Pratite nas

Reagiranja

VRATITE HRVATSKA OBILJEŽJA NA HRVATSKE DOKUMENTE

Objavljeno

na

Dodvoravajući se velikima i moćnima, pristajemo na mnogo toga. Većinom to javno u naše ime čine političari i oni koji su izabrani da služe narodu, a izabrani su zbog svojih obećanja danih prije izbora. Meni osobno dana je riječ svetinja, kako moja drugome, tako i tuđa meni. Kada se netko odrekne i pogazi svoja obećanja te koristi svoju poziciju kako bi u ime naroda govorio ono što narod rezolutno odbija, onda ih moramo podsjetiti kako smo mi „mali“ kada nas se prevari puno jači od tih „velikih“ koji misle kako mogu raditi što ih je volja i ne odgovarati – narodu.

[ad id=”93788″]

Začuđuje ta potreba obračunavanja sa nacionalnim simbolima, sa hrvatskim identitetom. Kada nas nisu uspjeli uvjeriti kako nacionalno nije „in“ pokušali su drugim metodama kojih se ne bi posramio niti Tito, niti Staljin, (Hitler ovoj dvojici nije dorastao do skočnog zgloba barem po broju nevino pobijenih žrtava, o progonima, prisilnom radu i oduzimanju imovine neću niti govoriti). I tako najprije pokušaše nam djecu anacionalizirati raznoraznim odgojima, modulima koji nemaju korijene u tradiciji hrvatskog društva, pa nasilnom ćirilizacijom, u kojoj iako konzumiraju bezbroj prava iznad standarda zajamčenih u Europi pokušaše ovladati Hrvatima, no opet ne uspješe. Tuđe poštujemo ali svoje ne damo, toga smo se mi Hrvati uvijek držali. Pokušaše nam skinuti grb sa registarskih pločica, eto Europa zahtijeva moraju se micati nacionalna obilježja, ne uklapamo se u opću sliku. Vješto upakirane laži brzo su razotkrivene i hrvatski grb ipak ostaje. A tko se izborio za njega? Upravo mali čovjek, onaj kojega ovi „veliki“ svaki dan uvjeravaju kako je nemoćan i ne treba ništa ni pokušavati učiniti,  jer neće uspjeti. Opet vrlo vješto plasirana laž, jer ako ništa ne možemo zašto bi nam se svakih nekoliko godina dodvoravali u predizbornim kampanjama, spuštali se među nas male ljude i tražili naš glas koji im je jako važan i dragocjen? U međuvremenu obrisaše nam grb sa prometne i vozačke, a sada i sa zdravstvenih iskaznica! Pa tko je taj kome toliko smeta hrvatski nacionalni identitet u… Hrvatskoj?! Gospodo ne izazivajte bijes naroda. Ne petljate nam po našim hrvatskim obilježjima, ne poigravajte se sa našim pozdravima, mnogi su pokušali odnaroditi Hrvate, kada im nije uspjelo izvršili su genocid, ali mi smo se ipak održali, preživjeli i tu smo u inat vama.

Vratite nam naša hrvatska obilježja, jer ako ih ne vratite vratiti ćemo mi vas tamo gdje vam je mjesto. Ne bojimo se niti vas niti velikih sila, niti Europe. Onako kako smo ušli u Europu možemo i izaći iz Europe.

Naši dokumenti moraju sadržavati hrvatska nacionalna obilježja. Ne kradite nam vidljivi identitet, jer ono što nosimo u sebi nikada nam nećete moći ukrasti. Neki su pokušali iščupati ga iz nas silom, ali nisu uspjeli. Previše je hrvatske krvi kroz stoljeća proliveno da bi mi sada olako pristali na ovakav način istrebljenja. Zar doista mislite kako ne prepoznajemo provedbu SANU-a? Previše je hrvatske krvi proliveno u stvaranju i obrani ove hrvatske države, zar mislite kako ćemo olako prijeći preko toga? Naše majke, naši očevi, naša braća i sestre, naša djeca ostavila su nam u zalog ovu prekrasnu Domovinu, zadužili su nas svojim životima da ju čuvamo i očuvamo onakvom za kakvu su pali – hrvatskom, i vi ćete to poštovati, a mi mali ćemo osigurati da to i poštujete.

http://www.peticija24.com/vratite_hrvatska_obiljeja_na_zdravstvene_iskaznice

Zorica Gregurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari