorni, koji su krivi, koji su lopovi i pljačkaši ove zemlje, koji ne poštuju nikoga i ništa, zbog ljudi za koje nema mjesta u ovoj zemlji, koji su osudjeni na propast ili odlazak, bijeg odavde, ponovo kao i 91. s malo stvari u ruci…ili ostanak ovdje i tiho umiranje…
Ante ne osudjuje nikoga, kaže da misli kako su nas namjerno zavadili, zna da ni u Srbiji nije bolja situacija za život..

Dobio je geler u kralježnicu, ali je operacija dobro prošla…Nikada nije zatražio naknadu za ranjavanje…Ma, nije to ništa bilo!” Pravda se.. Brzo sam nakon operacije se vratio na ratište..

Ali…na tom mjestu danas ima karcinom, koji je zahvatio već nekoliko kralježaka, boli ga i zato šepa…Ne smije ženi ni priznati..ona se i tako već previše brine…
Otišao bi i on van, iako je uvijek bio za Hrvatsku, samo da je zdrav.
Ne da mi da ga dovezem pred Autobusni kolodvor, već samo do prilazne ceste “da mi bude lakše izaći”…a on će se već snaći…

Molim ga da pričeka, petljam po torbi, svi smo sirotinja..Srećom, imam sa sobom zadnjih 200 kuna, do zadnje plaće prije mog odlaska van iz zemlje….Pomažem mu da izađe iz auta i grlim ga, guram mu u drhtavu ruku novčanicu i ne dopuštam da se buni..”Kako ću ti se ikad zahvaliti!” zbunjeno me pita..

“Samo ti ozdravi, to je najvažnije!” grlim ga…”I molim te, podnesi te papire za status branitelja, molim te! TO moraš riješiti!”

Šepajući ide polako prema zgradi Autobusnog kolodvora i traži me pogledom, smiješi se i široko mi maše rukom…

Ne morate ići u crkvu, ne morate biti ni vjernik, da biste razumjeli da Bog uvijek pošalje Anđela da pruži ruku i pomogne, makar samo i sitnicom..

I zapamtite samo jedno: Kada ste vi taj Anđeo, a to ćete sigurno prepoznati, nemojte se oglušiti, nemojte produžiti, zastanite i učinite koliko možete.
Ponekad i samo lijepa riječ i topli bratski zagrljaj daju čovjeku nadu i podstrek da se počne boriti.
Boriti ponovo, za sebe, za svoje zdravlje, za svoju obitelj, za svoju domovinu…Vraćate mu nadu u ljude i u život.

Sada ja molim, ovdje, one koji mogu pomoći, kao i vukovarske branitelje, da mi se jave i da pomognu…Ovoj obitelji treba pomoć, a ovom čovjeku treba pomoć oko papira i statusa branitelja.

Sad vas ja molim, budite Anđeli i javite se, pomozite Anti”, napisala je Slavica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari