Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

VRIEME JE ZA SUĐENJE SVIM UDBAŠIMA

Objavljeno

na

U svezi sa predsjedničkim izborima, nedavno u Večernjem listu pročitah komentar nekoga zaglupljenog tipa u svezi s izjavama nekih kandidata gdje kaže da je star 60 godina, da mu je djed bio “Antin vojnik kojem se ni za grob ne zna”, ali on misli da je vrieme da se već jednom prestane spominjati ustaše i partizane.

lista udbašaTeško je razumjeti kako ijedan Hrvat, koji, kud god u Hrvatskoj zakorači staje na zemlju natopljenu krvlju jugokomunističkih žrtava, kud god se okrene vidi spomenike, ulice i trgove koji nose imena najvećih partizanskih zločinaca i krvnika njegovoga naroda, može biti toliko glup, toliko sliep i na koncu, toliko bezobziran?

Iole zdrav čovjek mora se upitati na kojoj razini razuma su ti i takvi tipovi?

Smaknuća stotina tisuća žrtava o kojima govorim nisu pale u ratnim sukobima između hrvatskih ustaša i jugoslavenskih komunističkih partizana, nego su rezultat genocida koji su poslie rata izvršili jugokomunistički zlikovci, a nastavili njihovi potomci i to čine već punih 70 godina.

Zločin genocida protiv jednoga naroda ne uključuje samo masovna ubojstva, progone, zatvaranja, premlaćivanja, orobljavanja i druga zlostavljanja i mučenja.

Jedan od najvećih zločina protiv naroda je tkzv. zločin tihoga genocida koji se najefikasnije provodi sustavnim krivotvorenjem njegove povijesti i silovanjem njegove nacionalne svijesti, dostojanstva i ponosa.

Poslie fizičkog načina genocida, u kojem je uništen cviet triju hrvatskih generacija, ovaj “blagi model” genocida protiv hrvatskoga naroda koji, uzporedno s onim prvim, nije prestao niti za vrieme Domovinskoga rata, niti poslie njega, danas više nego ikada prije predstavlja stvarnu opasnost etničkog i biološkog iztriebljenja hrvatskoga naroda.

Od 2000-te godine on uzima sve veći i veći zamah. Od te godine do danas udružene bande Račanovih jugokomunista i kriminalaca pokušavaju uništiti sve temelje na kojima je bio zasnovan i onaj minimum demokracije koji je hrvatski narod u Domovinskom ratu izborio rušenjem njihove Jugosramije.

Pod pokroviteljstvom franko-britanske projugoslavenske politike ova izdajnička banda crvenih kriminalaca ima zadatak sistematski uništiti sve ideale za koje je hrvatski narod u oba prošla rata prolio rijeke krvi.

Odmah po uzurpaciji vlasti, kako bi mainstream naroda izolirali od svih relevantnih zbivanja i uzkratili mu i minimim informiranja, najprije su nasilno preuzeli podpunu kontrolu nad svim medijima.

Onda su sve važnije, koliko toliko demokratske, zakonske odredbe podvrgli svojim komunističkim interpretacijama, nadomještanjima i manipulacijama, a sve važnije pozicije u državnoj upravi, policiji, vojsci i svim drugim ustanovama popunili svojim istomišljenicima, sinovima i kćerima partizanskih zločinaca.

Netko u osvrtu na neku od tkzv. neovisnih anketa u kojoj se kaže da će na sutrašnjim izborima pobjediti Kolinda Grabar Kitarović veli da su to su već odredili strani centri moći.

To je donekle točno, ali glavni problem za manipulacije od ‘stranih centara moći’ smo sami mi, jer do sada nismo bili kadri, a izgleda ni voljni, uzeti kormilo svoje zemlje u svoje ruke.

Vječito tražimo nekakve čistokrvne i nepogrješive lidere. Stalno se žalimo, prenemažemo i buncamo o nepravdama koje “jadni i kukavni” trpimo, a pri tom zaboravljamo da smo se nekada, ne tako davno, znali vitežki obračunati s mnogostruko jačim neprijateljem.

Bunimo se na stvarne i zamišljene uplive stranih država u naše narodne poslove, a istovremeno nekim od njih svesrdno zahvaljujemo što nam pokušavaju krojiti pravdu koju si sami nismo kadri, ni voljni, krojiti.

Nu kako izgleda to se u Hrvatskoj smatra nekakvim normalnim demokratskim procesom, što svakoga tko se imalo razumije u smisao te riječi prisiljava na pitanje – na kojoj razini demokracije se nalazi ta naša današnja Hrvatska i kako hrvatski ‘obični’ čovjek uobće može shvatiti smisao te toliko otrcane riječi?

Bez obzira na to gdje su zločini izvršeni, nije li žalostno da danas umjesto nas Niemci sude udbaškim krvnicima, koji nisu ubijali Nijemce, nego Hrvate. A povrh toga kako to da im se sudi samo za jedno ubojstvo? Pa i Niemcima je jasno da oni nisu ubili samo Stjepana Đurekovića, za čije ubojstvo im se sudi, nego još najmanje 70 drugih nevinih Hrvata, u Njemačkoj i drugim državama Zapadne Europe.

Iako se broj hrvatskih političkih emigranata ubijenih od strane udbe kreće između

74 i 80, to su samo žrtve ubijene izvan granica bivše tamnice zvane Jugoslavija. Malo tko, osim njemačkog novinara i publicista Hansa Petera Rullmanna spominje torture i progone i neobjavljena umorstva tkzv. gastarbeitera.

Samo između 1971. i 1978. godine prilikom povratka u posjetu domovini jugoslavenski sudovi osudili su 320 “gastarbeitera” iz Njemačke na dugoročne robije, a da se i ne govori o torturama koje su pretrpjeli.

Za primjer navesti ću samo neke od progona i drakonskih kazna nad pojedinim “gastarbeiterima” :

Prilikom posjete rodbini 1976. godine, Vinko Tolj bio je uhićen i komunistički sud u Mostaru osudio ga je na 10 godina robije zato što je postavio vienac na grob svoga bratića Krešimira Tolja kojeg su u Münchenu 1968. g., zajedno s Milom Rukavinom i Vidom Maričićem, ubili ubojice jugoslavenske tajne službe.

Vinko Martinović, otac sedmero djece osuđen je na 15 godina robije samo zato što je u pijanom stanju rekao da treba srušiti neki most na Neretvi.

Nedjeljko Martinović osuđen je na 11 godina zato što ga je netko prijavo da je u vlaku u kojem se vraćao u posjet domovini rekao da nikada Udbi ne bi izdao Hrvate koji su protiv Jugoslavije.

Mijo Grgas osuđen je na 11 godina strogoga zatvora jer je obtužen da se u Nürnbergu učlanio u neku hrvatsku emigrantsku organizaciju.

Josip Jakovac dobio je 7 godina zato što je u domovinu donio jedne emigrantske novine.

Ivan Merčep dobio je 6 godina jer je za vrieme jedne malo bučnije pijanke oštetio sliku “maršala Tita”.

Mehmed Curo dobio je osam mjeseci strogoga zatvora radi pričanja jednog vica kojim je “okrnjio ugled druga Tita”.

Pričanjem tog vica Curo se ogriješio o “zakon o verbalnom deliktu”.

Kako bi se zaštitila od izrugivanja, komunistička klika trenutačno na vlasti u Hrvatskoj ponovno je taj jugozakon uvela u svoje zakonodavstvo, samo sada pod imenom “zakon o govoru mržnje”.

I, nema sumnje da su tim novim-starim zakonom ‘raji’ utjerali strah u kosti tako da danas svaki Hrvat i Hrvatica ( oprostite, u današnjoj Hrvatskoj takvi službeno ne postoje, postoje samo “građani”), tako da većina “građana” (koji se smatraju Hrvatima) moraju biti vrlo pažljivi da u svemu što govore, kako se ne bi ogrješili o taj zakon.

Nu kad već govorimo o sudskom procesu udbaškim zločincima u Njemačkoj moram napomenuti nešto što nikako ne mogu razumjeti.

Zašto je u jednoj demokratskoj i pravnoj državi kao što je Njemačka titovskom “advokatu” Nobilu dozvoljeno da, kao akreditirani pravnik, brani Perkovića i Mustača, kad bi radi grubih prekršaja najosnovnijih etičkih propisa kojim se u svim demokratskim sustavima regulira ta struka već davno ne samo izgubio dozvolu i pravo na to zvanje, nego bi na dulje vrieme svoje pravo (kriminalno)zvanje prakticirao iza rešetaka ?

Kako bih pojasnio zašto to govorim navesti ću neke najosnovnije regule iz kanadskog i američkog zakona kojim se regulira ova profesija;

Ne znam kako to ide u “našoj pravnoj državi”, pa ću ukratko navesti kako se to radi u Kanadi, USA i drugim Zapadnim demokracijama.

Prema odredbi ustavnog zakona za ovu profesiju postoji ustanova pod nazivom “Bar Association”.

To je samoupravna organizacija pravnika utemeljena za nadzor i promicanje   profesionalne sposobnosti, etičkog ponašanja, postavlja standarde kojih se mora pridržavati svaki pravnik, kad uztreba, poduzima disciplinske mjere protiv onih koji se ne drže tih pravila itd.

Prije nego im je dozvoljeno vršiti bilo kakvu funkciju u ovom zvanju, po završetku studija na prvanom fakultetu svaki pripravnik mora položiti posebne, vrlo rigorozne, izpite pred ovim tielom. Tek poslie uspješnog polaganja tih izpita on stupa u članstvo ove organizacije.

Pravila organizacije vrlo su stroga i svaki pravnik koji se ogrieši o ta pravila može biti izbačen iz organizacije, što ujedno znači i konac njegove karijere.

Jedno od temeljnih etičkih pravila za čije kršenje se član za stalno gubi pravo na članstvi, a time i dozvolu na pravničko zvanje je namjerna “uporaba lažne evidencije i podmetanje lažnih svjedoka”.

Svakome je poznato da je Anto Nobilo kao komunistički državni tužitelj u procesu protiv dra. Andrije Artukovića namjerno prekršio ne samo ovo, nego i niz drugih temeljnih pravila koja su bez sumnje među glavnima i u njemačkom zakonodavstvu.

Sjetimo se samo nevjerojatnih laži krunskoga svjedoka Bajre Avdića i “profesionalnog svjedoka” Ljubana Jednaka, koji je od 1945. pa nadalje bio ‘svjedok’ i prepričavao glupe i nevjerojatne izmišljotine u svim komunističkim suđenjima Hrvatima, bez obzira gdje su bili vođeni. O tome najbolje zna g. Željko Olujić.

Nobilova prisutnost u funkciji punopravnoga odvjetnika u njemačkoj sudnici u najmanju ruku gorka je poruga na račun nepovredivosti osnovnih načela koja su sadržana u ustavima svih demokratskih zemaljakao neoskvrnjiva osnova modernog zakonodavstva i pravosuđa.

U posliednje vrieme neki naši čestiti intelektualci, među kojima ima i dobar broj vrstnih pravnika, na nekakvim privatnim etičkim sudovima formalno osuđuju jednog ili dva komunistička gmizavca za veleizdaju, a niti jedan od njih još nije postavio pitanje kako jedan komunistički izgrednik svih, pa i onih najosnovnijih zakona i pravila legalne profesije može vršiti funkciju branitelja udbaških zlikovaca u sudnici jedne pravne države kao što je Njemačka.

Zašto se naši intelektualci ne udruže i ne utemelje jednu jaku komisiju koja bi njemačkom pravosuđu, Europskoj Uniji i Međunarodnom sudu pravde i svim drugim relevantnim forumima uložila oštar prosvjed i zahtjev da se tom komunističkomi krivokletniku zabrani pristup u sudnice demokratskih zemalja.

Zašto na sve ovo šuti Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti?

Ali, da, zaboravio sam, obrana hrvatskoga naroda ne spada u njezin djelokrug.

Ja sam ovdje, naivno, predpostavio da kad ona srbska može biti bedem obrane svesrbstva i velikosrbstva da bi i ova “naša” trebala makar malo braniti hrvatske interese. Ali ništa od toga!

Sada, valjda potaknuti njemačkim suđenjem udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću talijanske vlasti navodno žele pokrenuti iztragu o ubojsvu obitelji Ševo, jednom od najgnusnijih zločina krvave Titine Udbe.

Stipe Ševo, njegova supruga Tatjana i njezina 9 godina stara kćerkica iz prvoga braka, Rosemarie, mučki su ubijeni u njihovom automobilu u Italiji 24. kolovoza 1974. godine. Njihov ubojica bio je Vinko Sindičić, što je vrlo dobro poznato talijanskim vlastima.

Iako talijansko državno tužilaštvo ima sve podatke o ubojstvu ove hrvatske obitelji, uključivši i ime ubojice, nedavno jeo bjavljena vijest da ono sad, nakon više od 42 godine, traži pokretanje iztrage o tom zločinu.

Što je još čudnije ubojica Vinko Sindičić se navodno krije baš u Italiji.

Ako u toj našoj jadnoj Hrvatskoj ima i tunak pravde zašto se svim tim komunističkim zločincima ne sudi u Hrvatskoj?  Zašto bi to trebale činiti neke druge, strane države?

Ali, svi mi vrlo dobro znamo da je to danas nemoguće i da se neće dogoditi sve dok se tu komunističku bandu ne zbaci s vlasti.

Sutra imamo priliku da izbacivanjem neoboljševika Josipovića počnemo taj dugo čekani proces.

Komunistički zlikovci u sebi nikad nisu imali ni trunka humanizma, to su monstrumi kojima ništa na ovom svietu nije sveto, pa ni prirodni osjećaj prema svome porodu, osjećaja koji posjeduje, svaka životinja, svaki stvor na svietu.

Jedan od vodećih Titinih partizana, krvnik hrvatskoga naroda koji je, uz niz najgroznijih zločina, 1945. g., naredio da se preoru sva groblja hrvatskih vojnika, bio je Vicko Krstulović.

Krstulović i njegovi partizani u kojima je bio i mladi Ante Josipović, otac Ive Josipovića, počinio je najstrašnije zločine nad hrvatskim pučanstvom, posebno u Dalmaciji i Hercegovini.

Skoro sve masovne grobnice i jame u tim hrvatskim zemljama po njegovoj naredbi napunjene su tisućama nevinih hrvatskih žrtava.

I ne samo to. Pouzdano se zna da je on sve svoje zločine pomno dokumentirao i držao je u jednom sefu svojoj kući.

U Londonu 1974. godine pronađeno je tielo njegovoga najstarijega sina Maksima Krstulovića.

U policijskom raportu stoji da je Maksimu bio prerezan grkljan, a u stanu sve prevrnuto, što je jasan dokaz da je ubojica ili ubojice nešto tražili.

Udba je odmah plasirala “mišljenje” da su ga ubili četnici kojih je tamo bio dobar broj. Nu to je samo još jedna udbaška podvala o tobožnjim obračunima između “ustaša i četnika” vrlo slične onoj koju su iste godine plasirali poslije ubojstva srbskih nacionalista u Münchenu, 79-godišnjega brata vođe srbskih nacionalista za vrieme 2. svj. rata, Dimitrija Ljotića i urednika njegovih novina Ratka Obradovića.

Malo prije ubojstva Ljotić je u svojim novinama objavio da će on opisati Titine logore za uništavanje, kao što je aleksandr Solženicin u svome GULAG ARHIPELAG opisao one Staljinove.  Za uzroke monstruoznog ubojstva Maksima Krstulovića postoje puno uvjerljiviji dokazi. Radi navodne privrženosti tkzv. Proljećarima Maksim je došao u oštar sukob sa svojim krvavim otcem.

Kada je poslije rušenja tadašnjeg vodstva komunističke Partije u Hrvatskoj došlo do masovnih hapšenja Maksim je znao što ga čeka, pa je ,na vrieme, uspio pobjeći preko granice.

Prije polazka u emigraciju pokupio je iz očeva sefa spomenute dokumente koji su, ako bi izišli na javu, bili vrlo opasni ne samo za njegova otca, nego za cieli Titin komunistički aparat.

Nalog za “repatriaciju” opasnih dokumenata i njegovu likvidaciju izdao je nitko drugi, nego njegov otac megazločinac Vicko Krstulović.

Ako netko misli da je ova današnja generacija boljševika imalo humanija ili u bilo kojem smislu drukčija od one Vicka Krstulovića, ljuto se vara.

Jedina razlika je u tome što su ovi prisiljeni prilagoditi se prilikama u kojima se nalaze, pa im nije moguće rabiti iste metode koje su rabili njihovi očevi.  Oni su pod aurelom demokracije prešli na uporabu drukčijih “demokratskojih” metoda genocida nad hrvatskim narodom.

To su potomci jugokomunističke bande koji, kao i njihovi roditelji, ništa nisu zaboravili, niti odbacili iz vremena Titove strahovlade, a ništa novoga nijsu naučili ni iz ove karikature od demokracije kakva postoji u Hrvatskoj.

Oni su od njihovih roditelja nasliedili gene superizdajnika i lopova i to je glavni razlog zašto oni nikako ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu i zato je svim silama žele uništiti.

Ako ima onih koji vjeruju da jedan ortodoksni jugokomunist-ateist, poput Ive Josipovića ima u sebi išta hrvatskog, onda će sigurno povjerovati i u predizborni “monkey wrench” koji je, na sam Božić, podmetnulo uredništvo Večernjeg lista, u kojem stoji kako je udbaški krvnik Josip Perković, tobože kao vjernik, išao na polnoćke.

Ako još ima takvih, a vjerujem da ih ima, onda ne bi bilo čudo da oni, kako vele u Americi, vjeruju i “That pigs can fly” ( da i prasci mogu letjeti ).

Vrieme je da prestanemo biti sliepi kod zdravih očiju i da već jednom uvidimo da se iza fasade tobožnjeg uglađenog “socijaldemokrata” Yusipovića krije primitivni komunistički zlikovac, tuđinski sluga, podmukli manipulator i slinavi veleizdajnik.

Njega i sve njegove ortake mora se već jednom zbaciti s vlasti, uhititi i osuditi za zločine veleizdaje..

Ovo je čas za početak najodlučnijih obračuna s tom jugo-boljševičkom bandom koja svojom izdajničkom rabotom od pobjedničke i ponosne Hrvatske želi stvoriti concentracijski logor izbezumljene raje, robova i prosjaka.

Ovo nije vrieme za traženje krepostnih i nepogrješivih kandidata, jer takvih nema, nikada nije bilo, niti će ih ikada biti.

ZATO – GLASAJTE PROTIV TOG CRVENOG IZDAJNIKA, PA MAKAR, KAKO NEDAVNO REČE NEUMORNI HRVATSKI DJELATNIK DRAGAN HAZLER, GLASALI I ZA CRNOGA VRAGA!

S vjerom u Boga i pobjedu nad komunističkom bagrom, svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta, želim – SRETNU, USPJEŠNU I SLOBODNU NOVU 2015. GODINU!

Zvonimir Došen/Braniteljski radio

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

17.02.1975. UDBA likvidirala Nikicu Martinovića

Objavljeno

na

Objavio

U svibnju 1975. pokraj spomenika žrtvama na Bleiburgu trebala se održati velika svečanost u povodu 30. obljetnice masovnog pokolja koji su počinili partizani. Udba je to odlučila po svaku cijenu spriječiti, za što je trebala onesposobiti organizatore komemoracije, društvo Bleiburški vod koje je okupljalo Hrvate koji su živjeli na području Klagenfurta, a čiji je tajnik bio Nikica Martinović.

Rođen 1912. godine., u Gornjem Vukšiću kod Brčkog. Martinović je tijekom Drugoga svjetskog rata bio poručnik domobranske vojske koji je na križnom putu uspio spasiti živu glavu te se nastanio u Klagenfurtu, gdje je otvorio dućan za prodaju cvijeća i vrtlarske opreme. Imao je austrijsko državljanstvo, supruga mu je bila Hrvatica, nije dolazio u Jugoslaviju, a svake je godine na Bleiburgu odavao počast tamo ubijenim suborcima i civilima.

Martinović je i godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećeg sadržaja zbog čega je zatražio policijsku dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Uoči atentata prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je svakako bio profesionalno obučavan i nije mu dao priliku za obranu. Pogodio ga je s tri hica, u glavu, vrat i prsa.Kobnog 17. veljače 1975. Martinović je otključao vrata svojeg dućana. Unutra ga je čekao ubojica koji ga je hladnokrvno likvidirao. Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.

Na Martinovićevu pogrebu, 21. veljače 1975. godine., na groblju St. Peter u Klagenfurtu, koji je predvodio vlč. Vilim Cecelja, okupilo se oko tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Austrijska policija do današnjeg dana nije otkrila počinitelja ili počinitelje.

Punih 39 godina kasnije, 7. siječnja 2014. godine., poznatom slovenskom piscu, publicistu i istraživaču Romanu Leljaku austrijska je kriminalistička policija iz Klagenfurta poslala molbu da joj dostavi sve dokumente i saznanja koja ima u vezi s ubojstvom hrvatskog emigranta Nikice Martinovića.   Leljak je istražujući u slovenskom državnom arhivu, uz dozvolu slovenske vlade, proteklih godina prikupio podosta materijala koji ukazuju na to da je Martinovića ubila Udba po nalogu tada svoga glavnog čovjeka u Sloveniji  Janeza Zemljariča, koji je 80-ih godina bio najmoćniji slovenski političar, predsjednik slovenskog izvršnog vijeća i potpredsjednik jugoslavenskog Saveznog izvršnog vijeća.

janez-zemljaric
Janez Zemljarič

Udba je od 1945. godine., konstantno nadzirala rad hrvatskih emigranata u Klagenfurtu. Nakon komemoracije bleiburškim žrtvama 1966. godine., pokušala ih je likvidirati postavljanjem bombe u gostionicu u kojoj su se okupili. Eksplozija se dogodila sat vremena prerano. U arhivu sam našao dokument u kojem Zemljarič kao glavnu zadaću Udbe ističe paraliziranje rada Bleiburškoga voda. Ključan dokument je onaj od 4. veljače 1975. godine., u kojem Milan Pavlin, tadašnji načelnik Odjela za emigraciju u slovenskoj Udbi, predlaže Zemljariču da angažiraju Milana Dorića Hamzija za akciju likvidacije Martinovića. Za nagradu bi Udba Doriču, koji je živio u Njemačkoj, kupila gostionicu. Dorič dobiva putne isprave na ime Jožef Ketiš, a njegova supruga na ime Mira Kosi te municiju za šmajser. Zemljarič je odobrio Pavlinov zahtjev i na istom papiru rukom dopisao ‘strinjam se s predlaganim’, odnosno slažem se s predloženim i potpisao se”, otkriva Leljak. Martinović je ubijen 13 dana kasnije.

na-fotografiji-milan-doric-hamzi-navodno-je-placen-da-ubije-martinovica
Na slici je Milan Dorić Hamzi, navodno je plaćen da ubije Martinovića

U Austriji za takvo kazneno djelo ne postoji zastara pa se može očekivati da će biti pokrenuta istraga u kojoj bi se među osumnjičenima trebali naći Janez Zemljarič, koji živi u Ljubljani, i počinitelj Milan Dorić Hamzi, rođen 1930. godine., koji živi u Njemačkoj, u Fürstu, gdje mu je Udba kupila gostionicu.

“Slovenija bi uskoro mogla dobiti lex Zemljarič. Razlika od hrvatskog slučaja Perković je u tome što ovdje postoje dokumenti s Zemljaričevim potpisom”, govori Leljak. Prema njegovim riječima, slovenska je Udba, zbog geografske blizine, imala najbolje veze u Austriji i Njemačkoj i stoga je odrađivala većinu tih prljavih poslova. .

KO JE JANEZ ZEMLJARIČ ?

Leljak ističe da je i od 90-ih godina pa sve do današnjega dana Zemljarič,  jedan od najmoćnijih ljudi u Sloveniji koji iz sjene vuče ključne političke poteze u državi, a obogatio se na građevinskim poslovima u Rusiji i trgovini zdravstvenom opremom. Na dnevnoj bazi, dodaje, Zemljarič kontaktira s Milanom Kučanom, bivšim slovenskim predsjednikom koji je i danas jako utjecajan u politici, posebno na ljevici.

Na pitanje kako to da slovenska Udba nije uništila dokumente koje je on našao u arhivu, Leljak daje jednostavan odgovor – greškom.

Moja je građanska dužnost bila razotkriti saznanja koja imam o ovom ubojstvu. Nije mi svejedno jer je Zemljarič veoma utjecajan znam da su ljudi, koji su ubijali, spremi na sve. Zato mi nije lako, ali samo radim svoj posao”, priznaje Roman Leljak i dodaje kako su i Hrvatska i Slovenija nakon osamostaljenja u svoje redove prigrlile brojne pripadnike Udbe, u Hrvatskoj njih oko 800.

VIŠE POJEDINOSTI:

Udbaši o svemu obaviješteni, prate ga u stopu

Međutim, tek što je započeo s pripremama, Udba u Banja Luci je o svemu obaviještena. Nikica Martinović je neprekidno bio okružen i pod nadzorom nekolicine udbaških doušnika, uglavnom iz užega zavičaja (Brčko), a neki su radili na njegovu poljoprivrednom imanju, dok je jedan čak uspio steći njegovo apsolutno povjerenje, i postao mu tako reći dio obitelji. Ubrzo je alarmirana i republička Udba u Sarajevu, a potom i savezna centrala u Beogradu. Titov komunistički režim svim je sredstvima nastojao spriječiti širenje istine o strašnom pokolju Hrvata kojeg je proveo, na Križnim putovima čija prva postaja je bila upravo na Bleiburgu.

Beograd ubrzo donosi odluku: Nikica Martinović će biti “paraliziran”, što u udbaškom žargonu znači – likvidiran! Određen je i krajnji rok, svibanj 1975. godine, dakle prije komemoracije na Bleiburgu. Istovremeno je donesena i odluka da će ovaj “posao” biti povjeren slovenskoj Udbi (SDV), koja u Austriji ima vrlo jaku mrežu i, što je najvažnije, ima i iskustva u terorističkom djelovanju u toj zemlji, posebice u pokrajini Koruškoj, gdje živi i Nikica Martinović. Prvi korak u operativnoj akciji “Vrtnar” je “predaja” suradnika banjalučke Udbe s kodnim imenom “Boro” (zavrbovan 20. ožujka 1970.) slovenskoj Udbi, gdje mu se mijenja i šifra, pa on postaje “Borje”. Na vezi ga sada drži slovenski udbaš Milan Koprivnik iz Maribora, kojemu dojavljuje i najsitnije detalje o kretanju, navikama, kontaktima, i telefonskim razgovorima Nikole Martinovića.

U Ljubljani akciju vodi Milan Paulin, desna ruka šefa slovenske Udbe Janeza Zemljariča. Nikici Martinoviću, i ostalim članovima PBV-a svako malo stižu prijetnje Udbe, i to pismenim i usmenim putem, kao što su stizale i mnogih godina ranije. 1945., kada je kao hrvatski vojnik bio primoran sa stotinama tisuća suboraca i sunarodnjaka napustiti Hrvatsku i pobjeći u Austriju, u Domovini mu je ostala obitelj, supruga i četvero djece, tri sina i kći. Prijetnje Udbe, koje su mu uglavnom usmeno prenosili “zemljaci” iz okoline Brčkog, uglavnom su glasile: “Prestani se angažirati oko Bleiburga, u protivnom će platiti tvoji najmiliji!” 1963. godine dvojica starijih sinova, Augustin i Franjo, uspijevaju pobjeći k ocu Nikoli u Austriju. Augustin se nastanjuje u Zapadnoj Njemačkoj, a 20-godišnji Franjo odlazi u SAD. 1968. godine Franjo je ubijen u New Yorku. Nikola Martinović se ne da pokolebati, nastavlja neumorno raditi na uređenju grobova suboraca, i organiziranju komemoracija. Najmlađi sin Marijan, kojega nikada nije vidio, rođen je 1945. godine, u Županji završava Trgovačku školu. Zavod za zapošljavanje nalazi mu posao – u Beogradu. 1970. godine, ubodom nožem u srce, ubija ga sin oficira JNA. Ubijen je, kao i brat Franjo dvije godine ranije, u dobi od 25 godina.

Udbini agenti za akciju “Počasni bleiburški vod”

Već od ranih 60-ih godina u Ljubljani se vodi specijalna operativna akcija “Počasni bleiburški vod”, na kojoj rade:

– “Žan” (Milan Borić, rođ. 1919. u Kamenici, Lika),
– “Bilič”/ “Arthur” (Franz Frankl, rođ. 1922. u Kaltenbergu, austrijski carinik),
– “Igor I” (Jože Zelič, rođ. 1946., Sevnica, Slovenija),
– “Jagoda” (Alojz Jagodič, rođ. 1901. u Št. Lenartu, Slovenija),
– “Borje” (Josip Lukenda, rođ. 1941. u Bukovici/Laktaši, BiH).

Zadaća suradnika “Borje” je, osim stalnoga praćenja Nikice Martinovića, također pokušati unijeti razdor, tj. posvađati članove Počasnog bleiburškog voda, što je prema višestruko isprobanoj udbaškoj praksi bio konkretan uvod u pripremu ubojstava emigranata. Najčešće i najlakše su svađe “zakuhavali” tvrdnjom da je netko od emigranata “udbaš”, znajući kako su takve dezinformacije vrlo djelotvorne, imajući na umu sve posljedice koje takva “sumnja” izaziva kod emigranata. Osim ove, koristili su i dezinformaciju o “pronevjeri novca”, a često i obje optužbe u kombinaciji. Svađe su najčešće bile neminovne, začinjene i otvorenim prijetnjama, a nakon prijetnja uskoro su na scenu stupali Udbini egzekutori, koji su nakon ubojstava lako ustvrdili da se radilo o “međusobnom obračunu u ustaškom podzemlju”!

Na susretu “Borja” s Milanom Koprivnikom i Zlatanom Josipovićem, 16. studenoga 1974., osim što iscrpno izvješćuje udbaše o kontaktima i susretima Martinovića oko Svih svetih (komemoracija na Bleiburgu, 1. studenoga), daje i ključnu informaciju da je Martinović svakog ponedjeljka i srijede popodne sam u trgovini!

Milan Dorič (rođ. 1930. u Dravogradu), vjerojatno je najdugovječniji doušnik jugoslavenske komunističke tajne službe – Udbe. Prema vlastitom iskazu austrijskim policajcima, (1954.) pošto je naoružan uhićen u neposrednoj blizini austrijsko-jugoslavenske granice, za Udbu je pristao raditi u zatvoru, u zamjenu za puštanje s robije. Tvrdi, i potkrjepljuje dokumentima, da je 1946., kao 16-godišnjak osuđen na 20 godina robije, poslije mu je kazna smanjena na 15 godina, zato što je radio kao kurir između četnika u Salzburgu i belogardejaca u Ljubljani. Dorič je u Klagenfurtu osuđen na manju zatvorsku kaznu, i izgon iz Republike Austrije. Autor ovoga teksta nema spoznaja gdje je Dorič boravio od 1955. do kraja 1965. godine, od kada intenzivno radi za slovensku Udbu. Tek jedna crtica iz njegova dosjea, iz 1977. godine, u kojoj se u Njemačkoj spominje njegov susret s izvjesnim Vasom Đekićem, s kojim je zajedno bio u zatvoru na Golom otoku, 1958., ukazuje na možebitnu dulju zatvorsku kaznu? Prema dostupnim podacima, sredinom 60-ih godina odselio se u Bavarsku (Fürth), gdje i danas živi. Izvanbračno je dijete Franca Kmeteca i Hrvatice Helene Dorić, te nosi majčino prezime, i tako se emigraciji “prodaje” za Hrvata. Imao je status emigranta, i vješto se infiltrirao u sve relevantne hrvatske organizacije i udruge u Njemačkoj. Uz znanje i blagoslov Udbe, surađuje i s njemačkim BfV (Bundesamt für Verfassungsschutz – Savezni ured za zaštitu Ustava), odajući i jednima i drugima djelatnost hrvatskih emigranata. Zvuči skoro nevjerojatno, ali kada je u Fürthu kupovao ugostiteljski lokal, financijski mu pomažu hrvatski emigranti, Udba i BfV! Redovito je odlazio u SFRJ na konzultacije, ali i na liječničke preglede, naravno s lažnim identitetom, a preko granice su ga prevozili udbaši uvježbani na tome području. Na vezi ga drži nekoliko udbaša, ali vodi ga Ivo Mrevlje, a često se pojavljuje i Tone Tratnik.

S vremenom stupa u kontakt i s austrijskom Državnom policijom (Staatspolizei), te i njima nudi i prodaje informacije o hrvatskim emigrantima. Dok je (izgleda) jedino Udba znala i dirigirala sve njegove kontakte, Nijemci su očito vjerovali da radi samo za njih, dok su Austrijanci bili uvjereni da radi za njih i Nijemce. Dorič je postao svojevrsna veza između BfV i Staatspolizei u Würzburgu i Klagenfurtu.

Austrijancima predao popis s oko 700 nepoželjnih hrvatskih emigranata

Tako je Austrijancima predao popis s oko 700 hrvatskih emigranata za koje se traži zabrana ulaska u Austriju (na komemoracije na Bleiburgu!), uvjerivši ih da je to njemački zahtjev, dok je uistinu iza toga “zahtjeva” stajala Udba. Iako je imao zabranu ulaska u Austriju, to ga nije sprječavalo da redovito posjećuje Korušku, gdje je vrlo aktivan u Ribičkom društvu u Edlingu, gdje uspostavlja svoju bazu za obavještajne i kriminalne aktivnosti. Imao je više identiteta, a jedan od njih je bio i “Emil Kos”. 1973. godine je teže obolio, tako da nije mogao biti uobičajeno učinkovit, pa su i Udbine novčane dotacije bile prestale. Njegova supruga Mira piše pisma Udbi, i moli je za pomoć – očito je bila upućena u njegovu prljavu rabotu.

Kad je prizdravio, obnovio je suradnju sa sve tri službe (imao je kontakte i sitnije “poslove” i s Amerikancima!). Njegova obavještajna veza u Austriji, policajac Valentin Schönlieb, zauzima se za Doriča kod saveznih vlasti u Beču, i 27. rujna 1974. mu šalje dozvolu za legalan ulazak u Austriju, a vizu dobiva u lažnu putovnicu! Službeno je kod austrijskih vlasti Milan Dorič važio za jednog od “najekstremnijih” hrvatskih emigranata!
U siječnju 1975. godine u Ljubljani se sastaju udbaši iz SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovine i Slovenije. Na tome sastanku je očito donesena odluka o sudbini Nikice Martinovića.

Milan Paulin, visokopozicionirani agent slovenske Udbe (SDV), 4. veljače 1975. pismenim putem predlaže šefu Janezu Zemljariču: “Glede suradnika Hanzija, koji poznaje širok krug ekstremista, prevladava mišljenje da bi ga se iskoristilo za neku konkretnu akciju, na jednoga od njemu poznatih ekstremista, potom bi ga se povuklo natrag u SFRJ, gdje bi mu se dala financijska sredstva, da otvori ugostiteljski lokal. Na kojega ekstremista bi se ‘HANZIJA’ usmjerilo, zavisi od konkretnog dogovora.” Vlastoručni potpis: Milan Paulin! Na dokumentu je rukom dopisano: “Na uvid također Ivi! Slažem se s prijedlogom” Potpis: Janez Zemljarič, 5. veljače 1975. godine. (Ivo Mrevlje, nap. aut.)

Dva dana ranije, 3. veljače 1975., Milan Koprivnik predaje suradniku “Hanziju” dvije jugoslavenske putovnice i dva okvira municije za automatsko, brzostrijelno oružje (MP) “patent Šmajser”, sve službeno zatraženo i isporučeno “za specijalne svrhe”, na revers, iz vojnog skladišta JNA. Dorič je već od studenoga mjeseca 1974. najviše boravio u gostinjcu “Krainz” u Edlingu, gdje je ostao do kraja veljače 1975.

Ponedjeljak je, 17. veljače, 18,15 sati. Nikola Martinović je, kao i svakog ponedjeljka popodne, sam u svojoj trgovini voćem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Nepoznati muškarac ulazi u trgovinu i hladnokrvno, s tri hica, u glavu, vrat i prsa, likvidira Nikolu Martinovića. Na ulazu u trgovinu ubojica susreće djevojčicu od 12 godina, kojoj samo kaže “Verschwinde!” (“Gubi se!”), i žurno napušta mjesto zločina. Svjedokinja je ubojicu opisala ovako: Dvadesetogodišnji muškarac, oko 175 cm visok, ovalna lica, s duljom tamnom kosom, u crnim hlačama i crnom, zakopčanom jaknom. Iza Nikice, uz dvoje žive djece iz braka u Bosni i Hercegovini, ostaju i dvije kćeri iz braka s Austrijankom Eleonorom (A-M., 5 g. I M-Th., 14 g.) te 18-godišnji posinak Karl. Ubojstvo je u austrijskoj javnosti odjeknulo, ali mediji su najprije izašli u javnost s pričom o „neuspjelom pokušaju pljačke”, no ubrzo je svima bilo jasno da se radi o klasičnom političkom atentatu. Na dan sahrane, 21. ožujka 1975. godine, iz Beča u Beograd leti visoka vladina delegacija, u “prijateljski posjet”.

Udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj

Supruga Milana Dorića ne pristaje na povratak u Jugoslaviju, tako da udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj. “Hanzi” i dalje “ustašuje” po Njemačkoj, surađuje s Nijemcima, Austrijancima i pomalo s Amerikancima, a sve pod dirigentskim štapićem slovenske Udbe, koja ga najviše i financira. U srpnju 1976. Milan Dorič boravi u Nürnbergu, gdje treba otvoriti novi lokal, ali, prema Udbinim dokumentima, on tamo naveliko kocka, pa kažu da je za vrlo kratko vrijeme prokockao “dvadeset, a možda i četrdeset tisuća maraka”!

Od ranih 70-ih godina u blizini Doriča vrzma se još jedan Udbin “kapitalac”, Josip Majerski (rođ. 2. prosinca 1945. u Bapskoj kod Vukovara). Po mnogočemu sličan je Doriću, i on je poslan u Njemačku kao karijerni agent-provokator. U Njemačku je tobože “pobjegao” kao “proljećar”, i dobio politički azil. Isto kao i Dorić, Majerski se infiltrira u sve hrvatske organizacije, potiče na “ekstremizam”, nabavljaja i trguje oružjem, inicira terorističke akcije, sve to naravno u dogovoru s udbaškim bossovima u jugokonzulatima i centralom u Zagrebu. Za Majerskog se u široj javnosti saznalo kada se pojavio kao “agent-prebjeg” 1983., nekih mjesec dana nakon ubojstva Stjepana Đurekovića kod Münchena. Pet godina ranije, 1978., Udba ga je ekspresno, zajedno s obitelji, opskrbljenog lažnim dokumentima, zrakoplovom otpratila u Zagreb, mjesec dana prije ubojstva Brune Bušića u Parizu. (Njemačka policija je provjeravala popis putnika zrakoplova Lufthanse na liniji Franfurt-Zagreb, 13.10.1978., i nije pronašla putnika s imenom “Janko Matijević”!)

U Slavonskom Brodu Majerski nastavlja doušnički posao, dobiva posao konduktera u autobusu, i prati razgovore putnika. Potom je dobio posao u nekom dječjem domu, ali zbog bluda nad maloljetnicama biva osuđen na osam mjeseci zatvora. U Njemačku je 6. srpnja 1983. “pobjegao” s jugoslavenskom putovnicom, i putujući udobno – vlakom. U interviewu za “Hrvatski tjednik”, u kolovozu 2014., Majerski tvrdi: “Nepravda je bila utoliko što sam radio za Jugoslaviju. Ipak sam bio jedno vrijeme njihov agent, a sigurno nije bilo ni domoljubno ni lijepo s nekim razgovarati, a onda o tome raditi izvješća za jugoslavenske vlasti. Ali zbog toga sasvim sigurno nitko od hrvatskih emigranata nije stradao niti imao teške posljedice. Smatram da sam svoje grijehe kasnije dobrano iskupio.” Međutim, predavši se njemačkim vlastima, danima je ispitivan o svemu, pa naravno i o svojemu petogodišnjem boravku u Jugoslaviji. Ispričao je Nijemcima kako su ga dvojica Udbinih agenata, Rajković i Prka, u Sl. Brodu ispitivali o emigrantima Anti Kostiću i Stanku Nižiću, koje je Udba poslije ubila. Na pitanje “je li Vam bilo poznato u koju svrhu su Vas ispitivali agenti jugoslavenske tajne policije?”, Majerski odgovara: “Bilo mi je poznato da su osobe o kojima sam bio ispitivan bile protivnici jugoslavenskog režima. Prema načinu, kako sam ispitivan, mogao sam pretpostaviti da se protiv ovih osoba pripremalo atentate od strane jugoslavenske tajne službe. To je bilo moje zanimanje, i normalno je što sam svojim nadređenima davao te informacije. U konačnici, za to sam bio i plaćen.”

Tijekom petogodišnjeg izbivanja Majerskog s “radnog mjesta” u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj ubijeni su Bruno Bušić, Stanko Nižić, Mate Kolić, Đuro Zagajski, Ante Kostić i Stjepan Đureković!

Osim s Đurekovićem, Majerski je sa svima ostalima održavao redovite kontakte, o kojima je za novac izvješćivao Udbu na jugokonzulatima. Nijemcima izjavljuje da je 1973. od konzula Šimića preuzeo pištolj “Zbrojovka, cal. 7,65”, i imao ga je sve do odlaska u Jugoslaviju, 1978. godine. Teško se oteti dojmu da je ova “predaja” njemačkim vlastima bila pomno izrežirana u jugoudbaškoj kuhinji: on, naime, precizno, do u najsitnije detalje njemačkoj policiji otkriva, “cinkari” sva zbivanja, imena i sve tajne hrvatske emigrantske scene u Europi, a i šire! Istovremeno njemački tisak, posebice Der Spiegel, otkriva prljavu doušničku rabotu Majerskog, te ga čak naziva “der Totenvogel” (“ptica strvinar”), jer, “gdje se on pojavljivao, uskoro su padale mrtve glave!” Majerskog se dovodi u vezu s otmicom hrvatskog emigranta i pjesnika, Vjenceslava Čižeka, 1977. godine. Nijemcima je ispričao da mu je Udba redovito isplaćivala 2000 DM mjesečno, i da je imao dogovor kako će mu na devizni račun u Jugoslaviji uplaćivati dodatnih 3000 DM mjesečno, plus stan, na dar! Ali, kaže da su ga prevarili, i u Jugoslaviji navodno nije dobio ništa! Nakon iscrpnog, višednevnog cinkarenja Hrvata njemačkoj tajnoj policiji, Majerski je osuđen na dvije i pol godine zatvora, koje je odležao u specijalnom zatvoru u Stammheimu. Po izlasku iz zatvora obnavlja stare kontakte s emigrantima, sada kao “gorljivi Hrvat”, ali kontaktira i dalje s udbašima, npr. Dorićem i Krunoslavom Pratesom…

Josip Majerski o ubojstvu Martinovića

Austrijski dnevnik KTZ (Kärntner Tageszeitung – Koruške dnevne novine) iz Klagenfurta uspijeva 1987. doći do Majerskog u Münchenu, gdje s njime obavlja opširan interview, objavljen u nekoliko nastavaka. Na susret s austrijskom novinarima, “da ne bude sam”, Majerski moli Dorića da ide s njim, što ovaj odbija, pa ga umjesto njega prati Krunoslav Prates. U razgovoru za KTZ Majerski opširno priča o famoznom “KPD-u” (“Kärntner Privat-Dienst” – “Koruška privatna služba”), kriminalno-obavještajnoj tajnoj organizaciji sa sjedištem u Klagenfurtu, kojoj uz nekolicinu “običnih” kriminalaca, pripadaju i brojni suradnici iz svih slojeva društva, od odvjetnika i visokopozicioniranih policajaca do carinika i vojnih časnika. Konfrontiran s ovim navodima, šef savezne policije u Beču, Danzinger, odmahuje rukom: “To je stara, prožvakana priča. Majerski je opskurni momak…”. Ta “služba” se, prema Majerskom, bavila špijunažom, snimajući objekte u Jugoslaviji, posebice one na granicama prema Italiji i Austriji, a naručitelj je bio DDR. Imala je čak i privatni športski zrakoplov, s kojim je prodirala i duboko u prostor SFRJ, gdje je imala suradnike u vojnim strukturama JNA, koji su njenim članovima omogućavali “slobodan let”.

Josip Majerski je autor “strogo povjerljivog” dokumenta, napisanog nepoznatog datuma za nepoznatog naručitelja, u kojemu prilično detaljno izvješćuje o ciljevima i članstvu odiozne “Koruške privatne službe”, uz tvrdnju da je Udba prateći Nikicu Martinovića došla do spoznaja o njenom postojanju. Tvrdi da je Martinović, isto kao i njegov posinak Karl (tada 18-godišnjak!?) bio član te skupine. Majerski javlja da je Bugojanska skupina 1972. godine u Jugoslaviju ušla upravo zahvaljujući Nikici Martinoviću i KPD-u, kojem je za to navodno “debelo plaćeno”. Dalje navodi, da je Martinović od te “službe” zahtijevao prebacivanje promidžbenog materijala u Jugoslaviju, i da im je tako postao “teret”, te su odlučili likvidirati ga! Pošto je Martinović smetao i Udbi, “brzo su se dogovorili”, stoji u izvješću. Za 20.000 američkih dolara navodno je Martinovića osobno ubio šef “KPD”, H.P.!

Pošto je posinak Karl Martinović imao “izvjesna saznanja” o pozadini ubojstva očuha Nikole, te je navodno počeo ucjenjivati neke članove “službe”, o čemu je “jednoj osobi u Münchenu” u ožujku 1981. ispričao “sve što zna”, postao im je preopasan, te član skupine A.W. “organizira” uhićenje mladoga Karla, koji se u ćeliji “objesio” 16. veljače 1982. godine, dan uoči obljetnice očuhove smrti, kao četvrta žrtva u obitelji Nikice Martinovića. I Karl je doživio samo 25 godina.

Austrijska istražna tijela obnovila su istragu o ubojstvu Nikice Martinovića, kao i otmici i ubojstvu hrvatskoga studenta Stjepana Crnogorca, koji je otet u Salzburgu 1972. godine, omamljen i odveden u Ljubljanu, gdje je nakon dvotjednog ispitivanja i mučenja likvidiran, i sahranjen na još uvijek nepoznatom mjestu. Slovenski publicist Roman Leljak otkrio je u slovenskim arhivama važne dokaze o ovim ubostvima, i predao ih je austrijskim istražnim službama. Josip Majerski, koji danas živi u Zagrebu, vjerojatno bi mogao pomoći da se, nakon punih 40 godina, ubojstvo Nikice Martinovića konačno rasvijetli.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

16. Siječnja 1988. umro Dr. Andrija Artuković

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog, prema nekim izvorima 29. studenog 1899. – Zagreb, 16. siječnja 1988.) Hrvatski političar, pravnik, član Ustaškog Pokreta i ministar u vladi NDH. Bio je jedan od organizatora Velebitskog ustanka.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran.

Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje.

Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme montiranog suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova JAT-a je izašao u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je 16. siječnja 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati