Connect with us

Kolumne

Vrijeme je za „tuđmanizaciju“ ili „orbanizaciju“ Hrvatske! Vrijeme je za lustraciju!

Objavljeno

on

[su_heading size=”20″]Svi za jednog, jedan za sve![/su_heading]

Nakon što je Tomislav Karamarko doznao, za Hrvatsku poražavajući rezultat arbitraže u slučaju INA-MOL, obratio se hrvatskoj javnosti kratkom i znakovitom porukom. U skladu sa kršćanskom tradicijom i u ozračju božićnog vremena čestitao nam je Božić na jednostavan i lijep način i izazvao lavinu pozitivnih reakcija. I dok su mnogi očekivali njegov mogući trijumfalizam na temelju dokaza, jer  vizionarski je bio u pravu, poslao nam je duboku poruku da nas zapravo jedino dragi Bog u liku i djelu malenog Isusa može spasiti iz ponora zla u kojemu se Hrvatska nalazi. Tomislav Karamarko se ponovo držao načela da se s malo riječi, bez retoričke akrobatike, može puno više reći.

Božićna čestitka Andreju Plenkoviću od arbitražnog suda u slučaju INA-MOL, začas je na dramatičnoj, izvanrednoj konferenciji za tisak gotovo cijele Vlade RH, pretvorena u Božićni poklon Hrvatskoj, poklon umotan u diplomatsku, apaurinsku, retoričko-diplomatsku akrobatiku u njegovom stilu i hrvatski puk je mogao mirne duše zapjevati koju božićnu pjesmu pripremajući se za polnoćku. Tek „sutra“ ćemo vidjeti šta u tom poklon-paketu stoji, tek „sutra“ ćemo saznati je li nam se INA na Božić ponovo rodila ili je postala mlinski kamen o vratu hrvatskog gospodarstva, vreća bez dna. U svakom slučaju možemo zahvaliti brižnom i pristojnom Andreju Plenkoviću što je barem nakratko u centru božićnog slavlja zaustavio verbalni medijski rat oko tog pitanja. Rat i pakao kojega su nam obećali drugovi s ljevice zapravo je neizbježan, a slučaj INA-MOL je u središtu tog pakla kao istočni grijeh onih koji Hrvatsku nikada nisu stvarali, željeli ni voljeli. „Istočni grijeh“ kao ishodište svih grijeha, kako je to kirurški precizno opisao prof. Slaven Letica na jednom našem portalu smještajući „istočni grijeh“ u 2003. godinu, zapravo počinje puno ranije. Istočni grijeh udbaške mafije započinje 1983. godine monstruoznim ubojstvom Stjepana Đurekovića, a sudski epilog udbaškim ubojicama u Münchenu na svjetlo dana nam je iznio dokaze i činjenice o pravim vladarima INE, o onim strukturama kojima je INA služila kao kasica-prasica i neiscrpan izvor financijskih sredstava pomoću kojih su bili i ostali vladari života i smrti u našoj Domovini. Ekipa koja je 2003. godine prodala INU u bescjenje za pet puta manji iznos od realne procjene, samo je produžena ruka tih istih struktura koje su skinule glavu Stjepanu Đurekoviću.

Gdje je nestalo 2 milijarde dolara hrvatskog novca 2003. godine i kojim se kanalima na udbaške „off shore“ račune taj novac sukcesivno vraćao kako bi mogli zločinački, kontinuirano orgijati rastačući hrvatske nacionalne interese za račun svojih suludih projugoslavenskih ideja? Koliko je koštalo ubojstvo Stjepana Đurekovića? Koliko su koštala sva udbaška ubojstva računajući i ona koja su se dogodila u vrijeme Domovinskog rata? Tko je plaćao veleizdajničke postrojbe obavještajnog i paraobavještajnog aparata? Tko je to platio i odakle novac?

Jeste li se ikada upitali koliko je stajala bjesomučna medijska kampanja mentalno komunističke bulumente protiv Tomislava Karamarka koja je trajala pune četiri godine? Tomislava Karamarka nisu mogli maknuti metkom u čelo u sred Zagreba po njihovom dobrom mafijaškom običaju, jer to bi izazvalo buru političkih reakcija  u demokratskom svijetu! Promijenili su obrazac djelovanja, prilagodili ga demokratskim uzusima, kupili medije, glavne urednike, obučili lažljive spin doktore u liku novinara i novinarčića, oprostili porezna dugovanja svim mainstrem medijima, kupili DORH, sudove, povjerenstva za sukob interesa. Trebamo li uopće spominjati „Lex Perković“ ili aferu „Konzultantica“? Falsificiranim aferama napravili su takav pritisak kojega ne bi izdržao ni Papa Franjo. I to samo zbog dvije čarobne riječi!? Lustracija i INA! A lustracija i INA povezane su pupčanom vrpcom i neminovno dovode do otkrivanja aktera i karaktera „istočnog grijeha“ kao ishodišta svih grijeha.

Koliko stoje tajni i javni agenti po hrvatskim veleposlanstvima diljem svijeta koji blate svoju vlastitu Domovinu pretvarajući je u „pakao“ i „slučajnu državu“ sa „slučajnim narodom“? Koliko stoji pretvaranje naše Domovine u fašističku i ustašku državu i tko plaća veleizdajnike „judinim škudima“ koji trebaju dokazati da Hrvatska kao samostalna država ne može i ne smije postojati? Koliko je stajala i stoji „detuđmanizacija“, blaćenje Domovinskog rata, „hapšenje“ hrvatskih heroja, generala i branitelja?  Na žalost, apsurd svih apsurda je da sve to plaćamo mi, Hrvatice i Hrvati iz svojih preskromnih primanja koja nisu dostatna ni sklapati kraj s krajem. Mi plaćamo, a mafija nam se slatko, zlurado smije i vlada životom i smrću u našoj lijepoj Domovini. Oni koji to stanje više ne podnose pakiraju kofere i odlaze zauvijek u Svijet, a oni koji bi se htjeli vratiti u Domovinu vide da se nemaju kuda vratiti. I to je taj pakleni plan , to je taj pakao u kojemu živimo i demografski  nestajemo kao nacija, to je to dužničko ropstvo koje se produbljuje do granica izdržljivosti. Taj pakleni plan je bez ikakve sumnje namjeran i služi za spašavanje zločinačke prošlost i zločinačke budućnosti onih koji su taj pakao i osmislili, a provode ga pred našim zdravim očima. Oni u tom paklu plivaju kao riba u vodi!

Arbitražni sud u slučaju INA-MOL, konačno nam je podario božićni poklon, a tom poklonu najviše se vesele izmanipulirani, nesretni radnici sisačke rafinerije! Jedini je problem što danas prvi puta doznajem da se božićni pokloni plaćaju, a ovaj će se debelo plaćati  desetljećima. Zar je čudo da pored kumulativne, dugo vremenske veleizdaje Domovine diljem Svijeta, arbitražni sud presudi protiv one države protiv koje su i sami njeni vlastodršci? Protiv Hrvatske!? Zar je čudo da Papa Franjo odugovlači sa posvećenjem Alojzija Stepinca kada su žestoko protiv toga lijevo orijentirane bivše, a možda i sadašnje vladajuće elite u Domovini iz koje je Stepinac ponikao? Zar će biti čudo ako kao „slučajna država“ izgubimo i drugi spor INA-MOL koji će nas koštati nekoliko milijardi i hoće li i to biti neki novi blagdanski poklon? Ne, ne će biti čudo! Bilo bi pravo čudo da taj arbitražni spor u Washingtonu Hrvatska dobije?

Zar je onda čudo što je Tomislav Karamarko posloživši sve ove činjenice u glavi predložio obostrani izlazak iz obadvije arbitraže? Zar je čudo što je predložio prijateljske dogovore i pregovore s prijateljskom državom Mađarskom na čelu s prijateljski orijentiranim političarem Orbanom koji bi nam po mnogo čemu mogao biti uzor? Javna je tajna da su Karamarko i Orban bili dobri prijatelji i baš ta činjenica jedan je od razloga Karamarkove dekapitacije. Isto tako javna je tajna da je Milanović na sred briselskih hodnika javno i sramotno omalovažavao tog istog Orbana radi niza političkih pitanja. Od prijatelja Hrvatske Milanović je stvorio neprijatelja! I nakon svih javnih sramoćenja premijera Orbana Milanović pokreće arbitražu u slučaju INA-MOL, arbitražu koja je unaprijed izgubljena. Slučajno ili namjerno? Šta je onda logično i razumno? Vjerovati Karamarku ili Milanoviću?

Kristalno je jasno da je ta arbitraža mogla imati samo dva epiloga. Mogli smo je dobiti ili izgubiti, ali obadva epiloga vodila su istom cilju, a to je neminovno raskidanje među dioničarskog sporazuma, dobili mi ili izgubili tu arbitražu. Obadva epiloga vode u otkup dionica INE, vraćanje INE u državni portfelj. Zar onda nije bilo razumno ne pokretati arbitražu, ili arbitraže pokušati prekinuti, pa onda iz ravnopravnih pregovaračkih pozicija probati prijateljski riješiti taj spor i ne gubivši ogroman novac vratiti INI tržišno-proizvodnu poziciju koju zaslužuje kao strateška nacionalna kompanija?

Sudac Turudić postavio je pravo pitanje. Zbog čega „Kukuriku koalicija“ nije pokrenula proces razdruživanja i poništenja ugovora između INE i MOL-a onog trenutka kada su u rukama imali pravomoćnu presudu protiv Sanadera, pravomoćnu presudu koja je egzistirala punu godinu dana? Danas se Vrdoljak posipa pepelom i tvrdi da je on prvi predložio otkup INI-nih dionica od MOL-a! Pa zašto sa svojim drugovima nije krenuo u taj proces? Namjerno ili slučajno? Politikantstvo? Nacionalna veleizdaja ili ne? Možda zato što bi tada pod lupu javnosti došao „istočni grijeh“ mentalno komunističke bulumente iz 2003. godine i svi javni i tajni dokumenti koji su slijedili u sklapanju tog štetočinskog ugovora? Ocijenite sami!

Iz kratke, jednostavne božićne čestitke Tomislava Karamarka iščitavam poruku kako nije vrijeme za trijumfalizam. Nije vrijeme za trijumfalno busanje u prsa čovjeka koji je „kao zadnja budala i Karamarkov potrčko“ (kako su me opisali lijevi, a i neki „desni“ mediji), branio ljudsko dostojanstvo jednog iskrenog hrvatskog političara. Istina je da sam jedan od rijetkih novinara, ako ne i jedini, koji je imao čast razgovarati s Tomislavom Karamarkom preko tri sata, „post festum“ nakon svih njegovih ostavki. Nisam sreo čovjeka osvetnika, čovjeka punog gorčine. Naprotiv, sreo sam čovjeka koji nakon svih potresa čvrsto stoji na zemlji! Istina je da je to bio moj prvi, a nadam se ne i posljednji susret sa čovjekom prijateljem Hrvatske, čovjekom koji mi se skromnom kavom želio zahvaliti na iskrenom novinarskom trudu, trudu bez ikakvih utjecaja sa strane. I tada smo zajednički zaključili kako nije vrijeme za intervju, osvetnički pohod „ala Jaca“, nije vrijeme za trijumfalizam, jer svaki trijumfalizam bi mogao biti ona zadnja kap pelina u čaši punoj gorčine koju svaki domoljub danas ispija zbog eklatantne nacionalne veleizdaje.

Vrijeme je za „tuđmanizaciju“  ili „orbanizaciju“ Hrvatske! Vrijeme je za lustraciju! Na tom ispitu pred svršenim činom, Andrej Plenković će ili ostati ili pasti kao njegovi prethodnici, po istom, dobro razrađenom, ali za Hrvatsku skupom modelu!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Tomislav Karamarko uputio Božićnu čestitku

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR