Pratite nas

Kultura

Vrijeme u kojem je čovjek odlučio odselit se iz raja

Objavljeno

na

Vrijeme je samo varka, nepostojeća kategorija, svojstveno našem materijalnom poimanju. On je trajno, neprestano i teče od prvog daha koji nam Bog udahnu do zadnjeg daha prije nego se preselimo u duhovni svijet života.

Što više razmišljam o Bogu i osnovnim postavkama logike života, spoznaje, stvaranja i vjerovanja, to mi se više nameće misao da Bog čovjeka nije protjerao iz raja, nego da mu je na živce išla stalno jogunasta narav tek stvorenog čovjeka koji je usput dobio i slobodnu volju odlučivanja. Meni se čini da je onoga trenutka kad je čovjek – muško i žensko – otkrio da im je Bog darovao tri važne stvari; slobodnu volju, razum i sposobnost sustvaranja novog života – da je onog trenutka u raju nestao rajski mir i blaženstvo.

Tek što je Bog čovjeka ostavio samog sa sobom, ovaj je postavio pitanje tko je glavna faca u raju, Stvoritelj ili stvorenje. Da bi malo bolje razumjeli čitavu dramu moramo si prizvat u pamet da je u to vrijeme Božji najdraži anđeo već bio promijenio stranu i postao kolovođa protubožjeg pokreta. Lucifer je već tada zvrndao okolo i govorio čovjeku – i njemu i njoj – da njima ne treba Bog, da je ljubav koju on nudi najvažnija, a spoznaja svega i svačega da je tik na dohvat ruke, samo ispruži ljevicu i evo je. Pametniji od Boga. Razmišljajući o tim događajima mi se čini da je čovjek uz Luciferov nagovor odlučio sam napustit raj i okrenut Bogu leđa. Nikako mi ne ide u glavu da je Bog čovjeka protjerao.

Da je čovjek imalo želio i trudio se, nekako bi on Boga već bio nagovorio da mu oprosti. Na kraju krajeva Bog neizmjerno ljubi čovjeka, ali dao mu je slobodu da sam odluči. I kad je čovjek uz Luciferovu pomoć odlučio Bogu okrenut leđa Bog ga nije napustio, nije ga zaboravio. Čak štoviše ostao je prisutan i uvijek je tu da pomogne kad zašteka. No, kad iskreno promislimo o nama ljudima onda se nameće zaključak da nije Bogu lako pomagat čovjeku koji to ne želi. Čak štoviše, čovjek sve radi ne bi li dokazao da je on sam izvor svega i mjerilo svega. Najvažnije je biti čovjek, kažu oni koji se nerado pozivaju na Boga, al zato rado pričaju o moralu koji po njihovom izvire iz činjenice da smo svi mi ljudi. No, ima ljudi boljih i lošijih. I Tito bijaše čovjek okićen vražjim moralom. U zadnje vrijeme je jako popularno boriti se za istinu, pravdu, ljubav i tolernaciju, al da Boga nema u toj priči. Oni koji Boga, po vlastitim izjavama, mrze najviše nas pozivaju na toleranciju, ljubav, spašavanje zemlje, ekološku i inu svijest.

Čovjek koji sebe smatra sveznajućim očito je u fazi konačnog raskrštavanja s Onim koji ga stvori. Mediji, pismoznanci i pametnjakovići nam svakodnevno poručuju da je Bog mrtav, da nam ne treba. Kažu da smo sami sebi dostatni, mi kao ljudi bez Boga znamo što je ispravno. Propovjednici spašavanja zemlje, ljduskog roda, istine, morala, tolerancije i ljubavi ne prezaju od obrane masovnih ubojica i od ubijanja nerođene djece. No, čemu se čuditi. Zar nije ime najvećeg Božjeg protivnika Lucifer – Lučonoša – Svjetlonoša. Kao i njihovom začetniku, tako i njegovim učenicima ne treba  Bog. No, kao i on, tako i njegovi sami sebe nazivaju srceparajućim nadmoćnim imenima. Svoja djela prozivaju djelima ljubavi i tolerancije, svjetla, spoznaje, naprednosti i konačnog oslobođenja čovjeka.

Nekad mi se pričini da je Bog zaboravio na čovjeka, da mu idemo na živce, da je i On napustio svaku nadu i da će svoju srdžbu iskazat na bolan način. No, naivna seljačka vjera mi ne da za pravo, ne mogu Boga strpat u te okvire srdžbe, osvete i jeftinog poigravanja onim što On sam stvori. Nepopravljivo vjerujem da je Isus u pravu kad kaže da Bog neizmjerno voli svakog čovjeka, čak i onog najgoreg. Možda to vjerujem svjestan da onda imam i ja neke šanse. No, ni Bog nas ne voli baš bezuvjetno. Ima jedan uvjet. Čovjek mora prihvatiti ljubav. Bog ne prisiljava. Ljubav na silu bi bila silovanje, a Bog nas voli i cijeni ono što nam je dao: razum, slobodnu volju i život.

Pisati o Bogu i vjeri je uvijek dvosjekli mač. Kako god da okreneš pogriješit ćeš u očima čovjekovim, al svejedno par riječi o čovjeku i Bogu nije na odmet:

Čovjek bez Boga

Sam sebi dostatan

Demonstrira, plače, piše

Viče, strepi, jauče

Ljubav prema svemu

Osim prema Bogu

Bog mu ne treba

Prokleti koji ga traže

Nazadni kreteni

Retardi i neznalice

On podučava

Proziva i proklinje

Borac za život zemlje

Umire, a ne vidi

Borac za prava

Ubija nerođene

Oni nemaju prava

Čovjeku ljudske spoznaje

Ne treba Bog

Kad misli da spozna

Čovjeku

Bog smeta

Čovjeku bijesnom

Bog oduzima

Mjesto

Koje pripada njemu

Čovjeku sveznajućem

Bog smeta

On, izvor života

Koji čovjek uništava

Dok se na ljubav poziva

Spašava čovjek zemlju

Spašava čovjek

Buduća pokoljenja

Ona koja

Ne će ubiti

Majke utrobarke

Spašava bez Boga

Ne vidi čovjek da

Bog je izvor života

Milijardama puta prekinutog

Odavno Njemu preseljenog

Onog nikad začetog

Ne vidi čovjek da

Bog je temelj zemlje

On ju stvori

On ju osmisli

On njom upravlja

Bog strpljivo

Voli čovjeka

Odseljenog iz raja

Stalno sumnjičavog

Vječno grešnoga

Neumoljivo vjernoga

Bog vjerno

Voli čovjeka

Što

Kao luđak viče

Bježi mi s očiju

Tebe nema

Tebe ne trebam

Ja sam Bog

Ja sam početak

Ja sam mjerilo

Ja sam kreator

Bog sluša i

Čudi se

Ludom čovjeku

Kojeg sam stvori

Makne se u stranu

Gleda i čeka

Da taj ludi čovjek

Shvati

Da nema života

Bez Boga

Bog umoran

Tužan ko majka

Ne ubija

I kad ne vjerujemo

On pomaže

Da ne uništimo

Da progledamo

Nije ni Bogu lako

Mi ludi, a

Njegov najdraži

Anđeo Svjetlonoša

Lucifer postade

I od tada do danas

Čovjeku žderaču

Jabuke  prijevarne

Put iz raja

Svjetlom svojim

Osvjetljava

 

Vinko Vukadin

Mandino selo.com/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Trobojnica od suvoga zlata opet kamen Zvonimirov ljubi!

Objavljeno

na

Objavio

BARJAK
DOMOVINE

Kliknu vila s Dinare planine
na sve strane njezin glas se čuje,
podiže se barjak Domovine
na vatrenim krilima Oluje!

Podigoše sinovi Hrvata
sveto platno što sjaja ne gubi.
Trobojnica od suvoga zlata
opet kamen Zvonimirov ljubi!

Mirno spavaj kralju ponositi!
Tvoj se barjak nad tvrđavom vije.
Stoljećima on će prkositi
onim što Hrvatska sveta nije!

Čuvat će ga tvoji vitezovi
nek se na sve strane čuje,
poletjet će kao sokolovi
na vatrenim krilima Oluje!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

OPROSTI MI ZEMLJO MILA

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Izišao je novi broj glasila ‘Stopama pobijenih’

Objavljeno

na

Objavio

U izdanju Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« izišao je novi broj glasila kojeg Vicepostulatura izdaje dvaput godišnje. Može ga se nabaviti u župnim uredima, narudžbom od Vicepostulature kao i na kioscima diljem Herceg Bosne. A glavni mu je urednik fra Miljenko Stojić. Stare, pak, brojeve glasila, u pdf obliku, moguće je pronaći na stranicama portala pobijeni.info u poglavlju Izdavaštvo.

I u ovom broju glasilo donosi pregršt informacija o franjevcima, ali i civilima, ubijenim u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao i vijesti o radu Vicepostulature u proteklih pola godine. Jedna od najvažnijih stvari svakako je ona da se došlo do saznanja da se u jami Golubinki, kraj sela Mratova, nalaze posmrtni ostatci trojice ubijenih hercegovačkih franjevaca. Govori se i o ulozi Mike Tripala u jugokomunističkim likvidacijama hercegovačkih franjevaca.

U rubrici Glas o mučeništvu, objavljen je tekst pod nazivom »Široki Brijeg 1945.«, autora fra Andrije Nikića. Svjedočenje je to iz prve ruke o događajima kad su jugokomunisti zavladali Širokim Brijegom.

Novi broj donosi i nagrađene radove na Nagradnom natječaju iz 2019. za uzrast djeca i mladež. Kao i obično, vrlo su zanimljivi i kvalitetni.

Na web portalu Slobodne Dalmacije počeli su izlaziti tekstovi o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Čitatelji su ih rado primili.

»Odjek u puku« donosi tekstove Zdravka Luburića i Nikole Šimića Tonina. Na književan način progovorili su o pobijenim hercegovačkim franjevcima.

»Dolazi glas s druge strane«, tekst je fra Gorana Azinovića. U njemu se naglašava da ne smijemo šutjeti, da moramo govoriti umjesto pobijenih. »Još su stari Latini govorili da onaj tko šuti, čini se kao da odobrava!«

Anita Martinac je razgovarala s don Draganom Filipovićem, svećenikom, skladateljem i glazbenim pedagogom. »Mi smo mučenički narod. Pokazuju to i naše pjesme, čak i neke vjerske pisane u molu, iako govore o nečemu radosnom«, rekao je don Dragan tom prilikom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari