Pratite nas

Kolumne

VRATITE NAM MILANOVIĆA! SA NJIM BAREM ZNAMO NA ČEMU SMO.

Objavljeno

na

Apatija građana samo se produbljuje. Otužno je bilo gledati kako komunisti upravljaju našom domovinom u prethodnom mandatu, razarali su sve pred sobom, izdavali našu domovinu a sa  građanima izvodili svoje igrokaze  vrijeđajući vjeru, branitelje i svekoliko hrvatsko. Nažalost gotovo ništa od toga promijenilo se nije osim što je domoljubna koalicija na vlasti. Sve ostalo, gotovo isto je ko i prije.

[ad id=”93788″]

Ne može nova Vlada bez komunističkog kadra, sve se više priča o njihovoj stručnošću i kako su nezamjenjivi. Nezamjenjivi su na poslovima gdje se ne zastupa interes Hrvatske. I dok gledamo kako nam Hrvatska tone ni jedne promjene se ne provode, jer se komunisti na zadnje noge postave ali i dio iz vladajuće koalicije. Brzo se riješe svih eventualnih kandidata za Ministre koji se zalažu za promjene, za lustraciju izdajnika i kriminalaca. Njih  se na samom početku  onemogući i nad njima se provodi neviđeni linč. I dok se nad čestitim ljudima provodi linč nitko od vladajućih Domoljubne koalicije ne staje iza njih. Ostaje čovjek na vjetrometini i svi ko bjesni psi kreću na njega. Nema se u svome jadu ni na koga osloniti a u jad je upao jer je htio nešto učiniti što drugovi nisu htjeli. Njihova je uvijek zadnja a sve više i prva. Hvala Bogu, da to nisu uspjeli učinili sa našim Ministrom kulture, gospodinom Zlatanom Hasanbegović čija jasnoća komunikacije i sloboda izražavanja budi nadu da možda bolje može i biti. Hrabar je naš Ministar, odolio je svim napadima“kulturnjaka i nekulturnjaka“ koji su bili ispod ljudskog dostojanstva i zadobio simpatije mnogih Hrvata.

Milanović uvijek štiti svoje drugove!

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Često se sjetim Milanovića i u sebi tada pomislim, šteta da nije domoljub, da ne voli Hrvatsku jer kad on nešto odluči, nitko ga ne može zaustaviti. Krasan je drug! Kako je samo štitio Matića. Svaka mu čast! On svoje voli i nikada ih ne ostavlja pa makar morao sa svima ući u rat, pa makar to bili i  hrvatski  branitelji. I krenuo je! Radi smjene Ministraa Matića pola Hrvatske se diglo na noge ali Matića nisu smjenili i ni jedna dlaka nije mu s glave pala. Bilo je tu i financijskih propusta i inih drugih ali one koje Milanović imenuje, te samo on može i smjenjivati. Kako je dobro biti Milanovićev, ničeg se ne moraš bojati, što činio da činio njegova ruka će te zaštiti i da se Sabor preokrene naopačke, njegov stav ostati će isti.

Ne mogu a ne sjetiti se našeg  Crnoje i svega što mu se činilo a onda su našli neplaćenih smiješnih 1.060,00 kuna prireza, i presudi mu opet komunistička ruka, iz samo jednoga razloga jer je htio njihovu lustraciju. Hrvatska bez lustracije je kao kuća bez temelja. Opet, kao i uvijek iza njega ne stade njegova domoljubna koalicija. Bravo Milanoviću, bila je to tvoja pobjeda. Istovjetno tome, prošao je i prof. dr. sc Ćorušić. Zamislite što je on sve htio? Čiste račune u zdravstvu, provesti reforme u zdravstvenome sustavu koje je godinama u kolapsu i zamislite čak je htio u katoličkoj zemlji zabraniti abortus. Grijeh njegov, preveliki grijeh! Naravno i on je morao odstupiti. Poznata igra komunista i kvarnih domoljuba. Ode i Ćorušić a da nitko ne stade iza njega.  Karamarko tek reče,  da se radi o kvalitetnom čovjeku i da je on donio takovu odluku. Čudno, jako čudno. Kvalitetan čovjek pa ode bez riječi, htio biti Ministar pa se predomislio. Nije baš tako ali  je tako bilo lako riješiti se još jednog domoljuba.

Tko to vlada Hrvatskom u zadnje vrijeme sve češće se pitam? Ostavlja se dojam da i kad nisu na vlasti komunisti da njihova vladavina nije  prestala, da im je sada čak i bolje nego prije, jer sve je kao prije a samo se nešto malo promijenilo je.

Što reći za niske udarce upućene Milijanu Brkiću. Ni on im  nije bio pogodan. Sihronizirano su krenuli i na njega, opet prepiska diplomskog iako je taj slučaj za Milijana Brkić pozitivno riješen. Slučaj diplome Vesne Pusić nikada nitko komentirao nije, ona je uvažena Podpredsjendica Sabora. Čisti računi oko njene diplome su nepotrebni, jednako kao i sve što je u svijetu rekla o hrvatskome narodu. Njene drugove to ne interesira  a bogme to ne interesira ni domoljube. Iz svega se da zaključiti, da sve njih zanima, jedino Milijan Brkić. Kako li je teško domoljub biti i od sviju ostavljen biti. Vesna Pusić može biti potpredsjednica Vlade a slučaj njene diplome, nikad riješen nije bio, iako ju je odvjetnik Olujić  preko javne hrvatske televizije pozivao da ga tuži. Milijan Brkić ne može biti Ministar branitelja a slučaj njegove diplome pravno je riješen. Čak nije važno što njega hoće branitelji, ma tko njih pita što oni žele? I za njega su iz Domoljubne koalicije rekli kako je riječ o izvrsnom čovjeku ali da je sam časno odstupio u cilju mira. Čijeg mira? Tako je to kad netko od drugova napadne domoljuba, jao ti se njemu jer iza njega, nitko ne staje, ostaje brisani prostor pa udaraj koliko želiš i možeš.

Milanović na  svoje uvijek misli!

Po dolasku Kukuriku koalicije 2012., na tisuće stručnih, zamjenili su nestručnma a što je nesporno jer u svakom segmentu naše domovine rezultati rada Kukuriku koalicije su poražavajući. Neki od njih i danas se jedva u poslu snalaze ali u javnosti sve više i više se stječe dojam kako su stručni i da ih ne treba mijenjati i tako ispada da Domoljubna koalicija nema stručnog kadra.  Bravo Milanoviću! Prije nego što si neplanirano otišao s vlasti, mislio si na svoje drugove i tako ih u prosincu na tisuće novih zaposlio. Zašto ne! Bolje da su zaposleni drugovi nego domoljubi! Ne želim dalje navoditi jer bi mogla Milanovića i zavoljeti kao političara od riječi i djela jer on to zaslužuje jer nikada svoga druga nije ostavio i za njega se do kraja borio i mišljenje ga domoljuba nije interesiralo. Šteta da nije domoljub, jer tada bi mu za tu brigu o domoljibima i svoj glas dala, ako radi ikoga onda radi branitelja, koji su mi toliko na srcu. Da su branitelji njegovi on bi se o njima brinuo onako kako se brine cijelo vrijeme o svojim partizanima i ne dozvoljava da se ikada otvori pitanje od kuda novac za njih, dok je istovremeno postavljao ta  ponižavajuća pitanja za naše hrvatske branitelje.  Gdje su se to izgubili moji domoljubi?

Manjine upravljaju Hrvatskom! To svi već znamo i ko magarad na batine Hrvati su se na to  privikli. Kažu da je to demokracija. Da, tako kažu! Bože nas sačuvaj tog zla! Oni imaju svoje definicije demokracije i nije to neki problem, problem je što mi Hrvati to prihvaćamo. Prihvaćamo da  manjina vlada većinom u društvu pa se to sada preslikalo i na Sabor pa ne znamo tko je pobijeđeni a tko poraženi.Tako više nema ni jednog imenovanja ali ni smjene komunističkog kadra dok ne odluči naša manjina iz Mosta. Oni nisu za promjene ni za revanšizam pa tako omogućavaju da ostanu na svojim funkcijama Milanovićev kadar jer se sad uhodao u rušilačkom pohodu svih vitalnih interesa Hrvatske pa zašto da  ih sada mijenjamo. Nered, nered preveliki nered. Zašto nered? Jer u neredu se ne vidi red. Ne vidi se sva bijeda života u koji su Hrvati dovedeni a država nam je na rubu bankrota.

Kako je teško Hrvat biti!

Pakleni plan da se mladi usmjere u inozemstvo na put bez povratne karte, plan je komunista još od onih poratnih godina drugog svjetskog rata, poradi čega je danas više Hrvata u dijaspori nego li u Hrvatskoj. Sve  isto čine i sada, samo na drugi način.  Prije su ubijali intelektualce, najčešće su to tada bili svećenici, a ostale intelektualce su za svaku izgovorenu riječ ili misao raspoređivali po Lepoglavi i Golom otoku ili ih je mrak progutao. Dok su sve to zlo radili pričali su priče o Ustašama, jer eto takvi su oni bili a istovremeno Jame sa njima punili. Kako je te teško Hrvat biti! Za sve to zlo što su nam činili čak su od Hrvata i nagrađeni bili i važne državne funkcije obavljali jednako kao je bilo i poslije Domovinskoga rata.  Hrvati i danas velike novce izdvajaju za njihove mirovine. Dugovječni su ti  partizani. Njegujemo ih kao najnježniji cvijet i ništa im ne uskraćujemo jer dok god oni žive za Hrvata neće biti mira. Oni su edukatori zla i mržnje, živi primjeri kako se vlada Hrvatima u njihovoj domovini koju nisu nikada htjeli i protiv nje se na sve načine borili a za sve to hrvatski novac trošili. Kolika je tuga prevelika da bez vjere u Boga nikada se preboljeti ne bi mogla i zato hvala ti Bože što tvoja sam ja i što vjerujem da će mi tvoje svjetlo za vječnost sjati i da ćeš našim braniteljima svu bol i tugu izbrisati i vječnim životom ih nagraditi.

Ponekad kad me uzme sjeta pomislim da mi je žao što nisam njihova a nisam i ne mogu biti jer bez Hrvatske ne mogu živjeti. To je sreća i nesreća nas koji volimo i domovinu u srcu nosimo. Nama je samo patnja određena jer i lijevi i desni idu istim putem samo nam jedni lažnu nadu daju a drugi  javno državu uništavaju, smiju nam se u oči  i državu nam kradu ali sve nam to na znanje dadu. Poslušajte izjave Pupovca, Pusićke, Teršelićke, Mesića, Josipovića ali i Milanovića. Ne skrivaju se i ne obaziru se što mi obespravljeni građani u svojoj domovini mislimo i koliko sve to boli jer uzimaju ti ono što najviše voliš. Kako je teško našim braniteljima kad tu tugu ni riječima izreći ne mogu nego dižu ruke svoje na sebe jer je nedostojno živjeti u domovini koja je krvlju natopljena i u kojoj je otvoreni lov na njih, gdje ih se omalovažava, ismijava, proglašava prljavcima, neradnicima, parazitima, pohlepnicima, lažovima i ne znam kojim sve pogrdnim riječima. Sa koliko boli sve to oni moraju gledati i slušati dok se partizanske mirovine i sva njihova prava množe i dok se ni jedan partizan nije ubio a zašto i bi kad ima sve što želi a samo zato što Hrvatsku ne voli. Što su oni to za Hrvatsku učinili da bi generacije i generacije na račun Hrvata živjeli. Kod njih nema suicida, prema podacima koliko dugo dobivaju mirovinu izgleda da su mnogi bili u ratu prije nego što su se i rodili. Sramimo se hrvatski narode, izdali smo sami sebe i dobro nam ne može ni biti jer smo sve ovo i zaslužili. Da li su oni lustrirani partizanske stoljetne mirovine? Naravno da nisu, jer su oni zaštićeni ko svete životinj, ali su zato naši branitelji lustrirani i poniženi. Sramimo se svi za ovu veleizdaju.

[ad id=”93788″]

Pogledajmo cirkus sa Ministrom Orepićem koji ne želi provesti ni jednu smjenu komunističkog kadra i stavlja se iznad Karamarka, pobjednika, predsjednika HDZ-a i domoljubne koalicije a opet kako stvari stoje nije pobjednik jer ni jednu promjenu ni smjenu ne može provesti dok se Petrov ne udobrovolji. Nema tu sreće gdje se sve oko manjine okreće, nije to prirodno ni normalno nego je to jako opasno i pitamo se svi tko Hrvatskom upravlja. Kolika je slabost naša da se krađa događa u samoj centrali krim- Policije u Heizelovoj ulici u Zagrebu. I sad bi Orepić mijenjao one koje nije htio prije smijeniti. U svakoj civiliziranoj zemlji već bi on bio smijenjeni Ministar. Što on radi? On bi sada kad je ugrožena svakojaka sigurnost smjenjivao niže rangirane djelatnike. Zakasnio je, njegovo javno prepucavanje sa Karamarkom bilo je uvredljivo i ponižavajuće a sve da bi dokazao svoju moć i zaštitio komunistički kadar. Kasno je sada da on smjenjuje bilo koga, jer bi se o njegovoj smjeni trebalo već odlučiti.

Slavica Vučko univ.spec.oec.mag.oec

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Objavljeno

na

Objavio

Institut pučkog pravobranitelja zamišljen je kao pomoć slabijima i nedovoljno zaštićenima kad se tijela vlasti ogriješe o zakone i proceduru na njihovu štetu. Već sama spoznaja o kvarljivoj naravi vlasti čini ovu službu potrebnom, plemenitom i smislenom. Kako se radi o institutu Republike Hrvatske, on bi po logici stvari trebao biti instrument zaštite prije svega njezinih državljana. Bilo bi apsurdno kad bi pučki pravobranitelj Republike Hrvatske interes neznanca, kršitelja zakona, pretpostavio interesu oštećenog hrvatskog državljanina u slučaju kad su oni suprotstavljeni. No, ova vremena, koja tako tvrdoglavo prkose iskustvu svih prethodnih, svjedoče upravo toj pojavi.

Piše: Grgur S./Kamenjar.com

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ne mari odveć za elementarno pravo na sigurnost hrvatskih državljana nastanjenih na ionako već rijetko naseljenim područjima kojima dulje vrijeme nezakonito prolaze skupine neznanaca. Pa tko ne bi osjećao nemir – bio djed, baka, ili mlađi par s djecom koji se odvažio ostati u tim sve pustijim krajevima – znajući da im se zavičajem u manjim ili većim skupinama smucaju neznanci kojima je kazneno djelo – ilegalni prijelaz državne granice – bilo prvo što su učinili ušavši u Hrvatsku? Međutim, pučka pravobraniteljica ne proziva državne institucije zato što je hrvatskim državljanima smanjena kakvoća života ugrožavanjem prava na mir i sigurnost. Naprotiv, mršti se na one koji surađuju s policijom i prijavljuju došljake nepoznatog identiteta čiji tranzit preko Hrvatske ugrožava njezin nacionalni interes prvog reda – ulazak u Schengen. U združenom pothvatu s medijskim agitpropom ona građansku budnost i lojalnost državi predstavlja histerijom i širenjem panike, a pošalice lokalnih pijanaca širenjem netrpeljivosti prema kršiteljima zakona. Kao lijek nudi edukaciju i preodgoj domicilnog stanovništva kako bi razvilo ravnodušnost prema vladavini zakona. Neke, eto, pod stare dane čeka škola u kojoj će naučiti kako im se ono što vide vlastitim očima samo pričinja i kako su samo umislili da se osjećaju nelagodno.

S druge strane, zdrav razum govori da došljaci, već i iz iznudice u koju su se kršeći zakon sami doveli, čine kaznena djela u znatno iznadprosječnoj mjeri. No, vijesti o provalama i krađama na područjima kojima prolaze nema ni za lijeka. Možda zato što ti primjeri nisu tek pojedinačni? Točno je, ne čine to svi, ali dovoljno je da to rade samo neki pa da osjećaj sigurnosti domaćih ljudi bude ozbiljno narušen.

Pučku pravobraniteljicu očito ne smeta polovičan uspjeh hrvatske policije u provođenju temeljne joj zadaće – očuvanja sigurnosti hrvatskih državljana i drugih koji borave zakonito na hrvatskom tlu. No, zato policiju uredno proziva kad obavlja svoj posao ne dajući neznancima nasilno ući u Hrvatsku. Čini to pregrubo za njen ukus pa joj u specifičnim, izvanrednim okolnostima traži dlaku u jajetu, oglašavajući se već i u svezi najmanjeg proceduralnog propusta. I kako se onda ne zapitati – prava kojeg to puka brani pučka pravobraniteljica? Onog koji je plaća i drži se zakona? Ili onog koji je ne plaća i krši zakon? Možda se odgovor krije u tome da ju, uz puk koji je plaća, plaća i isti onaj koji plaća putešestvije neznanaca izdaleka i njima upravlja? Doduše, postoji mogućnost i kako vlastitoj državi štetu čini iz ideala. No, u tom slučaju riječ je o teškom oboljenju koje zahtijeva pojačani medicinski tretman i strogu karantenu.

Ako je u pitanju potonje, to je zacijelo vjerodostojniji pokazatelj krize hrvatskog zdravstva od onih kojima saborski zastupnici, navlastito liječnici među njima (Ines Strenja Linić, Željko Jovanović i Božo Petrov), redovito sablažnjavaju javnost. Liječnici su to za kojima pacijenti, otkad im ne stoje više na usluzi, čini se, ne plaču. Primjerice u Metkoviću, otkad psihijatar Petrov tamo ne ordinira, opće duševno zdravlje se, barem ako je suditi prema rezultatima lokalnih izbora, poboljšava. I onda takvi napadaju ministra Kujundžića, koji pored vođenja iznimno osjetljivog ministarstva, kao vrhunski liječnik nalazi vremena obavljati složene operacije koje su pitanje života i smrti. To naravno ne znači nužno i da je dobar ministar. Ipak, nešto znači to što se Kujundžić pokazao prvim hrvatskim ministrom zdravstva u čijem je mandatu zaustavljen rast duga, štoviše smanjen je s 8,3 na 7,5 milijardi kuna. Time se, doduše, morao pohvaliti sam budući za to nitko ne pokazuje interes. Jer čemu razglabati o Hrvatima tako neatraktivnim temama kao što su tamo neke milijarde?

I kako to obično bude, bilo je tek pitanje vremena kad će sabornike liječnike u harangi na hrvatsko zdravstvo slijediti sabornici pacijenti. Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić izabrala je sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Mediji opsjednuti brisanjem granica između intimnog i javnog – sad posebno zainteresirani jer je riječ o zastupnici koja dolazi iz sredine koja figurira kao konzervativna, a preodgoj njezinih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama. U sklopu još jednog priloga produbljivanju hrvatskog demografskog ponora stvorili su dojam kako bolnicama hara sekta liječnika i medicinskih sestara koji se sadistički iživljavaju nad ženama koje su proživjele osobnu i obiteljsku traumu.

Zastupnica Ninčević Lesandrić je iz pozicije političke moći sasula niz neistina i uvreda medicinskoj ekipi iz KBC-a Split – od srednjovjekovnog tretmana do nemarnog odnosa i pomanjkanja ljudskosti. Predstojnik Klinike za ginekologiju i porode KBC-a Split, Deni Karelović prirodno je reagirao kako bi zaštito dignitet svoje radne sredine. Demantirao je zastupnicu, a kako bi drukčije, nego iznijevši istinu. Čim je istina izašla na vidjelo, žurno je proradio na nju alergičan medijski pendrek taksativno navevši što je sve predstojnik prekršio – od Hipokratove zakletve do 5 prijestupa regulative o zaštiti osobnih podataka i prava pacijenata. Dakle, saborskim imunitetom zaštićena k’o lička medvjedica, k tome i medijski vatreno podržana, Ninčević Lesandrić može javno prozivati i blatiti ljude temeljem vlastitog dojma, a oni se, našavši se na stupu srama, ne smiju braniti. Slučaj kao stvoren za intervenciju pučke pravobraniteljice, ali od nje se nije glasa čulo. Možda je i bolje što nije, jer bi se, po svoj prilici, i sama pridružila cipelarenju slabijeg. Uostalom, iz njezina se djelovanja jasno razaznaje kako dijeli isti cilj kao i vlasnici medija u Hrvatskoj, ali i politička opcija Ninčević Lesandrić. Taj cilj je očit – da ovome, iz dana u dan sve manjem broju liječnika i medicinskih sestara koje Hrvatska još ima, život dovoljno zgade pa da odu. Bez brige, ima tko ih hoće. Istodobno, tamo gdje ih tjeraju za umijećima Lore Vidović i Ninčević Lesandrić ne vlada ni približna pomama. Takvih imaju sasvim dovoljno. Samo, osakati li se kadrovski hrvatsko zdravstvo, tko će onda “mučiti” po hrvatskim bolnicama? Pa očito neki drugi – tko zna s kojih sve strana. A nisu li i ovi koji Hrvatskom prolaze, pritom uživajući punu zaštitu i brigu pučke pravobraniteljice, predstavljani liječnicima?

Ipak, u Europi nije sve tako izvitopereno. Postoje još oaze u kojima zdrava logika nije posve zamrla. Ovih je dana pozornost dijela javnosti izazvao zubom vremena načeti Nizozemac zahtijevajući da mu se i službeno smanji dob za nekih dvadesetak godina. Kaže, kako bi povećao izglede u vabljenju žena. Osim toga, osjeća se mlađim pa neka država uskladi svoje evidencije s njegovim osjećajem. Logično! Jer ako je temeljem subjektivnog osjećaja moguće promijeniti spol, zašto ne bi i dob? Ako je dopušteno, štoviše tretira se kao ljudsko pravo, negirati objektivnu stvarnost tamo, što ne bi i ovdje? Ma koliko ta objektivna stvarnost bila neumoljiva. Jer jednako kao što kirurški zahvati i hormonalne terapije ne mogu promijeniti šifru spola zapisanu u DNK, tako ni čudotvorne kremice i nakupine botoksa ne mogu skratiti prošlost. Ipak, pragmatični Nizozemac će se morati još malo strpjeti dok se neka nizozemska Lora Vidović ne izbori za pravo za kojim je zavapio. Dotle će ekskluzivni privilegij administrativne promjene dobi u njegovoj zemlji, a i diljem Europe, moći uživati tek došljaci s početka ove priče. Mogu to zahvaliti, među ostalim, i nesebičnoj pomoći pučke pravobraniteljice RH i jataka joj. Namjerno zametnuvši identifikacijske dokumente iz matičnih zemalja, oni mogu deklarirati dob po volji. Prilično često odlučuju vratiti se u maloljetnost budući to pruža najšire mogućnosti primjene. Orobe li nekog, ukradu li što, istuku li ili siluju nekog, očekuje ih blaža kazna i upućivanje u ustanovu za maloljetnike umjesto u zatvor. Uz to, umjesto deportacije, slijedi im nekakav program rehabilitacije o trošku države čije su državljane oštetili.

Oni se, za razliku od romantičnog Nizozemca, ne zamaraju time da se moraju svidjeti pripadnicama suprotnog spola, a još manje se opterećuju njihovim pristankom. Naime, u njihovoj kulturi on uopće nije potreban. Kad im domaćini već daju sve što im treba, a da to sami nisu ničim zaslužili, jednostavno misle da su u samoposluživanju pa se onda valjda mogu poslužiti i njihovim kćerima i ženama. Logično! Potvrda je to kako koloplet nevidljivom rukom vođenih potpunih nelogičnosti, kojeg je pučka pravobraniteljica RH tek jedan marljivi kotačić, na koncu neumitno vodi ka čistoj logici – kao svjetlu na kraju tunela!… Samo, koji svjetlonoša to svjetlo nosi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Marakeški kompakt neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’?

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine predjedniče hrvatske vlade, vjerujem da nisam bio jedini koji je gledajući aktualno prijepodne u Saboru po tko zna koji put ostao duboko posramljen dometima hrvatskog parlamentarizma.

Istina je, dobro ste rekli, lijeva strana sabornice beznadno je jalova u svojim djetinjastim pokušajima da retoričkim pitanjima zarade koji politikantski bod u izravnom televizijskom prijenosu, no ni desna nije ništa plodonosnija u svojim otrovnim napadima i kontranapadima.

Otrov je u potocima tekao iz sabornice! Nažalost, moram reći da ste vi osobno posebno uspješni u dozivanju sad već arhetipske prispodobe o saborskom kokošinjcu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Nije pri tome nimalo utješno što se vi potvrđujete kao pijetao koji može učinkovito nadkukurijekati sve ostale, jer u usporedbi s vama sad nam već ubrzano iz sjećanja blijedi donedavno legendarna bahatost Zorana Milanovića.

Da, tako je to, reći ćete, prvo Krešo Beljak vas posprdno pita kako se osjećate u lopovskom HDZ-u, pa mu vi vratite milo za drago podsjećajući ga na njegovu provalničku „karijeru“, da bi zatim on u replici nastavio bijesno potežući iz korica pitanje koje je u Hrvatskoj popularnoj kulturi postalo majka svih pitanja: „A gdje si ti bio 1991.?!?“

No, dobro, Beljak pita retorički, ali bez obzira na provokativnost i eventualnu malicioznost između redaka, Bruna Esih vam postavlja sasvim legitimno pitanje koje zahtijeva konkretan odgovor: Možda smo mi svi neznalice koji su sve krivo shvatili, ali zašto, pobogu, sve više država kaže da neće „potpisati“, odnosno svojom prisutnošću u Marakešu potvrditi Globalni kompakt koji je ovih dana postao tema u svim medijima?

Razlozi zbog kojih ne smijemo prihvatiti ‘Marakešku deklaraciju’

Hrvatskoj javnosti dužni ste niz konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja o Marakeškom sporazumu, no umjesto tog dobili smo samo još jedno prepucavanje. Nije mi nimalo drago kad se „uvažena zastupnica“ spušta na razinu peškaruše, no još mi je manje drago kad joj „uvaženi predsjednik vlade“ manirom kočijaša negospodski uzvraća ispod pojasa.

Prozvali ste je zbog „najniže vrste populizma“, ona je vama uzvratila da vam „u ovom ratu anemija ne može biti opravdanje“. No, nekoliko sati kasnije, dakle pretpostavljam hladne glave, usporedili ste je s nacističkim zločincem, doglavnikom i zadnjim poglavnikom Trećeg Reicha, ni manje ni više nego s Josephom Goebbelsom, kad ste rekli da se u „u nekim drugim vremenima u nekoj drugoj državi mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande“?!? Naravno, teško je vjerovati da je to slučajnost i niste znali da je to bila Goebbelsova funkcija.

Hoćete li se i vi to pretvoriti u dežurnog lovca na naciste, fašiste i ustaše, kao da takvih već nemamo dovoljno? Jesu li svi oni koji su protiv politike legaliziranja masovnih seoba naroda i u vašim očima ne samo zatucani marginalci već automatski i krajnji desničari, najniži populisti, zatucani ekstremisti te na koncu – fašisti?

Je li to onda i vaša poruka austrijskom kancelaru Kurzu, čelnicima Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske? Hoćete li preuzeti i Milanovićevu posprdnu doskočicu o „ekipici“? Je li sad Trump šef te „ekipice“? Pitanje je itekako utemeljeno, jer svatko tko je pročitao famozni Globalni kompakt ostaje začuđen tvrdnjama da se on bavi isključivo legalnim migracijama te da se radi o neobvezujućem meniju s kojeg svaka država može uzeti što god joj odgovara.

Naime, tekst „sporazuma“ sugerira posve suprotno od toga. Kako se to može za neki „sporazum“ reći da je „neobvezujući“ kad se na njegovih tridesetak stranica na istaknutom mjestu fraza „obvezujemo se“ navodi čak 46 (slovima: četrdesetšest) puta?!?! K tome, 49 (četrdesetdevet) puta na istaknutom mjestu je i riječ „obveza“.

Zapravo, cijeli tekst je po svojoj prirodi detaljno objašnjenje niza eksplicitnih obveza koje preuzimaju zemlje koje sporazumu pristupaju.

Dakle, lideri slobodnog svijeta možda se u Marakešu neće sastati kako bi nešto potpisali, ali svakako će svojim prisustvom poput malih pionira potvrditi svoju prisegu pravilima novog svjetskog poretka, pravilima koja prije toga nisu pojasnili svojim građanima, niti svojim biračima. Je li možda baš to pravi razlog što se sporazum ne potpisuje? To što bi u suprotnom njegova ratifikacija tražila i ne baš ugodnu raspravu u nacionalnim parlamentima?

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

Dakle, bez obzira što ne može biti izravnih pravnih posljedica za zemlju koja prihvati Globalni kompakt pa ga zatim u cijelosti ili djelomično ne provodi, posve je nejasno, gospodine predsjedniče Vlade RH, kako biste se vi to mogli pojaviti u Marakešu te time, koliko god to deklarativno bilo, svojim prisustvom osnažiti djelovanje Globalnog kompakta, a da zatim kažete da on vas ne obvezuje?

Kako biste mogli pozdraviti dokument kojim u suštini 46 puta izgovarate „obvezujem se“, a zatim po povratku u Zagreb reći „ne, to mene ne obvezuje“?

Gospodine premijeru, jasno je da je to priča za malu djecu, jer nitko za vas ne misli da ste neozbiljni poput premijera Zorana Milanovića, koji je zbog ulaska u EU prihvatio europsku pravnu stečevinu, a zatim kad je dobio što je htio odmah drugi dan na stol stavio lex Perković. Svi za vas znaju da ste discipliniran europski igrač te da takva riječ – barem vas – itekako obvezuje. Molim vas, razuvjerite nas ako smo u zabludi.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo neki veliki problem kad sam sadržaj Globalng kompakta ne bi bio tako ambivalentan. Naime, iako se u kompaktu ističe da se on ne bavi ilegalnim migracijama, posve je očito da to nije tako.

Kroz cijeli tekst se zapravo navode prakse kojima bi se de facto legalizirale i one migracije koje danas smatramo ilegalnima, od nezakonitog prelaska granice do trgovine i krijumčarenja ljudi.

Posve je jasno da ovaj sporazum nije sastavljen tek kako bi se definiralo i uredilo interkontinentalno tržište radne snage, već kako bi se legalizirale, olakšale i ubrzale masovne seobe naroda, prije svega prema Europi i Sjevernoj Americi, koje bi iz temelja promijenile ta društva u koja dolaze.

A to jest problem, jer nema ni jedne europske nacije koja ima kapacitet bez dubokih tektonskih poremećaja primiti milijune s drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Moć njihove apsorpcije daleko je ispod desetaka milijuna kakve predviđaju razni dokumenti i scenariji UN-a.

Naravno, uvoz radne snage s drugih kontinenata je nešto na što svaka država ima puno pravo u skladu s vlastitim potrebama, pa je dobro i da se na globalnoj razini uredi da ti radnici pojedinačno uživaju puna radna prava te apsolutnu zaštitu ljudskog dostojanstva, što u praksi nije uvijek slučaj.

No, ovdje se govori o uvozu čitavih zaokruženih zajednica, milijunskih masa kojima bi zemlje domaćini trebale otvoriti vrata, a što je u očima autora Globalnog kompakta ne samo nužno zlo nego i najpoželjniji alat za dugoročni demografski inžinjering i rast gospodarstva. Jasno je da žrtve krijumčara ljudi ne treba kažnjavati, to nije dvojbeno, ali jest, između ostalog i naprimjer, dvojbeno to što bi zemlje domaćini trebale izdavati dokumente onima koji dolaze bez isprava, te im priznavati ne samo formalne nego i neformalne kvalifikacije.

U najmanju ruku, o tome bi se trebalo raspravljati u nacionalnim parlamentima. Ni rasprava u Saboru nebi trebala biti na kraju balade, već na samom početku. Omogućite nam to! To je vaša dužnost! Odgovori poput vašeg nedavnog „moje je duboko uvjerenje da za to nema potrebe“ u demokratskoj Hrvatskoj trebali bi biti apsolutno neprihvatljivi.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, slažem se da u ovom trenutku ne treba histerizirati, jer izravne prijetnje Hrvatskoj nema. Ništa se u Hrvatskoj neće dramatično promijeniti dan nakon što se vi ili ministrica vanjskih poslova vratite iz Marakeša.

Kamo sreće da oni migranti koji u ovom trenutku vijugaju hrvatskim šumama i gorama žele ostati u Hrvatskoj! Bile bi to slatke brige, znak da je Lijepa naša nekom ipak poželjna kao novi dom. Nažalost, svi oni žele svoju bolju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata koji tamo putuju nešto udobnije, ali s kartom u jednom smjeru.

Ne, nipošto ne treba ni tim ilegalnim migrantima oduzimati njihovu ljudskost. I oni imaju svoja temeljna prava. I treba ih dodatno zaštititi. No, oni ne smiju poslužiti kao alat za preustroj europskih nacionalnih država i rušenje onoga što u europskim nacijama većina smatra svojim temeljnim vrijednostima.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, razumijem da nije lako, te da vam vjerojatno djeluje poprilično iracionalno kad vas s jedne strane optužuju da umjesto iseljenih Hrvata želite uvesti milijune iz Afrike i Azije, a s druge strane vas prozivaju zbog nehumanih postupaka prema ilegalnim migrantima koje policija navodno krvave vraća u BiH.

No, i to je posljedica prakse da se odluke ne donose u hrvatskom parlamentu nakon javnih rasprava, već u zatvorenim kružocima u krugu ljudi koji su svoje karijere započeli duž istog hodnika na Zrinjevcu, koji ne osluškuju bilo naroda, već neke još zatvorenije kružoke u svjetskim centrima moći.

Gospodine premijeru, mogao bih čak prihvatiti objašnjenje koji dajete vi i gospodin Juncker, da su se u nekim europskim zemljama predomislili oko Marakeškog kompakta prije svega zato što su pod pritiskom onih koji ga – nisu ni pročitali.

No, nakon što sam ga pročitao, još sam uvjereniji da su oni koji su ga bez potpitanja prihvatili to napravili – prije svega zato što ga ni oni sami nisu pročitali. Jer da jesu, sasvim sigurno bi potpitanja itekako imali! Vaša je dužnost bila na njih proaktivno odgovoriti! Srdačan pozdrav!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Od Istanbula do Marakeša

 

 

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari