Pratite nas

Kolumne

VRATITE NAM MILANOVIĆA! SA NJIM BAREM ZNAMO NA ČEMU SMO.

Objavljeno

na

Apatija građana samo se produbljuje. Otužno je bilo gledati kako komunisti upravljaju našom domovinom u prethodnom mandatu, razarali su sve pred sobom, izdavali našu domovinu a sa  građanima izvodili svoje igrokaze  vrijeđajući vjeru, branitelje i svekoliko hrvatsko. Nažalost gotovo ništa od toga promijenilo se nije osim što je domoljubna koalicija na vlasti. Sve ostalo, gotovo isto je ko i prije.

[ad id=”93788″]

Ne može nova Vlada bez komunističkog kadra, sve se više priča o njihovoj stručnošću i kako su nezamjenjivi. Nezamjenjivi su na poslovima gdje se ne zastupa interes Hrvatske. I dok gledamo kako nam Hrvatska tone ni jedne promjene se ne provode, jer se komunisti na zadnje noge postave ali i dio iz vladajuće koalicije. Brzo se riješe svih eventualnih kandidata za Ministre koji se zalažu za promjene, za lustraciju izdajnika i kriminalaca. Njih  se na samom početku  onemogući i nad njima se provodi neviđeni linč. I dok se nad čestitim ljudima provodi linč nitko od vladajućih Domoljubne koalicije ne staje iza njih. Ostaje čovjek na vjetrometini i svi ko bjesni psi kreću na njega. Nema se u svome jadu ni na koga osloniti a u jad je upao jer je htio nešto učiniti što drugovi nisu htjeli. Njihova je uvijek zadnja a sve više i prva. Hvala Bogu, da to nisu uspjeli učinili sa našim Ministrom kulture, gospodinom Zlatanom Hasanbegović čija jasnoća komunikacije i sloboda izražavanja budi nadu da možda bolje može i biti. Hrabar je naš Ministar, odolio je svim napadima“kulturnjaka i nekulturnjaka“ koji su bili ispod ljudskog dostojanstva i zadobio simpatije mnogih Hrvata.

Milanović uvijek štiti svoje drugove!

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Često se sjetim Milanovića i u sebi tada pomislim, šteta da nije domoljub, da ne voli Hrvatsku jer kad on nešto odluči, nitko ga ne može zaustaviti. Krasan je drug! Kako je samo štitio Matića. Svaka mu čast! On svoje voli i nikada ih ne ostavlja pa makar morao sa svima ući u rat, pa makar to bili i  hrvatski  branitelji. I krenuo je! Radi smjene Ministraa Matića pola Hrvatske se diglo na noge ali Matića nisu smjenili i ni jedna dlaka nije mu s glave pala. Bilo je tu i financijskih propusta i inih drugih ali one koje Milanović imenuje, te samo on može i smjenjivati. Kako je dobro biti Milanovićev, ničeg se ne moraš bojati, što činio da činio njegova ruka će te zaštiti i da se Sabor preokrene naopačke, njegov stav ostati će isti.

Ne mogu a ne sjetiti se našeg  Crnoje i svega što mu se činilo a onda su našli neplaćenih smiješnih 1.060,00 kuna prireza, i presudi mu opet komunistička ruka, iz samo jednoga razloga jer je htio njihovu lustraciju. Hrvatska bez lustracije je kao kuća bez temelja. Opet, kao i uvijek iza njega ne stade njegova domoljubna koalicija. Bravo Milanoviću, bila je to tvoja pobjeda. Istovjetno tome, prošao je i prof. dr. sc Ćorušić. Zamislite što je on sve htio? Čiste račune u zdravstvu, provesti reforme u zdravstvenome sustavu koje je godinama u kolapsu i zamislite čak je htio u katoličkoj zemlji zabraniti abortus. Grijeh njegov, preveliki grijeh! Naravno i on je morao odstupiti. Poznata igra komunista i kvarnih domoljuba. Ode i Ćorušić a da nitko ne stade iza njega.  Karamarko tek reče,  da se radi o kvalitetnom čovjeku i da je on donio takovu odluku. Čudno, jako čudno. Kvalitetan čovjek pa ode bez riječi, htio biti Ministar pa se predomislio. Nije baš tako ali  je tako bilo lako riješiti se još jednog domoljuba.

Tko to vlada Hrvatskom u zadnje vrijeme sve češće se pitam? Ostavlja se dojam da i kad nisu na vlasti komunisti da njihova vladavina nije  prestala, da im je sada čak i bolje nego prije, jer sve je kao prije a samo se nešto malo promijenilo je.

Što reći za niske udarce upućene Milijanu Brkiću. Ni on im  nije bio pogodan. Sihronizirano su krenuli i na njega, opet prepiska diplomskog iako je taj slučaj za Milijana Brkić pozitivno riješen. Slučaj diplome Vesne Pusić nikada nitko komentirao nije, ona je uvažena Podpredsjendica Sabora. Čisti računi oko njene diplome su nepotrebni, jednako kao i sve što je u svijetu rekla o hrvatskome narodu. Njene drugove to ne interesira  a bogme to ne interesira ni domoljube. Iz svega se da zaključiti, da sve njih zanima, jedino Milijan Brkić. Kako li je teško domoljub biti i od sviju ostavljen biti. Vesna Pusić može biti potpredsjednica Vlade a slučaj njene diplome, nikad riješen nije bio, iako ju je odvjetnik Olujić  preko javne hrvatske televizije pozivao da ga tuži. Milijan Brkić ne može biti Ministar branitelja a slučaj njegove diplome pravno je riješen. Čak nije važno što njega hoće branitelji, ma tko njih pita što oni žele? I za njega su iz Domoljubne koalicije rekli kako je riječ o izvrsnom čovjeku ali da je sam časno odstupio u cilju mira. Čijeg mira? Tako je to kad netko od drugova napadne domoljuba, jao ti se njemu jer iza njega, nitko ne staje, ostaje brisani prostor pa udaraj koliko želiš i možeš.

Milanović na  svoje uvijek misli!

Po dolasku Kukuriku koalicije 2012., na tisuće stručnih, zamjenili su nestručnma a što je nesporno jer u svakom segmentu naše domovine rezultati rada Kukuriku koalicije su poražavajući. Neki od njih i danas se jedva u poslu snalaze ali u javnosti sve više i više se stječe dojam kako su stručni i da ih ne treba mijenjati i tako ispada da Domoljubna koalicija nema stručnog kadra.  Bravo Milanoviću! Prije nego što si neplanirano otišao s vlasti, mislio si na svoje drugove i tako ih u prosincu na tisuće novih zaposlio. Zašto ne! Bolje da su zaposleni drugovi nego domoljubi! Ne želim dalje navoditi jer bi mogla Milanovića i zavoljeti kao političara od riječi i djela jer on to zaslužuje jer nikada svoga druga nije ostavio i za njega se do kraja borio i mišljenje ga domoljuba nije interesiralo. Šteta da nije domoljub, jer tada bi mu za tu brigu o domoljibima i svoj glas dala, ako radi ikoga onda radi branitelja, koji su mi toliko na srcu. Da su branitelji njegovi on bi se o njima brinuo onako kako se brine cijelo vrijeme o svojim partizanima i ne dozvoljava da se ikada otvori pitanje od kuda novac za njih, dok je istovremeno postavljao ta  ponižavajuća pitanja za naše hrvatske branitelje.  Gdje su se to izgubili moji domoljubi?

Manjine upravljaju Hrvatskom! To svi već znamo i ko magarad na batine Hrvati su se na to  privikli. Kažu da je to demokracija. Da, tako kažu! Bože nas sačuvaj tog zla! Oni imaju svoje definicije demokracije i nije to neki problem, problem je što mi Hrvati to prihvaćamo. Prihvaćamo da  manjina vlada većinom u društvu pa se to sada preslikalo i na Sabor pa ne znamo tko je pobijeđeni a tko poraženi.Tako više nema ni jednog imenovanja ali ni smjene komunističkog kadra dok ne odluči naša manjina iz Mosta. Oni nisu za promjene ni za revanšizam pa tako omogućavaju da ostanu na svojim funkcijama Milanovićev kadar jer se sad uhodao u rušilačkom pohodu svih vitalnih interesa Hrvatske pa zašto da  ih sada mijenjamo. Nered, nered preveliki nered. Zašto nered? Jer u neredu se ne vidi red. Ne vidi se sva bijeda života u koji su Hrvati dovedeni a država nam je na rubu bankrota.

Kako je teško Hrvat biti!

Pakleni plan da se mladi usmjere u inozemstvo na put bez povratne karte, plan je komunista još od onih poratnih godina drugog svjetskog rata, poradi čega je danas više Hrvata u dijaspori nego li u Hrvatskoj. Sve  isto čine i sada, samo na drugi način.  Prije su ubijali intelektualce, najčešće su to tada bili svećenici, a ostale intelektualce su za svaku izgovorenu riječ ili misao raspoređivali po Lepoglavi i Golom otoku ili ih je mrak progutao. Dok su sve to zlo radili pričali su priče o Ustašama, jer eto takvi su oni bili a istovremeno Jame sa njima punili. Kako je te teško Hrvat biti! Za sve to zlo što su nam činili čak su od Hrvata i nagrađeni bili i važne državne funkcije obavljali jednako kao je bilo i poslije Domovinskoga rata.  Hrvati i danas velike novce izdvajaju za njihove mirovine. Dugovječni su ti  partizani. Njegujemo ih kao najnježniji cvijet i ništa im ne uskraćujemo jer dok god oni žive za Hrvata neće biti mira. Oni su edukatori zla i mržnje, živi primjeri kako se vlada Hrvatima u njihovoj domovini koju nisu nikada htjeli i protiv nje se na sve načine borili a za sve to hrvatski novac trošili. Kolika je tuga prevelika da bez vjere u Boga nikada se preboljeti ne bi mogla i zato hvala ti Bože što tvoja sam ja i što vjerujem da će mi tvoje svjetlo za vječnost sjati i da ćeš našim braniteljima svu bol i tugu izbrisati i vječnim životom ih nagraditi.

Ponekad kad me uzme sjeta pomislim da mi je žao što nisam njihova a nisam i ne mogu biti jer bez Hrvatske ne mogu živjeti. To je sreća i nesreća nas koji volimo i domovinu u srcu nosimo. Nama je samo patnja određena jer i lijevi i desni idu istim putem samo nam jedni lažnu nadu daju a drugi  javno državu uništavaju, smiju nam se u oči  i državu nam kradu ali sve nam to na znanje dadu. Poslušajte izjave Pupovca, Pusićke, Teršelićke, Mesića, Josipovića ali i Milanovića. Ne skrivaju se i ne obaziru se što mi obespravljeni građani u svojoj domovini mislimo i koliko sve to boli jer uzimaju ti ono što najviše voliš. Kako je teško našim braniteljima kad tu tugu ni riječima izreći ne mogu nego dižu ruke svoje na sebe jer je nedostojno živjeti u domovini koja je krvlju natopljena i u kojoj je otvoreni lov na njih, gdje ih se omalovažava, ismijava, proglašava prljavcima, neradnicima, parazitima, pohlepnicima, lažovima i ne znam kojim sve pogrdnim riječima. Sa koliko boli sve to oni moraju gledati i slušati dok se partizanske mirovine i sva njihova prava množe i dok se ni jedan partizan nije ubio a zašto i bi kad ima sve što želi a samo zato što Hrvatsku ne voli. Što su oni to za Hrvatsku učinili da bi generacije i generacije na račun Hrvata živjeli. Kod njih nema suicida, prema podacima koliko dugo dobivaju mirovinu izgleda da su mnogi bili u ratu prije nego što su se i rodili. Sramimo se hrvatski narode, izdali smo sami sebe i dobro nam ne može ni biti jer smo sve ovo i zaslužili. Da li su oni lustrirani partizanske stoljetne mirovine? Naravno da nisu, jer su oni zaštićeni ko svete životinj, ali su zato naši branitelji lustrirani i poniženi. Sramimo se svi za ovu veleizdaju.

[ad id=”93788″]

Pogledajmo cirkus sa Ministrom Orepićem koji ne želi provesti ni jednu smjenu komunističkog kadra i stavlja se iznad Karamarka, pobjednika, predsjednika HDZ-a i domoljubne koalicije a opet kako stvari stoje nije pobjednik jer ni jednu promjenu ni smjenu ne može provesti dok se Petrov ne udobrovolji. Nema tu sreće gdje se sve oko manjine okreće, nije to prirodno ni normalno nego je to jako opasno i pitamo se svi tko Hrvatskom upravlja. Kolika je slabost naša da se krađa događa u samoj centrali krim- Policije u Heizelovoj ulici u Zagrebu. I sad bi Orepić mijenjao one koje nije htio prije smijeniti. U svakoj civiliziranoj zemlji već bi on bio smijenjeni Ministar. Što on radi? On bi sada kad je ugrožena svakojaka sigurnost smjenjivao niže rangirane djelatnike. Zakasnio je, njegovo javno prepucavanje sa Karamarkom bilo je uvredljivo i ponižavajuće a sve da bi dokazao svoju moć i zaštitio komunistički kadar. Kasno je sada da on smjenjuje bilo koga, jer bi se o njegovoj smjeni trebalo već odlučiti.

Slavica Vučko univ.spec.oec.mag.oec

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Ako je demokrat Čanak pronašao 780 ‘hiljada’ leševa u jednom savskom rukavcu koliko ih je onda vidio Vulin ili Dačić?

Objavljeno

na

Objavio

Možda je vrijeme za nekakav modificirani fejs. Kao što ga imaju Kina ili Sjeverna Koreja. Čim ga ujutro otvorim odmah naiđem na plitke ognjištarske provokacije.

Danas čitam: “Zašto ljevičari i njihove udruge ne organiziraju referendume? Zato jer u Hrvatskoj imaju sve što zažele!“ ”Moš’ mislit’!” vrisnula bi Tanja Torbarina.

Da stvarno imaju što žele onda se ne bi svake godine slinilo i slavilo 5. kolovoza 1995., Maršal bi i dalje imao svoj trg u centru Zagreba, gdje uostalom žive njegovi najvjerniji navijači, mrsko i genocidno slovo U bilo bi preko noći zamijenjeno s ne kompromitiranim slovom Y itd.

Da je do ljevičara bili se itko usudio u ime Zagrebačkog sveučilišta dodijeliti počasni doktorat Draganu Čoviću usprkos činjenici da nije ljevičar i kolumnist Jutarnjeg lista?

Takvo nepoštivanje partijske procedure nagnalo je splitskog liliputanca Juricu Pavičića da je on, htio ne htio, morao zgroženoj lijevoj falangi objaviti: “Zašto mi više ne treba doktorat“. Dobro, ljevičari i ne znaju kamo će s toliko doktorata. Tvrde mi, iako im ne vjerujem, da u Zagrebu živi zaslužni drug koji je u ona idilična vremena doktorirao na temi “Seksualni život konjske muhe u petogodišnjem planu Ukrajine“.

U stilu dr. Franje Tuđmana koji je prilikom ponovnog povratka Bana Jelačića na trg uzviknuo: “Evo vam ga!“, Jurica je nježno stisnuo doktorat koji mu više ne treba i procijedio: “Vraćam vam ga!“ Desničari su izgleda, kao u UFC-u, uhvatili poštene i naivne ljevičare u tzv. giljotinu i ne daju “poštenoj inteligenciji“ disati.

Sjetite se kad je “rigidna desničarka “ Ivana Petrović dobila nagradu HND što je djelovalo tako stresno na “slobodoumne“ novinare tipa Vojislav Mazzaocco, Dragu Pilsela, Ivana Kralja, Zrinku Badrić, Ljubicu Letinić, Ernesta Marinkovića, Anu Benačić, Jerka Bakotina, Borisa Pavelića i Hrvoja Šimčevića da su svi do jednog, usprkos svog raskošnog antitalenta, odmah vratili svoje nagrade koje su zaslužili braneći “istinu“.

Sjetih se sjajnih vremena kad su u SSSR-u osjetili da je statika Berlinskog zida sve slabija. Odmah su nobelovca Aleksandra Solženjicina šupirali na truli zapad. Na prvoj ili drugoj konferenciji za tisak novinari, kvalitete ovih gore navedenih, ulizivački su ga hvalili kako je u svojim djelima uvijek branio istinu. Na što im je veliki Rus otresito i ljutito odgovorio: “Braniti istinu nije ništa. Za istinu morate sjediti u zatvoru“.

I tako u Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a “zdravim snagama“ Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Gledam na jednoj lokalnoj TV astrologinju kako najavljuje: “Djevicama će ova godina biti plodna.“
Sudeći po raspletu događaja oko Martine Dalić i Agrokora čini mi se da je Hrvatska politička elita upravo ušla u menopauzu. Grčevit trud da se cjepidlakama u javnosti dokaže da je bivša ministrica dobro radila i obavila ogroman posao… a ona podnosi ostavku. Nema ni dvoličnog nagovaranja da istu povuče nakon rudarskog posla koji je obavila spašavajući nas od grčkog scenarija.

Martina je ušla u HDZ-ovu Vladu nakon što je jasno otkrila svoj svjetonazor. Naime, u vrijeme prošlih izbora padao je povremeno snijeg. Naravno, ne da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka… itd. Tako se pojavila u Splitu ultra lijeva stranka sa skromnim i samo zatajenim imenom “Pametno“. Osnovao ju je bračni par koji jobovski strpljivo uvjerava sve nas kako smo postali od majmuna.

Klasika. Naučiš napamet par fraza iz “Teorije evolucije“, odbaciš “na“ iz riječi ”napamet” i ostatak pretvoriš u pametno te tako postaješ prototip lijevog intelektualca. I Martina je bila pomalo zabezeknuta genijalnom jednostavnošću supružnika Puljak. Koji Louis Pasteur, Max Planck, Ruđer Bošković, Gregor Mendel, Andre-Marie Ampere, Abert Einstien… Prisjetih se prepametnog Ivice Puljka kad je rekao: “Marina Dalić nas je donirala jer je prepoznala naš program…“ Sada se javila jača polovica, Marijana Puljak: “Vrijeme je da hobotnici nemorala odsiječemo glavu i sve njene krakove!” Stara “biblijska“, tko tebe kruhom ti njega kamenom.

Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage“ shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolak i poziv je opozvan.

Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića. Javio se i odmah proslavio dugogodišnji predsjednik Jevrejske općine Sarajevo – Boris Kožemjakin. “Ja sam tražio zabranu za Hasanbegovića jer je pozitivan prema NDH“. Ma bravo Borise! Svaka ti dala, rekli bi na Braču.

Ako je Hasanbegović bio pozitivan prema “NDH“-u onda što reći za “oca domovine“ dr. Franju Tuđmana koji je na prvom Općem saboru HDZ-jasno i glasno rekao kako “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom“. Ako je Hasanbegović revizionist onda je to i Tuđman. Ali te nijanse nisu impresionirale pravolinijskog Kožemjakina. On vjeruje srbijanskom “oporbenom“ političaru Nenadu Čanku za kojeg su hrvatski ljevičarski mediji uvijek otvoreni. Jer je otvoren i istinoljubiv.

Evo što nam poručuje srpski oporbenjak: “Tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se je tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-tih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“ Kad ovako laže “oporbeni“ političar pogodite kako se oko“ cifara razume“ Vulin, Dačić i ekipa.

Kad je samo u jednom “jezičku“ Save pronađeno 780 hiljada leševa postavlja se pitanje da li se mi uopće možemo pomaknuti s ove točke na kojoj se sada nalazimo. Ako je u Jasenovcu bilo poubijano 780 tisuća ljudi, kako to tvrdi Čanak, zašto onda nema njihovih potomaka na komemoraciji? Po zdravoj matematičkoj logici tamo bi svake godine trebalo biti najmanje milijun ljudi. Gdje su ti ljudi? Skupi se šačica Srba, nešto jugo Hrvata i dalmatinskih orijunaša.

Sad postavljam pitanje, a gdje je istina o Domovinskom ratu koji se sve više izjednačava sa fašizmom i nacizmom. Možda da se plaćenim oglasom zapita: Dragi branitelji, Hrvatice i Hrvati, domoljubi, sjećate li se vi možda tko je izvršio agresiju na Hrvatsku? Kako će na svečanosti u Sarajevu Hasanbegovića vjerojatno zamijeniti notorni Ivan Komšić pade mi na pamet jedna istinita anegdota o sukobu Staljina s Nadeždom Krupskajom, Lenjinovom udovicom.

Krupskaja baš nije Lenjinovu smrt primila posve racionalno pa je dolazila na sastanke Politbiroa i dijelila savjete Staljinu i drugovima. To je tako trajalo sve dok jednog dana takvo zanovijetanje drugarice Kupskaje nije Staljinu diglo tlak pa se fino i diplomatski obratio udovici: “Draga drugarice Krupskaja! Ako ćete vi i ubuduće opstruirati rad Politbiroa onda će Politbiro imenovati novu udovicu Vladimira Iliča Lenjina. Zato malo razmislite o vašem destruktivnom ponašanju“. Nagradno pitanje: Da li je drugarica Nadežda i dalje dolazila na sastanke Polibiroa?

Zlobnici pričaju kako se navodno Isus jednom ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im: “Neka prvi baci kamen onaj tko je bez (ratnog) zločina!“ Na to su se navodno svi ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade veliki kamen sa srca.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: ”Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči“, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.“

Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić? Čitam u Jutarnjem: “Učinit ćemo sve da ostale zemlje u Europi ratificiraju Istanbulsku“. Koliko ste puta do sada pročitali sličnu izjavu kao na primjer: “Učinit ćemo sve da naši susjedi uđu što brže u EU“. Znači sve ćemo učiniti i za BiH, usprkos Komšiću i Izetbegoviću, bez obzira na njihov arogantan stav o gradnji Pelješkog mosta na hrvatskom teritoriju.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino“, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava.

Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”. Romi su naravno jeftin alibi da lakše prođu Srbi i LGBT. I na kraju, što ako se zaista dogodi drugo poluvrijeme? Hoće li se opet igrati “sudačka nadoknada“? Koji je to na kraju krajeva strateški interes RH da se svi još jednom nađemo u zajedničkoj državi?

Što su sve Slovenci iskamčili od nas da nam dadu zeleno svijetlo za ulazak na EU-Titanik. Naši poltroni bi mogli predložiti da Slovenija još jednom uđe u EU pa da povede sa 2:1. Onda će neki novi Račan napokon podvući zajednički nazivnik za Savudrijsku valu i postat ćemo prva zemlja na svijetu koja ima kopno, ali bez mora koje ga oplahuje.

Bojim se da sve to našu političku nomenklaturu ne zanima previše. Agrokor, INA, ljudska prava. Bloger Krule, inače moj prezimenjak, danas na fejsu daje sjajne simetrije. “Njihova djeca idu studirati u London, a naša na rad u Irsku…“ U ured mi neki dan dođe umirovljenik s 1.260 kuna mirovine. Gdje su njegova ljudska prava? I na kraju, da se ne zavaravamo plitkim floskulama kao ”bit ćemo svi pod kapom NATO-a pa nas onda neki novi Draža i general Simović neće smjeti napasti”. Ha.ha.. I Turska i Grčka su bile članice NATO-a.

Znamo da je Cipar prvotno bio Grčki. Preko noći ga je Turska prepolovila i anektirala. Što je tada učinio NATO? Ništa! Danas svih 27 članica moraju konsenzusom odobriti bilo kakvu akciju NATO-a. Naravno, tada bi Turska uložila veto. Eto toliko o Hrvatskoj kao “lokomotivi“ koja vuče zaostale Balkance u EU-raj. U Buzinu nam ipak nisu otkrili da je ta lokomotiva na dizel i da će brzo na otpad i u staro željezo.

Predsjednica RH je navodno izjavila da još nije došlo vrijeme za skraćenje vojnog roka. Naime, neprijatelj još uvijek može roknuti.

”Narod odlučuje“ će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje? Inače ima jedna povijesna kontroverza u koju nikada nisu zagrizli povjesničari tipa Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih.

Zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? Muk… nije, pa što onda? To je objasnio 15. lipnja 1996.g. Tuđman prilikom svog posjeta Jasenovcu. Do tada je godinama živio mit da ni Tito ni Tuđman nikada nisu bili u Jasenovcu. Naravno, bio je to onaj lažni ljevičarski mit. Tada je Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi“. Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao.

Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih“ profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.
Za poštara godine u RH izabran je nedavno poštar koji nosi najveće mirovine.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati