Pratite nas

Kultura

Vrijeme u kojem je čovjek odlučio odselit se iz raja

Objavljeno

na

Vrijeme je samo varka, nepostojeća kategorija, svojstveno našem materijalnom poimanju. On je trajno, neprestano i teče od prvog daha koji nam Bog udahnu do zadnjeg daha prije nego se preselimo u duhovni svijet života.

Što više razmišljam o Bogu i osnovnim postavkama logike života, spoznaje, stvaranja i vjerovanja, to mi se više nameće misao da Bog čovjeka nije protjerao iz raja, nego da mu je na živce išla stalno jogunasta narav tek stvorenog čovjeka koji je usput dobio i slobodnu volju odlučivanja. Meni se čini da je onoga trenutka kad je čovjek – muško i žensko – otkrio da im je Bog darovao tri važne stvari; slobodnu volju, razum i sposobnost sustvaranja novog života – da je onog trenutka u raju nestao rajski mir i blaženstvo.

Tek što je Bog čovjeka ostavio samog sa sobom, ovaj je postavio pitanje tko je glavna faca u raju, Stvoritelj ili stvorenje. Da bi malo bolje razumjeli čitavu dramu moramo si prizvat u pamet da je u to vrijeme Božji najdraži anđeo već bio promijenio stranu i postao kolovođa protubožjeg pokreta. Lucifer je već tada zvrndao okolo i govorio čovjeku – i njemu i njoj – da njima ne treba Bog, da je ljubav koju on nudi najvažnija, a spoznaja svega i svačega da je tik na dohvat ruke, samo ispruži ljevicu i evo je. Pametniji od Boga. Razmišljajući o tim događajima mi se čini da je čovjek uz Luciferov nagovor odlučio sam napustit raj i okrenut Bogu leđa. Nikako mi ne ide u glavu da je Bog čovjeka protjerao.

Da je čovjek imalo želio i trudio se, nekako bi on Boga već bio nagovorio da mu oprosti. Na kraju krajeva Bog neizmjerno ljubi čovjeka, ali dao mu je slobodu da sam odluči. I kad je čovjek uz Luciferovu pomoć odlučio Bogu okrenut leđa Bog ga nije napustio, nije ga zaboravio. Čak štoviše ostao je prisutan i uvijek je tu da pomogne kad zašteka. No, kad iskreno promislimo o nama ljudima onda se nameće zaključak da nije Bogu lako pomagat čovjeku koji to ne želi. Čak štoviše, čovjek sve radi ne bi li dokazao da je on sam izvor svega i mjerilo svega. Najvažnije je biti čovjek, kažu oni koji se nerado pozivaju na Boga, al zato rado pričaju o moralu koji po njihovom izvire iz činjenice da smo svi mi ljudi. No, ima ljudi boljih i lošijih. I Tito bijaše čovjek okićen vražjim moralom. U zadnje vrijeme je jako popularno boriti se za istinu, pravdu, ljubav i tolernaciju, al da Boga nema u toj priči. Oni koji Boga, po vlastitim izjavama, mrze najviše nas pozivaju na toleranciju, ljubav, spašavanje zemlje, ekološku i inu svijest.

Čovjek koji sebe smatra sveznajućim očito je u fazi konačnog raskrštavanja s Onim koji ga stvori. Mediji, pismoznanci i pametnjakovići nam svakodnevno poručuju da je Bog mrtav, da nam ne treba. Kažu da smo sami sebi dostatni, mi kao ljudi bez Boga znamo što je ispravno. Propovjednici spašavanja zemlje, ljduskog roda, istine, morala, tolerancije i ljubavi ne prezaju od obrane masovnih ubojica i od ubijanja nerođene djece. No, čemu se čuditi. Zar nije ime najvećeg Božjeg protivnika Lucifer – Lučonoša – Svjetlonoša. Kao i njihovom začetniku, tako i njegovim učenicima ne treba  Bog. No, kao i on, tako i njegovi sami sebe nazivaju srceparajućim nadmoćnim imenima. Svoja djela prozivaju djelima ljubavi i tolerancije, svjetla, spoznaje, naprednosti i konačnog oslobođenja čovjeka.

Nekad mi se pričini da je Bog zaboravio na čovjeka, da mu idemo na živce, da je i On napustio svaku nadu i da će svoju srdžbu iskazat na bolan način. No, naivna seljačka vjera mi ne da za pravo, ne mogu Boga strpat u te okvire srdžbe, osvete i jeftinog poigravanja onim što On sam stvori. Nepopravljivo vjerujem da je Isus u pravu kad kaže da Bog neizmjerno voli svakog čovjeka, čak i onog najgoreg. Možda to vjerujem svjestan da onda imam i ja neke šanse. No, ni Bog nas ne voli baš bezuvjetno. Ima jedan uvjet. Čovjek mora prihvatiti ljubav. Bog ne prisiljava. Ljubav na silu bi bila silovanje, a Bog nas voli i cijeni ono što nam je dao: razum, slobodnu volju i život.

Pisati o Bogu i vjeri je uvijek dvosjekli mač. Kako god da okreneš pogriješit ćeš u očima čovjekovim, al svejedno par riječi o čovjeku i Bogu nije na odmet:

Čovjek bez Boga

Sam sebi dostatan

Demonstrira, plače, piše

Viče, strepi, jauče

Ljubav prema svemu

Osim prema Bogu

Bog mu ne treba

Prokleti koji ga traže

Nazadni kreteni

Retardi i neznalice

On podučava

Proziva i proklinje

Borac za život zemlje

Umire, a ne vidi

Borac za prava

Ubija nerođene

Oni nemaju prava

Čovjeku ljudske spoznaje

Ne treba Bog

Kad misli da spozna

Čovjeku

Bog smeta

Čovjeku bijesnom

Bog oduzima

Mjesto

Koje pripada njemu

Čovjeku sveznajućem

Bog smeta

On, izvor života

Koji čovjek uništava

Dok se na ljubav poziva

Spašava čovjek zemlju

Spašava čovjek

Buduća pokoljenja

Ona koja

Ne će ubiti

Majke utrobarke

Spašava bez Boga

Ne vidi čovjek da

Bog je izvor života

Milijardama puta prekinutog

Odavno Njemu preseljenog

Onog nikad začetog

Ne vidi čovjek da

Bog je temelj zemlje

On ju stvori

On ju osmisli

On njom upravlja

Bog strpljivo

Voli čovjeka

Odseljenog iz raja

Stalno sumnjičavog

Vječno grešnoga

Neumoljivo vjernoga

Bog vjerno

Voli čovjeka

Što

Kao luđak viče

Bježi mi s očiju

Tebe nema

Tebe ne trebam

Ja sam Bog

Ja sam početak

Ja sam mjerilo

Ja sam kreator

Bog sluša i

Čudi se

Ludom čovjeku

Kojeg sam stvori

Makne se u stranu

Gleda i čeka

Da taj ludi čovjek

Shvati

Da nema života

Bez Boga

Bog umoran

Tužan ko majka

Ne ubija

I kad ne vjerujemo

On pomaže

Da ne uništimo

Da progledamo

Nije ni Bogu lako

Mi ludi, a

Njegov najdraži

Anđeo Svjetlonoša

Lucifer postade

I od tada do danas

Čovjeku žderaču

Jabuke  prijevarne

Put iz raja

Svjetlom svojim

Osvjetljava

 

Vinko Vukadin

Mandino selo.com/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga dr. sc. Jurja Batelje ‘Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta’

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljanje nove knjige dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“ održano je u četvrtak, 28. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili recenzent dr. sc. Josip Jurčević i autor, a predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić koji je napisao predgovor.

Ova knjiga donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećim djelom civila, zatim vojnika i dva svećenika, koji su preživjeli Blajburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim drugom i vlastitom djecom jer su se bojali da ako se za njih sazna, represivni komunistički režim će ih podvrgnuti novim mukama.

Obraćajući se okupljenima Jurčević je dao širi povijesni kontekst događaja te rekao kako ova svjedočanstva različitih ljudi i iskustava donosi priliku čitatelju da prepozna stvarnu veličinu te tragedije i zastrašujuće razmjere represivnosti i osmišljenosti komunističkog zločinačkog sustava. „Sasvim je jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem.

Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli Drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva.

Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine“, rekao je Jurčević.

Progovorivši kako je knjiga nastala Jurčević je istaknuo kako je za nju zapravo zaslužan bl. Alojzije Stepinac jer je autor dok je prikupljao svjedočanstva o njegovoj svetosti, zapisao i ova. „Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi“.

U nastavku, detalje o nastanku knjige iznio je i mons. Batelja istaknuvši kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007. godine. „Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću.

Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam vršio službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom“.

Batelja je poručio i kako ova svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskog poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih. Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, sv. Pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio“, zaključio je autor.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić upozorivši kako su u našoj domovini ovi strašni zločini još uvijek nekažnjeni i nastoji ih se prekriti šutnjom i zaboravom. „Nažalost, sve se čini da se javnost ne upozna s istinitim događajima velike naše nacionalne tragedije, najvećeg povijesnog stradanja hrvatskoga naroda koje se dogodilo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Što je možda još gore vlast slavi te iste zločince te i dalje trpimo laži o svemu što se dogodilo.

Recimo, aktualna sisačka vlast slavi 5. svibnja kao dan oslobođenja Siska, a činjenica je da su toga dana ti ‘osloboditelji’ iz sisačke bolnice odveli u mjesto Crnac 114 ranjenika, tamo su ih ubili bez suda i bacili u Savu. Naš sisački kateheta i svećenik Petar Žagmeštar nestao je bez traga nakon dolaska ‘osloboditelja’, a učinio nikom nikada nije ništa loše. Zar je to stvar koju treba slaviti“, zapitao se biskup te je zahvalio mons. Batelji što proučavajući život i djelo našeg svetog Blaženika, pronalazi istinu i, što je još važnije, tu istinu iznosi na svjetlo dana te je podastire katoličkom čitateljstvu i cijeloj hrvatskoj i svjetskoj javnosti. (Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Pobjednička vojska Hrvata, temelj je hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

U susret obljetnici🇭🇷

Dana Gospodnjeg
28/05/1991
postroji se:

VOJSKA HRVATA

Bolno je imala krštenje,
dok se krvlju pisala sloboda,
u borbi za Hrvatsko rođenje,
za život hrvatskoga roda!

Srcem udari na zmaja
i pusti hrabrost da je vodi,
satkana iz svakoga kraja,
iz krvavih čizama se radi!

Pobjednička vojska Hrvata,
temelj je hrvatske države,
i stub Domovinskog rata
u danima ponosa i slave.

Sad na grobu hrvatskog vojnika
Hrvatska svoju povijest piše,
da nije bilo hrabrih bojovnika
ni Hrvata ne bi bilo više!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Damir Krstičević: Hrvatski narod može biti ponosan na našu sjajnu Hrvatsku vojsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari