Pratite nas

Povijesnice

VRO „MILJEVCI“ ili „MILJEVAČKA OLUJA“

Objavljeno

na

NA SPOMEN POGINULIM HRVATSKIM VITEZOVIMA I NA ČAST SVOJ BRAĆI PO ORUŽJU

21. 06.1992. izvršen je drugi dio veličanstvene „sulude“ bitke za oslobađanje cjelokupne MILJEVAČKE VISORAVNI. Oslobađanjem svih 7 sela i 108 km četvornih, oslobođena je ujedno i cjelokupna „skradinska bojišnica“ koja je bila u opasnosti i dvostrukoj vatri kako s „čela“ tako i iza „leđa“.

Prvom dijelu VRO „Miljevci“, podsjetimo se, prethodila je mini bitka – mega učinak, tj. VRO „Nos Kalik“ i nitko nema moralno pravo spomenuti VRO „Miljevci“ bez spomena na VRO „ Nos Kalik“, jer bez tog  prvog dijela oslobodilačke akcije, sigurno ne bi moglo doći ni do oslobađanja cjelokupne Miljevačke visoravni.

U neravnopravnoj borbi, po svim osnovama vojne analitike i odnosa snaga kao i jačini naoružanja i ova operacija oslobađanja okupiranog područja graniči sa zdravim razumom kako zapovjedništva tako i samih direktnih izvršitelja i odabranika koji su slavu i čast uspješnom akcijom pronijeli, ne samo Lijepom Našom već i širom svijeta.

Jedini čimbenici koji su se koristili u toj neravnopravnoj bitci koja je zlatnim slovima pisala budućnost RH jesu: Besprijekorno tajno planiranje, „faktor iznenađenjai „junačko srce!

Kako se išlo na mnogostruko jače srbočetničke formacije dobro opremljene i raspoređene, nije se moglo koristiti ništa drugo osim onoga što su postrojbe HV imale, tj. ispravnije je reći, nisu imale. Nije bilo mogućnosti za topničkom pripremom, niti se imalo dovoljno sredstava za to, a osobito kad se uzme u obzir prostor od 108 km četvornih, kao i snagu i raspored srbočetničkih snaga.

Uništen srpski tenk T-55 na cesti za Drniš.

Da bih potkrijepio istinitost napisanog, navest ću samo dio čime su raspolagale „goloruke srbočetničke“ snage (bez topništva u Vojarni Trbounje i tenkovima i oklopnim transporterima, te topništvom u okolnim selima):

„- Ukupno angažovano ljudstvo je brojnog stanja 268 sa ličnim naoružanjem (AP,PM,M) i kolektivnim naoružanjem:6 H-105 mm,4 ZiS-a,12 MB-82 mm,6 MB 120 mm,6 BsT 82 mm,6 lansera POVR i 2 OT sa po 2 BsT 82 mm i 36 PPM polja i 1 mešovito MP.

(Izvor: Izveštaj pukovnika Milana Đilasa,komandanta ZnŠTO Severna Dalmacija podnesen na 25. sednici Vlade Republike Srpske Krajine održane 28. i 29.07.1992. u Kninu.“ )

Hrvatska vojska pretvorila je još jednu „nemoguću misiju“ u moguću. Opet su forsirane dvije rijeke, tj, Krka i Čikola, a što je svakom vojnom analitičaru jasno da je to jedna od najtežih „zadaća“ kao i da je za to potrebno izuzetno dugo vrijeme priprema i planiranja. Ovaj put, uz forsiranje rijeke Krke i Čikole, jedina „olakšavajuća“ okolnost bila je mogućnost pokreta hrvatskih snaga s područja oslobođenog područja „trokuta“ Nos Kalika.
Kad se uzme u obzir visina i strmina Miljevačke visoravni i težina svladavanja terena, uspjeh je nemjerljivo veći nego što bilo koji vojni analitičar to može i zamisliti ili opisati.

Glavni nositelji same akcije su: 4/113. šibenske brigade, 142. drniška brigada, „Kaštelanski vod“, dijelovi VP i Policije.

U VRO „Miljevci“ svoje mlade živote na Oltar Domovine položili su :Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Halid Kopić, Ante Škopljanac.

Počivali u miru Božjem i svjetlost vječna svijetlila njima!

POGLED IZ „PERA“ ZAPOVJEDNIKA VODA

20.06.1992.

„U zraku je“, osjeća se, tu je, to je taj trenutak, mora biti, vrijeme je…to je to…..

Milivoj Lokas – slika poslije VRO “Miljevci”

Službeno ne znam ništa, a znam puno toga, osjećam….

U poslijepodnevnim satima slijedi poziv zapovjednika diviziona. Žurno dolazim, nema puno priče, samo posebno kodirana karta, ali drugog područja i novi „razgovornik“. Razumio sam iako mi ništa nije rekao…dovoljno imam „utakmica u nogama“ da znam sagledati širu sliku događanja.

Zona odgovornosti mi je na drugoj strani, tužan sam, ali znam da postoji razlog zbog čega moram biti na drugoj strani fronte od glavnog udara, tj. moram pokriti i čuvati momke koji će izvesti „lažni napad“, pa ako uspije, uspije… Zaključio sam da nisam jedini koji sudjeluje u „lažnim“ i „prikrivenim“ napadima da bi se s glavne crte bojišnice i glavnog pravca oslobodilačke akcije rasteretile snage koje vrše Svetu zadaću oslobađanja, privlačeći vatru i pozornost na nešto drugo, tj. na „rastezanje“ srbočetničkih snaga, da ne mogu doći u pomoć na glavnom i odlučujućem pravcu udara.

Teška srca sam to primio, ali s olakšanjem jer znam tko me je zamijenio i da će sigurno izvršiti zadaću u najmanju sitnicu, dokazani moj „Primoštenac“ (A.J) s kojim smo, zajedničkim djelovanjem i nadljudskim snagama odradili jednu od najtežih zadaća i cjelokupna posada „Objekta Mideno brdo“. (VRO „Nos Kalik“)

Ne smijem još otići na položaj i ništa pripremati, kao ni odati na bilo koji način da se bilo što događa. Najbolje da odem kući, u selo, vidjeti staru majku, njezine prijateljice, sestru, njezinu djecu, …. Rijetki dolasci kući (tako blizu, a tako daleko) uobičajeni. Susreti, posjete, ispijanje kavica, priče, hrabrenje, moral, smijeh, …..
Nije lako suzdržati „znanje“ da se sprema nešto veliko, nešto „biti il’ ne biti“, ali uspijevam. Teško je, strašno teško, na trenutke se osjećam „neljudski“, šutim, a moram zbog „višeg cilja“. Tko zna, možda više nikad neću vidjeti živu staru majku ili njezine prijateljice ili moje susjede, rodbinu, kad opet po ne znam koji put sruče plotune na selo, ali ni jednim jedinim znakom ne odajem ništa, ni trunke.

Znam da što god bude da moja stara majka ni moja rodbina, susjedi neće i ne mogu osloboditi Domovinu, već samo OS RH.
Nakon posjeta, ispijenih kavica, „čašica“ razgovora i smijeha, odlazim u sumrak….. zaželio sam se pojesti Pizzu, tko zna, možda posljednju…. Dolazim u jedno mjesto na obali poznatoj po odličnoj Pizzi. Parkiram „žuću“, a oči mi se susretnu se jednom osobom. Pogledali smo se u tišini duže od uobičajenog i te oči su rekle: „Krenuli su“! Trnci su me prošli u trenu, ali vjerujem i tu osobu od povjerenja iako je dio toga, a znam da ta osoba „nastupa“ kasnije, po sličnim zadaćama.

Pojeo sam najbolju Pizzu u životu, zamišljen i u mislima s odabranicima, neka ih čuva Gospodin na putevima pravednosti u borbi protiv zla na kojem su spremni položiti svoje mlade živote na Oltar Domovine!
Iako imam još vremena, srce radi, misli se roje, … polako odlazim u vožnju do položaja. Već je kasna noć. Nikoga nisam budio, a dežurnom sam rekao da ih pusti neka spavaju do mog znaka. Karta, pripreme, spreman sam, spremni smo!

21.06.1992.

Buđenje posade prije vremena, kava, kratak brifing, položaj. Prije zore sve je spremno, ipak smo poznati po tom da nas nitko ne treba zvati i pripremati kad smo uvijek spremni. Tako je i sad.
Svi smo na svojim pozicijama, „radio šutnja“, čeka se, šuti i „žica“…nešto ne štima… nešto je u zraku…

( Na položaju je naravno i zapovjednik diviziona, velikan, VOJNIK – ČASNIK, koji ništa ne prepušta slučaju i moj veliki i najveći učitelj, J. M..
Nas dvojica imali smo uvijek „poseban odnos“. Često mi se činilo da „razgovaramo na daljinu“. J.M. bio je moj zapovjednik, ali na PP znalo se da samo ja zapovijedam, a nikako on, tj. da je moja IZVRŠNA i ničija drugo. ( Ako mi Bog dade snage i zdravlja, u budućim vremenima opisat ću i baš tu veličinu velikog VOJNIKA – ČASNIKA – ZNALCA – UČITELJA…. J.M.))

Iz daljine čuju se prvi pucnjevi, prvi rafali… radio je „proradio“.

Počela je VRO „MILJEVCI“!

Trnci me prođoše od uzbuđenja. Znam što je „u igri“ i koju „nemoguću misiju“ su na sebe preuzeli ODABRANICI u još jednoj „igri“ između života i smrti, u još jednoj „igri“ BITI il’ NE BITI“!

Uvjerenja sam da su sve nas prošli ti isti trnci, a ne samo mene… Čuju se sve učestaliji rafali, kratki, znam, to su naši, …. ali kod nas i dalje „nešto ne štima“. Nikakvog znaka pokreta za zadaću koju imamo odraditi. Provjera,… istovremeno s provjerom, čujemo, traži se pomoć s mog bivšeg položaja „Objekta Mideno brdo“…zapovjednik bojne koju sam(smo) trebali štititi, nije ni izveo bojnu u „lažni napad“. Čujemo preko radio valova (prvi put) i da je top „zatajio“. Samo kratak susret pogleda s zapovjednikom diviziona bio je jasan: Stari položaj, ODMAH!

Trčeći do „žuće“ uletio sam, upalio ga i „po gasu“….izišao sam na magistralu (nedjelja, jutro, magistrala prazna) i stisnuo „gas do daske“. Zanimljivo da nikad brže nije „žućo“ išao, a sad je jurio i do 160 km/h, Šibenik, nadvožnjak, opet gas….

Kako se bližim položaju to su tutnjave plotuna sve jače. Uletio sam u selo P.  kroz plotun i bez „ogrebotine“, ostavio „žuću“ i zahvalio mu, te trčeći odmah malo poviše na položaj. Zastoj topa koji se dogodio prvi put je upravo bio riješen. Olakšanje posade kad su me vidjeli bilo je ogromno, ne zato što sam im potreban, nego više kao „sigurnost“, „moralna potpora“, „navijač“ ….. Radost na licima sve je govorila kao da su dobili dodatnu snagu.

Nisam se želio „nametati“ na bilo koji način jer znam da sam ih dobro naučio i obučio te „ostavio“ spremne za izvršenje svih zadaća, prije nego su me „prebacili“ na mjesto zapovjednika voda SO 90 MM. Zbog situacije na terenu, znam da su momci kojima smo bili „štitonoše“ očekivali moj glas putem radio valova kao i koliko im je značio za moral, sigurnost, povjerenje…uzeo sam Motorolu u ruke. Znali da ih nikad neću „ostaviti“ i da nema te zapovijedi koju neću prekršiti, ako je bilo tko od njih u opasnosti.

Za vrijeme dok je top imao zastoj, glavnu ulogu i „zamjenu“ odmah je preuzela posada Whiskey-Burbon iz područja s. Dubravice, tako da se, dragom Bogu hvala, nije dogodilo ništa nepredviđeno.

Posada „Objekta Mideno brdo“ nastavila je svoj „rad“ po svim točkama koje su tražene i uspješno izvršavala svaku zadaću.
Kritična točka koju smo trebali „zatvoriti“ zatvorili smo i radili dalje, ali treba napomenuti da to nije bio „običan rad“, već pod stalnom vatrom bez mogućnosti uzvraćanja i neutraliziranja srbočetničkog topništva.
„Gadljiva“ situacija u ratu je kad ne možete uzvratiti vatru jer morate izvršiti drugu zadaću koja je važnija od života cijele posade. Ta „gadljiva“, ali najopasnija“ situacija „natjerala“ me je da bez „razgovornika“, otvoreno, putem radio valova tražim pomoć od zapovjedništva da netko s desnog krila neutralizira minobacače iz s. Žitnić. Bio sam ljut „ka’ paprika“, oko nas plotuni, posada tuče po traženim ciljevima, a četnički minobacači iz sela Žitnić neometano tuku po nama, tj. oko nas neumorno nas „tražeći“.
Naravno, potrebnu pomoć nismo dobili, što služi na „čast“ zapovjednicima „desnog krila“ koji su to mogli napraviti, ali NISU!

( Nekoliko mjeseci kasnije doznao sam na Južnom bojištu, sasvim slučajno, pri jednom susretu na kojem su bili bojovnici jedne brigade koja je tog 21.06.1992. bila naše „desno krilo“ i pričali su o VRO „ Miljevci“. Nisu znali tko sam, ali sam pozorno slušao njihove priče.)

Pričaju tako….:

“ Čovik traži pomoć, tuče pod vatrom, sve slušamo,  odmah smo namistili cijevi na s. Žitnić i napunili, a onda stiže zapovid zapovjednika: NE, ne može! …mi s tim nemamo ništa, tako su rekli iz zapovjedništva. Plakali smo ka’ mala dica, …. došlo nam je ubiti zapovjednika…….“

( i dalje se nisam predstavio niti su znali da je pomoć tražila moja malenkost, ali i tužan i ponosan na ono što sam čuo)

Stoga danas, mirne duše mogu tim „časnicima“, koji su svojim nečinjenjem, (samovoljom?) mogli (željeli?) ugroziti jednu od najvažnijih bitaka i pobjeda OS RH i pretvoriti ju u poraz s nesagledivim posljedicama kako u ljudskim životima odabranih VITEZOVA, tako i u moralu 113. šibenske brigade i 142. drniške brigade, poručiti i viknuti:

                                      DRUGOVI OFICIRI: SRAMITE SE!

Sati prolaze, nikako proći, situacija na terenu odvija se po planu, ali položaj „Objekt Mideno brdo“ radi, neovisno o vatri po nama, ne žaleći života, jer životi VITEZOVA čiji smo „štitonoše“ vrijede više od naših.

Bože mili, ako nam je suđeno, neka nam bude po volji Tvojoj.

Stigla je i večer, nikom od nas „ni dlaka s glave nije pala“. Bože moj, Bože moj, velik li si! Hvala Ti na svemu!!
Po svim informacijama, sve točke su odrađene po planu i izvršene detaljno da više nitko nije tražio pomoć. Nema predaha. Dočim se cijev malo ohladila, čišćenje, priprema, kontrola, naravno, nitko ne smije dirati „onu municiju koje nema“, tj. sve što sam uspio „zamračiti“ kroz prošla djelovanja. Tu je, ali nije tu i tako mora biti ma koliku cijenu osobno „platio“ za tih „nepostojećih“ nešto više od 20-ak projektila.

Besprijekorno isplanirana VRO „Miljevci“ je uspjela!

 

MILJEVCI SU SLOBODNI!

Da, Miljevci su slobodni nakon cjelodnevnih borbi s nadmoćnijim i naoružanijim srbočetničkim snagama.
Veselje, ali „suzdržano“ veselje, nema se vremena, slijede pripreme za dalje, tj. slijede pripreme za obranu, jer svima nam je poznata „Doktrina ratovanja“ srbočetnika.

Prvi dio, prvog dijela VRO „Miljevci“ uspješno je izvršeno, tj. oslobađanje!

Nastavak slijedi….. „ u zraku je“….osjeća se…tu je…..

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Operacija “Nos Kalik” ili Prvi dio Operacije “Miljevci”

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari