Pratite nas

Kolumne

Vrijeme je za „tuđmanizaciju“ ili „orbanizaciju“ Hrvatske! Vrijeme je za lustraciju!

Objavljeno

na

Svi za jednog, jedan za sve!

Nakon što je Tomislav Karamarko doznao, za Hrvatsku poražavajući rezultat arbitraže u slučaju INA-MOL, obratio se hrvatskoj javnosti kratkom i znakovitom porukom. U skladu sa kršćanskom tradicijom i u ozračju božićnog vremena čestitao nam je Božić na jednostavan i lijep način i izazvao lavinu pozitivnih reakcija. I dok su mnogi očekivali njegov mogući trijumfalizam na temelju dokaza, jer  vizionarski je bio u pravu, poslao nam je duboku poruku da nas zapravo jedino dragi Bog u liku i djelu malenog Isusa može spasiti iz ponora zla u kojemu se Hrvatska nalazi. Tomislav Karamarko se ponovo držao načela da se s malo riječi, bez retoričke akrobatike, može puno više reći.

Božićna čestitka Andreju Plenkoviću od arbitražnog suda u slučaju INA-MOL, začas je na dramatičnoj, izvanrednoj konferenciji za tisak gotovo cijele Vlade RH, pretvorena u Božićni poklon Hrvatskoj, poklon umotan u diplomatsku, apaurinsku, retoričko-diplomatsku akrobatiku u njegovom stilu i hrvatski puk je mogao mirne duše zapjevati koju božićnu pjesmu pripremajući se za polnoćku. Tek „sutra“ ćemo vidjeti šta u tom poklon-paketu stoji, tek „sutra“ ćemo saznati je li nam se INA na Božić ponovo rodila ili je postala mlinski kamen o vratu hrvatskog gospodarstva, vreća bez dna. U svakom slučaju možemo zahvaliti brižnom i pristojnom Andreju Plenkoviću što je barem nakratko u centru božićnog slavlja zaustavio verbalni medijski rat oko tog pitanja. Rat i pakao kojega su nam obećali drugovi s ljevice zapravo je neizbježan, a slučaj INA-MOL je u središtu tog pakla kao istočni grijeh onih koji Hrvatsku nikada nisu stvarali, željeli ni voljeli. „Istočni grijeh“ kao ishodište svih grijeha, kako je to kirurški precizno opisao prof. Slaven Letica na jednom našem portalu smještajući „istočni grijeh“ u 2003. godinu, zapravo počinje puno ranije. Istočni grijeh udbaške mafije započinje 1983. godine monstruoznim ubojstvom Stjepana Đurekovića, a sudski epilog udbaškim ubojicama u Münchenu na svjetlo dana nam je iznio dokaze i činjenice o pravim vladarima INE, o onim strukturama kojima je INA služila kao kasica-prasica i neiscrpan izvor financijskih sredstava pomoću kojih su bili i ostali vladari života i smrti u našoj Domovini. Ekipa koja je 2003. godine prodala INU u bescjenje za pet puta manji iznos od realne procjene, samo je produžena ruka tih istih struktura koje su skinule glavu Stjepanu Đurekoviću.

Gdje je nestalo 2 milijarde dolara hrvatskog novca 2003. godine i kojim se kanalima na udbaške „off shore“ račune taj novac sukcesivno vraćao kako bi mogli zločinački, kontinuirano orgijati rastačući hrvatske nacionalne interese za račun svojih suludih projugoslavenskih ideja? Koliko je koštalo ubojstvo Stjepana Đurekovića? Koliko su koštala sva udbaška ubojstva računajući i ona koja su se dogodila u vrijeme Domovinskog rata? Tko je plaćao veleizdajničke postrojbe obavještajnog i paraobavještajnog aparata? Tko je to platio i odakle novac?

Jeste li se ikada upitali koliko je stajala bjesomučna medijska kampanja mentalno komunističke bulumente protiv Tomislava Karamarka koja je trajala pune četiri godine? Tomislava Karamarka nisu mogli maknuti metkom u čelo u sred Zagreba po njihovom dobrom mafijaškom običaju, jer to bi izazvalo buru političkih reakcija  u demokratskom svijetu! Promijenili su obrazac djelovanja, prilagodili ga demokratskim uzusima, kupili medije, glavne urednike, obučili lažljive spin doktore u liku novinara i novinarčića, oprostili porezna dugovanja svim mainstrem medijima, kupili DORH, sudove, povjerenstva za sukob interesa. Trebamo li uopće spominjati „Lex Perković“ ili aferu „Konzultantica“? Falsificiranim aferama napravili su takav pritisak kojega ne bi izdržao ni Papa Franjo. I to samo zbog dvije čarobne riječi!? Lustracija i INA! A lustracija i INA povezane su pupčanom vrpcom i neminovno dovode do otkrivanja aktera i karaktera „istočnog grijeha“ kao ishodišta svih grijeha.

Koliko stoje tajni i javni agenti po hrvatskim veleposlanstvima diljem svijeta koji blate svoju vlastitu Domovinu pretvarajući je u „pakao“ i „slučajnu državu“ sa „slučajnim narodom“? Koliko stoji pretvaranje naše Domovine u fašističku i ustašku državu i tko plaća veleizdajnike „judinim škudima“ koji trebaju dokazati da Hrvatska kao samostalna država ne može i ne smije postojati? Koliko je stajala i stoji „detuđmanizacija“, blaćenje Domovinskog rata, „hapšenje“ hrvatskih heroja, generala i branitelja?  Na žalost, apsurd svih apsurda je da sve to plaćamo mi, Hrvatice i Hrvati iz svojih preskromnih primanja koja nisu dostatna ni sklapati kraj s krajem. Mi plaćamo, a mafija nam se slatko, zlurado smije i vlada životom i smrću u našoj lijepoj Domovini. Oni koji to stanje više ne podnose pakiraju kofere i odlaze zauvijek u Svijet, a oni koji bi se htjeli vratiti u Domovinu vide da se nemaju kuda vratiti. I to je taj pakleni plan , to je taj pakao u kojemu živimo i demografski  nestajemo kao nacija, to je to dužničko ropstvo koje se produbljuje do granica izdržljivosti. Taj pakleni plan je bez ikakve sumnje namjeran i služi za spašavanje zločinačke prošlost i zločinačke budućnosti onih koji su taj pakao i osmislili, a provode ga pred našim zdravim očima. Oni u tom paklu plivaju kao riba u vodi!

Arbitražni sud u slučaju INA-MOL, konačno nam je podario božićni poklon, a tom poklonu najviše se vesele izmanipulirani, nesretni radnici sisačke rafinerije! Jedini je problem što danas prvi puta doznajem da se božićni pokloni plaćaju, a ovaj će se debelo plaćati  desetljećima. Zar je čudo da pored kumulativne, dugo vremenske veleizdaje Domovine diljem Svijeta, arbitražni sud presudi protiv one države protiv koje su i sami njeni vlastodršci? Protiv Hrvatske!? Zar je čudo da Papa Franjo odugovlači sa posvećenjem Alojzija Stepinca kada su žestoko protiv toga lijevo orijentirane bivše, a možda i sadašnje vladajuće elite u Domovini iz koje je Stepinac ponikao? Zar će biti čudo ako kao „slučajna država“ izgubimo i drugi spor INA-MOL koji će nas koštati nekoliko milijardi i hoće li i to biti neki novi blagdanski poklon? Ne, ne će biti čudo! Bilo bi pravo čudo da taj arbitražni spor u Washingtonu Hrvatska dobije?

Zar je onda čudo što je Tomislav Karamarko posloživši sve ove činjenice u glavi predložio obostrani izlazak iz obadvije arbitraže? Zar je čudo što je predložio prijateljske dogovore i pregovore s prijateljskom državom Mađarskom na čelu s prijateljski orijentiranim političarem Orbanom koji bi nam po mnogo čemu mogao biti uzor? Javna je tajna da su Karamarko i Orban bili dobri prijatelji i baš ta činjenica jedan je od razloga Karamarkove dekapitacije. Isto tako javna je tajna da je Milanović na sred briselskih hodnika javno i sramotno omalovažavao tog istog Orbana radi niza političkih pitanja. Od prijatelja Hrvatske Milanović je stvorio neprijatelja! I nakon svih javnih sramoćenja premijera Orbana Milanović pokreće arbitražu u slučaju INA-MOL, arbitražu koja je unaprijed izgubljena. Slučajno ili namjerno? Šta je onda logično i razumno? Vjerovati Karamarku ili Milanoviću?

Kristalno je jasno da je ta arbitraža mogla imati samo dva epiloga. Mogli smo je dobiti ili izgubiti, ali obadva epiloga vodila su istom cilju, a to je neminovno raskidanje među dioničarskog sporazuma, dobili mi ili izgubili tu arbitražu. Obadva epiloga vode u otkup dionica INE, vraćanje INE u državni portfelj. Zar onda nije bilo razumno ne pokretati arbitražu, ili arbitraže pokušati prekinuti, pa onda iz ravnopravnih pregovaračkih pozicija probati prijateljski riješiti taj spor i ne gubivši ogroman novac vratiti INI tržišno-proizvodnu poziciju koju zaslužuje kao strateška nacionalna kompanija?

Sudac Turudić postavio je pravo pitanje. Zbog čega „Kukuriku koalicija“ nije pokrenula proces razdruživanja i poništenja ugovora između INE i MOL-a onog trenutka kada su u rukama imali pravomoćnu presudu protiv Sanadera, pravomoćnu presudu koja je egzistirala punu godinu dana? Danas se Vrdoljak posipa pepelom i tvrdi da je on prvi predložio otkup INI-nih dionica od MOL-a! Pa zašto sa svojim drugovima nije krenuo u taj proces? Namjerno ili slučajno? Politikantstvo? Nacionalna veleizdaja ili ne? Možda zato što bi tada pod lupu javnosti došao „istočni grijeh“ mentalno komunističke bulumente iz 2003. godine i svi javni i tajni dokumenti koji su slijedili u sklapanju tog štetočinskog ugovora? Ocijenite sami!

Iz kratke, jednostavne božićne čestitke Tomislava Karamarka iščitavam poruku kako nije vrijeme za trijumfalizam. Nije vrijeme za trijumfalno busanje u prsa čovjeka koji je „kao zadnja budala i Karamarkov potrčko“ (kako su me opisali lijevi, a i neki „desni“ mediji), branio ljudsko dostojanstvo jednog iskrenog hrvatskog političara. Istina je da sam jedan od rijetkih novinara, ako ne i jedini, koji je imao čast razgovarati s Tomislavom Karamarkom preko tri sata, „post festum“ nakon svih njegovih ostavki. Nisam sreo čovjeka osvetnika, čovjeka punog gorčine. Naprotiv, sreo sam čovjeka koji nakon svih potresa čvrsto stoji na zemlji! Istina je da je to bio moj prvi, a nadam se ne i posljednji susret sa čovjekom prijateljem Hrvatske, čovjekom koji mi se skromnom kavom želio zahvaliti na iskrenom novinarskom trudu, trudu bez ikakvih utjecaja sa strane. I tada smo zajednički zaključili kako nije vrijeme za intervju, osvetnički pohod „ala Jaca“, nije vrijeme za trijumfalizam, jer svaki trijumfalizam bi mogao biti ona zadnja kap pelina u čaši punoj gorčine koju svaki domoljub danas ispija zbog eklatantne nacionalne veleizdaje.

Vrijeme je za „tuđmanizaciju“  ili „orbanizaciju“ Hrvatske! Vrijeme je za lustraciju! Na tom ispitu pred svršenim činom, Andrej Plenković će ili ostati ili pasti kao njegovi prethodnici, po istom, dobro razrađenom, ali za Hrvatsku skupom modelu!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Tomislav Karamarko uputio Božićnu čestitku

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

„VELIKANA“ PREDRAGA LUCIĆA MORALO SE BOLJE ISPRATITI!

Objavljeno

na

Objavio

Boris Kovačev / CROPIX Boris Jokić, Aleksandar Stanković, Ranko Ostojić, Emil Tedeschi

Ne mogu doći k sebi od šoka!

Ma je li moguće da je naša kulturna „elita“ pala tako nisko da nije u stanju osmisliti ni jednu najobičniju komemoraciju svoga uglednika!?

Dođe mi da im stvarno pošaljem one hrvatske „anti-kazališne ekstreme“ da ih dočekaju u mraku prvom prilikom (da nisam ljevičar i demokrat, napravio bih to garant)!

Aman, zaman, čemu to sliči, da se takvoj „veličini“, „gromadi“ pjesničkoj, novinarskoj, satiričarskoj, ljudskoj, jednome od najvećih anarho-protestantsko-komunističko-liberalističko-šovinističko-kočijaških „kulturnih“ pregalaca i „borca za slobode“ koji je „zadužio“ sve nas svojim „feralisanjem“ i sočnim vokabularom, visprenim, lucidnim i nabrijanim (do jaja – što bi se reklo u njegovom žargonu), „analizama“ stvarnosti i pjesmuljcima, parodijama, kovanicama, doskočicama, vicevima (koji onako u globalu i samo „prividno“ djeluju primitivno, „antihrvatski“ i „antikršćanski“, a u suštini su samo vapaj za „slobodom“, „demokracijom“ i pokušaj bijega pred „ustašama“), ne upriliči komemoracija dostojna njegovog lika i djela!

Očekivao sam da će barem „Let 3“ (Mrle, Prle i ostali) dovući onu svoju legendarnu „Babu“ (sjećate se tog „kulturnog događaja“ koji je u ime avangardnih mentalnih pomaka i rušenja tabua „pozitivno“ šokirao Zagrepčane dok su u čudu promatrali kako spomenuti „kulturnjaci“ po trgovima i ulicama poput trojanskog konja vuku „Babu“ s ogromnom – oprostite na izrazu – muškom „alatkom“ koja joj ponosno strši ispod zadignute haljine).

Osobno držim da nema opravdanja za nedovlačenje „Babe“ pred Novinarski dom!

Izgovor kako je skulptura pregolema i ne može se ufurati u dvoranu nikako ne stoji, jer, ako ništa drugo, „alatka“ (a u „alatki“ je poanta i sulkus „umjetničkog doživljaja“) se mogla proturiti kroz prozor i na nju okačiti bandiera rossu i to onu komunističku sa srpom i čekićem, kako dolikuje ovakvom monumentalnom događaju! Tada bi i pjesma („Goni bandu van teatra“) vremešnog i anemičnog (vječitog) epizodiste hrvatskog glumišta, starog kadra CK SKH (iz zadnje garniture model 1989.), profesionalnog uličnog aktivista i antibandićevskog revolucionara zagrebačkih ulica po struci, Vilima Matule, bila dojmljivija i bolje prihvaćena od publike, a face nazočnih manje kisele.

Žao mi bre, gostiju: Borisa Jokića, Ranka Ostojića, Emila Tedeschia, Ace Stankovića, Ivana Zvonimira Čička i drugih uglednika, da gledaju ljudi u patos, bre, dok Vili rasteže ariju tog tvog mega-hita uz 3-4 prateća vokala, umjesto da je odjeknulo u stilu NEK TRESE SE GRAD (što kaže Seve u onoj svojoj pjesmici „Brad Pitt“).

E, moj Peđa, ispratiše te amaterski i nedostojno! Sramota!

Da si živ, buraz, pa da vidiš ovo: http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/sprdacina-na-komemoraciji-lucicu-brojni-su-propadali-u-zemlju-zbog-srama/, poželio bi da si umro u Beogradu a ne ovdje!

Mogli su dofurati barem „Zle bubnjare“ (ako već „Let 3“ i „Bare i plaćenici“ nisu mogli ili htjeli doći) da osvježe predstavu nekom od svojih zapaženih antologijskih numera.

Eto, tako je to kad se za režiju i scenarij ne angažiraju profesionalci.

Da sam kojim slučajem bio zadužen za organizaciju, taj posao bih povjerio Oliveru Frljiću, jer kod njega nemreš fulat’ kad su ovakve fešte u pitanju.

Oli bi to odradio taj čas u svom visokom stilu, jer čova je izvanserijski, jednostavno pretplaćen za zvjezdane dosege, staze i vrhunce (samo što to Poljska, Srbija, BiH, Hrvatska i još neke od „primitivnih“ i „zaostalih“ zemalja ne kuže).

Jooooj, koju bi on senzaciju složio, bila bi to „komemoracija“ za pamćenje! Kasnije bi je igrali na „Dubrovačkim ljetnim igrama“, „Splitskom ljetu“, „Marulićevim danima“, a u HNK i drugim kazalištima u tzv. Hrvatskoj (budućoj Jugi, naravno!) iz mjeseca u mjesec bile bi barem 3-4 primjere (uvela bi se nova kazališna kategorija „vječnih primjera u spomen na P.L.“ – samo Tebi u čast) kako bi Tvoj lik i djelo trajno ostali s nama i budućim generacijama. Vo vjeke vjekov, kako se kaže.

I što će ti katolički „pop“ na sprovodu Peđa, pa taman i stric da ti je!? Kakva je to igra, jarane!? Je l’ to neka namještaljka!? Fotomontaža? Ne mogu vjerovati da je tvoja volja bila! Nagazna mina je u pitanju buraz, pa cijeli se život borimo protiv „ustaško-katoličkog klero-nacizma“ i „popova“ – katoličkih!?

Sve u svemu, Peđa moj…tropa, katastrofa, potop, ćorak, je** ga, sr*** do sr*** i na kraju ispalo Greatest shitsh godine – što bi ti sam rek’o…a moglo je bit’ do jaja…

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

(VIDEO) Cirkus na komemoraciji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Razumiju li bošnjački lideri igru nultog zbroja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica u rekordnom je roku prešla put od titule kraljice Balkana do nepoželjne osobe kojoj se žučno poručuje da je neprijatelj BiH.

No, nevjerojatno je koliko je onih i u Hrvatskoj koji se unaprijed upinju dokazati da je posjet predsjednice Ankari bio promašaj jer da, eto, Erdoğan nije javno rekao da će pritisnuti Izetbegovića oko izbornog zakona, već je naglasio da se rješenje BiH ne može nametnuti izvana! A što bi drugo mogao javno reći? Kao da Kitarović govori drugačije? 
A onda čujemo da je Erdoğan već istog dana zovnuo Bakira Izetbegovića, koji je na sultanov poziv odmah-namah poskočio, pa su njih troje već telefonski prodivanili i utanačili trilateralni sastanak.

Naravno da nitko u Zagrebu, pa tako ni predsjednica ne zamišlja da će se u Sarajevu plesati kako Erdoğan svira, ili da će baš on biti taj koji će riješiti to pitanje, ali svi znaju da sasvim sigurno neće biti bez značaja njegov upliv u državi koju mu je, jel’te, Bakirov rahmetli babo Alija ostavio u amanet.
 Predsjednica je, dakle, s te strane već obavila pos’o. Ali joj je jasno da neće biti dovoljno, tako da je evo ponovno u Sarajevu kako bi nastavila hrvatsku diplomatsku ofenzivu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Mogu se čaršiji žaliti koliko hoće da je to pritisak i miješanje u njihove unutarnje stvari, no, hrvatskoj predsjednici po Ustavu dužnost je brinuti o interesima hrvatskog naroda u BiH, i to u državi koja već i po svojem zemljopisnom položaju u slučaju bilo kakve nestabilnosti postaje unutarnje pitanje RH. Bajka o primjernom suživotu u 1001 orijentalnoj noći učas postaje surova basna o 1001 kilometru zajedničke granice koja neće nestati koliko god se to neki izvana i iznutra trudili. Uostalom, Hrvatska je vojno napadana i iz BiH.

Potvrdilo se više puta da je predsjednica bila u pravu upozoravajući na rast terorističkih prijetnji u BiH. Može li biti boljeg dokaza od toga da je tamo uhićen jedan od ključnih ljudi ISIL-a? Da, pritisak na BiH jest nužan, jer u bosanskom express loncu ništa se ne rješava bez pritiska. Dok glasno ne zapišti i ne zakipi, pomaka nema.

Komšić je već najavio svoju ponovnu kandidaturu, što znači da bi u očima većine hrvatskog naroda u BiH, znači onih koje bi teoretski trebao predstavljati, on mogao ponovno zauzeti ulogu bosanskog Sejde Bajramovića, ponovno na krilima glasova dijela Bošnjaka.

Bošnjački lideri ne žele pomoći, jer se boje da bi bilo koji dobitak za Hrvate automatski bio gubitak za njih. “Zero-sum game”, igra nultog zbroja, kako im je po dolasku u Sarajevo poručila Kitarović. Zato ne prihvaćaju čak ni izborni zakon koji bi dugoročno ojačao BiH – samo zato da Hrvati ne bi sutra uz pruženi mali prst možda gricnuli i domali. Malo je vjerojatno da oni ne shvaćaju da tako guraju Hrvate u naručje Dodiku.

Nažalost, nekima kao da je cilj skrenuti Hrvate prema radikalnijim rješenjima, kako bi ostavili privid da su jedino oni zaštitnici bošnjačkih interesa i tako osigurali sebi pobjedu na izborima, što je njima očito važnije od opstojnosti BiH.
Budući da BiH u onom jedinom obliku koji bi njih zadovoljio očito nije moguća – građanska država koja bi bila nacionalna država samo onih koji se osjećaju Bošnjacima – bošnjački lideri se zadovoljavaju svojom supremacijom nad Hrvatima barem u dijelu vilajeta koji osjećaju svojim.

Bošnjački lideri s jedne, a Dodik s druge strane aktivno ruše BiH, a Hrvatima samo ostavljaju izbor kojoj strani će se pridružiti. Neki koji danas napadaju predsjednicu kao da ne shvaćaju da se ona zalaže za onu jedinu održivu BiH – u kojoj Hrvati neće biti majorizirani – a da alternativa tomu može biti samo traženje hrvatskog entiteta. Što god to bilo, moglo bi uskoro postati jedini izbor.

Što se tiče savezništva s Turskom, problem jest što smo bili prisiljeni slušati Erdoğana koji, stojeći pored hrvatske predsjednice, govori o Hrvatskoj kao jednoj od saveznika u njegovoj borbi protiv unutarnjih neprijatelja, među kojima su i novinari koji negativno pišu o njegovoj autokraciji.

Bilo je to da se smrzneš od užasa, ali očito da ima i nekih granica u izbirljivosti pri pronalaženju saveznika. Izbirljivi obično ostaju sami.
Mogu to u Sarajevu i u Zagrebu podcjenjivati koliko god hoće, ali jasno je da ni sultanu Erdoğanu, koji bi ušao u EU, ali donoseći neku svoju azijsku varijantu demokracije, nije nevažna podrška čak ni najnevažnije članice EU, te da je sasvim izvjesno da će zauzvrat po tom pitanju uložiti barem neki trud u rješavanje krize u BiH.

No, valja biti oprezan, ulaziti u savezništvo s Erdoğanom čak i oko ovako važnog problema je kao potpisivati ugovor s vragom. Sasvim sigurno će i Erdoğan tražiti još nešto od Hrvatske – a to nešto neće biti ugodno.

Ivan Hrstić / Večernji list

Opstaju li Hrvati u BiH?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari