Pratite nas

Kolumne

VRATITE NAM MILANOVIĆA! SA NJIM BAREM ZNAMO NA ČEMU SMO.

Objavljeno

na

Apatija građana samo se produbljuje. Otužno je bilo gledati kako komunisti upravljaju našom domovinom u prethodnom mandatu, razarali su sve pred sobom, izdavali našu domovinu a sa  građanima izvodili svoje igrokaze  vrijeđajući vjeru, branitelje i svekoliko hrvatsko. Nažalost gotovo ništa od toga promijenilo se nije osim što je domoljubna koalicija na vlasti. Sve ostalo, gotovo isto je ko i prije.

[ad id=”93788″]

Ne može nova Vlada bez komunističkog kadra, sve se više priča o njihovoj stručnošću i kako su nezamjenjivi. Nezamjenjivi su na poslovima gdje se ne zastupa interes Hrvatske. I dok gledamo kako nam Hrvatska tone ni jedne promjene se ne provode, jer se komunisti na zadnje noge postave ali i dio iz vladajuće koalicije. Brzo se riješe svih eventualnih kandidata za Ministre koji se zalažu za promjene, za lustraciju izdajnika i kriminalaca. Njih  se na samom početku  onemogući i nad njima se provodi neviđeni linč. I dok se nad čestitim ljudima provodi linč nitko od vladajućih Domoljubne koalicije ne staje iza njih. Ostaje čovjek na vjetrometini i svi ko bjesni psi kreću na njega. Nema se u svome jadu ni na koga osloniti a u jad je upao jer je htio nešto učiniti što drugovi nisu htjeli. Njihova je uvijek zadnja a sve više i prva. Hvala Bogu, da to nisu uspjeli učinili sa našim Ministrom kulture, gospodinom Zlatanom Hasanbegović čija jasnoća komunikacije i sloboda izražavanja budi nadu da možda bolje može i biti. Hrabar je naš Ministar, odolio je svim napadima“kulturnjaka i nekulturnjaka“ koji su bili ispod ljudskog dostojanstva i zadobio simpatije mnogih Hrvata.

Milanović uvijek štiti svoje drugove!

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Često se sjetim Milanovića i u sebi tada pomislim, šteta da nije domoljub, da ne voli Hrvatsku jer kad on nešto odluči, nitko ga ne može zaustaviti. Krasan je drug! Kako je samo štitio Matića. Svaka mu čast! On svoje voli i nikada ih ne ostavlja pa makar morao sa svima ući u rat, pa makar to bili i  hrvatski  branitelji. I krenuo je! Radi smjene Ministraa Matića pola Hrvatske se diglo na noge ali Matića nisu smjenili i ni jedna dlaka nije mu s glave pala. Bilo je tu i financijskih propusta i inih drugih ali one koje Milanović imenuje, te samo on može i smjenjivati. Kako je dobro biti Milanovićev, ničeg se ne moraš bojati, što činio da činio njegova ruka će te zaštiti i da se Sabor preokrene naopačke, njegov stav ostati će isti.

Ne mogu a ne sjetiti se našeg  Crnoje i svega što mu se činilo a onda su našli neplaćenih smiješnih 1.060,00 kuna prireza, i presudi mu opet komunistička ruka, iz samo jednoga razloga jer je htio njihovu lustraciju. Hrvatska bez lustracije je kao kuća bez temelja. Opet, kao i uvijek iza njega ne stade njegova domoljubna koalicija. Bravo Milanoviću, bila je to tvoja pobjeda. Istovjetno tome, prošao je i prof. dr. sc Ćorušić. Zamislite što je on sve htio? Čiste račune u zdravstvu, provesti reforme u zdravstvenome sustavu koje je godinama u kolapsu i zamislite čak je htio u katoličkoj zemlji zabraniti abortus. Grijeh njegov, preveliki grijeh! Naravno i on je morao odstupiti. Poznata igra komunista i kvarnih domoljuba. Ode i Ćorušić a da nitko ne stade iza njega.  Karamarko tek reče,  da se radi o kvalitetnom čovjeku i da je on donio takovu odluku. Čudno, jako čudno. Kvalitetan čovjek pa ode bez riječi, htio biti Ministar pa se predomislio. Nije baš tako ali  je tako bilo lako riješiti se još jednog domoljuba.

Tko to vlada Hrvatskom u zadnje vrijeme sve češće se pitam? Ostavlja se dojam da i kad nisu na vlasti komunisti da njihova vladavina nije  prestala, da im je sada čak i bolje nego prije, jer sve je kao prije a samo se nešto malo promijenilo je.

Što reći za niske udarce upućene Milijanu Brkiću. Ni on im  nije bio pogodan. Sihronizirano su krenuli i na njega, opet prepiska diplomskog iako je taj slučaj za Milijana Brkić pozitivno riješen. Slučaj diplome Vesne Pusić nikada nitko komentirao nije, ona je uvažena Podpredsjendica Sabora. Čisti računi oko njene diplome su nepotrebni, jednako kao i sve što je u svijetu rekla o hrvatskome narodu. Njene drugove to ne interesira  a bogme to ne interesira ni domoljube. Iz svega se da zaključiti, da sve njih zanima, jedino Milijan Brkić. Kako li je teško domoljub biti i od sviju ostavljen biti. Vesna Pusić može biti potpredsjednica Vlade a slučaj njene diplome, nikad riješen nije bio, iako ju je odvjetnik Olujić  preko javne hrvatske televizije pozivao da ga tuži. Milijan Brkić ne može biti Ministar branitelja a slučaj njegove diplome pravno je riješen. Čak nije važno što njega hoće branitelji, ma tko njih pita što oni žele? I za njega su iz Domoljubne koalicije rekli kako je riječ o izvrsnom čovjeku ali da je sam časno odstupio u cilju mira. Čijeg mira? Tako je to kad netko od drugova napadne domoljuba, jao ti se njemu jer iza njega, nitko ne staje, ostaje brisani prostor pa udaraj koliko želiš i možeš.

Milanović na  svoje uvijek misli!

Po dolasku Kukuriku koalicije 2012., na tisuće stručnih, zamjenili su nestručnma a što je nesporno jer u svakom segmentu naše domovine rezultati rada Kukuriku koalicije su poražavajući. Neki od njih i danas se jedva u poslu snalaze ali u javnosti sve više i više se stječe dojam kako su stručni i da ih ne treba mijenjati i tako ispada da Domoljubna koalicija nema stručnog kadra.  Bravo Milanoviću! Prije nego što si neplanirano otišao s vlasti, mislio si na svoje drugove i tako ih u prosincu na tisuće novih zaposlio. Zašto ne! Bolje da su zaposleni drugovi nego domoljubi! Ne želim dalje navoditi jer bi mogla Milanovića i zavoljeti kao političara od riječi i djela jer on to zaslužuje jer nikada svoga druga nije ostavio i za njega se do kraja borio i mišljenje ga domoljuba nije interesiralo. Šteta da nije domoljub, jer tada bi mu za tu brigu o domoljibima i svoj glas dala, ako radi ikoga onda radi branitelja, koji su mi toliko na srcu. Da su branitelji njegovi on bi se o njima brinuo onako kako se brine cijelo vrijeme o svojim partizanima i ne dozvoljava da se ikada otvori pitanje od kuda novac za njih, dok je istovremeno postavljao ta  ponižavajuća pitanja za naše hrvatske branitelje.  Gdje su se to izgubili moji domoljubi?

Manjine upravljaju Hrvatskom! To svi već znamo i ko magarad na batine Hrvati su se na to  privikli. Kažu da je to demokracija. Da, tako kažu! Bože nas sačuvaj tog zla! Oni imaju svoje definicije demokracije i nije to neki problem, problem je što mi Hrvati to prihvaćamo. Prihvaćamo da  manjina vlada većinom u društvu pa se to sada preslikalo i na Sabor pa ne znamo tko je pobijeđeni a tko poraženi.Tako više nema ni jednog imenovanja ali ni smjene komunističkog kadra dok ne odluči naša manjina iz Mosta. Oni nisu za promjene ni za revanšizam pa tako omogućavaju da ostanu na svojim funkcijama Milanovićev kadar jer se sad uhodao u rušilačkom pohodu svih vitalnih interesa Hrvatske pa zašto da  ih sada mijenjamo. Nered, nered preveliki nered. Zašto nered? Jer u neredu se ne vidi red. Ne vidi se sva bijeda života u koji su Hrvati dovedeni a država nam je na rubu bankrota.

Kako je teško Hrvat biti!

Pakleni plan da se mladi usmjere u inozemstvo na put bez povratne karte, plan je komunista još od onih poratnih godina drugog svjetskog rata, poradi čega je danas više Hrvata u dijaspori nego li u Hrvatskoj. Sve  isto čine i sada, samo na drugi način.  Prije su ubijali intelektualce, najčešće su to tada bili svećenici, a ostale intelektualce su za svaku izgovorenu riječ ili misao raspoređivali po Lepoglavi i Golom otoku ili ih je mrak progutao. Dok su sve to zlo radili pričali su priče o Ustašama, jer eto takvi su oni bili a istovremeno Jame sa njima punili. Kako je te teško Hrvat biti! Za sve to zlo što su nam činili čak su od Hrvata i nagrađeni bili i važne državne funkcije obavljali jednako kao je bilo i poslije Domovinskoga rata.  Hrvati i danas velike novce izdvajaju za njihove mirovine. Dugovječni su ti  partizani. Njegujemo ih kao najnježniji cvijet i ništa im ne uskraćujemo jer dok god oni žive za Hrvata neće biti mira. Oni su edukatori zla i mržnje, živi primjeri kako se vlada Hrvatima u njihovoj domovini koju nisu nikada htjeli i protiv nje se na sve načine borili a za sve to hrvatski novac trošili. Kolika je tuga prevelika da bez vjere u Boga nikada se preboljeti ne bi mogla i zato hvala ti Bože što tvoja sam ja i što vjerujem da će mi tvoje svjetlo za vječnost sjati i da ćeš našim braniteljima svu bol i tugu izbrisati i vječnim životom ih nagraditi.

Ponekad kad me uzme sjeta pomislim da mi je žao što nisam njihova a nisam i ne mogu biti jer bez Hrvatske ne mogu živjeti. To je sreća i nesreća nas koji volimo i domovinu u srcu nosimo. Nama je samo patnja određena jer i lijevi i desni idu istim putem samo nam jedni lažnu nadu daju a drugi  javno državu uništavaju, smiju nam se u oči  i državu nam kradu ali sve nam to na znanje dadu. Poslušajte izjave Pupovca, Pusićke, Teršelićke, Mesića, Josipovića ali i Milanovića. Ne skrivaju se i ne obaziru se što mi obespravljeni građani u svojoj domovini mislimo i koliko sve to boli jer uzimaju ti ono što najviše voliš. Kako je teško našim braniteljima kad tu tugu ni riječima izreći ne mogu nego dižu ruke svoje na sebe jer je nedostojno živjeti u domovini koja je krvlju natopljena i u kojoj je otvoreni lov na njih, gdje ih se omalovažava, ismijava, proglašava prljavcima, neradnicima, parazitima, pohlepnicima, lažovima i ne znam kojim sve pogrdnim riječima. Sa koliko boli sve to oni moraju gledati i slušati dok se partizanske mirovine i sva njihova prava množe i dok se ni jedan partizan nije ubio a zašto i bi kad ima sve što želi a samo zato što Hrvatsku ne voli. Što su oni to za Hrvatsku učinili da bi generacije i generacije na račun Hrvata živjeli. Kod njih nema suicida, prema podacima koliko dugo dobivaju mirovinu izgleda da su mnogi bili u ratu prije nego što su se i rodili. Sramimo se hrvatski narode, izdali smo sami sebe i dobro nam ne može ni biti jer smo sve ovo i zaslužili. Da li su oni lustrirani partizanske stoljetne mirovine? Naravno da nisu, jer su oni zaštićeni ko svete životinj, ali su zato naši branitelji lustrirani i poniženi. Sramimo se svi za ovu veleizdaju.

[ad id=”93788″]

Pogledajmo cirkus sa Ministrom Orepićem koji ne želi provesti ni jednu smjenu komunističkog kadra i stavlja se iznad Karamarka, pobjednika, predsjednika HDZ-a i domoljubne koalicije a opet kako stvari stoje nije pobjednik jer ni jednu promjenu ni smjenu ne može provesti dok se Petrov ne udobrovolji. Nema tu sreće gdje se sve oko manjine okreće, nije to prirodno ni normalno nego je to jako opasno i pitamo se svi tko Hrvatskom upravlja. Kolika je slabost naša da se krađa događa u samoj centrali krim- Policije u Heizelovoj ulici u Zagrebu. I sad bi Orepić mijenjao one koje nije htio prije smijeniti. U svakoj civiliziranoj zemlji već bi on bio smijenjeni Ministar. Što on radi? On bi sada kad je ugrožena svakojaka sigurnost smjenjivao niže rangirane djelatnike. Zakasnio je, njegovo javno prepucavanje sa Karamarkom bilo je uvredljivo i ponižavajuće a sve da bi dokazao svoju moć i zaštitio komunistički kadar. Kasno je sada da on smjenjuje bilo koga, jer bi se o njegovoj smjeni trebalo već odlučiti.

Slavica Vučko univ.spec.oec.mag.oec

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari