Pratite nas

Kolumne

VRIJEME ZA ODLAZAK

Objavljeno

na

Biti u pravo vrijeme na pravom mjestu dobitna je kombinacija. Nažalost mnogi ljudi nisu svjesni kako se u određenom trenutku nalaze na krivom mjestu. Jesu li se tamo našli na osnovi svoga znanja, sposobnosti, prijateljskih veza  ili političkih interesa pitaju se promatrači. Upravo takva je trenutna situacija oko naše ministrice kulture, gospođe Nine Obuljen Koržinek.

Kao što znate gospođa Obuljen Koržinek na mjesto ministra kulture došla je nakon smjene gospodina Zlatka Hasanbegovića i to nakon što je on utvrdio protuzakonite radnje u HAVC-u , a svim nevladinim udrugama koje svojim radom blate hrvatski narod i Hrvatsku revidirao dotadašnji način financiranja.  To je očito smetalo krugovima umočenih i podignuta je neviđena hajka na gospodina Hasanbegovića kako bi ga se onemogućilo u daljnjem radu i smijenilo s mjesta ministra kulture.  „Kulturna revolucija“  kojom se  trebalo zaštiti počinitelje kaznenih djela i onih koji blate sve što je hrvatsko programirana je od ulice do Sabora.  Vrlo znakovito je kako ta hajka u mnogome podsjeća na „Kurikularnu hajku“ kojom se trebalo zaštiti gaženje hrvatskog nacionalnog identiteta, uvođenje neprimjerenih edukativnih programa  (osobito s obzirom na uzrast) i takozvanu rodnu ideologiju.  Ako tome dodate još i bitku koja se vodi oko legalizacije dobivanja „dozvole za ubojstvo“ (pobačaj), bitku za ozakonjenje isto-spolnih brakova s mogućnosti posvojenja djece, onda se stvarno treba zapitati kamo to ide Hrvatska i tko su protagonisti i organizatori tih nakaradnih „revolucija“.  Ako pak izvršite analizu svih navedenih događanja utvrdit ćete kako iza svih stoji gotovo potpuno ista grupa protagonista svesrdno potpomognuta partijskim okriljem  i organiziranjem s ciljem povratka partije na vlast. Na našu žalost sve se svodi na nakaradnu ideologiju čiji je proizvod i ideološka ekonomija koja nas je dovela do samog ruba bankrota.

Kako i zašto je baš gospođa  Nina Obuljen Koržinek dovedena na mjesto ministrice kulture? Podsjetimo se tko je gospođa Obuljen Koržinek. Rođena je 1970. godine u Dubrovniku  gdje završava osnovnu i srednju školu. U Zagrebu upisuje i završava muzičku akademiju i filozofski fakultet, studirala je i francuski jezik te književnost.  Titulu doktorice društvenih znanosti na polju politologije postiže na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.  Vrlo interesantna biografija, od violinistice do politologa. Ne mogu a ne povući vezu s znanstvenim putem gospodina Davora Bernardića. Završio je studij Fizike na  PMF-u, a znanstven titulu treba ostvariti na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na temi iz obrazovnog procesa. Kako mi se čini uskoro će neki genijalci diplomanti na Šumarkom fakultetu a potom vjerojatno upisivati poslijediplomski studij na Elektrotehničkom fakultetu s temom o astrologiji i pubertetu muha na mjesecu.

No vratimo se ministrici kulture.  U vrijeme u kojem je revizijom utvrđen čitav niz financijskih malverzacija u HAVC-u gospođa Obuljen Koržinek bila je djelatnica istog tog HAVC-a i to kao članica Upravnog odbora. Koordinacija udruga hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata podnijela je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti  protiv Hrvoja Hribara, ravnatelja HAVC-a, Vere Robić Škarice, predsjedavajuće Hrvatskog audiovizualnog vijeća i Zrinka Ogreste, člana Hrvatskog audiovizualnog vijeća. Nezadovoljni nerješavanjem navedene kaznene prijave Koordinacija podnosi novu kaznenu prijavu te ju dostavlja i najodgovornijim  i najmoćnijim osobama u vlasti Republike Hrvatske. Tko i zašto osam mjeseci nije postupao po prvoj kaznenoj prijavi i hoće li se isto dogoditi s  novom kaznenom prijavom?

Vrlo je upitna odluka gospođe Obuljen Koržinek o slanju Slobodana Šnajdera i Damira Karakaša na Sajam knjiga u Leipzigu gdje je  u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki organiziranog ove godine oko teme Ni Istok, ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegovo uključivanje u europski kulturni kontekst. Samo nekoliko dana nakon Sajma knjige u Leipzigu (trajao od 23. do 26. ožujka 2017.) gospoda Slobodan Šnajder i Damir Karakaš potpisuju sramotnu Deklaraciju o zajedničkom jeziku čiji je osnovni cilj rušenje hrvatskog nacionalnog identiteta na putu u stvaranje zajedničke države kakvu najavljuje trenutno izabrani predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.  Kako ste gospođo ministrice mogli poslati takve osobe na predstavljanje hrvatske kulture?

Tko su ti koji Hrvatsku uporno guraju u kulturološki krug Zapadnog Balkana, a ne u kulturni milje Europe kamo Hrvatska spada od svoje najranije povijesti? Sjetite se samo činjenice kad se na „kulturnom Zapadu“ nekoga stavi u balkanski kontekst onda se pod time krije njegova najveća moguća primitivnost. Jesmo li mi Hrvati stvarno toliko primitivni ili opet pokazujemo svoju političku glupost?

Ministar kulture mora biti upoznat s radom svake institucije kulture, tiska, udruge i elektroničkih medija koji se financiraju iz sredstava Ministarstva kulture. Radi čega i se iz sredstava Ministarstva kulture financiraju programi i udruge, poput portala Autograf.hr, portala Indeks.hr, udruge Documenta, udruge Gong, koje blateći Hrvatsku u svijet šalju vrlo ružnu sliku o Hrvatskoj. Čiju ideologiju oni zastupaju  i šire.

Novi Zakon o arhivskom gradivu i arhivima koji je predstavila gospođa Nina Obuljen samo je bezuspješno friziranje ranijeg Zakona jer se u njemu govori o potpunoj dostupnosti, a nakon spominjanja „dostupnosti“ slijedi čitav niz ALI.  Hoće li ti ALI dovesti do toga da će podnositelji zahtjeva ponovno saznati što su im činili no ne i tko im je to činio? Može li takav pristup arhivu omogućiti  suočavanje s prošlošću u smislu Rezolucije vijeća Europe broj 1481/ 2006. i biti osnova za osudu počinjenih zločina komunističkog totalitarnog režima, odnosno provođenje lustracije?  Osobno mislim – NE.

Najnoviji skandal u kulturi je sasvim sigurno program 27. Marulićevih dana unutar kojeg je planirana i predstava „Naše nasilje i vaše nasilje“ u režiji Olivera Frljića. Navedena predstava prouzročila je vrlo burne reakcije u Poljskoj. Zgroženi predstavom predstavnici katoličkih organizacija prosvjedovali su pred zgradom kazališta tražeći zabranu daljnjeg prikazivanja predstave te podnošenje kaznene prijave protiv teatra, Frljića i glumaca radi vrijeđanja vjerskih osjećaja i nacionalnog dostojanstva Poljaka. Izbornik  programa 27. Marulićevih dana gospodin Igor Ružić i intendant HNK u Splitu gospodin Goran Golovko sasvim sigurno znaju za reakciju gledateljstva i institucija u Poljskoj no ipak odlučuju tu predstavu uvrstiti u program ove kulturne manifestacije. Više nogo zabrinjavajuće je to što ministrica kulture gospođa Nina Obuljen ne samo da prihvaća taj program već ga financira sredstvima Ministarstva Kulture.

Kad navedenu predstavu i režisera na sva usta hvali gospodin Dragan Markovina potpuno je jasno kojoj ideološkoj i kulturološkoj sredini ona pripada. Reakcije na ovu predstavu on naziva nacionalističko-klerikalnom histerijom pokušavajući tako braniti anticivilizacijski performans prepun govora mržnje i uvreda ljudskog dostojanstva. Zamislite, taj gospodin je sveučilišni profesor čiji su zadaci odgoj i obrazovanje. Onda se pitamo odakle takvo nasilničko i nekulturno ponašanje dijela mladih. Ima li i dalje mjesta za takve osobe na sveučilištima.

Imajući u vidu sve izneseno mislim da je krajnje vrijeme za poduzimanje kvalitetnih promjena u Ministarstvu kulture. To je moguće jedino uz odlazak određenih osoba sa scene.  Kako ste vi gospođo Obuljen  ministrica kulture ja Vas kulturno molim: „Što prije dajte ostavku!“  Ako to i ne učinite, vrlo brzo će te otići ali zajedno s osobom koja vas je postavila na to mjesto.

Zoran Čapalija – Časplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari