Pratite nas

Kolumne

Vrijeme je da braniteljima konačno kažemo ‘Hvala’

Objavljeno

na

Da mi je netko tada, prije otprilike dva desetljeća, rekao da će hrvatski branitelji jednog dana postati prezreni dio populacije koji će svim silama morati dokazivati svoje poštenje i svoje zasluge rekla bih mu da je lud. Onda je izgledalo nevjerojatno, a danas je to, na žalost, gorka stvarnost kojoj možemo svjedočiti i u posljednjih nekoliko dana zahvaljujući reakcijama na prosvjed Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata koji, uz potporu još nekih braniteljskih udruga, traže ostavke ministra branitelja Predraga ‘Freda’ Matića, zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića.

Izjednačavanje žrtve i agresora

Potonji je uvrijedio branitelje svojom izjavom da velik broj naših branitelja boluje od PTSP-a dok je ista ta pojava rijetka među pripadnicima nama u Domovinskom ratu neprijateljske srpske vojske. Pri čemu je, i ne tako neočekivano, dobio potporu jednog od najeksponiranijih medijskih antifašista Ante Tomića koji je u svojoj nedavnoj kolumni ustvrdio kako je pomoćnik ministra ‘izrekao poznatu činjenicu’ usput se izrugujući ocjeni branitelja da su time izjednačeni žrtva i agresor. Jer, kaže naš najpoznatiji šeširdžija, ‘kako bi moglo biti izjednačavanje ako naši imaju PTSP,a Srbi ga nemaju?’ Tomić zaboravlja onu dobru staru da tko se dugo blesav pravi na kraju blesav i ostaje pa propušta navesti očito, a to je da je Glavašević svojom izjavom u potpunosti zanemario traumu koju je agresor nanio pripadnicima naše strane. Naime, logično je da će ona strana koja u ratu stavljena u poziciju žrtve – bilo vojne, bilo civilne – biti više izložena posttraumatskom stresu. Pokušajte na trenutak, usporedbe radi, zamisliti da vam horda agresivnih divljaka upadne u vaš dom, da vas siluju, a pola vaše obitelji pobiju pred vašim očima, i da netko potom očekuje da oni pretrpe jednaku količinu posttraumatskog stresa kao vi – ili, još bolje, da jedni i drugi u potpunosti jednako budete pošteđeni stresa. Ne trebate biti psiholog po struci niti takvo što proživjeti da bi shvatili da je ovakvo očekivanje ne samo nebulozno već i krajnje bezobrazno i bešćutno te ono zapravo izjednačava stvarnu traumu koju ste vi proživjeli kao žrtva te mnogo manju koju je proživio agresor. Da stvar bude još apsurdnija po Tomića, nije točno da Srbi uopće ne pate od PTSP-a, što dokazuju i medicinska istraživanja. Radi se samo o tome da im ga njihova država ne priznaje jer oni, kao, ‘nikada nisu ratovali’ u Hrvatskoj.

Tomićev govor mržnje 

No nije da Tomić to ne zna. Njegov partijski zadatak, kojeg je očito uredno ispunio svojim člankom, jest pridonijeti cilju koji napredne antifašističke snage u ovoj državi pažljivo grade već godinama – ogaditi javnosti branitelje,prikazati ih kao varalice, grebatore i korisnike lažnih beneficija. Uostalom, nije mu trebalo puno da u svom tekstu izravno razotkrije svoje namjere. ‘Ne usuđujemo se kazati neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran,kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumna neodgovorna isprika Tuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena. Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.’

Tomića će ovo možda iznenaditi ali ja, mada sam generacijski prilično bliska braniteljima iz Domovinskog rata, a neki od njih su mi i obiteljski prijatelji, ne poznajem niti jednog takvog. Za jednog,doduše, znam iz medija, kojeg je Tomić prigodno zaboravio imenovati – ni više ni manje nego ministra branitelja, Freda Matića, kojem je dijagnosticiran doživotni PTSP koji je, eto, nekim čudom nestao ko gumicom obrisan, nakon što je isti imenovan na mjesto ministra. E sad, ili Matić nikada nije bolovao od PTSP-a i to zna, što znači da je svjesno lagao, ili je možda i mislio da boluje od PTSP-a ali je njega i sve nas obmanuo liječnik koji mu je taj ‘doživotni’ PTSP svojedobno dijagnosticirao. Kako god da bilo, netko je ovdje masno lagao, a Tomić to prigodno ne primjećuje.
Umjesto toga, on u svom tekstu nastavlja s krajnje patetičnim hvalospjevima Bojanu Glavaševiću istovremeno se služeći sada već vrlo izravnim govorom mržnje prema braniteljima, posebno u dijelu koji kaže: ‘U tom jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra,više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice.’ Tomić u svojoj mržnji propušta vidjeti da su te braniteljske ulizice što cvile i cmolje za penzijama’ ljudi koji su braneći sve nas od agresora – uključivši i samog Tomića koji danas ne bi imao priliku ovako lupetati da njih nije bilo – trajno žrtvovali sebe. Da to nisu nikakvi paraziti koji muljaju – za razliku od ministra Matića – lažnim dijagnozama već ljudi koji su doista postali stopostotni invalidi, ljudi koji će do kraja života biti prikovani za invalidska kolica te koji nikada više neće biti u potpunosti tjelesno funkcionalni. Osoba s barem trunkom empatije bila bi takvim ljudima do groba zahvalna jer su joj spasili život i omogućili joj da obavlja sve svakodnevne aktivnosti, što u Tomićevom slučaju uključuje definitivno preplaćeno huškanje u propagandnom glasilu EPH. Ante Tomić takvu količinu empatije za branitelje očito nema. Oni su njemu samo ulizice i paraziti koji sebi žele priskrbiti nekakva prava koja zapravo ne bi trebali imati, pohlepni grabitelji nezasluženih privilegija.

Mit o braniteljskim privilegijama

Da stvar bude još žalosnija, on u svom stavu danas nije sam već mu se sve više ljudi pridružuje, što se najbolje da vidjeti po brojnim internetskim komentarima za zbivanja od proteklih osam dana koliko već traju prosvjedi pred Ministarstvom branitelja. Danas postoji raširena fama kako sama činjenica da netko ima braniteljski status donosi nekakve velike privilegije, ponajviše novčane, što uopće nije točno. Vrlo se lako da provjeriti da vam formalno posjedovanje statusa branitelja neće donijeti doslovno niti kune u džep. Što se tiče famoznih dodatnih privilegija, iz vrlo bliskih krugova poznati su mi primjeri branitelja koji su se borili čak na prvoj liniji fronte,a koji su i daljem morali sve što posjeduju kupiti na kredit, pod jednakim uvjetima kao i svi mi, a kojima država jedino omogućuje dopunsko zdravstveno osiguranje i besplatne taksene markice kada tamo negdje jednom u deset godina trebaju u neku svrhu podignuti rodni ili vjenčani list.
Ah, da, postoji i vrlo raširen mit o privilegijama pri upisu na fakultet samih branitelja ili njihove djecepa ćemo ga sada demistificirati. Ako je osoba dijete živog branitelja kojem nije dijagnostiran stopostotni invaliditet, ona tada nema apsolutno nikakvu prednost pri upisu na visoka učilišta. Pravo prednosti imaju samo branitelji osobno – dakle, ako se baš oni sami žele upisati na visoka učilišta – te njihova djeca u slučaju da su poginuli ili nestali u ratu, te u slučaju da su preživjeli ali su u ratu postali stopostotni invalidi. Za razliku od uvriježenog mita, to pravo prednosti ne znači da se dotični mogu tek tako upisati na studij. Oni i dalje moraju položiti sve obvezne ispite državne mature, barem s minimalnom prolaznom ocjenom, kao i zadovoljiti sve obvezne preduvjete koje visoko učilište postavi u sklopu svojih uvjeta upisa. Pritom se upisuju izvan kvote, što znači da ostvarivanjem svog prava prednosti nikome ne oduzimaju mjesto, što je u suprotnosti s danas vrlo raširenom famom o ‘privilegiranim braniteljima’ koji ‘oduzimaju mjesta djeci koja su stvarno učila.’

Ovo je, doduše, samo jedan u nizu mitova koji se danas šire o braniteljima i njihovim tobožnjim privilegijama uz što paralelno ide i priča da bi svi mi navodno živjeli kao bubreg u loju kad bi se oni tih istih privilegija odrekli. Neki čak idu toliko daleko da kažu da bi braniteljima ne samo trebalo oduzeti samo dio privilegija od onih koje sad imaju već da bi im trebalo oduzeti sve. Pitam se samo, na koji način nekome nadoknaditi to što je ostao bez ruke ili bez noge, to što je do kraja života prikovan za invalidska kolica i što više nikada neće osjetiti ništa od struka na niže. Danas sam slučajno naišla na komentar čovjeka koji je stradao u prometnom udesu i time postao invalid, i koji je ogorčen jer on navodno nema nikakve privilegije,a branitelji koji su stradali u ratu te privilegije imaju. Mada s tim čovjekom doista najiskrenije suosjećam, želim reći da razumijem da branitelji u ovoj državi zaslužuju barem djelomično poseban status jer su svojom žrtvom omogućili miran život svima nama te, što je najvažnije, omogućili su da ova država uopće može postojati kao takva. Ako ja sutra sjednem za volan i za njim, ne daj Bože, stradam, realno gledano, zapravo i nisam zadužila ovu državu. Ali ako uzmem pušku u ruke boreći se protiv neprijatelja koji želi zauzeti naš teritorij i istrijebiti Hrvate pa pritom stradam, onda sam itekako zadužila ovu državu.

Rušenje ugleda branitelja 

Ne želim se ovdje upuštati u nekakve patetične tirade o tome kako se voli Hrvatska i tko je voli više, a tko manje – jer me, iskreno, to podsjeća na ono užasno antipatično pitanje iz djetinjstva koje je glasilo: ‘Voliš li više mamu ili tatu?’ i zbog kojeg sam svakome tko mi ga je postavio poželjela razbiti nos – ali želim reći da je jednostavno neshvatljivo, i nadasve žalosno, da u ovoj zemlji svakim danom sve više raste broj ljudi koji uopće ne mogu pojmiti zašto bi svi mi trebali biti zahvalni braniteljima na onome što su učinili za nas. Takvo što je u jednoj Americi ili nekoj od zemalja zapadne Europe jednostavno nezamislivo i nikome ne pada na pamet vlastitim veteranima nabijati nekakav osjećaj krivnje. Ovdje, na primjer, možete vidjeti dirljivu snimku u kojo grupa trkača u San Diegu zastajkuje nakon što ugledaju ostarjelog veterana Drugog svjetskog rata te mu salutira i s njime se rukuje. Naravno, nikome – ni običnim ljudima, ni medijima – ne pada na pamet uopće izustiti da bi taj čovjek možda mogao biti nekakav lažnjak.

Zato su u Hrvatskoj potencijalni lažnjaci postali – svi. I to ponajviše zahvaljujući famoznom registru branitelja čija je navodna svrha bila raskrinkati lažne branitelje. Do sada je raskrinkano ukupno njih osmero. Čak i za to je objava registra zapravo bila suvišna jer državni organi ionako raspolažu sa svim potrebnim podacima pa su mogli pravodobno reagirati ako postoje ikakve sumnje ili saznanja da je netko svoje privilegije koristio, a nije ih legitimno zaslužio. Isto tako, ako netko doista i poznaje osobu za koju zna da je lažni branitelj, on to vrlo vjerojatno zna i bez uvida u registar pa se lijepo može obratiti policiji ili sudu. Evidentno je da je registar branitelja ništa drugo nego običan stup srama na koji su sada pribijeni svi branitelji za koje više ne vrijedi jedan od temeljnih postulata rimskog prava da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivica već upravo obratno – u javnosti je, ponajviše zahvaljujući perfidnoj medijskoj kampanji, stvoreno sada već vrlo učestalo mišljenje da su svi oni potencijalni krivci koji će eventualno, teškom mukom, dokazati da nisu ‘ulizice što cvile i cmolje za penzijama.’

Zahvalimo braniteljima 

Takav stav prema braniteljima koji su više od ikoga zaslužni za slobodu koju danas svi uživamo krajnje je ogavan i bezobrazan, a uz to me i beskrajno žalosti. Tužna sam jer ljudi danas nisu zahvalni za ono najvrjednije što imaju, a to je sloboda koju ne može nadomjestiti nikakav standard, unatoč tome što nam se takvo razmišljanje sve češće pokušava proturiti. Zanimljivo, oni kojima toliko smetaju sve te famozne ‘privilegije’ branitelja Domovinskog rata i koji su ih u treptaju oka spremni proglasiti lažnjacima i parazitima nikada nisu ni riječi kritike uputili na račun još uvijek zapanjujuće velikom broju NOB veterana i njihovih privilegija. Isti – ako prihvatimo one među njima koji doista nisu lažnjaci i koji nisu status stekli podmićivanjem dvoje svjedoka, kako je nerijetko bio slučaj – dobili su status i privilegije u Jugoslaviji jer je to bila država za koju su se borili. Pa ima u tome neke logike. No zašto bi im bilo kakav status i bilo kakve privilegije trebala davati ova država, tim više što je ova država ratovala upravo protiv vojske te iste Jugoslavije koju su svojedobno oni branili? To je otprilike kao da država Izrael odaje poseban pijetet i daje određene privilegije njemačkim vojnicima iz Drugog svjetskog rata.

Čvrsto vjerujem da država koja ne drži do vlastitog nacionalnog identiteta i u kojoj se ulažu neshvatljivi napori kako bi se diskreditiralo njene ratne veterane ne može imati blistavu budućnost. Tvrdnje poput one: ‘Meni smetaju ovi koji protestiraju u šatoru ali jako cijenim prave branitelje’ me podsjećaju na one kao što je: ‘Mrzim crnce jer su glupi, lijeni i odvratni ali vjerujem da tamo negdje postoje i dobri crnci’ – što je, naravno, samo odraz krajnje odurnog, licemjernog i kukavičkog vida rasizma. Vrijeme je da konačno prestanemo dijeliti branitelje na one ‘dobre’ i one ‘loše’ te da im svima najiskrenije kažemo ‘hvala’.

Izvor:Fizzit.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje. Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd. Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku. Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd. Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj. Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari