Pratite nas

Kolumne

Vrijeme je pokazati jesmo li za dom spremni

Objavljeno

na

[dropcap color=”#707070″ font=”0″]U[/dropcap] kojoj mjeri je vladajućoj neokomunističkoj oligarhiji voda došla do grla jasno se moglo vidjeti i prije, ali ovo čemu svjedočimo od 28. prosinca nadalje, i čemu ćemo svjedočiti do završetka drugog kruga predsjedničkih izbora, a nadajmo se svi i dalje, jasan je i nedvojben pokazatelj cjelokupne truleži tzv. «hrvatske» ljevice.

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

Priča o genezi hrvatske ljevice od 90-ih naovamo zaslužuje biti u analima. Zaslužuje da se o tome napišu znanstvene studije te da se zauvijek zapamti u što je moguće pretvoriti biser, ako se baci pod šape svinjama. Da su anacionalni, nije upitno. Uvijek mi je čudno vidjeti u televizijskom kadru njih i bilo kakvo hrvatsko nacionalno znakovlje. U tom trenutku, lako je izbaciti uljeza. Dovoljno je bilo vidjeti atmosferu i ambijent u izbornom stožeru aktualnog predsjednika. Nigdje trobojnice, već dugine boje. Ni zvuka od hrvatske melodije, već glazba dostojna vreve gradskih ulica. Poruke prema gledateljstvu pune gorčine i bijesa. Drugovi su zabrinuti i u toj sveopćoj zabrinutosti šalju upozoravajuće tonove da ne glasamo za maskote i zločinačku organizaciju. Kako takva retorika može proći kod ikoga, zaista ne znam, ali očito je da postoje uši kojima godi. Milanka Opačić (ex tajnica Jovana Raškovića), Nenad Stazić aka crveni bombarder, ali i ostatak kamarile krenuo je u fanatičan napad. Matrica je jednostavna. Retorika o vanjskim i unutarnjim neprijateljima dobro poznata. Na kraju krajeva, na takvoj retorici i istom pristupu počivao je monolitan ustroj «hrvatske», a ponajprije jugoslavenske političke scene, ako ju je uopće moguće tako nazvati, od nečasne pobjede do nečasnog bijega na studijske godine i daleko od prve crte bojišta gdje su «kriminalci» ginuli.

Zagreb, 28.12.2014 - Obracanje javnosti Ive Josipovica nakon objave rezultata prvog kruga izbora

U glavama mnogih Hrvata povijest prije 90-e ne postoji. Zdvajamo u nedogled o pretvorbi i privatizaciji ne razmišljajući i ne pitajući se čega su dva zla gospodarska blizanca rezultat. U drugim tranzicijskim zemljama, hvala Bogu, sve je bilo čisto kao suza. Rumunji, Bugari, Rusi, sve čisto. Takvim neprestanim ponavljanjem ispada da smo izgubili svaku vjeru da možemo stvoriti sto puta toliko koliko je uragan tranzicije odnio. Jasno, bilo bi glupo misliti da nas je možda omelo pet godina brutalne agresije, nabava oružja po neregularnim cijenama, more izbjeglica, infrastrukturne štete, ljudski gubici, izostanak svakog turizma i potreba obnove dobro porušene zemlje vlastitm snagama. Kakva drskost to, makar i spomenuti. Tuđman je trebao biti svugdje i istodobno voditi oružane snage, raditi na međunarodnom priznanju mlade Hrvatske i istovremeno postići da u tom metežu sve funkcionira pošteno.

Zar puno tražimo od njega?

Naravno da ne.

On je trebao biti Bog, a nije mu pošlo za rukom. Sram ga može biti. Zato je Ivo Mojsije – on zna pravi put. Preko Drine, samo papci idu do, a mi jadnici ispravljamo krive.

I dalje je moguće čuti mitove o tisućama zaposlenih u fabrikama. Nema veze što su te iste famozne fabrike proizvodile ispodprosječne poluproizvode s ciljem ostvarenja partijski propisanih kvota i normi kako bi na kraju završile u Ugandi kao poklon velikog mecene Tita. Prekapacitirana industrijska postrojenja gdje su poslušnici desetljećima fingirali rad postepeno se odmičući od onoga što rad zaista jest ili bi trebao biti – stvaranje vrijednosti za kojom postoji interes i potražnja. Nije to bitno. Svi su radili, gradili, voljeli se i bilo im je super dok je reakcija tražeći minimum digniteta isti gubila bježeći daleko preko granice ili čameći u ćelijama u iščekivanju da će se kada tada otvoriti prostor da se i njihovo ime makne s crne liste. Naravno, kada se i pokuša govoriti o tome ide se s porukama kako krivac ima ime i prezime te da nije korektno kolektivizirati krivnju i odgovornost. S druge strane, kada je HDZ u pitanju, onda su kriteriji posve drugi. Tada je i portir i žena koja kuha kavu u uredu pa i dijete najnižerangiranog člana upleteno u ilegalne operacije velike zločinačke organizacije.

Crne liste, koje sam prethodno spomenuo, sastavljali su «pobjednici». Očevi Josipovića, Milanovića, raznorazni Perkovići, Račani, Radmani, Munižabe i ostali kojima izdaja vlastitog naroda nije predstavljala nikakav poseban zadatak. To je bila platforma. Modus operandi – uvjet egzistencije. Autentična hrvatska ljevica, ako je ikada bilo ičega sličnog, izgubila je šanse tj. izdahnula je s Andrijom Hebrangom kada se nekako uspio objesiti o radijator u Srijemskoj Mitrovici, ne zna se ni danas točno kada. Koliki god on bio boljševik – bio je hrvatski boljševik. Izdahnula je u tragediji kerestinečkih uznika koji su prije smrti, urezavši na zid: «Živjela boljševička Hrvatska!» pokazali da je u njihovom svjetonazoru bilo mjesta za Hrvatsku, tj. da ju nisu shvaćali kao alat ili objekt. Od tog trenutka meni je zaista teško pronaći primjer lijeve politike za koju bih sa sigurnoću mogao reći da počiva na čvrstoj domoljubnoj bazi što je slučaj u svakoj drugoj normalnoj zemlji. Dakako, govorimo o 20. i 21.stoljeću.

Hrvatska socijaldemokracija ne postoji. Ova nominalna i agresivna derivat je SKH. Iste stranke koja je šmugnula iz Sabora kukavički pokazujući da nisu za samostalnu Hrvatsku. Jer, samostalna Hrvatska znači i konkurenciju, nešto egzotično, nepoznato i ponad svega opasno.

Hrvatska socijaldemokracija ne postoji. Ova nominalna i agresivna derivat je SKH. Iste stranke koja je šmugnula iz Sabora kukavički pokazujući da nisu za samostalnu Hrvatsku. Jer, samostalna Hrvatska znači i konkurenciju, nešto egzotično, nepoznato i ponad svega opasno. Autentična hrvatska ljevica mora se roditi iz kruga ljudi koji vole Hrvatsku tj. koji poštuju onaj minimum političkog hrvatstva kojega se lako da definirati. To jednostavno znači da vjeruju da je hrvatski narod taj koji će svojim tlom, zrakom, morem i rijekama gospodariti bolje od bilo koga drugog te naposljetku da hrvatski narod zaslužuje državu. Minimum. Takva baza mora biti raskrižje svih političkih aktera u Hrvatskoj, u protivnom je izdaja.

Da su žilavi i ustrajni to im se svakako mora priznati. Valjda je to posljedica iskustva vladanja koje običnom hrvatskom puku jednostavno nije poznato. Zadobij medije, društveno humanističke krugove, baci klicu nevladinih civilnih grupacija i gledaj kako metastazira u mutanta i uhljebi u njoj sve jatake i već imaš solidnu bazu. Stranih pokrovitelja za takve aktivnosti nikada nije falilo. Žuti i zeleni vragovi, govorio je Tuđman i dugo vremena se za njegov govor na Plesu mislilo da je bunilo, a danas je sasvim jasno kakva se geopolitička makinacija kuha u loncu znanom i kao «Zapadni Balkan». Sve je očito. Nalogodavci i egzekutori koji nam zadnjih dana bez imalo stida pokazuju koji put je onaj pravi. Kaže Josip Leko, valjda najbezbojniji političar u novijoj hrvatskoj povijesti da od budućeg predsjednika očekuje da razumije prošlost i ima viziju budućnosti aludirajući pritom da je Josipović kandidat koji udovoljava tim kriterijima. To je točno. Razumije povijest na svoj specifičan način odlazeći u Srb feštat s potomcima koljača koji su etnički počistili te krajeve od kraja srpnja 1941. do kasne jeseni iste godine. Mogao bi tih dana svratiti do Boričevca, ako ga je uopće moguće pronaći s obzirom da je sravnjen sa zemljom do te mjere da je sravnjeno i groblje. Tko zna, možda se u okolici Drvara okreće i kakav roštilj? Drvar nije daleko, a imaju čuvene grill mastere. Snažna je to tradicija i grill na kojem su hrabri «narodnooslobodilački» borci pekli svećenika. Šuška se da je kod Brane Bogunovića dobra krvavica. Ako je to razumijevanje prošlosti je li potrebno pričati o vizijama za budućnost? Konture su vidljive.

Hrvatskoj se nudi predsjednik koji zazire od utakmica nacionalne vrste jer bijesna rulja, tj. građani i građanke vole vikati «za dom spremni». Budimo realni, sasvim sigurno među nama postoje ljudi kod kojih taj izraz izaziva jezu. Zašto je to tako, ne treba ulaziti u detalje. To je potrebno respektirati. Ipak, težak je spin i nepoznavanje navijačke scene u Hrvata ukoliko se provlači narativ o tome da to viče nekakva šačica. Viče cijeli stadion. Viče već desetljeća. Samo, to je postalo problem s promjenom vladajućih struktura u zadnjim preslagivanjima. Kao što je zaista nužno respektirati da su mnogi ljudi prestravljeni kada čuju taj uzvik, nije li pravedno tražiti od istih da razumiju kako su s tim pokličem na srcu umirali hrvatski junaci 90 – ih. Tko danas hrvatskom dragovoljcu, ponavljam dragovoljcu Domovinskog rata može osporiti pravo da viče i misli da je za dom spreman. Zar nije? Zar nisu svojim bezrezervnim junaštvima to pokazali? Da napravimo digresiju prije nego se vratimo u mulj «hrvatske» ljevice. Za dom spremni. Što je tu toliko strašno? Zar nije poželjna osobina biti spreman učiniti sve za dobrobit svoga naroda? Kada bi zaista svi bili za dom spremni, problema ne bi bilo. Hrvatska bi nezadrživo galopirala u sam vrh prema odabranom društvu zemalja koje su postale sinonim svjetskog blagostanja i prodisala bi punim plućima. Nažalost, ovako uškopljena, istraumatizirana s nadolazećim generacijama mladih ljudi krajnje upitnih vrijednosti koje im implementira sustav vođen od strane agresivne manjine, Hrvatska tone. Kojim putem krenuti? Pravim.

Između izdajničke projugoslavenske nominalne ljevice i svega desnijeg od njih zaista teškog izbora ne može biti. Ili ćemo izabrati da nas pljunu u lice svaki tjedan, ili ćemo naći vremena te nedjelje, ustati, potražiti biralište i odabrati opciju koja ima svojih grijeha, ali koja nas neće konstantno, iz tjedna u tjedan vrijeđati. Izbor nikada nije bio lakši.

Između izdajničke projugoslavenske nominalne ljevice i svega desnijeg od njih zaista teškog izbora ne može biti. Ili ćemo izabrati da nas pljunu u lice svaki tjedan, da nas uče kako su naši pradjedovi najveći krvoloci u novijoj povijesti i zaslužuju ne imati groba, da su Hrvati izvršili agresiju na BiH, da ustaške zmije još sikću dok gusta magla zorom pokriva ceste, da su Tuđman i Milošević rat dogovorili i usput djelili Bosnu o čemu ne postoji niti jedan opravdan dokaz da bi se tako drsko ta teza mogla nametati svima, da imamo vladu s 45% etničkih Srba, da nam pravoslavni velikodostojnici cjepaju zemlju kako im se kurcu dune, da nam zemlju čuva jedan i pol avion, da smo u ratu, a to ne znamo, da nam vanjsku politiku vode četnički potomci, da se drsko napada Katolička Crkva, da se okrene leđa stopostotnim ratnim vojnim invalidima, odlikuju Documente, ljetuje i banči na Brijunima za 7 kuna dnevno te podmuklo provodi tuđa politika pritom ne vodeći niti minumum računa o zaštiti nacionalnih interesa, da se komunističke ubojice odbijaju predati ruci zakona itd… Ili, ćemo naći vremena te nedjelje, ustati, potražiti biralište i odabrati opciju koja ima svojih grijeha, ali koja nas neće konstantno, iz tjedna u tjedan vrijeđati. Izbor nikada nije bio lakši.

kolinda stožer

Sreća u nesreći je da smo već oguglali od napadačkih eskapada neokomunističke klike tako da ćemo valjda preživjeti i ogavni stampedo koji se zakotrljao i nastoji pogoditi sve neistomišljenike. Valjda smo dovoljno mudri da znamo kako je to jasan znak da se tlo pod skupim cipelama usijalo i isparava u vidu rijetko viđene netrpeljivosti i čiste mržnje. Izdržat ćemo, nema sumnje, jer iz ove kože ne možemo. Ako su mandati Kukuriku koalicije i Josipovića trebali poslužiti kao lekcija, ne znam za vas dragi čitatelji tj. svi oni koji su odlučili izdvojiti pet minuta da pročitaju ove umotvorine, ali meni je osobno lekcije dosta. Samo želim da nas prestanu uznemiravati. Mislim da smo svi barem toliko zaslužili.

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

Prilog:

Govor dr. Franje Tuđmana na aerodromu Pleso u Zagrebu:

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Nazor: Pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili

Objavljeno

na

Objavio

Na znakovit datum, 29. studenoga 2017., u Haagu je, kao zadnja u mandate privremeno uspostavljena Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, pročitana drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994.: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću, piše Ante Nazor u Vijencu, br. 620 od 7. prosinca 2017., te nastavlja: Tom je presudom spomenutoj šestorici hrvatskih dužnosnika zapravo u najvećem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda iz 2013., u kojoj su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

No samo izricanje presude, a sada možemo reći i cjelokupni rad takva suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskoga generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.

Osnivanje spomenutoga MKSJ-a u Haagu načelno sam, a sad vidim i naivno, smatrao civilizacijskim iskorakom, kao upozorenje da će počinitelji ratnih zločina biti kažnjeni, ne pomišljajući da će tumačenje zapovjedne odgovornosti biti ovako široko.

Na kraju, nakon što se na spomenutom Haškom sudu nije proveo postupak protiv vrha JNA i KOS-a u predmetu Vukovar, nakon što srpskom generalu (JNA/VRS) Mladiću nije suđeno za zločine u Hrvatskoj (uostalom, kakva je to pravda kad se osudi „izvođač radova“, a njegovo djelo – Republika Srpska – ostane netaknuta), nakon lakrdije s četničkim vojvodom Šešeljem, nakon maltretiranja nevinih ljudi koji su privedeni kao zločinci, a potom nakon višegodišnjega boravka u zatvoru pušteni, bez prave isprike (ne mislim samo na besramno suđenje generalima Gotovini i Markaču), nakon što se Beogradu pomoglo sakriti cjelovitu istinu o ulozi tadašnjega srbijanskog vodstva u zločinima u BiH te nakon što je 29. studenoga 2017, nakon trinaest godina (!) trajanja postupka, izrečena ovakva drugostupanjska presuda šestorici Hrvata, može se primijetiti golem raskorak između želje da se „individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile moralnu zadovoljštinu“ i načina na koji se to provodilo.

Zapravo, i sama činjenica da MKSJ nema mandat za određivanje uzroka rata u Hrvatskoj i BiH (tko je započeo rat, tko je agresor?!) pokazuje da su u pravu bili oni koji su od početka rada toga suda upozoravali na narodnu izrijeku o „pravu i pravdi“.

Na nepravedan sadržaj drugostupanjske presude šestorici Hrvata priopćenjem je reagiralo i Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora BiH, upozorivši pritom na moguće dalje posljedice: „Ukoliko se već odlučilo koristiti tezu o udruženome zločinačkom pothvatu (UZP), odgovorno tvrdimo kako su se sva tri navedena vida UZP u istoj ili većoj mjeri mogla i trebala primijeniti i na civilna i vojna rukovodstva Bošnjaka u BiH te ostalih država koje su na različite načine bile uključene u rat u BiH.

Stoga ponavljamo kako je UZP apsurdna optužba i ideološko-politički konstrukt izmišljen zbog toga jer Tužiteljstvo nije raspolagalo konkretnim dokazima i činjenicama na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi pojedinačnu i individualnu krivnju optuženih dužnosnika HZ/HR HB i zapovjednika HVO-a. (…) Duboko potreseni gestom generala Praljka, ali svjesni i političke odgovornosti prema hrvatskom narodu i državi Bosni i Hercegovini, posebno upozoravamo na mogućnost da se UZP kao očiti ideološko-politički konstrukt pokuša iskoristiti kao argument za nastavak višegodišnje kontinuirane prakse pravnog i političkog nasilja nad Hrvatima u BiH, odnosno, prakse kršenja i oduzimanja ustavnih, institucionalnih i političkih prava Hrvatima u BiH koju provode zastupnici bošnjačko-bosanskih unitarističkih, majorizacijskih, hegemonističkih i šovinističkih politika potpomognuti određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Sve njih podsjećamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Konstitutivnost Hrvata je zapisana u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, te potvrđena višekratnim odlukama Ustavnog suda BiH.“

Okretanje teza

Ovakvom presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi hrvatski zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, spomenuti Haški sud zapravo je presudio sam sebi. Pritom nitko objektivan i ozbiljan ne negira da su i pripadnici hrvatskih snaga počinili zločine nad pripadnicima drugih naroda, što je sramotno i što je za osudu.

No, pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili, samo zato da bi se zadovoljila politička odluka da treba kazniti i nekoga od „visokih dužnosnika“ s hrvatske strane. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH, iz nužde u razdoblju kad središnja vlast u BiH nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije.

Jednako tako, Hrvatska republika Herceg-Bosna osnovana je u skladu s planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH (o razlozima njezina osnivanja i njezinu djelovanju vidi: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar, 2017). Zahvaljujući Hrvatima BiH je na referendumu stekla uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat Haški sud ne spominje, a ističe samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994, koje nije moguće razumjeti bez spoznaje o događajima iz prethodnog razdoblja.

Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Umjesto teze „da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH“, kako su to ovih dana prokomentirali neki političari, nameće se zaključak da je ona epilog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga.

Svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojni ni rasprostranjeni od onih za koje se optužuju Hrvati. Istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka-muslimana na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, za razliku od zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u Trusini (istoga dana kad je počinjen i zločin u Ahmićima) i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), čak i u Grabovici, duboko iza linije bojišta, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (općina Mostar), dijelu Mostara, i drugim naseljima. Prema podacima iz izvora „najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su ‘neki’ pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika ABiH“, a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Prešućeno je i u hrvatskoj javnosti malo poznato čak i ubojstvo osmero hrvatske djece u Vitezu, među koje je 10. lipnja 1993, oko 20.45 sati, pala mina kalibra 120 mm ispaljena iz smjera položaja Armije BiH na prostor zaštićen od snajpera, na kojem su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Videosnimke toga ubojstva, koje je snimila lokalna TV Vitez, ni jedna inozemna TV-kuća nije htjela objaviti… (Srećko Stipović, Terorizam bez kazne –stradanje Hrvata Lašvanske doline, 1992–2014, Vitez, listopad 2014.).

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za sudbinu srednjobosanske Kate Šoljić, Hrvatice Anice Jurić iz Kovača, kojoj su pripadnici Armije BiH na Sv. Antu 1993. naočigled ubili supruga i tri sina? Jednako tako, u medijima se malo govorilo o zatvaranju i protjerivanju Hrvata na područjima pod vlašću Bošnjaka-Muslimana, a tijekom rata bošnjačko-muslimanske vlasti uspostavile su 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata, od čega su 10.346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način.

Nije se isticao ni podatak, koji je također zanemario Haški sud, da je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a da je s područja pod kontrolom ABiH prognano i izbjeglo 172.000 Hrvata. S „hrvatskih područja“ otišlo je 9,12%, s „muslimanskih područja“ 43,10%, a sa „srpskih područja“ 47,40% od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH.

Navedeno vodi zaključku da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda – Hrvata – mogla prikazati kao zločinačka. Naglašavam da ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja u Hrvatskoj i BiH te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkoga hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svakoga konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Konstruiranje hrvatske krivnje

Činjenica je i da bi većina odluka, odnosno objašnjenja odluka Žalbenoga vijeća kojim se opravdava teza o UZP-u, pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi. Stoga je tvrdnja da je udruživanje Hrvata u Hrvatsku zajednicu/republiku Herceg-Bosnu zločinačke naravi, kao i pomoć koju je pritom pružilo hrvatsko vodstvo, za Hrvate neprihvatljiva i uvredljiva. Budući da ovdje nema dovoljno prostora za cjelovitu i detaljnu raščlambu, samo ću se osvrnuti na neke navode iz priopćenja Tužiteljstva nakon proglašenja drugostupanjske presude.

Primjerice, da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja“. Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika. U zaključcima o tadašnjoj „pogrešnoj“ politici hrvatskoga vodstva prema BiH vidljivo je da Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskoga predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH „biti građanska država ili će biti građanski rat“! O tome govore brojni izvori objavljeni u novoj knjizi Miroslava Tuđmana, Druga strana Rubikona– politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb, 2017).

Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su „zaboravili“ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji, koju je napisao 1969–1970. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj BiH te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi.

Jednako tako, Tužiteljstvo je u priopćenju istaknulo da je zajednički cilj sudionika UZP-a bio „preuzimanje kontrole nad teritorijem u BiH“ kako bi se „omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH“ te da je zbog toga, između ostaloga, u navedenim općinama „prisilno raseljena desetina hiljada bosanskih Muslimana“, od siječnja 1993. do travnja 1994. No takvoj tezi suprotstavlja se pitanje kako je Žalbeno vijeće moglo zanemariti činjenicu da su upravo Hrvati pristali na sve prijedloge unutarnje podjele BiH, kao i da su potpisali Washingtonski i Daytonski sporazum, što izravno negira spomenutu tvrdnju Tužiteljstva. I sam pogled na memorandumei pečate Hrvatske zajednice, a poslije i republike Herceg-Bosne, na kojima se uvijek na početku nalazi naziv države – „Bosna i Hercegovina“, a potom naziv zajednice/republike Herceg-Bosne, govori o ciljevima hrvatskoga vodstva. Činjenica da naziva države Bosne i Hercegovine nema na memorandumima i pečatima Republike Srpske, jasno pokazuju kakve su namjere bile srpskoga vodstva u BiH, i upozoravaju da ih nije primjereno poistovjećivati s politikom hrvatskoga vodstva.

Izvori govore drukčije

Također, dok se govori o prisilno raseljenim muslimanima, prešućuje se podatak da su u istom razdoblju pripadnici Armije BiH i mudžahedini na području Središnje Bosne, koje se prema planu međunarodne zajednice trebalo naći u hrvatskoj provinciji, protjerali više od 150.000 Hrvata i ubili 1051 Hrvata, od toga 121 dijete. Zar to nije UZP, zar nije očigledna namjera Armije BiH da spomenuto područje osvoji i etnički očisti od Hrvata, o čemu svjedoče izvori o sastancima i planovima zapovjedništva Armije BiH, te provedba i ciljevi operacije „Neretva ‘93“?

Oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka- Muslimana u BiH nije moguće objektivno ni cjelovito prikazati ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata. Sukladno tomu, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader u svojoj knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni- vojna povijest 1992.-1994.“ (Zagreb, 2004.) zaključio je da su „ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa“, da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, „bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati“ te da „svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“, odnosno da je „ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana“, jer je „zapravo bilo sasvim obratno“.

Uostalom, omjer snaga Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni bio je znatno u korist Armije BiH – od 6:1 do 9:1, posebice nakon što se na području Travnika, Bugojna, Zenice i u Lašvanskoj dolini do kraja 1992. našlo najmanje 70.000 Bošnjaka – Muslimana protjeranih s teritorija pod kontrolom srpskih snaga, koje je trebalo zbrinuti i osigurati im krov nad glavom (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991.–1995., Zagreb, lipanj 2007).

O tome zašto je došlo do sukoba Armije BiH i HVO-a mišljenja se razlikuju, iako cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je hrvatska politika prema BiH bila jasna u pokušaju zaštite hrvatskoga naroda, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države. Na kraju, politika tadašnjega hrvatskoga vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz BiH, na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banjaluci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“

To je bila politika hrvatskog vodstva i Hrvata prema BiH!

Ante Nazor / Vijenac

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Poslije detuđmanizacije suočavamo se i s depraljakizacijom

Objavljeno

na

Objavio

Ničim se izvršna vlast nije bavila od „29. novembra“ do prošloga petka osim jednim pitanjem – kako sakriti generala Slobodana Praljka od hrvatskoga naroda i kako haaški otrov prepjevati u europski sladoled. Nije to bilo obično pitanje, to je bila i ostala trajna zapovijed koju su otpravnici poslova u Hrvatskoj, ponizivši državu kojom upravljaju i narod koji im je dao legitimitet, bespogovorno odradili. Nije tu u pitanju samo skrivanje informacija o tome što je s tijelom hrvatskoga generala, kad i gdje je preminuo, ili kad je sprovod. A, ne.

Utvrđena granica između gnjeva i bijesa

Puno je više u igri. Praljka treba izbaciti iz povijesti. Osobito nacionalne. A potom procesuirati sve one obuhvaćene nepostojećim a presuđenim zajedničkim zločinačkim pothvatom. Djelomično su to naši otpravnici u suradnji s judekima i yudekima odradili i s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Bobetkom, Gotovinom, Čermakom – i brojnim znanim i neznanim Hrvatima u Bosni i Hercegovini…

Njih se prigodno spominje da se gnjev Hrvata ne pretvori u bijes. Otpravnici poslova, gubernatori, točno znaju granicu između gnjeva i bijesa. Toliko su puta već testirali donju granicu izdržljivosti, da im je taktika postala tragikomičnom farsom. Sada ćemo uživo pratiti jedan pomno osmišljeni proces koji se zove – depraljakizacija. On je započeo onoga trenutka kad je stanoviti dedek zapovjedio „spustite zastor“ nad poganski žrtvenik na kojemu su žrtvovani Hrvati Bosne i Hercegovine, a Hrvati iz Hrvatske preživjeli s počupanim noktima i narušenim mentalnim zdravljem.

Spuštanje zastora iz Haaga preseljeno je u isti tren i u poredak (režim) u Hrvatskoj. Da svijet i Hrvati ne bi, naime, vidjeli, kamoli pročitali poruku čina o tome kako hrvatski vojnik hrabro, spremno i bez ostatka pred očima svijeta daje život za istinu, za razliku od njegovih podobnih otpravničkih politelita, koje, o jada!, nisu u stanju dati ni pristojnu ostavku. Ili za razliku od „nizozemskoga bataljuna“ koji je trebao braniti „zaštićenu zonu“ a ne isporučiti ju srbijanskome stroju za ubijanje ustrojenom prema Titovom receptu.

U Hrvatskoj je optužnica davno priznata kao presuda. Da nije tako ne bi bilo rješenja o šundu i ovrsi. Ne bi bilo šutnje o procesu šestorici. Glumatanja s prekasnim pokušajima dobivanja statusa prijatelja suda. Ne bi bilo toliko očigledne izdaje. Mogao bih nabrajati do daljnjega, sve do završetka tragikomične depraljakizacije, koja će se urušiti sama u se. Kao što se urušila i detuđmanizacija. A onda podmuklo uskrsnula zadnjom presudom Hrvatima u haaškom kupleraju vijeća moralne i pravne nesigurnosti, osobito Hrvata „na ovim prostorima“. Nije za utjehu, ali je istina – kad patuljci otpravništva, osobito doma (ali i vani), pokušavaju svojom ideološkom retorikom okaljati gorostase poput Tuđmana i Praljka u pravilu ispadnu još neznatniji nego što to po svojemu, uglavnom jugoslavenskom habitusu jesu.

Ni s od svijeće, ni p od Praljka

Što je u tom pogledu radila nacionalna sigurnost da se ZZP u kupleraju mogao dogoditi? Ništa. Što su radila mjerodavna državna tijela? Ništa. Što su radile stranke? Ništa. Što su radile izdajice? Sve što su god mogle da bi došlo do „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“.

Njima je država to bolja što lošije stoji na unutarnjem i vanjskom planu. Komunalna služba Zagreba još je tijekom komemoracije uklonila svijeće i lampaše s Trga bana Jelačića što ih je narod spontano ostavljao pred slikom generala Praljka na Trgu bana Jelačića. Bio je to ultimativni zahtjev druga Bojana Glavaševića, Pupovčeva studenta. Ne smije ostati ni s od svijeće, ni p od Praljka! S prijezirom odbacujem takvo stajalište.

Komemoracija s više tisuća ljudi za nevinoga Generala održana je umjesto na državnoj razini u organizaciji jedne udruge civilnoga društva braniteljske scene. Sramota, tuga, jad i bijeda. Da je komemoraciju održala državnim odličjem odlikovana Teršelićeva i njezina suspektna Documenta HTV bi je prenosio u izravnome prijenosu, makar se na njoj okupilo desetak aktivisteka – braco i seka Pusić, svjedok Puhovski, Josipovićev analitičar Pilsel, afežeova Borićeva, stručnjak za posmrtnu pripomoć Kregar i ostalo društvance upregnuto jučer u isplativu im detuđmanizaciju, danas u depraljakizaciju. Ovako nas je „javna kuća“ samo izvijestila da je „održana komemoracija“. Kao što nas je prošli tjedan haaški kupleraj izvijestio da smo dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Svi! Osim detuđmanizatora i depraljakizatora. Jugoslavena i komunista, dakle.

Ništa bez Matoša, pa ni stoljeće kasnije

MatošNa dan nesuđene državne komemoracije Predsjednica je otišla u Bjelovar – posljednji grad koji još koliko toliko diše, sve istočnije od njega je opustošeno. Više bi napravila da je došla na komemoraciju, no, onda bi je dežurni higijeničari krvavih očiju proglasili „populistom“ što je korak od etikete „fašist“. Lakše je govoriti pred Vijećem sigurnosti, negoli u ideološki i izdajnički okupiranoj Hrvatskoj!

Plenković se igrao ministra vanjskih poslova „ove zemlje“ u „okviru europskih okvira“. Jandroković u mišjoj rupičici. Glavni stožer HV-a kalkulirao je u strahu da ga Mesić ne umirovi. Guverner Vujčić proizvodio je pristanak na uvođenje eura i odbacivanje kune. Novinarska radikalno lijevo nasađena klatež skrivala se iza prigodnih krinki.

Dan prije komemoracije Praljku vrlo dozirano, da ne izmakne trećejanuarskoj kontroli i otpravničkom voznom redu, obilježena je i obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. I stabilna haaška kolonija nastavila se potom kotrljati utabanim stazama 3. siječnja 2000. Malo na portalima, puno na N1, po cenzuriranom facebooku, da bi se ohrabrili i zatražili da se oduzmu odličja hrvatskim junacima. Kako i ne bi, kad se država odrekla čak i komemoracije! Ni Milošević, niti Izetbegović ne bi smislili bolju „hrvatsku politiku“ od ove u kojoj se davimo već 17 godina.

Više je o sramotnoj presudi i položaju Hrvata rekao A. G. Matoš prije stotinjak i koju godinicu, negoli svi naši demokratski legitimiteti, što je odlično shvatio Zlatko Vitez izabravši Matoševe stihove za oproštaj od „ljudine“ kojega se država, za razliku od naroda, jednostavno odrekla još za života, a u smrti gotovo neljudski samo potvrdila prethodnu odluku „bivših vlada“. A borio se za nju! To vam je, dragi čitatelji, analogno SF-u o tomu da se Jugoslavija dvadeset godina poslije Drugoga svjetskoga rata odrekla Tita i svih komandanata I., II. i III armije. Kao što znamo, nije ih se odrekla do danas. Ma, kakav Praljak, em ti koprivu, imamo mi Ivu Lolu Ribara!

S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo

Da nisu svi Hrvati pokoreni u onoj mjeri u kojoj im je loša vlast s još gorom oporbom dokaz je Predstavka koju su danas hrvatski sveučilištarci predali na prave adrese. Nju prenosim u cijelosti. Doživio sam je kao neokaljanu komemoraciju predsjedniku Tuđmanu i generalu Praljku. Više zbog sadržaja, a manje zbog odličnoga slogana „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“. Da je zgurana pod informativni tepih, ne moram posebno naglašavati, depraljakizacija ne može ju provariti, a otpravnici ne smiju pustiti u širi javni prostor, jer bi za kaznu gazde umjesto njih mogle pripustiti novu garnituru bipolarnih otpravnika.

Nenad Piskač/HKV

PRILOG: PREDSTAVKA GRAĐANA VLASTIMA REPUBLIKE HRVATSKE

Uslijed dva desetljeća šutnje institucija Republike Hrvatske na protudržavno djelovanje pojedinih hrvatskih dužnosnika i izdaji interesa Republike Hrvatske te ponižavanju, degradiranju i oduzimanju kolektivnih, ljudskih, ekonomskih i političkih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Imajući u vidu da su pojedini predsjednici Republike Hrvatske, ministri i predsjednici vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici i predsjednici Sabora te djelatnici sudskih vlasti u Republici Hrvatskoj otvoreno pomagali pri ponižavanju, degradiranju i oduzimanju prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Znajući kako su pojedini dužnosnici u Republici Hrvatskoj, izravno ili neizravno, u stranim veleposlanstvima i međunarodnim tijelima izglasavali, lobirali i zastupali interese protiv političkih i ustavnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, te na taj način doveli u pitanje pravnu sigurnost pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;
Znajući kako institucije Republike Hrvatske nisu učinile ništa što bi bilo dovoljno pred domaćim i međunarodnim tijelima kako bi se istražili i procesuirali zločini Armije BiH protiv Hrvata u BiH i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. godine;

Konstatirajući da se pojedini dužnosnici i institucije Republike Hrvatske zadovoljavaju i zadržavaju na deklarativnim načelima koja su nedovoljna za zaštitu pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane protiv političkih optužnica sudskih vlasti Bosne i Hercegovine;

Konstatirajući da pojedini politički dužnosnici i ministri Vlade Republike Hrvatske prihvaćaju posljednju sramotnu presudu Haaškog suda koja nije sudila za konkretne zločine protiv pripadnika Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskih civila u BiH:

sukladno članku 63. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave

predajemo

Hrvatskom saboru

sljedeću predstavku građana i zahtijevamo od državnih tijela postupanje sukladno članku 64. spomenutog zakona:

(1) Donošenje legislativnog akta i formiranje instituta, u sklopu već postojeće institucije ili istraživačko-dokumentacijskog centra, zaduženog za istraživanje svih ratnih zločina Armije BiH nad Hrvatima u BiH, među kojima spadaju ubojstva 1.051 hrvatskog civila, od kojih 121 dijete, kao i uvjete u 331 logor Armije BiH u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata od kojih je 632 ubijeno;

(2) U skladu i prema točki (1) donošenje i aktivaciju optužnica te raspisivanje tjeralica protiv vojnika i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. i činili zločine nad Hrvatima u BiH;

(3) Reviziju i legalnu ocjenu svih hrvatskih državljanstava i oduzimanje istih bivšim pripadnicima Armije BiH koji su počinili zločine protiv Hrvata u BiH i Republike Hrvatske;

(4) Onemogućavanje pristupa Hrvatskom državnom arhivu i svim drugim arhivima, institutima i institucijama Republike Hrvatske osobama koji su u službi pisanja optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;

(5) Hitno donošenje obvezujuće deklaracije u svrhu zaštite zajamčenih prava Hrvata u BiH, modificiranje i proširenje Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (NN 108/2017) i poduzimanje svih mjera u skladu s istim kako bi se garantirala sigurnost, opstojnost i ustavna prava Hrvata u BiH koje je Republika Hrvatska potpisala u Washingtonu 1994. i Daytonu 1995. godine;

(6) Sukladno činjenici da je Republika Hrvatska članica Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (PIC), poduzimanje svih mjera pred Vijećem sigurnosti UN-a, Upravnim odborom PIC-a, Vijećem Europe, Europskom komisijom, Europskim vijećem i Vijećem Europske unije te drugim međunarodnim organizacijama da se nametnute odluke Visokih predstavnika za BiH, a koje su protivne ustavnim pravima Hrvata BiH, revidiraju, odbace i izmjene u korist interesa Republike Hrvatske i Hrvata u BiH;

(7) Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, članica PIC-a i najutjecajnijih međunarodnih organizacija, dužna je osigurati popis i provedbu revizije i smjene svih kadrova u sudbenim tijelima Bosne i Hercegovine koje je nametnula međunarodna zajednica i koji su sudjelovali u pisanju selektivnih političkih optužnica i tjeralica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane kojima se sudi pred bosanskohercegovačkim i međunarodnim sudovima;

(8) Budući da su pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane diskriminirani pred pravosuđem Bosne i Hercegovine, jer im se sudi po drukčijem i strožem zakonu u odnosu na pripadnike Armije BiH, Republika Hrvatska dužna je zaštititi svoje državljane od selektivnog pristupa pravosudnih organa BiH;

(9) Sankcioniranje pojedinaca, oduzimanje hrvatskog državljanstva te zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku osobama koje aktivno zagovaraju i potiču kršenje temeljnih ljudskih prava, konstitutivnosti, političkih i drugih prava Hrvata u BiH koja im pripadaju prema ustavu BiH, što je Republika Hrvatska dužna i prema ratificiranim međunarodnim odlukama i sporazumima.

Glavašević pozivao na uklanjanje Praljkova plakata, pa se sada ruga

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari