Pratite nas

Kultura

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić posjetio Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti

Objavljeno

na

Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, posjetio je u utorak Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zagrebu, gdje ga je primio predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, a u razgovoru je istaknuta veza između Hrvatske akademije i Vrhbosanske nadbiskupije-

Bio je to prvi posjet kardinala Puljića Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti otkako je 1991. postao vrhbosanski nadbiskup, priopćeno je iz HAZU-a.

Akademik Kusić svog je gosta izvijestio o povijesti i radu Akademije, a razgovaralo se i o stanju u Bosni i Hercegovini i položaju tamošnjih Hrvata.

U razgovoru je istaknuta i veza između Hrvatske akademije i Vrhbosanske nadbiskupije, budući da je utemeljitelj Akademije Josip Juraj Strossmayer nosio titulu bosanskog i srijemskog biskupa. Naime, sjedište nekadašnje Bosanske biskupije, koja je imala sjedište u Vrhbosni (današnjem Sarajevu), od početka 14. stoljeća bilo je u Đakovu koje je 1239. postalo posjed bosanskih biskupa. Spajanjem sa Srijemskom biskupijom, od 1773. biskupija nosi naziv Bosanska ili đakovačka i srijemska biskupija, a 2008. godine postala je nadbiskupija pod imenom Đakovačko-osječka nadbiskupija, ujedno i sjedište metropolije koja još obuhvaća Požešku i Srijemsku biskupiju.

Kardinal Puljić upisao se u spomen-knjigu u koju se upisuju najugledniji posjetitelji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, napisavši: „S ponosom i radošću sam po prvi put ušao u ovo zdanje, ponos našeg hrvatskog naroda. Zahvalan sam ovoj instituciji koja gaji duh jedinstva hrvatskog naroda bez obzira na granice. Želim da i dalje s Božjim blagoslovom djeluje na dobro hrvatskog naroda!“

Koridor Ploče-Mostar-Sarajevo-Vukovar važan za povezivanje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH

U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u utorak 25. travnja održan je međunarodni znanstveni skup Valorizacija intermodalnoga logističkoga koridora Ploče-Mostar-Sarajevo-Vukovar (Srednji Jadran-Podunavlje) koji su organizirali Znanstveno vijeće za promet HAZU, pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Na skupu su sudjelovali brojni gospodarstvenici i stručnjaci za promet, gospodarstvo i poljoprivredu iz Hrvatske, BiH i Kosova.

Skup je otvorio predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić koji je kazao da ideja o povezivanu Dalmacije s kontinentalnom Hrvatskom preko Bosne i Hercegovine potječe još od utemeljitelja Akademije biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Posebno je pohvalio napore akademika Josipa Božičevića, predsjednika Znanstvenog vijeća za promet HAZU koji se ustrajno zalaže za ovaj projekt povezivanja „plave“ i „zelene“ Hrvatske preko BiH, s ciljem poticanja gospodarstva, prometa, infrastrukture i energetike na području 16 općina u Hrvatskoj i 18 u BiH te njihove demografske obnove.

Pomoćnik ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Mario Madunić pozdravio je skup u ime premijera Andreja Plenkovića i ministra Olega Butkovića, istaknuvši da je važnost geoprometnog položaja Hrvatske prepoznala i Europska unija. „Prioritet je osigurati prometnu povezanost Slavonije i Dalmacije, luka Ploče i Vukovar, što bi također osiguralo gospodarsku, društvenu i demografsku obnovu i revitalizaciju prostora u BiH bez čijeg sudjelovanja ovakvo povezivanje nije moguće“, rekao je Madunić. Podsjetio je da je u tijeku izgradnja mosta preko Save kod Svilaja i modernizacija novog ulaza u luku Ploče.

Skup je pozdravio i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić koji je istaknuo važnost projekta Srednji Jadran-Podunavlje jer povezuje i zemlje i ljude.

„Nitko nije dovoljan sam sebi, nužno smo upućeni jedni na druge. Na poseban način BiH je oslonjena na Hrvatsku, a mi Hrvati iz BiH silno puno polažemo na stabilnost i perspektivnost hrvatske države kako bismo i mi prosperirali. Zahvaljujem Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti što je pokrenula ovaj projekt. Čestitam vam, hrabrim vas i želim da istinske ideje postanu ostvarene na području gdje se povezuje hrvatski narod iz Hrvatske i BiH“, poručio je kardinal Puljić.

Akademik Josip Božičević je podsjetio da je prvi skup o koridoru Srednji Jadran-Podunavlje u HAZU održan 2014., a da se slični skupovi namjeravaju održavati sve dok razvojni ciljevi tog projekta ne budu u cijelosti implementirani. Upozorio je da je 2015. od koridora Vc kao dio transeuropske prometne mreže u razvojnom planu ostala samo dionica Ploče-Sarajevo, dok je Mađarska odgodila modernizaciju pruge od Budimpešte do Osijeka.

Na skupu je usvojena Deklaracija o domovinskom koridoru Jadran–Podunavlje kojom se predlaže revalorizacija geoprometnog položaja i ciljano usmjeravanje razvoja na potencijalno kompetitivne pravce s ciljem boljeg pozicioniranja Hrvatske u regiji srednje Europe. Također se predlaže determiniranje dugoročnih razvojnih potencijala morskih luka Rijeka i Ploče, te riječne luke Vukovar, obnova partnerstva s Mađarskom i revizija pozicije sa Slovenijom, te definiranje zajedničkog nastupa s BiH u akviziciji investicija u prometne projekte od zajedničkog interesa. U Deklaraciji se spominje revaloriziranje geoprometnog statusa u Dunavskoj i Jadransko-jonskoj makroregiji kako bi prioritet postali povezivanje Jadrana i Dunava, morskih prometnica i unutarnjih plovnih putova, te željeznicom umreženog kontinentalnog zaleđa. Također se ističe važnost povezivanja Mediteranskog koridora i Baltičko-jadranskog koridora u trans-europskoj prometnoj mreži, koji se u diplomatskom usuglašavanju sa Slovenijom može ostvariti poveznicom Rijeke i Pivke ili izgradnjom željezničke pruge na pan-europskom koridoru X.a (Zagreb-Pragersko). Deklaracija predlaže i izgradnju nove Jadransko-jonske željeznice uzduž hrvatske obale Jadranskog mora i zatim prema Crnoj Gori i Albaniji, kako bi se otvorila perspektiva povezivanja s pan-europskim koridorom IV, odnosno novim trans-europskim koridorom Orient-Istočni Mediteran.

„Takav razvojni scenarij osigurao bi funkcionalnu integraciju cijele prometne mreže Hrvatske u intermodalni sustav Baltik-Jadran-Crno more, a on podrazumijeva međusektorsku suradnju prometnog, energetskog i prostorno-okolišnog resora“, kazala je zamjenica predsjednika Znanstvenog vijeća za promet HAZU prof. dr. sc. Sanja Steiner, pojasnivši da se koridor Srednji Jadran-Podunavlje može nazvati „domovinskim“ jer u BiH prolazi kroz područja tradicionalnog obitavanja hrvatske populacije. U tim područjima prije rata živjelo je četiristo tisuća Hrvata, a danas ih je samo nešto više od sto tisuća

hazu.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Marija Dubravac objavila još jednu sjajnu zbirku domoljubnih pjesama

Objavljeno

na

Jedna od najboljih hrvatskih pjesnikinja, Marija Dubravac, koja već 50 godina živi u Australiji (rodom iz Štitara, Slavonija) ovih je dana objavila novu, sedmu, knjigu pjesama – „Dok mu hrašće bura vije“.

Knjiga donosi (na oko 440 stranica)  niz domoljubnih pjesama, od koje su mnoge posvećene hrvatskim braniteljima, Domovini, obitelji, ili pak dobro poznatim povijesnim ličnostima i događanjima. Mnoge su joj i uglazbljene, a poglavito se ističu one koje je uglazbio Stanko Šarić i snimio s „Najboljim hrvatskim tamburašima“.

U predgovoru Žarko Dugandžić piše da je riječ o književnici koja je „potpuno uživljena u svaku poru hrvatskog bića, koja izgara za svojim rodnim krajem, za Hrvatskom, kojoj je posvetila svaki trenutak svojega ovozemaljskog života“ te da je ona „svjetionik hrvatskog domoljublja.“

„Kako bi lakše razumjeli moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969.-1991., zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela Štitare, moje rodno selo, te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih – svojedobno je kazala, prigodom otkrivanja njezine spomen-ploče i zasađenog hrasta njoj u čast u parku osnovne škole u njezinom rodnom mjestu. Tada je i poručila da je svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i roditelja pretočila u pjesme, koje su joj, ustvrdila je, bila „najveća utjeha na trnovitim putovima tuđine“.

Svoju zbirku, ilustriranu brojnim fotografijama, s ljubavlju je posvetila „svakom živom i pokojnom hrvatskom iseljeniku – patniku, istinskom domoljubu, na sve četiri strane svijeta, koji unatoč proživljenim mukama u tuđini, poput stoljetnoga hrasta, čije grane trgahu najljući cikloni i oluje, ostade neslomljiv, vjeran Bogu i idealima svojih predaka“.

Na kraju ove vrijedne i zanimljive knjige, književnica je objavila i popis hrvatskih domoljuba: ubijenih, nestalih i onih koje UDBA nije uspjela ubiti ili oteti.

Sve u svemu, ovo je, po ocjenama kritičara, a još više njenih brojnih čitatelja, odlična, sjajna zbirka pjesama, vrhunske, originalne majstorice pisane riječi.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari