Connect with us

Povijesnice

VRO „MILJEVCI“ ili „MILJEVAČKA OLUJA“

Objavljeno

on

NA SPOMEN POGINULIM HRVATSKIM VITEZOVIMA I NA ČAST SVOJ BRAĆI PO ORUŽJU

21. 06.1992. izvršen je drugi dio veličanstvene „sulude“ bitke za oslobađanje cjelokupne MILJEVAČKE VISORAVNI. Oslobađanjem svih 7 sela i 108 km četvornih, oslobođena je ujedno i cjelokupna „skradinska bojišnica“ koja je bila u opasnosti i dvostrukoj vatri kako s „čela“ tako i iza „leđa“.

[ad id=”93788″]

Prvi dio VRO „Miljevci“, podsjetimo se, prethodila je mini bitka – mega učinak, tj. VRO „Nos Kalik“ i nitko nema moralno pravo spomenuti VRO „Miljevci“ bez spomena na VRO „ Nos Kalik“, jer bez tog  prvog dijela oslobodilačke akcije, sigurno ne bi moglo doći ni do oslobađanja cjelokupne MILJEVAČKE VISORAVNI, piše Milivoj Lokas/Kamenjar.com

U neravnopravnoj borbi, po svim osnovama vojne analitike i odnosa snaga kao i jačini naoružanja i ova operacija oslobađanja okupiranog područja graniči sa zdravim razumom kako zapovjedništva tako i samih direktnih izvršitelja i odabranika koji su slavu i čast uspješnom akcijom prenijeli, ne samo Lijepom Našom već i širom svijeta.

Jedini čimbenici koji su se koristili u toj neravnopravnoj bitci koja je zlatnim slovima pisala budućnost RH su: Besprijekorno tajno planiranje, „faktor iznenađenja“ i „junačko srce“ !

Kako se išlo na mnogostruko jače srbočetničke formacije dobro opremljene i raspoređene, nije se moglo koristiti ništa drugo osim onoga što su postrojbe snage imale, tj. ispravnije je reći, nisu imale. Nije bilo mogućnosti za topničkom pripremom, niti se imalo dovoljno sredstava za to, a osobito kad se uzme u obzir prostor od 108 km četvornih, kao i snagu i raspored srbočetničkih snaga.

Da bih potkrijepio istinitost napisanog, navest ću samo dio čime su raspolagale „goloruke srbočetničke“ snage (bez topništva u Vojarni Trbounje i tenkovima i oklopnim transporterima, te topništvom u okolnim selima):

„- Ukupno angažovano ljudstvo je brojnog stanja 268 sa ličnim naoružanjem (AP,PM,M) i kolektivnim naoružanjem:6 H-105 mm,4 ZiS-a,12 MB-82 mm,6 MB 120 mm,6 BsT 82 mm,6 lansera POVR i 2 OT sa po 2 BsT 82 mm i 36 PPM polja i 1 mešovito MP.

(Izvor: Izveštaj pukovnika Milana Đilasa,komandanta ZnŠTO Severna Dalmacija podnesen na 25. sednici Vlade Republike Srpske Krajine održane 28. i 29.07.1992. u Kninu.“ )

Hrvatska vojska pretvorila je još jednu „nemoguću misiju“ u moguću. Opet su forsirane dvije rijeke, tj, Krka i Čikola, a što je svakom vojnom analitičaru jasno da je to jedna od najtežih „zadaća“ kao i da je za to potrebno izuzetno dugo vrijeme priprema i planiranja. Ovaj put, uz forsiranje rijeke Krke i Čikole, jedina „olakšavajuća“ okolnost bila je mogućnost pokreta hrvatskih snaga s područja oslobođenog područja „trokuta“ Nos Kalika.
Kad se uzme u obzir visina i strmina Miljevačke visoravni i težina svladavanja terena, uspjeh je nemjerljivo veći nego što bilo koji vojni analitičar to može i zamisliti ili opisati.

Glavni nositelji same akcije su: 4/113. šibenske brigade, 142. drniška brigada, „Kaštelanski vod“, dijelovi VP i Policije.

U VRO „Miljevci“ svoje mlade živote na Oltar Domovine položili su :Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Halid Kopić, Ante Škopljanac.

Počivali u miru Božjem i svjetlost vječna svijetlila njima!


Pogled iz „pera“ zapovjednika voda:


milivoj-lokas

[ad id=”93788″]

20.06.1992.

„U zraku je“, osjeća se, tu je, to je taj trenutak, mora biti, vrijeme je…to je to…..

Službeno ne znam ništa, a znam puno toga, osjećam….

U poslijepodnevnim satima slijedi poziv Zap. Diviziona, žurno dolazim, nema puno priče, samo posebno kodirana karta, ali drugog područja i novi „razgovornik“….razumio sam iako mi ništa nije rekao…dovoljno imam „utakmica u nogama“ da znam sagledati širu sliku događanja.

Zona odgovornosti mi je na drugoj strani, tužan sam, ali znam da postoji razlog zbog čega moram biti na drugoj strani fronte od glavnog udara, tj. moram pokriti i čuvati momke koji će izvesti „lažni napad“, pa ako uspije, uspije… Pretpostavio sam da nisam jedini koji sudjeluje u „lažnim“ „prikrivenim“ napadima da bi se s glavne crte bojišnice i glavnog pravca oslobodilačke akcije rasteretile snage koje vrše svetu zadaću oslobađanja, privlačeći vatru i pozornost na nešto drugo, tj. na „rastezanje“ srbočetničkih snaga, da ne mogu doći u pomoć na glavnom i odlučujućem pravcu udara.

Teška srca sam to primio, ali s olakšanjem jer znam tko me je zamijenio i da će dokazano izvršiti zadaću u najmanju sitnicu, dokazani moj „Primoštenac“ (A.J) s kojim smo, zajedničkim djelovanjem i nadljudskim snagama odradili jednu od najtežih zadaća i cjelokupna posada „Objekta Mideno brdo“.

Ne smijem još otići na položaj i ništa pripremati, kao ni odati na bilo koji način da se bilo što događa. Najbolje da odem kući, u selo, vidjeti staru majku, njezine prijateljice, sestru, njezinu djecu, …. Rijetki dolasci kući (tako blizu, a tako daleko) uobičajeni. Susreti, posjete, ispijanje kavica, priče, hrabrenje, moral, smijeh, …..
Nije lako suzdržati „znanje“ da se sprema nešto veliko, nešto „BITI il’ NE BITI“, ali uspijevam, teško je, strašno teško, na trenutke se osjećam „neljudski“, šutim, a moram zbog višeg cilja…tko zna, možda više nikad neću vidjeti živu staru majku ili njezine prijateljice ili moje susjede, rodbinu, kad opet po ne znam koji put sruče plotune na selo, ali ni jednim jedinim znakom ne odajem ništa, ni trunke.

Znam da što god bude da moja stara majka ni moja rodbina, susjede neće i ne mogu osloboditi Domovinu, već samo OS RH.
Nakon posjeta , ispijenih kavica, „čašica“ razgovora i smijeha, odlazim u sumrak….. zaželio sam se pojesti Pizzu, tko zna, možda posljednju…. Dolazim u jedno mjesto na obali poznatoj po odličnoj Pizzi, parkiram „žuću“, a oči mi se susretnu se jednom osobom. Pogledali smo se u tišini duže od uobičajenog i te oči su rekle: „Krenuli su“! Trnci su me prošli u trenu, ali vjerujem i tu osobu od povjerenja iako je dio toga, a znam da ta osoba „nastupa“ kasnije, slično meni po sličnim zadaćama.

Pojeo sam najbolju Pizzu u životu, zamišljen i u mislima s odabranicima, neka ih čuva Gospodin na putevima pravednosti u borbi protiv zla na kojem su spremni položiti svoje mlade živote na Oltar Domovine!
Iako imam još vremena, srce radi, polako odlazim u vožnju do položaja. Već je kasna noć. Nikoga nisam budio, a dežurnom sam rekao da ih pusti neka spavaju do mog znaka. Karta, pripreme, spreman sam, spremni smo!

21.06.1992.

Buđenje posade prije vremena, kava, kratak brifing, položaj. Prije zore sve je spremno, ipak smo poznati po tom da nas nitko ne treba zvati i pripremati kad smo uvijek spremni. Tako je i sad.
Svi smo na svojim pozicijama, „radio šutnja“, čeka se, šuti i „žica“…nešto ne štima….

(Na položaju je naravno i Zap. Diviziona, velikan, VOJNIK – ČASNIK, koji ništa ne prepušta slučaju i moj veliki i najveći učitelj, J. M..
Inače, nas dvojica imali smo uvijek „poseban odnos“, g. J.M. bio je moj zapovjednik, ali na PP, zna se da samo ja zapovijedam, a nikako on, tj. da je moja IZVRŠNA i ničija drugo. ( Ako mi Bog dade snage i zdravlja, u budućim vremenima opisat ću i baš tu veličinu velikog VOJNIKA- ČASNIKA- ZNALCA- UČITELJA…. J.M.))

Iz daljine čuju se prvi pucnjevi, prvi rafali… radio je „proradio“.

Počela je VRO „MILJEVCI“!

Trnci me prođoše od uzbuđenja, jer znam što je „u igri“ i koju „nemoguću misiju“ su na sebe preuzeli ODABRANICI u „igri BITI il’ NE BITI“!

Uvjerenja sam da su sve nas prošli ti isti trnci, a ne samo mene… čuju se sve učestalije rafali, kratki, znam, to su naši, …. Ali kod nas i dalje „nešto ne štima“. Nikakvog znaka pokreta za zadaću koju imamo odraditi. Provjera,… istovremeno s provjerom traži se pomoć s mog bivšeg položaja „Objekta Mideno brdo“…zap. bojne koju sam(smo) trebali štititi, nije ni izveo bojnu u „lažni napad“, čujemo preko radio valova (prvi put) da je top „zatajio“. Samo kratak susret pogleda s zapovjednikom diviziona  bio je jasan: Stari položaj, ODMAH!

Trčeći do „žuće“ uletio sam, upalio ga i „po gasu“….izišao sam na magistralu,( nedjelja, jutro, magistrala prazna) i stisnuo „gas do daske“. Zanimljivo da nikad brže nije „žućo“ išao, a sad je išao i do 160 km/h, Šibenik, nadvožnjak, opet gas….

Kako se bližim položaju to su tutnjave plotuna sve jače. Uletio sam u selo P.  kroz plotun i bez „ogrebotine“, ostavio „žuću“ i zahvalio mu, te trčeći odmah malo poviše na položaj. Zastoj topa koji se dogodio prvi put je upravo bio riješen, ali olakšanje posade kad su me vidjeli, bilo je ogromno, ne zato što sam im potreban, nego više kao „sigurnost“ „moralna potpora“ „navijač“ ….. radost na licima sve je govorila kao da su dobili dodatnu snagu.

Nisam se želio „nametati“ na bilo koji način, jer znam da sam ih dobro naučio i obučio te „ostavio“ spremne za izvršenje svih zadaća, prije nego su me „prebacili“ na mjesto zap. voda SO 90 MM, ali zbog situacije na terenu, znam da su momci kojima smo bili „štitonoše“ očekivali moj glas putem radio valova kao i koliko im je značio za moral, sigurnost, povjerenje… jer su znali da ih nikad neću „ostaviti“ i da nema te zapovijedi koju neću prekršiti, ako je bilo tko od njih u opasnosti.

Za vrijeme dok je top imao zastoj, glavnu ulogu i „zamjenu“ odmah je preuzela posada Whiskey-Burbon iz područja s. Dubravice, tako da se, dragom Bogu hvala, ništa nije dogodilo nepredviđeno.

Posada „Objekta Mideno brdo“ nastavila je svoj „rad“ po svim točkama koje su tražene i uspješno izvršavala svaku zadaću.
Kritična točka koju smo trebali „zatvoriti“ zatvorili smo i radili dalje, ali treba napomenuti da to nije bio „običan rad“, već pod stalnom vatrom bez mogućnosti uzvraćanja i neutraliziranja srbočetničkog topništva.
„Gadljiva“ situacija u ratu je kad ne možete uzvratiti vatru, jer morate izvršiti drugu zadaću koja je važnija od života cijele posade. Ta „gadljiva“, ali najopasnija“ situacija „natjerala“ me je da bez „razgovornika“, otvoreno, putem radio valova tražim pomoć od zapovjedništva da netko s desnog krila neutralizira minobacače iz s. Žitnić. Bio sam ljut „ka’ paprika“, oko nas plotuni, posada tuče po traženim ciljevima, a minobacači iz sela Žitnić, neometano tuku po nama, tj. oko nas neumorno nas „tražeći“.
Naravno, potrebnu pomoć NISMO dobili, što služi na „čast“ zapovjednicima „desnog krila“ koji su to mogli napraviti, ali NISU!

( Nekoliko mjeseci kasnije doznao sam na Južnom bojištu, sasvim slučajno, pri jednom susretu na kojem su bili bojovnici jedne brigade, a koja je tog 21.06.1992. bila naše „desno krilo“ i pričali su o VRO „ Miljevci“. Nisu znali tko sam, ali sam pozorno slušao njihove priče.)

Pričaju tako….:

“ Čovik traži pomoć, tuče pod vatrom, sve slušamo,  odmah smo namistili cijevi na s. Žitnić i napunili, a onda stiže zapovid zapovjednika: NE, ne može…mi s tim nemamo ništa, tako su rekli iz zapovjedništva. Plakali smo ka’ mala dica, došlo nam je ubiti zapovjednika…….“

( i dalje se nisam predstavio niti su znali da je pomoć tražila moja malenkost, ali i tužan i ponosan na ono što sam čuo)

Stoga danas, mirne duše mogu tim „časnicima“, koji su svojim nečinjenjem, (samovoljom?) mogli (željeli?) ugroziti jednu od najvažnijih bitaka i pobjeda OS RH i pretvoriti ju u najveći poraz s nesagledivim posljedicama kako u ljudskim životima odabranih VITEZOVA, tako i u moralu 113. šibenske brigade i 142. drniške brigade, poručiti i viknuti:

DRUGOVI OFICIRI: SRAMITE SE!!

Sati prolaze, nikako proći, situacija na terenu odvija se po planu, ali položaj „Objekt Mideno brdo“ radi, neovisno o vatri po nama, ne žaleći života, jer životi VITEZOVA čiji smo „štitonoše“ vrijede više od naših.

Bože mili, ako nam je suđeno, neka nam bude po volji Tvojoj.

Stigla je i večer, nikom od nas „ni dlaka s glave nije pala“. Bože moj, Bože moj,  velik li si! Hvala Ti na svemu!

 Po svim informacijama, sve točke su odrađene po planu i izvršene detaljno da više nitko nije tražio pomoć. Nema predaha, dočim se cijev malo ohladila, čišćenje, priprema, kontrola, naravno, nitko ne smije dirati „onu municiju koje nema“, tj. sve što sam uspio „zamračiti“ kroz prošla djelovanja. Tu je, ali nije tu i tako mora biti ma koliku cijenu osobno „platio“ za tih „nepostojećih“ nešto više od 20-ak projektila.

MILJEVCI SU SLOBODNI!

Da, Miljevci su slobodni nakon cjelodnevnih borbi s nadmoćnijim i naoružanijim srbočetničkim snagama.
Veselje, ali „suzdržano“ veselje, nema se vremena, slijede pripreme za dalje, tj. slijede pripreme za obranu, jer svima nam je poznata Doktrina ratovanja srbočetnika.

Prvi dio, prvog dijela VRO „Miljevci“ uspješno je izvršeno tj. oslobađanje!

Nastavak slijedi….. „ u zraku je“….osjeća se…tu je…..

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

VRO „MILJEVCI“ ili „MILJEVAČKA OLUJA“ (II)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari