Pratite nas

Kolumne

Vrijeme je za prijevremene parlamentarne izbore

Objavljeno

na

H. Hitrec: Hrvatske Kronike, Prema polovici siječnja 2015.

Vrlo ugodno vrijeme za napredovali siječanj, bez većih hladnoća, bura i oluja, osim što je u nedjelju ciklona Kolinda odnijela Josipovića s Pantovčaka i prouzročila veliku štetu jugoslavenskoj opciji, piše Hrvoje Hitrec za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća.

Pobjedi se ne gleda u zube

Bilo je tijesno i sada mnogi, premda zadovoljni i sretni Kolindinom pobjedom, jamraju i čude se koliko je glasova pokupio Josipović i je li moguće da uz onih odavno procijenjenih dvadeset ili dvadeset pet posto recikliranih komunista i orjunaša postoji i podosta preko dvadeset posto zbunjenih i dezorijentiranih naših sugrađana, Hrvata, koji ne čitaju ništa pa nisu mogli pročitati ni Josipovića. No, ti koji jamraju i čude se smušenjacima, neka prihvate realnost i ne gledaju pobjedi u zube.

Pobjeda je pobjeda, u skijanju odlučuju stotinke sekunde. I u plivanju. A Kolinda Grabar Kitarović plivala je sjajno mutnim vodama hrvatske politike, protiv struje, boreći se s morskim psima, ovećim hobotnicama i mrežama bacanim iz režimskih medija. Orjuna je imala sve: javne i tajne službe, potpuni, staljinistički nadzor nad devedeset posto medija, svoju kućnu televiziju koja se zove HTV, svoj kućni radio HR, komercijalne televizije koje ne mogu smisliti nikoga od desnoga centra pa nadalje udesno jer njihovi (nepoznati) vlasnici imaju posebne zadaće destabiliziranja Hrvatske i nalik su specijalnim frizerskim salonima u kojima se pere mozak.

Kolinda je pokazala snažnu osobnost, pamet i osjećaj, njezin je protivnik bio i ostao sitna duša zlih namjera, a kada je u panici počeo dozivati papu Franju te čak izgovorio one grozne riječi koje pristojan jugoslavenski komunist nikada ne bi izlanuo (naime, Hrvatice i Hrvati) narod se počeo zabavljati. Umjesto njega koji je nakon poraza suzdržano patio, doletio je iz Pariza Milanović i rekao sve što je veleizdajničkoj (lažnoj) ljevici na duši i na umu, uličarski sipao uvrede o kriminalnoj zadruzi, o hajdučiji (uskoke nije spominjao), a na spomen mogućnosti prijevremenih izbora potpuno izgubio živce i izgovorio u stilu Luja XIV. „država to sam ja”, odnosno to je bio podtekst stvarne izjave „država to smo mi”.

Riječ je o hrvatskoj državi koju su Josipović i Milanović zajednički razarali, pa kako je prvi otpao, na drugome je da dovrši posao i on to jasno kaže – da će ići do kraja. Ne radi se samo o herostratskom poremećaju neronovskoga tipa nego o serijskom nasilniku koji u oblacima vlasti misli da je nedodirljiv i posvećen, izjednačujući sebe i protuhrvatsku svoju oligarhiju s državom. Kao i kod svakoga sličnog poremećaja i tu je došlo do paradoksalne iracionalnosti – naime, on razara i ruši državu s kojom se u mašti poistovjećuje, što bi moglo navoditi na zaključak o suicidalnosti, da nije samo glupo i bolesno.

Takvim je istupima dao napokon do znanja i svojoj crvenoj zadruzi da s njim ne mogu računati jer je postao teškim teretom ne samo žalosno završenoj Josipovićevoj kampanji nego i samom SDP-u unutar kojega ionako vrije kao u loncu od samoga dolaska na vlast, a kamo li ne sada kada je i manje inteligentnijim među njima razvidno da će izgubiti parlamentarne izbore, što je nešto malo više inteligentnijima bilo jasno i prije predsjedničkih izbora.

Znači, Milanović će biti smijenjen s mjesta predsjednika SDP-a, u čemu će bočno sudjelovati i HNS V. Pusić, a kao jedini kandidat za njegov položaj jednostavno se nameće Josipović „jer on je pokupio gotovo pedeset posto na predsjedničkim izborima”, te dolazimo do situacije Putin-Medvedjev. U tom se planu skriva teška pogrješka, odnosno pogrješan zaključak da će svi oni koji su glasovali za Josipovića na predsjedničkim izborima, glasovati za lijevu koaliciju na izborima za Hrvatski državni sabor – ako on bude na čelu crvene falange.

Ne će, naravno, jer su ljudi bijesni na ovu izvršnu vlast i slistit će crvene ma tko ih vodio, ne će ni onih gotovo dvadeset pet posto smušenjaka, jer su oni u nedjelju dali glas Josipoviću iz gologa neznanja i političke nezrelosti, prevareni dojmom „uljudnog predsjednika” koji nije kriv jer nije imao ovlasti da bilo što učini, pa nije učinio ništa. Tu prijesnu laž su progutali smušenjaci i to je tako kako jest. Nikoga ne može natjerati da bude odgovoran član zajednice ako nije, ne možeš odraslu osobu natjerati da pere zube ako ona ne će pa ne će.

Koalicija kojoj je najjača karika naravno Hrvatska demokratska zajednica, sada ima zadaću kojoj se srećom priklanja i predsjednica države – da traži (i dobije) prijevremene izbore. U nedjelju su bili srušeni mnogi mitovi, a sada treba pasti i onaj koji kaže da je Hrvatska jedina (kvazi)demokratska zemlja u svijetu gdje ne postoji institucija prijevremenih izbora, pa koja god klatež dođe na vlast – ima ostati do kraja mandata. Pa makar klatež naočigled naroda izvodi veleizdajničke, neprijateljske radove kao da ih je dobila na javnom natječaju. Za ilustraciju zbunjenima: vi, gospodine smušeni, angažirate nekog izvođača da vam obnovi pomalo zapuštenu ali i dalje dobro držeću kuću. Date mu akontaciju i odete s obitelji na more, recimo. Kada se nakon mjesec dana vratite, imate što vidjeti: “majstori” su srušili sve do gologa temelja, napravili roštilj i piju gemište. Eto, to je ta priča.

Prijevremeni izbori trebali su biti održani nakon godinu dana mandata drskih rušitelja hrvatske države, a to što nisu – apsurd je koji potomci nikada ne će shvatiti, a ni ja koji sam predak. Isto bi bilo, za ilustraciju smušenjacima, da smo u ratu pustili srpsku vojnu i paravojnu armiju do Sesveta, a tek onda počeli razmišljati o obrani. No kad je već tako kako jest, istjerajmo bagru s vlasti barem sada , na po mogućnosti civiliziran način, a što je civiliziranije i poštenije od prijevremenih izbora? A onda ćemo vidjeti tko je sve, zašto, s kakvim namjerama u tri godina lišio Hrvatsku pustih milijarda, pa ako se na sudu dokaže zloćudna namjera,valjda i to ima posljedice.

Pa ćemo vidjeti tko je i s kakvim namjerama uništavao školstvo, hrvatski jezik i hrvatsku djecu, pa ako se na sudu ustanovi da je se radilo o organiziranom razbojničkom pothvatu protiv hrvatske države ,naroda i hrvatske kulture– odgovarat će. Nije točno što pišu sada neki kolumnisti da će takvi proći lišo jer navodno ništa od toga nisu spremili u svoj džep. I to treba dokazati jer se uz Judu uvijek spominju i škude, jer oni koji rade za tuđi interes nisu ipak toliko blesavi da nešto ne traže zauzvrat.

U zaključku: prijevremeni izbori odmah nakon inauguracije prve hrvatske predsjednice, kojoj ovim putem čestitam na pobjedi.

Na počeku godine uvijek Pupovac

Vraćam se na početak tjedna koji je završio Kolindom, a započeo Pupovcem. Naime, kada smo mi slavili Sveta Tri Kralja, onda su se sveta tri kralja tada još u punom sastavu (Josipović, Milanović, Leko) odlazili pokloniti Pupovcu koji je uzrurpirao pravoslavni Badnjak i u ovoj sekularnoj državi vjerski blagdan uporno koristi za promociju svoje verzije srpstva pretvarajući Novinarski dom u ispostavu SPC-a pa ondje lomi pogače uz licemjerne propovijedi, oduzimajući posao mitropolitu Porfiriju koji se u tim danima pokazao znatno pametnijim i u intervjuu Ivani Petrović vrlo mudro odgovarao na škakljiva pitanja kao što je kanonizacija Stepinca i ostalo.

A znatno više od Pupovca popovao je Josipović u (nenamjernom i neslućenom) odstupnom govoru na dužnost predsjednika, te umjesto da se ugleda na Porfirija počeo talambasati o teretu mržnje i sličnim utezima, što na takav dan ne samo da nije primjereno nego vrijeđa pravoslavne vjernike, kršćane, koji se žele posvetiti pravom značenju Badnjaka i Božića po starom kalendaru, a ako i misle da su gdjegdje zakinuti – krivo misle, no svakako ne žele o tome slušati na rečene dane pa se ateist u obliku izmišljenog agnostika preračunao loveći srpske glasove na domjenku Srpskog narodnog vijeća koje nema potporu srpske manjine u Hrvatskoj, nego potporu Nikolića, Vučića i Šešelja.

Da su josipovići i milanovići nešto drugo, a ne protuhrvatska družba i da im je imalo stalo do istine, onda bi na takvom domjenku – kad se već i to politizira – trebali čestitati Srbima što su uspjeli ugurati u „hrvatsku Vladu” deset svojih ministara. To je taj „teret mržnje” – Hrvati (po Josipoviću) toliko mrze Srbe da su ih instalirali u Vladu i to samo zato da ih mogu mrziti što zajedno s ostalim nesrbima strovaljuju Hrvatsku u ponor. Da, ako sam dobro čuo, Josipović je govorio i o prebrojavanju, kao i njegovi uzori Tito i Bakarić.

Hristos i velika trojicaŠto to znači? Znači otprilike: Srbi se mogu prebrojavati samo pri popisu stanovništva, a zatim se njihova srpska narodnost ne smije spominjati ni (osobito) kada imaju javne dužnosti u Hrvatskoj, jer je takvo spominjanje „mržnja”. Prestrašeni tom prijetnjom, Hrvati ne pitaju javno nego samo u kuloarima, ohrabreni istom flosklulom Srbi uzimaju što im pripada i što im ne pripada, bez otpora preuzimaju dio vlasti u potpunom neskladu s njihovim brojem, a tako i ustanove i medije.

Civilna udruga kojoj je Josipović pisao program i slična protuhrvatska fakinaža uspjeli su što kroz priglupe zakonske akte što medijskom presijom i policijskom represijom ustaliti „mržnju” kao isključivo svojstvo hrvatske većine upravljeno prema manjinama, kao isključivo svojstvo domoljubne opcije prema crvenoj vlasti i njezinoj ideologiji, te u toj prijetvornoj prijevari nesigurnoga hrvatskog puka otvorili sebi put (pravi put) za riganje mržnje prema svemu hrvatskom, mržnje prema hrvatskoj državnosti, hrvatskim osjećajima i kršćanskoj, dotično katoličkoj vjeri. Nakon što su na opisani način postavili stvari, bez ikakva obzira mogu vrijeđati hrvatske branitelje, nazivati stopostotne invalide iz Domovinskoga rata klerofašistima a sam Domovinski rat okosnicom fašizma, bez trunke straha da bi mogli biti pozvani na red govore da je 1945. trebala potrajati pa ne bi bilo 1991. što je zločinačko zazivanje komunističkih krvoprolića…

Režimski su mediji i ovaj put odigrali svoje dajući događaju prvorazredno značenje tendencioznom okupljanju SNV-a, a kako i ne bi, posebno na balkaniziranom, jugoslaveniziranom i podosta srbiziranom informativnom programu HTV-a, gdje se krivotvorilo i u svezi panja koji se naziva badnjakom, te su mlađi naši i neuki suvremenici dobili dojam da je unošenje i paljenje badnjaka isključivo srpski običaj, što je obična laž. Treba samo prelistati knjigu „Hrvatski narodni običaji”, božićnicu u izdanju Otvorenog sveučilišta 1994. gdje se detaljno i pouzdano opisuje taj hrvatski običaj od Istre do Poljica, Imotskog, Vrgorca pa do Konavala.

Bujica

Intervju godine obavio je na samom početku godine V. Bujanec s Gordanom Malićem, novinarom koji ima vrlo lijepu i šarenu karijeru, dobre veze i još bolje informacije. Nedavno je u meni odioznoj emisiji nedjeljnog podneva bio podosta suzdržan, a “puknuo” je (naoko) između dva izborna kruga i izrekao toliko toga da bi onima o kojima je govorio hrvatsko pravosuđe moglo prirediti desetak procesa , s Josipovićem u prvoj klupi. Ako tako ne bude, znači da smo definitvno potonuli u ordinarni totalitarizam i da treba poduzeti ono što dobri ljudi rade kada zlo počinje prevladavati.

Ta bujica Malićevih optužaba dramaturški je sjajno sklopljena, potkrijepljena podatcima i vlastitim iskustvom, bujica je s jednim jedinim pravim protagonistom koji je napokon istjeran na čistac i prokazan kao stvarni gospodar hobotnice i u političkom smislu (plan za uništenje domoljubne opcije) i u poslovno-financijskom gdje se nabrajaju Kamensko, ZAMP, Emporion, HRT, Pravni fakultet itd., sve ono što se znalo, a nije se smjelo znati, a sada je rasvijetljeno na izravan, brutalan (rekli bi oni iz jutarnjih novina) način, bez biranja riječi kada je osoba I. J. u pitanju.

Onima koji imaju više političkog iskustva, vrijeme u kojemu je emitirana (pa reprizirana) ta emisija „Bujice” i teškaški izričaj bez sumnje pokazuju da se radi o školskom primjeru dobroga posla nacionalne, nadnacionalne i internacionalne konjice koja u posljedni čas ujahuje u totalitarne poljane i spašava uhvaćene u zagrljaj velike lignje.

Napad na Maju Runje

Predvodnica ili jedna od predvodnica akcije „Krug za Trg” Maja Runje, akcije koja godinama i godinama prosvjeduje zbog naziva zagrebačkoga trga imenom zločinca maršala Tita, doživjela je i na sreću preživjela upad maskiranih osoba u svoju kuću u Jurjevskoj, o čemu je obavijestila mnoge, ali do tiskovina i elektronike taj slučaj još nije došao i ne zna se kad će. Bilo je samo pitanje vremena kada će se posve podivljala represija sručiti na aktiviste „Kruga za Trg”.

U političku pozadinu nitko i ne sumnja, ali će policijsko izvješće vjerojatno okarakterizirati slučaj kao obično razbojništvo, a do razbojnika će se teško ili nikako doći jer ovi imaju bolju zaštitu – zaštitu onih koji su ih poslali u napad. Time je krug zatvoren, ali će biti otvoren vrlo skoro. U svakom slučaju, sljedeći krug za trg pred zgradom HNK treba biti najbrojnji do sada i – posljednji.

Francuska

WolinskiKada smo sredinom šezdesetih objavljivali satirički časopis „Paradoks”, preuzimali smo i strane karikature, a posebno one čiji je autor bio Wolinsky. Nakon što je „Paradoks” zabranjen zbog crvene zvijezde na kapi konjanika koji gazi narod (povod ruski upad u Prag i slamanje pobune), nisam više pratio Wolinskoga. Opisani konjanik nije bio njegov crtež nego nešto dorađeni plakat iz Oktobarske revolucije, dorađen u našoj radionici. Wolinsky se tada i nije bavio političkim fenomenima nego erotikom, u čemu ga je uspješno slijedio naš Štambuk.

Wolinsky je ubijen zajedno s još devet karikaturista i humorista, a na velikom prosvjedu u Parizu bili su u ime Hrvatske i duhovni sljednici onih koji su 1968. zabranili „Paradoks”. Komunistička represija imala je iste protivnike kao i islamistička histerija: ukloniti sve koji makar i satiričkim načinom dovode u pitanje neupitne kanone, u komunističko vrijeme Tita, Partiju i crvenu zvijezdu, te naravno Jugoslaviju. To su bile granice koje se nisu smjele prijeći.

Islamisti i njihova virtualna država imaju vođu čija se karikatura ne smije objaviti, pa ni u Parizu, što znači da vođi daju maltene božanska svojstva, a svako protivljenje kažnjava se smrću. Pariz, Francuska, Njemačka, Europa u cjelini, prestravljeni su divljanjem džihadista na europskom tlu i nemaju prave odgovore, pokušavaju lučiti islam od islamističkoga nasilja ali sve to zvuči nedovoljno i zbunjeno.

Činjenica jest da smo svjedoci definitivnoga kraja izmišljenog multikulturalizma i početka kulture čvrste obrane europskoga načina života i europskih, kršćanskih vrijednosti. Prenemaganje lijevih europskih intelektualaca koji su podržavali komunizam i SSSR sve do pobune u Mađarskoj, mnogi sve do Praga 1968., a podosta njih obožavaliTita i „socijalizam s ljudskim licem” pa poslije i Miloševića, nastavljeno je zanosnom idejom u multikulturalnosti koja se naglo istopila u srazu s barbarskim terorizmom. Sada će možda i spomenuti intelektualci doći na svoje – zbog sigurnosti, građani njihovih zemalja pristat će i na potpuni nadzor, faktički na gubitak najvećega dijela ljudskih prava. Te će napokon i zapadnolijevi intelektualci saznati kako se živjelo u komunizmu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnist Ante Tomić koji se voli predstavljati kao tolerantan i neopterećen lik, a prema kojem sam, nakon jada s kantom kojeg je doživio na splitskoj rivi, osjećala i svojevrsnu sućut, ovih je dana govoreći o vlasti koju imamo upotrijebio izraz katolička bagra.

Portal Index koji se isto tako voli nazivati nezavisnim, objektivnim i slobodnomislećim, ovih je dana komemoraciju generalu Praljku nazvao – balom vampira. Prije desetak dana isti portal, pozivajući se na nekakvu no name web stranicu objavio je vijest da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu. Doduše na toj se web stranici može javiti bilo kakva šuša i napisati što god hoće. Tko se god sjeti može bilo koga ili bilo što nominirati za neku budalastu ljestvicu i glasovati.

No nije li totalno besmisleno kada se na takve izvore pozove neki portal koji želi biti relevantan. I ne samo da je prenese, već i pozove čitatelje da glasuju kako bi Hrvatska što prije zauzela prvo mjesto na top ljestvici glupih zemalja?! Zanimljiva je ta potreba da se ponizi svoja zemlja i da se narugaš svojim ljudima?! I uopće, koji film i koliku mržnju moraš imati u glavi da bilo koju državu ili njene ljude etiketiraš na taj način?

Da se razumijemo, nisam za to da se ukine i zabrani pisanje bilo kojem mediju i autoru, kao što se to u zadnje vrijeme događa na Facebooku koji zahvaljujući svojim algoritmima, a sukladno prijavama koje pristižu, ruši stranice portala kao što su to Direktno, Dnevno i Kamenjar. Samozvanom slobodnomislećem i progresivnom Indexu to je zabavno, a nisam primijetila ni da je HND reagirao.

Ne bih zabranila pisanje ni autoru poput Tomića koji, eto, tako olako jednu vjersku zajednicu naziva bagrom. Neka piše dok god ima vlasnika koji ga hoće plaćati, čitatelje koji će zbog njega kupovati novinu, pa i u konačnici, obožavatelje na splitskoj rivi. Međutim, smiješno je da se takvi likovi u javnosti predstavljaju kao napredni, liberalni, slobodni!?

Istina je jedino da je njihov mentalitet – komunistički. Jer ako ne misliš kao oni – po dobrom starom partijskom modelu unutarnjih, vanjskih, klasnih i tko zna sve kakvih neprijatelja – slijedi etiketiranje i vrijeđanje. Ako ih se usudiš kritizirati odmah ćeš biti proglašen ustašom, primitivnim desničarom, vjerski zadojenom bagrom, ratnim zločincem, ratnim huškačem, nazadnjakom itd. I za kraj još će ti poručiti da oni zastupaju pristojnu, normalnu i uljuđenu tihu većinu, za razliku od tih kamenjarskih desničara obožavatelja Thompsona i janjetine koji su bučni i nasilni.

Da zastupa tihu većinu poručio je ovih dana i stanoviti Nikola Puharić. On je dogurao do značajne i važne funkcije u društvu. Postao je, ni manje ni više, nego, pazi sad – koordinator programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Doduše, Google ne prepoznaje značaj našeg važnog koordinatora Puharića pa kao najveći doseg njegovog javnog i društvenog djelovanja izbacuje intervju kojeg je ovaj dao Pupovčevim srpskim Novostima.

Kako bilo, koordinator za pomirenje i njegova Inicijativa mladih baš na dan komemoracije za generala Praljka, odlučili su pokazati svu svoju veličinu i širinu pa su organizirali paljenje svijeća i sućut za žrtve rata u BiH, ali samo onih koji su bili žrtve hrvatskih snaga u BiH.

Silvana Oruč Ivoš

Nemam ništa protiv toga da se svim nedužnim žrtvama, bez obzira na to čije su i tko je njihov krvnik i bez obzira na to koje su vjere ili nacionalnosti, svaki dan pale svijeće ali ovo što je napravila ekipa oko koordinatora za pomirenje Puharića stvarno je sramotno i jadno. Ili možda koordinator za pomirenje i sugovornik srpskih Novosti nikad nije čuo za zločine koje su muslimanske snage počinile nad civilima, starcima i djecom u selima Lužani, Gusti Grab, u Lašvanskoj Dolini, Sušnju kod Zenice, Trusini kod Konjica, selima Miletići, Čukle i Krpeljici kod Travnika, Vitezu gdje su djeca stradala, u Busovači, Doljanima, Bugojnu, Kiseljaku, Grabovici kod Mostara, Varešu, Fojnici, Križanićevom selu i Buhinim kućama itd. O srpskim zločinima nad Hrvatima i muslimanima neću ni govoriti. No za koordinatora za pomirenje oni ne postoje. Nisu zaslužili svijeću.

Kako god, na taj performans Inicijative mladih za ljudska prava došlo je jedva desetak ljudi što je jasna poruka što ljudi misle o tom sramotnom selektiranju nedužnih žrtava. Srećom, tom važnom performansu, koji se danima medijski najavljivao i reklamirao putem Facebooka, nazočilo je otprilike dvadesetak novinara i kamermana, što je popravilo dojam pa je ispalo da nije nazočna samo uža obitelj koordinatora Puharića.

Za razliku od tog velebnog okupljanja koje je medijski iznimno popraćeno, postoje i oni mediji koji, vjerovali ili ne, likuju jer je komemoracija za generala Praljka u Lisinskom, po njima, bila iznimno slabo popraćena. Ispod svih očekivanja. Jer se tijekom radnog dana po lošem vremenu u Lisinskom okupilo tek šest tisuća ljudi. To što je velika dvorana bila dupkom puna i što se komemoracija pratila i na ekranima u hodnicima Lisinskog, koji su također bili solidno popunjeni, nije važno. Jer što je to u usporedbi s koordinatorom Puharićem koji glasno govori u ime tihe većine i koji je uspio sakupiti čak deset (10) rođaka?

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari