Pratite nas

Vijesti

Vrh partije na čelu zločinačke piramide

Objavljeno

na

[dropcap]V[/dropcap]ijeću za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu do završnog izvješća u rujnu 1999. uspjelo je utvrditi da je od 1946. do 1990. Udba diljem svijeta ubila 69 hrvatskih emigranata; trojica su oteta, a četvorica se spasila od otmice; u 24 slučaja žrtve su preživjele atentate s lakšim ili težim ozljedama. Osmorica emigranata se vode kao nestali, premda je opravdana pretpostavka da su oteti i likvidirani na nepoznatom mjestu

Najveći dio podataka o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi i posebice o likvidacijama protivnika Titova komunističkog režima prikupljeno je od kraja travnja 1992. do kraja prosinca 1999. u Vijeću za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu u sastavu bivše državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata Republike Hrvatske. Spomenuto Vijeće je do svoga završnog izvješća u rujnu 1999. uspjelo utvrditi da je od 1946. do 1990. Udba diljem svijeta ubila 69 hrvatskih emigranata; još trojica su oteta, a četvorica se spasila od otmice; u 24 slučaja žrtve su preživjele atentate s lakšim ili težim ozljedama. Osmorica emigranata se vode kao nestali, premda je opravdana pretpostavka da su oteti i likvidirani na nepoznatom mjestu.

Perkovićev elaborat: moćni savjet

Smjenom Aleksandra Rankovića sa svih državno-partijskih funkcija na Četvrtoj sjednici CK Saveza komunista Jugoslavije 1. srpnja 1966. na Brijunima (Brijunski plenum) započelo je novo razdoblje u povijesti Udbe. Ustavnim amandmanima i izmjenom Zakona o unutrašnjim poslovima 1. siječnja 1967. preimenovana je u Službu državne bezb(j)ednosti (SDB) – kako se nazivala u socijalističkim republikama BiH, Srbiji i Crnoj Gori – odnosno u Službu državne sigurnosti (SDS) u Hrvatskoj te Službu državne varnosti (SDV) u Sloveniji. Promjena nije bila samo jezična.

U strahu od srpske predominacije, čime se zaprijetilo njegovoj neprikosnovenoj poziciji, Tito je odlučio decentralizirati upravljanje i djelovanje civilne tajne službe: utvrđeno je da su, osim Federacije, za poslove državne sigurnosti odgovorne i federalne jedinice u vlastitim republičkim granicama. S druge strane, nijedna se akcija u inozemstvu – čak ni ona koju je potaknuo sami partijsko-državni vrh – nije smjela provesti bez suglasnosti one republike iz koje je potjecala tretirana osoba. U prijevodu: od postbrijunskog preustroja Udbe nijedan emigrant s područja SRH nije mogao biti likvidiran bez znanja i sudjelovanja hrvatskog (republičkog) SDS-a. I umjesto da se represija ublaži nakon što je pohrvaćena, Rankovićevim padom i većim ovlastima republičkih službi dogodilo se suprotno – povećavao se broj likvidiranih Hrvata!

U samo pet godina – do konca 1971. – smaknuta su 23 emigranata; još šestorica njih pukom su srećom preživjeli atentate, jedan je otet, a jedan netragom nestao. Crna se serija nastavila i nakon 1971. – osobito u dvjema godinama prije i poslije smrti Josipa Broza Tita. A trajala je do samog raspada Jugoslavije.
Prema elaboratu pod naslovom Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH (Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske – op. a.) u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990. – koji su u lipnju 1997. izradili nekadašnji visoki dužnosnici Udbe Josip Perković i Jan Gabriš – za rad federalnog SDB-a/SDS-a bio je odgovoran savezni sekretar za unutrašnje poslove kojeg je imenovala i razrješavala Skupština SFRJ.

Kao član ondašnje vlade, odnosno Saveznog izvršnog vijeća (SIV), formalno je odgovarao Predsjedniku SIV-a. Račune je, međutim, u stvarnosti polagao pred Predsjedništvom SFRJ i njegovim Savjetom za zaštitu ustavnog poretka, kao i pred Predsjedništvom CK SKJ. Savjet za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SFRJ, navode Perković i Gabriš, sačinjavali su članovi Predsjedništva i SFRJ i CK SKJ, predsjednik SIV-a te trojica saveznih sekretara – za unutrašnje poslove, narodnu o(d)branu i inostrane poslove. Taj je savezni Savjet u neposrednoj vezi s odgovarajućim savjetima predsjedništava republika i pokrajina pratio stanje državne sigurnosti te donosio odluke – pa tako i one o likvidacijama, što ne piše u elaboratu! – koje su bile obvezujuće za SDB Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.

Likvidacije: strogo kontrolirana procedura

Perkovićev i Gabrišev elaborat ništa ne otkriva o proceduri odlučivanja o likvidacijama političkih iseljenika. Prve konkretne činjenice, međutim, iznio je još 1993. Ivan Lasić – Gorankić, načelnik II. odjela Centra SDB-a Mostar te kasnije – od 1983. do 1986. – načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a SFRJ, i to kao svjedok u istražnom postupku o ubojstvu Brune Bušića pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu Božidarom Jovanovićem:

Bio sam prisutan kad je podsekretar (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova – op. a.) Srđan Andrejević objašnjavao novom saveznom sekretaru (ministru) Dobroslavu Čulafiću (Crnogorac) proceduru likvidacija emigranata: ‘To je u vašoj nadležnosti, isključivo sekretar ima pravo i ovlašten je da u takvim akcijama daje i odobrenje, ali tu ima određena procedura. Vjerojatno je Vama to drug Stane Dolanc (Slovenac, Čulafićev prethodnik na čelu SSUP-a) objasnio. I on je imao takva ovlaštenja kakva je imao i Franjo Herljević (bosanski Hrvat, Dolančev prethodnik). Međutim, vi morate pribaviti suglasnost za takve stvari od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kojem vi morate, nakon konzultacije s republičkim sekretarima, predložiti na koga želite uputiti te akcije, i tek nakon toga, kad vi dobijete odobrenja, onda smijete i možete uključiti mene ili bilo koga drugog koga vi i republički sekretar dotične Službe smatrate za kvalificirana, za pogodnoga za takve stvari’. Ja sam tada apsolutno shvatio tu proceduru, iako sam sličan zaključak imao i ranije u kontaktima s Dolancom. Postojale su određene nadležnosti republičkih sekretarijata i saveznog sekretarijata, i nisu nigdje bile u poziciji da se sukobljavaju, ukoliko su postupali i jedan i drugi u okviru svojih nadležnosti. (Okružni /Županijski/ sud u Zagrebu, Zapisnik o saslušanju svjedoka Ivana Lasića, 29. siječnja 1993.).

UDBA – partijska policija

Da je licenciju za ubojstva izdavao sam državno-partijski vrh, a da su se odluke o likvidacijama donosile u suglasju između federacije i republika, potvrdio je – temeljem vlastitih, neposrednih saznanja – i dugogodišnji šef (od 1972. do 1989.) osječkog centra SDS-a Dragoljub Krnić. On je decidirano izjavio da Udba nije smjela ništa poduzeti bez odobrenja političkog vrha:  Služba državne sigurnosti, to je bila politička policija. Ona je bila u funkciji politike i CK. Prema tome, nije se smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ukoliko bi time narušavala neki interes politike. Nije se moglo ići mimo zvanične politike, bez obzira kakva je bila, pogrešna ili ispravna. Služba je bila samo izvršilac.

Netko je u CK pratio školstvo, neko ovo, neko ono, a netko je pratio Službu. To je dugo godina radio Marko Bezer, izvršni sekretar CK SKH. Što se tiče toga, on je jako puno znao. Marko je bio dobar s Josipom Vrhovcem. Marko je ispred Centralnog komiteta Hrvatske bio član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Taj Savjet je bio kontrolni organ. Bio je jako bitan. Neke se stvari nisu smjele dogoditi bez znanja tih ljudi. Ako se išlo u neku akciju, oni su to morali pokrivati. Savjet za zaštitu ustavnog poretka je praktički dozvoljavao neke aktivnosti organima unutrašnjih poslova, posebno Službi državne sigurnosti. Ali, s nekim inicijativama nije se moglo ići pred cijeli Savjet, nego kod jednog, dva ili tri člana. Kad bi danas izjavili da je Savjet odlučivao o likvidacijama, neki bi vam rekli da pričate gluposti.

Specijalne akcije su išle sa što manje ljudi, ali su morale biti pokrivene. Iza njih je morao stajati politički vrh, ili savezni ili republički. Dok je Tito bio živ i Bakarić predsjednik saveznog Savjeta, oni bi dobili informacije od Službe: gdje su problemi, kakvi problemi i tako dalje. I onda su se konzultirali, dogovarali i donijeli nekakvu odluku. Ako se radilo o nečemu u Hrvatskoj, tada je bio red da se upozna Zagreb. To bi radio taj predstavnik iz Hrvatske u saveznom Savjetu. On bi prenio odluku republičkom Savjetu i CK. Bezer je o tome morao razgovarati u CK i predsjedništvu Republike. Šef partije i barem predsjednik Predsjedništva su to morali znati i odobriti. (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu – Dragoljub Krnić, sažetak razgovora, Zagreb, 15. lipnja 1999.).

Ovdje je potrebno naglasiti da su najviši savezni (državni) dužnosnici bili ujedno i članovi najviših partijskih tijela te da ih je upravo SKJ postavio na te iste dužnosti. Također, većina sekretara i podsekretara SSUP-a i SSIP-a te tajnika Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka bili su istodobno i visoki oficiri JNA koji su na te funkcije dolazili izravno iz SSNO-a, gdje su opet bili postavljani po partijskoj liniji. Drugim riječima, iza svih odluka o likvidacijama i otmicama u završnici je stajalo vodstvo SKJ! Odličan primjer jedinstva državno-partijsko-policijsko-sigurnosnih funkcija upravo su karijere već spomenutih Franje Herljevića i Stane Dolanca. Herljević je bio savezni ministar unutarnjih poslova (1974.-1982.), nakon čega je postavljen za člana CK SKJ, a koji ga je odredio za svog predstavnika u Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka.

Dolanc, koji je do tada bio sekretar Izvršnog biroa (bivšeg Politbiroa) CK SKJ, naslijedio je 1982. Herljevića na mjestu saveznog ministra za unutrašnje poslove te je po funkciji također bio član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Slična je situacija bila i u SRH: utjecaj Predsjedništva CK SKH i njegove kadrovske komisije bio je presudan kod imenovanja dužnosnika RSUP-a. Funkcioneri RSUP-a u pravilu su nakon isteka mandata odlazili na druge visoke političke dužnosti. Primjerice, Zlatko Uzelac je 1982. – nakon isteka mandata republičkog sekretara za unutrašnje poslove – imenovan tajnikom Sabora SRH, a na njegovo mjesto došao je Pavle Gaži iz CK SKJ. Gažija je pak na mjestu republičkog sekretara naslijedio Vilim Mulc, član CK SKH. Primjeri bi se mogli nabrajati u nedogled. Ista sprega bila je i na nižim razinama! Da bi utjecaj Partije na Udbu bio što snažniji, na mjesta načelnika centara postavljani su provjereni dužnosnici općinskih ili regionalnih komiteta SKH. Tako su između 1980. i 1990. od ukupno desetorice načelnika centara SDS-a u Hrvatskoj njih šestorica izravno imenovana iz tijela SKH.

Sveznajući Tito

Da rekapituliramo: ubojstva i otmice hrvatskih političkih iseljenika nazivale su se u žargonu jugoslavenskih tajnih službi ofenzivnim akcijama ili specijalnim zadacima. Procedura donošenja odluke o likvidaciji ili otmici te njenu izvođenju bila je praktično neslužbena, ali detaljno definirana. Konačna verifikacija odluke donosila se u spomenutom gremiju, Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka, s tim da je potrebno napomenuti kako se do smrti Josipa Broza Tita nijedna ofenzivna akcija nije smjela izvesti bez njegovoga prethodnog placeta.

Visoki dužnosnik Udbe Ivan Ćurak, načelnik Centra SDB-a Doboj i kasnije II. odjela SDB-a RSUP-a SRBiH, prepričao je jedan događaj koji potvrđuje da je Josip Broz Tito doista bio neposredno uključen u proceduru odlučivanja o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata, kao i da je o njima bio promptno izvještavan:  Na jednom širem sastanku načelnika i drugih viših dužnosnika republičkih središta i centara SDS-a u Rijeci, koji je organizirao Jerko Dragin, načelnik Drugog odjela Centra SDS-a Rijeka, Ćurak je saznao od Franje Herljevića da je SDS organizirao atentat na emigranta Danu Šarca u Parizu. Tom prigodom je Herljević prigovorio Draginu da ga je krivo informirao o likvidaciji Šarca što je on prenio Titu, pa mu se je kasnije morao ispričavati jer je Šarac ipak preživio atentat. Tito da je umirivao Herljevića riječima: “Ne možeš uvijek uspjeti. Nekad moraš i omanuti’.(Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu – Ivan Ćurak, sažetak razgovora, Zagreb, 31. svibnja 1999.).

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Papa Franjo primio novinare: Vaš posao je dragocjen jer pridonosi potrazi za istinom

Objavljeno

na

Objavio

ZENIT

Papa Franjo volio bi pohoditi Hrvatsku, ali najprije želi posjetiti male države. Pohvalio je Hrvatsku i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

Papa Franjo je u dvorani Clementini u Vatikanu primio strane novinare (članove čuvene Stampa Estere) s članovima obitelji, njih oko 400 iz 50 zemalja, i održao vrlo znakovit govor za novinarsku profesiju te se sa svima rukovao. Iskoristio sam tu priliku da pitam papu hoće li posjetiti Hrvatsku, piše Večernji List.

– Vrlo rado, ali prije moram, kao što znate, posjetiti manje države – kazao je Franjo.

– Ali ni Hrvatska nije velika država – primijetio sam.

– Ali vaša je država snažna, jako snažna, a imate i predsjednicu koja je snažna, pravi general – odgovorio mi je Franjo.

Bez istine nema slobode

Najprije su papu pozdravile i zahvalile na prijemu dosadašnja predsjednica Stampa Estere turska novinarka Esma Çakir te sadašnja predsjednica američka novinarka Patricia Thomas, koja ga je pozvala u prostorije udruge u ulici Umiltà (Poniznost) u Rimu i uručila mu iskaznicu udruge stranih novinara. Upravo s riječi “poniznost” bile su povezane i neke papine misli.

– Želim vam prije svega kazati kako cijenim vaš posao. Crkva vas cijeni i kada joj stavljate prst u ranu, jer rana se nalazi u crkvenoj zajednici. Vaš posao je dragocjen jer pridonosi potrazi za istinom, a samo nas istina čini slobodnima. Vaša je uloga neophodna i to vam daje veliku odgovornost: traži od vas posebnu brigu za riječi koje upotrebljavate u vašim člancima – kazao je Franjo i dodao kako je važno vagati riječi i na društvenim mrežama te je pozvao novinare da djeluju kako bi “komunikacija stvarno bila instrument za konstruiranje, a ne za uništavanje, za susretanje, a ne za sučeljavanje, za dijalog, a ne za monolog, za orijentiranje, a ne za dezorijentiranje, za shvaćanje, a ne za neshvaćanje, za hodanje u miru, a ne za sijanje mržnje, za davanje glasa onima koji ga nemaju, a ne da se bude glasnogovornik onih koji urlaju jače”.

– Umiltà (Poniznost) ključ je novinarske aktivnosti. Poniznost da se ne zna sve prije ono je što pokreće istragu. Pretpostavka, umišljenost da se već sve znade ono je što blokira istraživanje. Ponizni novinar ne znači osrednji, već svjestan da se preko nekog članka, nekog tvita, nekog izravnog televizijskog ili radijskog javljanja može učiniti dobro, ali ako nismo pažljivi i savjesni, može se učiniti nažao drugome, često i cijeloj zajednici – kazao je papa i dodao kako, primjerice, ima naslova koji “urliču” i koji mogu predstavljati “lažnu stvarnost”. Zbog toga je potrebno uvijek provjeravati, a kada se pogriješi, teško je povratiti dostojanstvo. Zbog interneta i lažnih vijesti greške često budu prihvaćene kao istinite. Zbog toga novinari moraju uvijek imati na umu snagu instrumenta koji imaju na raspolaganju i oduprijeti se “tendencijama da se objavi neka vijest koja nije dovoljno provjerena”, kazao je Franjo i naglasio kako je “ponizni novinar ujedno i slobodni novinar. Slobodan od uvjetovanja. Slobodan od predrasuda i zbog toga hrabar. Sloboda zahtijeva hrabrost!”

U vremenu u kojem postoje lažne vijesti i neprijateljske riječi poniznost je ključ preokreta u novinarskoj profesiji premda bi netko mogao kazati kako su temelji profesije kompetentnost, sposobnost pisanja, brzina stvaranja sinteze, sposobnost postavljanja pravih pitanja. Traganje za istinom zahtijeva poniznost, dok je lakše ne postavljati si pitanja i zadovoljavati se prvim odgovorima, očekivanim rješenjima koja ne poznaju muku istraživanja sposobnu predstaviti kompleksnost stvarnog života. Ponizni novinar ne hrani pretjerivanja u sloganima koji poništavaju promišljanja, ne stvara stereotipe, ne zadovoljava se onime što kažu pojedinci kao da su oni u stanju riješiti sve probleme ili pak nalaze dežurne krivce, već traga za činjenicama prije nego što ih komentira. Papa Franjo citirao je svetog Franju Saleškog, zaštitnika novinara, koji poziva da se riječi upotrebljavaju s oprezom kao što kirurg oprezno upotrebljava skalpel. Potrebno je birati riječi posebno sada, u vrijeme društvenih mreža, kada mnogi upotrebljavaju nasilan i ponižavajući rječnik. Potrebno je imati na umu da svaka osoba ima nedodirljivo dostojanstvo.

Papa je spomenuo tzv. zaboravljene ratove i pozvao novinare da budu pažljivi kako ne bi zaboravili stvarnost. – Molim vas, nastavite govoriti i o toj realnosti, nemojte se predati indiferentnosti – rekao je. Pozvao je da se ne zaboravi na one koji bježe s ratnih prostora i kazao da se Sredozemno more pretvara u groblje.

Papa Franjo na koncu je novinarima udijelio tihi blagoslov jer, kako je rekao, nisu svi vjernici. Svakome je darovao knjigu “Komunicirati dobro. Riječi pape Franje” koju je izdala Vatikanska izdavačka kuća (LEV).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

General Stanko Sopta – Zlo se opet ne miri, pokreću novu ofenzivu nazvanu detuđmanizacija

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo govor generala hrvatskih snaga Stanka Sopte o 70. obljetnici Bleiburške tragedije

Poštovani puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati, sedamdeseta je ovo obljetnica Bleiburga i Križnog puta!

Sveto je ovo tlo na kojemu danas molimo i zahvaljujemo za žrtvu koju su naši djedovi, majke i očevi, stričevi i ujaci, sinovi roda hrvatskog prinijeli na oltar hrvatske slobode!

Pozdravljam Vas u ime PBV, koji mi je ukazao čast, obratiti Vam se ovdje, kao jednom od hrvatskih branitelja Domovinskog rata u kojem smo stvorili demokratsku i neovisnu hrvatsku državu i time sve žrtve pale na tom stoljetnom putu učinili besmrtnima!

Pozdravljam duhovne oce na čelu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem,  nadbiskupom zagrebačkim.

Današnja komemoracija održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar-Kitarović i člana predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića.

Prije dva dana Predsjednica Republike Hrvatske osobno je bila ovdje, pomolila se Bogu za žrtve i zapalila svijeću, a danas je ovdje njezina osobna izaslanica gospođa Bruna Esih koju s osobitim zadovoljstvom pozdravljam!

Pozdravljam člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda gospodina Dragana Čovića.

Pozdravljam muftiju zagrebačkog Aziza ef. Hasanovića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Ljubav je početak svega, ljubav je pobjednica!

Rodila nas je ljubav naših majka i očeva. Samo ljubav i vjera daje snagu oduprijeti se zlu.

Zlo se ovdje u Bleiburgu i na križnim putovima prije 70 godina prikazalo krvavih ruku s mržnjom koja uništava život. Zlo to bijaše zaogrnuto komunističko-staljinističkom ideologijom. Sljedbenici tog zla, od Sibira, tridesetih godina prošlog stoljeća, Holdomora u Ukrajini pa preko Katinske šume, Crvenih kmera, Golog otoka i mnogih drugih mučilišta ubiše preko sto milijuna ljudi.

Pakt između Hitlera i Staljina potpisan je kolovoza 1939., pakt je to dvije ideologije zla 20. stoljeća. Staljinova Kominternina škola odgojila je niz diktatora koji su svojim djelima povijest učinili još krvavijom te nadišli i samog Staljina. NKVD-ov čovjek za likvidacije trockista u Španjolskoj, komunistički vođa Josip Broz, osobno je zapovjedio pokolj Hrvata na Bleiburgu,Teznom, u Hudoj jami i cijelom Križnom putu. Po riječima Đilasa okrutnost pokolja nad Hrvatima nije poznata u europskoj civilizaciji, dok Ranković svjedoči da je komunistička Jugoslavija do 1951. likvidirala 568 tisuća narodnih neprijatelja.

Zvijezda petokraka, simbol komunističke Jugoslavije, i nakon pada Berlinskog zida, simbola komunističkih diktatura, devedesete godine krenula je ponovno spriječiti demokratske procese i obraniti krvavu jugoslavensku tvorevinu, pritom otvoreno surađujući s četničkom kokardom.

Jedni gradeći veliku Srbiju a drugi spašavajući Jugoslaviju, a OBOJI paleći i pljačkajući Hrvatsku i ubijajući Hrvate.

No suprotstavila im se ljubav i žrtva hrvatskog branitelja prema svom narodu, prema svom domu, prema slobodi koju je zapadna civilizacija utkala u moderne i prosperitetne demokratske države!

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman znao je dobro ideologiju tog zla, znao je dobro da hrvatski narod svoju opstojnost može sačuvati samo u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj državi članici suvremene ujedinjene Europe dijeleći odgovornost za čovječanstvo kroz NATO.

Nismo uspjeli istražiti i prebrojiti sve žrtve Bleiburga i Križnog puta, a stigle su nove, Domovinskog rata, tražeći i jedne i druge da im se poklonimo i nikada ne zaboravimo.

No zlo se opet ne miri, pokreću novu ofenzivu nazvanu detuđmanizacija, pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europu i NATO. Vještinom medijskih i inih manipulacija koje su izučavali u Kumrovečkoj akademiji uspijevaju doći na vlast. Dobrobit naroda nikad nije bio smisao njihove vlasti, danas je odlazak iz Hrvatske put koji nam sugeriraju. Izbor hrvatske predsjednice gospođe Kolinde Grabar-Kitarović jasan je znak neprihvaćanja tog puta.

Stojimo ovdje na ovom svetom tlu uz spomen žrtvama Bleiburga i Križnoga puta poput Mojsija na brdu Sinaju pred Gorućim grmom; stojimo izute obuće u stavu poklona bez ikakva unutarnjeg nagona za osvetom, ali da s moralnom i domoljubnom sviješću, s nacionalnom i političkom odgovornošću poput Mojsija, kojemu je Svemogući dao nalog da izvede Izabrani narod iz egipatskog ropstva, i mi na svjetlo dana iznesemo Istinu o masovnoj agoniji hrvatskoga naroda.

Stoga, hrvatski narode, mi moramo u punini živjeti demokraciju, biti odgovorni prema sebi i svojoj državi, birati svoju vlast, a demokratski izbrani predstavnici naroda, moraju, kako nas uči naša drevna Dubrovačka Republika, “zaboraviti osobne interese, a brinuti se za javne“.

Pred nama stoje novi izazovi, nove kušnje, no nikad naša vjera u Boga, ljubav prema obitelji, bratu svom, narodu svom i državi svojoj hrvatskoj ne smije usahnuti.

Neka Bog blagoslovi sve nas i cijeli naš hrvatski narod.

Živjeli.

general Stanko Sopta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari