Pratite nas

Priče

Vratimo rođendan malom Isusu

Objavljeno

na

Jeste li čuli za priču o jednom dječačiću koji je u punini dječije radosti isčekivao svoj rođendan? Radovao se mnogim uzvanicima, naravno da se radovao i poklonima koji uz to idu. Sve je bilo bezprijekorno isplanirano, svi se uzvanici skupa pojaviše sa vrijednim poklonima. Ti mnogi gosti, na zaprepaštenje slavljenika, stadoše se međusobno grliti, jedni drugima čestitaju dječakov rođendan. Gle čuda, i poklone međusobno razdjeljuju, i sve to pred očima dječačića kojeg uopće ne primjećuju!!

Mnogi će od vas kazati da ovakva priča ne postoji i da ovakav komentar nadilazi svaki sadizam i bezosjećajnost. Ali na žalost nije tako, to je naša stvarnost, to isto činimo malom Isusu za svaki Božić. Ako smo već sa čudnim običajima, raskošnim trpezama i skupim međusobnim poklonima izmjenili smisao Božića, onda nije niti čudo što često znamo reći kako Božić više nije onakav kakav je bio nekad. Obično za to krivimo vrijeme u kojem živimo, krivimo i ljude koji nas okružuju, ali nikada baš nikada ne tražimo problem u samim sebi.

Ako napokon progledamo i ako se napokon oslobodimo tih nametnutih običajnih okova; mogla bi nam se pružiti prilika da ovaj Božić opet doživimo kao nekada!

Nemojmo dozvoliti da i ovaj Božić jedan Dječačić na svoj rođendan, tamo negdje u kutu bude usamljen i zatrpan praznim paketima i omotima od silnih darova koji uopće nisu namijenjeni njemu. Da li ćemo se napokon zapitati; kakvi smo to mi ljudi, čiji rođendan proslavljamo, koga trebamo darivati, – je li pošteno da pred njim otvaramo poklone koji uopće nisu namijenjeni njemu?

Pitate se otkud mi ideja za ovakvu temu i zašto želim kritizirati običaje koje su naslijedile mnoge generacije prije mene? O svemu ovome nisam niti ja prije razmišljao dok se nije pojavila jedna međugorska Poruka, koja je upućena preko Vidjelice Marije Pavlović – Luneti. U njoj Gospa poziva vjernike da svaka obitelj na Božić pored jaslica ostavi onoliko cvjetova koliko imamo svojih članova obitelji.

Poruka, 20. prosinac 1984;

“Draga djeco! Danas vas pozivam da nešto stvarno učinite za Isusa Krista. Želim da svaka obitelj župe donese, kao znak predanja Isusu, po jedan cvijet do dana radosti. Želim da svaki član obitelji ima po jedan cvijet kraj jaslica da Isus može doći i vidjeti vaše predanje njemu! Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!”

Postoji zapisano svjedočenje kako su neki župljani tih pred Božićnih dana doslovno prihvatili Gospinu poruku i dali se u potragu za cvijećem. U to vrijeme nije bilo cvjećarnica u Međugorju, no oni su se ipak dosjetili i donijeli određen broj cvjetova:
“U to vrijeme nije bilo nimalo lako naći cvijet – riječ je o prosincu – a u Međugorju nije bilo nijedne cvjećarnice. Pronašli smo neke cvjetiće u lončanicama koje smo sklonile da ne promrznu, a nešto smo pronašli i na brdu. Nije bilo tako bogato kao u proljeće. Cvjetove smo donijeli u crkvu i stavili pokraj jaslica. Marija nam je rekla da je Gospa zbog toga čina bila tako radosna i da su je rijetko vidjeli takvu kao na taj Božić.”

Gospa je tih dana u svojoj Božićnoj radosti uputila još jednu Poruku:
“Želim da budete cvijet koji će cvjetati na Božić za Isusa. i cvijet koji neće prestati cvjetati kad završi Božić. Želim da vaša srca budu pastiri Isusu!”

Poštovatelji međugorskih Poruka složit će se kako ove Poruke u svojoj jednostavnosti kriju velike odgovore na pitanja koja se nikada nismo sjetili postaviti sami sebi! Svi smo mi pozvani na rođendan malom Isusu. On od nas ne traži mnogo, biti će mu dovoljan jedan mali cvijet i naše otvoreno srce, srce u koje će On posaditi sjeme mira i ljubavi.

Krešo Vujević/Ljubuški.info
[ad id=”53637″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

CRTICA O SVJEŽEM PUREĆEM BATKU

Objavljeno

na

Objavio

Eh, da… Nije lahko prehraniti obitelj tko je ima, a novaca je sve manje ili ga nema! ..ba ga led, ali tako je to.

Istom, treba biti dobro obaviješten, npr. kad su kakve akcije po trgovačkim centrima, odnosno, zaboravimo tada na knjigu, našu voljenu drugu, pa prikupljajmo promičbene materijale koje nam teklići donose skoro već na vrata. Zatim strpati stočku u žep i trkom na rasprodaju u prvi velecentar.
Nalazim se između Kauflanda i Lidla pa imam dobar i nedvojben izbor za kupnju, ali dvojbene prihode što baš i nije tako dobro. Bogu hvala, snalazimo se, ne krademo, ne pljačkamo banke i mjenjačnice, ne prevrćemo po smećnjacima, ali ono malo kunica ozbiljno, pale i odgovorno prevrćemo prije nego ih potrošimo na koještarije. U prvome redu treba se prehraniti, napuniti želudac. A knjige, časopisi, kazalište, koncerti, izložbe, nogometne utakmice, pijača na Korzu i druge bezpotrebene koještarije. Dakle, guzice moramo nafilati i basta!

Gospoja neki dan upitno pogledava u vrećicu s mladim krumpirom koji sam donio iz Kauflanda; da odakle sada mladi krumpir? ..ba ga led, valjda iz Vijetnama ili Tajlanda, a možda iz goleme Kine… nigdje ne piše. A valjalo bi ono malo zemljice s gomoljasta ploda forenzički obraditi pa bi bilo jasnije da nije riječ o npr. ličkome krumpiru.

Hm… nemojte se praviti pametni i brbljati da i vi ne kupujete isto što i ja – od krumpira voća, povrća i mesa do vinčine i pivčine, a najčešće ne razmišljamo odakle što dolazi. Ako vas mesari uvjeravaju da je sve ono silno meso domaći proizvod, onda znajte da vam lažu. Kadikad kupujem pakirano mljeveno meso ili odrezke, pa doma buljim u onu sitnu deklaracijsku karticu i saznajem da je meso iz Španjolske, a dagnje, npr. iz Poljske. ..ba ga led, zar ovdje nitko više ništa ne proizvodi, ne uzgaja i ne nudi na tržištu?

I tako prekjučer prošećem do Lidla po dvije dvolitre piva (ne ću reći koje!) i naletim na prekrasne komade purećih bataka po cijeni da padneš u nesvijest 13,73 kuna/kg izaberem jedan malo teži batak koji me je radoznalo gledao preko izložbenog stakla i ja ga nježno uzmem i ponesem doma zajedno s pivom i nekoliko voćnih jogurta za gospoju. doma metnem džozluike na nos i zabuljim se radoznalo u onu sitnu deklaracijsku karticu pod predpostavkom da je taj batak do nedavno nosio golema zagorskog purana kojega od milja zovem T. Rex, ali (eto ga na!) ovaja batak nikada nije gazio zagorsku zemlju, nego mađarsku!

E, ..eba ga led, mađaronska noga ušla je u moju kuhinju za termičku obradu spremna! Mislim, dakle, jesam uvjeren da će se fino složiti s onim mladim krumpirom nepoznata podrijetla i salaticom zelenom koje vjerojatno ima iza sebe zrakoplovno iskustvo – međukontinentalno.

Ma u slast nama i svima vama, drage moje i poštovani moji, poslije ćemo i nazdraviti. Nazdravit ćemo i ovoj “vladi” koja nije ništa bolja od one predhodne, navodno “slučajne vlade” (klaun Zoka); jedna i druga uporno se trude da naše poljodjelstvo te uzgoj peradi i stoke doslovno propada uza nevjerojatnu zabranu izvoza u zemlje EU! A tko je ono ministar poljoprivrede, niti glasa od njega…? ..ba ga led! Izdržat ćemo, ne ćemo posustati, samo da znate!

Što Bog da i sreća junačka!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

USKRSNA PRIČA: CRNA OGRLICA

Objavljeno

na

Objavio

Kiša je cijeli dan padala kao iz kabla, a vlasnik stada, stari Ive, nije htio ovce izlagati ogromnim vodenim kapima. Ovce su žalosno gledale jedna drugu potpuno svjesne da neće ići na polje te da će ovog dana izostati slasni travnati zalogaj. Samo Garu toga dana brige o hrani nisu mučile. Zgrčena je ležala u kutu štale i molećivo dizala glavu kao da veli:  Molim te, Bože moj, pomozi mi da se već jednom ojanjim.

Trebalo joj je to biti prvo janje, pa bez ikakvog iskustva Gara je grčevitim bolovima gurala ne bi li malo janjašce što prije izašlo. Iako u velikim mukama prisjećala se  svoje mladosti. I ona je bila prvo janje svojoj majci. Sjećala se kako ju je mama, sada već pokojna Žuna, lizala i skidala joj sloj s kojim je došla na svijet. Osjećala je tu veliku ljubav i iščekivala sretan trenutak kada će njezino mlado ugledati svjetlo dana. A ona je gledajući svojim malim očicama najprije upoznala hercegovačka polja. Pogled joj se zaustavio na nečemu malom, zelenom. Sve su ju ovce jele. Kasnije kušajući tu tvar shvatila da je sočna i vrlo ukusna. Družila se Gara od tada do danas s milijunima komadića te tvari. Saznala je da ju ljudi zovu trava. No, prije nego što će isprobati  svoju prvu travku Gara je preživjela na majčinom mlijeku. Njena joj je majka, uz pomoć bića koje ide na dvije noge, omogućila da se hrani mlijekom, ali je prije toga dvonogo stvorenje diralo mamino vime i omogućilo maloj Gari pristup slasnim obrocima – majčinom mlijeku. Bilo joj je tada jako interesantno to biće što ide na dvije noge. Sjećala se Gara da je i sama pokušavala hodati na zadnjim a prednje noge držati u zraku. No, bezuspješno. Shvatila je da je dvonogi neka druga vrsta živog stvorenja. Ono je bilo jako dosadno. Sjećala se Gara da je u prvim danima njezinog života „buljilo“, pipkalo, čudilo se… Bio je to čovjek. Njezin gazda. Stari Ive. Kasnije je shvatila da je Ive sve to radio zbog nje i  svih ovaca u stadu. Brinuo se za štalu. Da bude čista i prozračna. Zimi je pazio da suha trava bude dovoljna zamjena sočnoj . Donosio je vodu, kukuruz. Pazio na nju kada je bila bolesna.

Nikada ne može zaboraviti kako ju je samo hranio mlijekom iz male bočice kada joj se majka razboljela.

–    I jutros me je nešto čudno gledao. Sigurno je osjećao da sam steona, razmišljala je Gara. U tom trenutku nešto je jako „žecnu“ u trbuhu. Iako je osjećala da se nešto miče i jako udara, bojala se da neće izgubiti svoje prvo janje.

Iako je njen dragi bio istovremeno i dragi drugih 300 ovaca, Gara je osjećala njegovu privrženost. Cijelo je vrijeme stojao u blizini i gledao što se s njom događa . Crni je bio glavni frajer u stadu. Bila su tu još petorica kolega, koji su imali zadatak biti očevima malim janjićima. No, sve su ovce poželjele biti „male od Crnog“. Bio je poseban ovan. Nije mario za ovčijim pogledima. Bio je nekako neizainteresiran. Znao  je da „žene“ ponekad glume da ne vole odlučne, ponosne i prkosne. Iako nije bio neke „prevesele“ naravi morao je glumiti, jer je shvatio da je to dobitna kombinacija. I nije bio u krivu.

Kao da su kišne kapi dosegle vrhunac silaska s nebesa u trenutku kada je Gara osjetila da nešto izlazi iz nje. „O,mislila je, sada će me manje boljeti.“ Mislila je da će zapljusnuti val olakšanja. No, i dalje su nasrtaji udaraca u trbuhu bili nesnošljivi, iako je krajičkom oka primijetila da je na svijet donijela predivno bijelo janje s crnim ovratnikom. Izgledalo je kao da mu je netko ogrlicu za vrat svezao. „Oh, lijepo moje malo janje. Kako je samo lijepo!“, pomislila je. U trenutku najljepših osjećaja bolovi u trbuhu postajali su jači i prijetili da će ju ubiti. Ponovno je legla. Osjetila je da opet nešto izlazi iz nje. U prvom trenutku je osjetila veliko olakšanje, jer je ugledala još „jedno zlato mamino“.

Na svijet je donijela najljepše blizance, kakve su ostale ovce samo mogle sanjati. Bili su od prve minute svojega života ukrašeni predivnom crnom ogrlicom. Bili su isti. Nije bilo gotovo nikakve razlike među njima. Jedina razlika bila je u spolu. Jedno je bilo –  muško, a drugo – žensko.„To samo Crni može uraditi“, pomislila je Gara. Njih dvoje, oboje crni kao gar, a janjići bijeli kao snijeg, i da nije bilo te crne ogrlice, doista bi se moglo zapitati –  čiji su uopće? U tom trenutku osjetila je još jednu jaku bol. Jako se uplašila ugledavši ogromnu količinu krvi koja je izlazila iz njenog tijela.

Ubrzo je ostala bez svijesti. Dok je stari Ive stigao, već se bila preselila u „carstvo snova“.

Kad je stigao, gazda stada gledao je Garu. Svašta je vidio u ovih svojih sedamdeset godina, ali ovakvu sudbinu još nikada. Pomislio je: „ Teška je sudbina majki. Muče se s muževima, potom nose svoje mladunce, a pritom i ne osjete sreću majčinstva“. Sjetio se svoje stare Mare. „Djecu je othranila, često i bolesna bila, a, eno je, i dalje je  vesela, sretna i mila“. U glavi mu je sinula ideja: „Uzet ću janjad. Odnijeti ih kući. Uzet ću mlijeko drugih ovaca i dati Mari da male nahrani“.

Suza iz oka kanula je niz obraz starog dobričine, kada je osjetio majčinsku moć u trenutku Marinog hranjenja malih janjića. Znao je starina da će ovi janjci biti nešto posebno. Nježno a čvrsto držala je Mara u svojim staračkim rukama janjce i u mala usta stavljala dudu od bočice zamišljajući da hrani neko od svojih petoro djece. Smiješila se. Posmatrajući ju još je jednom stari Ive pustio suzu. Sjetio se svoje djece. „Eh, kako je bilo lijepo kad su bili mali. Hranio sam ih i pazio. Mučio se za njih. Dekom pokrivao kad su spavali, ali sam znao da su dobro. A danas? Danas ih nema. Svi su daleko. Da mi makar unučiće donesu da ih vidim barem za Uskrs. Prokleta Amerika!“ – izletjela je  psovka kao iz topa.

Dvoje malih janjića i danas su na životu. Othranjeni su mlijekom drugih ovaca. Svoju majku, eto, nisu niti upamtili. Tek je crna ogrlica na njihovim vratovima odavala pripadnost i porijeklo, a mirnoća i umiljatost bile su dovoljne osobine da ih  starac još drži  žive. I stara je Mara još na životu. Često hrani male siročiće i u njihovu pojavu ugrađuje majčinsku ljubav, koju im je zloguka sudbina u trenutku rođenja bila otela.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati