Pratite nas

Kronika

Vrhovni sud odbio je žalbu DORH-a na presudu Tomislavu Merčepu

Objavljeno

na

Vrhovni sud potvrdio je osudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i oslobađajuću presudu za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Vrhovni je sud donio presudu kojom je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu. Time je postala pravomoćna presuda kojom je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Optuženik je osuđen na kaznu zatvora 3 (tri) godine.

Optužnicom je optuženiku stavljeno na teret da kao vojni zapovjednik 1993. nije spriječio podređene pripadnike vojske da pucaju i usmrte dovedenog ratnog zarobljenika. Prema optužnici nakon toga u dva navrata su dovedena još tri ratna zarobljenika. Optuženik se tereti da nije spriječio podređene u zlostavljanju tih zarobljenika te potom odvođenju iz baze i usmrćenju. Tako su usmrćena ukupno četiri ratna zarobljenika. Za taj dio optužbe optuženik je oslobođen.

Vrhovni je sud potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su izostali čvrsti i nepobitni dokazi koji su nužni za osudu optuženika za ovaj događaj. Dokazi koji su izvedeni tijekom postupka mogli bi izazvati stanovitu sumnju da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela za koje se tereti, ali takva sumnja nije dovoljna za osudu.

Nasuprot tomu, optuženik je pravilno osuđen jer je 1993. kao vojni zapovjednik zapovijedio paljenje i rušenje kuća civila. Podređeni pripadnici vojske su izvršili takvu zapovijed i time je došlo do uništenja imovine velikih razmjera koje nije bilo opravdano vojnim ciljevima i potrebama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da će kazna zatvora 3 godine ispuniti svrhu kažnjavanja. Kod izricanja ove kazne Vrhovni je sud Republike Hrvatske vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima. Sud je cijenio da optuženik ranije nije osuđivan, sudionik je Domovinskog rata, uzrokovana mu je invalidnost tj. zdravstvene tegobe kao posljedica ranjavanja te psihičke smetnje iz kruga PTSP-a. Otac je četvero djece. Procjena je suda da se svrha kažnjavanja može postići i ublaženom kaznom zatvora u trajanju tri godine.

Ova kazna će i utjecati na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. Time će se istovremeno pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Kazna sadrži i dostatnu količinu društvene i moralne osude za zlo koje je optuženik prouzrokovao, piše N1.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zašto migranti pale kuće?

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/

Učestale paljevine kuća, hala, napuštenih prostora, iza kojih stoje ilegalni migranti, mogle bi se pripisati načinu paljenja vatre. Obzirom da im je cilj da se ugriju ili skuhaju jelo, migranti koriste sprejeve i gorivo da lakše zapale vatru, piše Avaz.ba

Često to izmakne kontroli i bukne požar.

– Na nekoliko tih paljevina pronašli smo ostatke sprejeva, kanistera i boca u kojima je bilo gorivo – kaže izvor iz policije Unsko – Sanskog kantona.

Nakon što zapale vatru, migranti bježe glavom bez obzira jer su se doveli u životnu opasnost.

U posljednjih desetak dana na području Unsko – Sanskog kantona zapalili su tri napuštena objekta. Zapalili su i kuću partizanskog komandanta Zuhdije Žalića, u kući porodice Pozderac u Cazinu koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH, vršili su nuždu i polomili podove i prozore, piše Avaz.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Sjećanje na feldmaršala Svetozara Borojevića povodom njegove 100. obljetnice smrti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/

U povodu stote godišnjice smrti Svetozara Borojevića, 23. svibnja mu je na Središnjem gradskom groblju u Beču odana počast kod groba u kojemu počivaju njegovi posmrtni ostaci, kao i njegove supruge.

Borojević je umro  23. svibnja 1920. godine u Klagenfurtu, gdje je bio i pokopan, da bi nakon nekoliko mjeseci njegovi posmrtni ostaci bili prebačeni u bečke arkade. Borojević je bio austrougarski feldmaršal, jedan od najvećih hrvatskih vojnih umova, i jedini Slaven koji je nosio čin feldmaršala/vojskovođe u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Najviše se proslavio u bitkama s Talijanima na rijeci Soči, gdje ih je pobjeđivao sve vrijeme rata, pa je dobio nadimak Lav sa Soče.

Počast su mu odali predstavnici Reda svetog Jurja polaganjem vijenca pred Borojevićev nadgrobni spomenik. Riječ je o redu koji je bio viteški red nekadašnje austrijske carske i kraljevske kuće, a danas je europski i nepolitički red te u svome djelovanju podržava suradnju između zemalja središnje i jugoistočne Europe.

U Hrvatskoj također djeluje i ima oko 60 članova iz Hrvatske. Na Borojevićevom grobu bili su i predstavnici hrvatskih udruga koji žive u Beču.

Austrijski general Edmund Glaise von Horstenau o Borojeviću je 1920. godine, u povodu smrti, ovo napisao: „Borojević je bez sumnje bio politička ličnost kao malo koji drugi general“ – objašnjava Horstenau – “njegov san da postane hrvatskim banom zacijelo nije bio utopijski. Uostalom, bio je nazvan ‘Šefom krize’. Bi li on po svojoj osobnosti i temperamentu bio prikladan za to visoko mjesto, to se trebalo prvo vidjeti.

Dok god je vjerovao u snagu domovinske ideje, koja ga je ispunjavala kao malo koga, i u svojoj osobnoj sreći – morao je primijetiti pukotine staroga zida. Njegova jedina briga bila je da njegova domovina u odlučujućem trenutku ne poklekne.

Kada se to dogodilo i kada je 27. listopada započela katastrofa kod Vittoria, bilo je jasno da je izgubio igru. Povlačenjem je stigao u Klagenfurt. Odatle se želio vratiti kući u Hrvatsku, ali Država SHS, koja je bila pod srpskom vrhovnom vlašću, bojala se privlačne snage ovoga čovjeka, koji je tri godine branio slavenski teritorij od Talijana i koji je uvijek bio omiljen sin svoga naroda. Beograd mu nije uskratio samo povratak, nego i mizernu mirovinu, pa mu je naša republika, kao nova domovina, iz zahvalnosti morala priteći u pomoć, iako je to učinila skromno, ipak je nešto učinila… Slavni Borojević umro je bez svoje domovine, kao što je i njegova vojska tamo na Piavi umrla bez domovine. Ipak, povijesna kritika neće se zauvijek pred mrtvima zaustaviti – a u nizu najuspješnijih vojskovođa Svjetskoga rata, pobjednik sa Soče za sva će vremena imati svoje mjesto.“ piše Večernji List.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari