Pratite nas

Priče

Vrijedi li Papin oprost i nakon rata

Objavljeno

na

Zbirka „Stan“te kosci„ je skup novinarskih priča što ih je autor fra Ante Marić napisao za „Vriska“ i „Hrvatski list“ u ratnom razdoblju 1991. do 1993. Skoro sve one, što je i razumljivo s obzirom na vrijeme u kojem su nastale, su zapravo ratne priče, prikaz nesretnog i kataklizmičkog doba, tragične sudbine ljudi i naroda, onako kako ih je autor vidio i preživljavao.

To je i kronika ratnih događanja i stradanja, ponajviše rodnog mu Mostara i njegove okolice. Nisu to priče nastale iza kulisa ratne drame: pisac je i na prvoj crti bojišnice i u srušenoj mostarskoj crkvi, kao što je i u izbjegličkom kampu, na groblju gdje se pokapa dvadesetogodišnji mladić, borac, on je jednako tako i u duši oca i majke čijeg je sina ratni vihor negdje zameo i o čijoj se sudbini ništa ne zna.

Svaka priča je teška i optužba rata kao pojave, optužba koju fra Ante podiže ispred tisuća i milijuna stradalnika koji vapiju za ljubavlju i mirom, ali su, eto, baš oni ti koji na svojim plećima nose teret rata.

I povijest će zabilježiti ovaj rat: hladno, bezosjećajno, bilo je to od tada do tada, toliko poginulih i raseljenih i tako to. Fra Antin čitatelj će saznati mnogo više: one će vidjeti suzu na roditeljskom obrazu, neizmjernu tugu u dječjim očima daleko od rodnog doma, on će osjetiti veliku nepravdu što momci puni života u naručjima drže hladne kalašnjikove umjesto toplih, ustreptalih djevojaka, i još više nego prije poželjet će dolazak „normalnih „ vremena.

U nastavku donosimo vam ulomke iz knjige Stan”te kosci :

Bilo je u plavoj kuverti. Bez adrese.. Zalijepljeno.

Dobio sam ga na kiši, na putu prema Grabovoj Dragi, tik uz Bile.

Otvorio sam ga odmah, a čitao tek kasno u noć. Nisam ga čitao sam- Pisao je on, ali ne sam.
To su pisali moji dečki iz rata. Dobio sam ga ja, da ga čitam naglas:

„Ponedjeljak, Dan pomalo neobičan za svetu misu. U utvrđenom, za sklonište namijenjenom prostoru, okupila se 4.satnija III.mostarske bojne priprema se za svetu misu. A toliko se puta za vrijeme „sumporanja“ ( kako naši vojaci zovu neprijateljsko granatiranje) iz ovog podruma čulo: „j… vam mater četničku „ Onako, po naški. U oči. Dolazi svećenik. Naš fra Ljudevit. U civilu. Široki i dobri osmijeh. Prelazi pogledom po vojacima tražeći nepoznata lica. Nema ih, svi su naši.

Imamo i prostoriju za ispovijed. U mračnoj sobi podruma gdje su bačve s vinom „In vino veritas“. Sveta je misa počela. Odjednom sam iza fra Ljudevita zamislio veliki oltar, onakav isti kakav je bio u našoj crkvi, kakvoga sam kao dijete upamtio. Crkve nema više. Ni oltara. Ni katedrale.. Ne osjećam se poraženim. Sada vidim da imam potpuno pravo.. Zatvaram oči.. Mračni se podrum pretvara u crkvu iz djetinjstva.U katedralu. A koliko ih još ovakvih ima u Mostaru?!

A koliko će ih tek biti kada otvorim oči. Kada ovo prođe svi ćemo biti stijene. Fra Ljudevit naziva naše vojevanje putovanjem. Tražio sam pojašnjenje i potom shvatio, mi putujemo po slobodu, mir i demokraciju kako fra Ljudevit reče.Promatram svoje prijatelje.Moj zapovjednik gleda u daljinu doseže pogledom do Poreča, do Kristine i Maje.Droba, Čarli, Želja, Mika, Marec, Ivek, Mile, Kana , Đovani.. za sve njih molio se zapovjednik. I za pokojnog Franka Kneza, slovenca. Poginuo je braneći Mostar.na podizanju se sjetih ručica svoga Darke.Vidio sam kako gleda mamu i traži pohvalu za sebe što fino moli.Molio sam se za njih dvoje . Molio sam se za braću i sestre, za nevjeste i djecu, i za one dobre ljude koji su im pružili utočište i nježnost. Tata i mama bili su tu i molili za sve. Pomislih, moli li itko za sebe? Nama je molitva najpotrebnija. Pogledam fra Ljudevita i bude mi sve jasno. Dao nam je on i papin oprost. Sjetih se onih mladih i zdravih mostaraca koji su sada na moru i upitah Drobu:Vrijedi li Papin oprost i poslije rata ?

Vraćam se u stvarnost. Rat. Granate. Već raspoznajemo iz čega je koja granata opaljena. Pogled zahvalnosti je uprt na Galac i Kozicu. Nikad nismo bili bliži. Prizivali smo im u pomoć sv. Iliju. Zatim saznajemo. Fra Ljudevitov brat Ivan, otac šestoro djece, poginuo je u kući roditelja koji su umrli prije mjesec dana. Moral nikakav. Šutnja. Oči uprte u razoreni Cim. Kako izraziti sućut ?Kako će on to podnijeti nakon očeve i majčine smrti? Je li klonuo? Može li nas i dalje voditi na našem putovanju ? Došao je on k nama. U civilu. Crne traperice i srna majica. Preko svega maskirni prsluk. Na licu „suženi „ osmjeh. Izražavamo sućut.

Tada primjećujemo da je naoružan…svojom dobrotom i oružjem što ga je prenio na svoju vojsku koja putuje prema slobodi, miru i demokraciji…polazimo na putovanje, idemo na zadatak. Okrijepljeni. Četnici nemaju šanse. Mostar će biti slobodan. Bog je s nama. Ante primi puno pozdrava, i pozdravi sve ostale neka se ne sekiraju.“

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari