Connect with us

Kolumne

Vrtlozi oko Oluje

Objavljeno

-

Isječak/Youtube

Ne sviđa se svima podsjećanje na Oluju kakva je doista bila. Stoga šire kovitlace laži ne bi li ju izvrnuli naglavce. U tome začudo prednjače oni koji mogu najviše naučiti iz te mirotvorne vojne operacije, koja je Hrvatskoj donijela mir i odškrinula vrata okončanju rata u susjednoj BiH.

 

Jesu li Srbi doista genocidan narod?

Malokoga iznenađuje što je srpska vrhuška, prisjećajući se Oluje, na tragu Balkanskog špijuna ispalila kako će Hrvatima opet oprostiti, a valjda to što su prethodno morali da ih (u)biju. Ne predstavlja iznenađenje ni klasični dodatak – Ali zaboraviti ne će! Bez brige, ne će ni Hrvati. Donekle tek iznenađuje što je svjetovno i crkveno vodstvo Srba u Srbiji i Bosni i Hercegovini napokon odabralo prikladno mjesto za obilježavanje obljetnice Oluje – grad Prijedor u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, trijumvirat Vučić – Dodik – Perić, potonji široj javnosti bolje znan kao Porfirije, nije iskoristio priliku, što ju šire područje toga grada pruža kroz nepregledno mnoštvo dokaza zašto je Oluja bila potrebna, a i zašto je bila pravedna. Da su tu priliku nakanili iskoristiti, zacijelo bi našli vremena pokloniti se kostima žrtava kojima obiluje prijedorski kraj. Jer kosti o zbivanjima u prošlosti govore više od riječi. Ne samo u ovome ratu nego i u prethodnome. U tom kraju upamćenom po najmasovnijim i najmorbidnijim logorima poput Omarske i Keraterma samo je u masovnoj grobnici Tomašica i sekundarnoj Jamarska Kosa, kamo su Srbi dovlačili kosti žrtava ne bi li prikrili razmjere zločina, pronađeno zemnih ostataka oko 800 osoba. Ukupno preko 3 tisuće ljudi nesrpskih nacionalnosti pobijeno je u Prijedoru.

Unatoč tome što tamo nije bilo znatnijeg vojnog djelovanja, neki su smaknuće izazvali izgleda već samim postojanjem. No, za spomenuti tercet srpskih glavešina to kao da se i nije dogodilo. Da jest, možda bi se barem na tren zapitali – Zašto Oluja? A potom i promislili i našli rješenje te enigme. Time bi ujedno dali i niječan odgovor na pitanje jesu li Srbi genocidan narod. Srbi to zasigurno nisu samo zbog međunarodno presuđenog genocida u Srebrenici, ma koliko zločince u ono doba podupirala većina Srba. Odgovor na pitanje jesu li genocidan narod Srbi daju držanjem prema genocidu u Srebrenici i etničkom čišćenju diljem Hrvatske i BiH svojim danas, nažalost ne ostavljajući suviše mjesta dvoznačnim tumačenjima.

 

Tko je počinio etničko čišćenje?  

Zacijelo nije lako nositi biljeg usamljenog ekstra negativca, no to ipak nije dovoljan razlog da se druge bezrazložno povlači po blatu. Vučićev zov Europi da Oluju proglasi etničkim čišćenjem nema temelja u činjenicama. Kako pojedinci sporove rješavaju na mjerodavnim sudovima, isto vrijedi i kad su prijepori među državama posrijedi. No, tercet srpskih babaca narikača ne samo što se oglušuje na vapaj kostiju koji para nebo, ne samo što odmahuje rukom na logički uzročno-posljedični slijed, nego ne priznaje ni sudski pravorijek kao civilizacijsko dostignuće za mirno razrješavanje nesuglasica.

Naime, presuđujući povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid i kontratužbe Srbije protiv Hrvatske, Međunarodni sud pravde u Haagu u obrazloženju presude iznosi zanimljiv pogled na ratna zbivanja. U djelovanju srpskih paravojski i JNA uočava obrazac zločina s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što je pravni termin koji odgovara raširenom kolokvijalnom izrazu „etničko čišćenje“. U zločinima, pak, počinjenima s hrvatske strane u kontekstu Oluje ne vidi dokaza za takvo što, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatskih postrojbi. I kako onda vjerovati Srbima i promicateljima njihove istine u Hrvatskoj? A da im baš i nije vjerovati na riječ, pokazuje primjer dijela Sarajeva, kojega su organizirano kolektivno napustili po završetku ratnih djelovanja, mimo vojnih operacija, ne mogavši se pomiriti sa životom pod nesrpskim vlastima. Zato je velika šteta što je iz hrvatske tužbe naknadno izbačena optužba da je Srbija organizirala preseljenje Srba iz Hrvatske u prvim satima Oluje pa Sud to nije ni razmatrao. Slijedom toga, nije utvrđivao jesu li Srbi protjerani ili su svojevoljno napustili dio Hrvatske, ne mogavši prihvatiti da to ne će biti Srbija. Do toga nije došlo ponajprije svesrdnim zalaganjem Ive Josipovića, znanog i po tome što je ondašnjeg veleposlanika Srbije u Hrvatskoj Radivoja Cvetićanina nesebično opskrbljivao materijalom za srpsku tužbu. To, međutim, nije spriječilo Hrvate da ga izaberu za predsjednika države, slijepo se držeći one kako se još nije rodio taj koji im može počiniti zlo kakvo su si u stanju napraviti sami.

 

Nevladin sektor i mediji o Oluji

Lako za Srbe, i u Hrvatskoj ima egzibicionista koji paradiraju središnjim zagrebačkim trgom gnjevno se protiveći proslavi obljetnice Oluje, zauzimajući se čak i za njezinu kriminalizaciju. Ima li što luđe nego pod krabuljom antiratnog aktivizma zločinačkom označiti vojnu operaciju kojom je nakon četverogodišnjeg mrcvarenja okončan rat i spriječena repriza Srebrenice u Bihaću? Za neke je rat očito prerano završio, četiri godine prolijevanja krvi i suza u potocima im nije bilo dosta. Bit će ipak da ih je neželjen ishod rata više uznemirio od samoga rata i njegovih žrtava. Moralno nakazniji od takvih su samo njihovi mecene, zahvaljujući kojima umjesto jednodušnog prijezira javnosti dobivaju preširoki medijski prostor.

Na svoj su način obljetnicu Oluje čestitali i Hanza mediji. Tako Jutarnji list donosi dirljivu priču o hrvatskom ratniku iz sjeverozapadnog dijela države, koji je nakon 900 dana ratovanja poginuo u BiH, gdje navodno nipošto nije želio ići. Ratovao bi samo u Hrvatskoj, u BiH ne.

Na stranu što ova pakosna tiskovina, upamćena po preranom radovanju osuđujućoj haškoj presudi Gotovini i Markaču kao konačnoj presudi Tuđmanovoj Hrvatskoj, čvrsto vjeruje kako je državna granica fizička prepreka za granate kojima su iz susjedne države obasipani gradovi u Hrvatskoj. Gore od toga je što previđa kako je prodor združenih hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, iz Livanjskog polja u BiH uštedio mnoge živote u Oluji na obje strane. U nekih je poriv za narušavanjem hrvatskog zajedništva izgleda toliko izražen da ne mogu sakriti žal što je zajedničkim nastupom hrvatskih vojski spriječeno prolijevanje još više krvi. Ti i takvi koriste svaku priliku za sijanje razdora i produbljivanje podjela. Ne libe se čak ni spominjati nekakvu strašnu osvetu pobjednika tijekom Oluje i poslije nje. Pritom se uopće ne zamaraju nalaženjem primjera blaže osvete u povijesti ratovanja u usporedivim okolnostima i razmjerima. Neka ga nađu ili neka zašute zauvijek! Ovako samo tjeraju vodu na mlin hrvatskih neprijatelja, odvraćajući ih od pokajanja za zlo koje su učinili. Dobro, ajde, barem više ne spominju famozni Brijunski transkript kao krunski dokaz „etničkog čišćenja“, nakon što ga je Međunarodni sud pravde ne samo odbacio, nego i gotovo ismijao. Polako, ali ipak se kreće.

 

Neprijateljima Oluje i Hrvata na volej

Lako za medijske smutljivce, no na isti mlin vodu tjeraju i neki koji su se u ratu istaknuli hrabrošću i spremnošću na žrtvu, čak i junaštvom. To ipak ne može biti olakotna okolnost za njihovo zaplotnjačko djelovanje danas. Štoviše, otegotna je. U danima ponosa i slave sve je nadošlo na dobro, među ostalim i zato što udbaši nisu bili jedini koje je Tuđman iskoristio na dobro Hrvatske.

Za istu je svrhu, naime, uspio iskoristiti i stekliše, koji su tada dvostruko iskorišteni. Iskoristili su ih i udbaši ne bi li produbili rascjep među Hrvatima, stvarajući paralelnu vojsku pored službene. Tuđman ih iz razumljivih razloga više ne koristi, no udbaši to i dalje čine. Otada od njih za Hrvatsku više nema ni truna koristi. Ostaje samo šteta, koju, razum to nalaže, valja ublažiti. I, doista, kako to da nitko osim njih 5. kolovoza u Kninu nema potrebu isticati – Ja sam Pauk! Ja sam Puma! Ja sam Tigar! – nego svi hode zajedno kao jedna i jedina pobjednička hrvatska vojska? Jesu li baš u tim crnim odorama zimi ’94 gazili snjegove Dinare pripremajući Oluju? Ili im one služe isključivo u paradne svrhe s očitim ideološkim konotacijama, što u kombinaciji s brčićima, kakve nitko u svijetu ne povezuje s gosponom Šafranekom iz filma Tko pjeva zlo ne misli, služi kao nabacivanje na volej neprijateljima Hrvatske. Pored takve slike, oni uopće ne moraju lagati i podmetati. Dosta im je samo uredno navesti mjesto, vrijeme i kontekst te proširiti vijest svijetom. I onda objašnjavaj kako su se Hrvati borili protiv zla. Pa kako onda ne će biti bolje zadržati ih zbog prometnog prekršaja pred Kninom, nego da ih se zbog prekršaja, koji ponajviše njihovom zaslugom više nije samo to, privodi u samome Kninu? Nad njihovom hudom sudbom sad nariču jedino sindromom izabranosti i posebnosti također okuženi djelitelji Hrvata.

Onaj koji dijeli, koji razdvaja, zaposjeo je i neke Tuđmanove suradnike, koje je, u nedostatku boljih, okupio oko sebe, majstorski uravnotežujući utjecaj suprotstavljenih struja i karaktera, omogućivši tako da svatko u svome području doprinese uspjehu. To je bila dobitna formula i ministra obrane Šuška. Baš kao nakon pobjede nogometu, gdje su također neke uloge vidljivije, i ovdje je besmisleno bilo koga isticati, a posebno ne sebe, upravo onako kako to mudro izbjegava činiti izbornik Dalić. Zato karakterne suprotnosti nisu spriječile Modrića i Mandžukića u pohodu na svjetsko srebro. Ne vidjevši u tome uzor, oni koji druge ne podnose, toliko da zbog slaba želudca nisu željeli s njima graditi državu, sad nastavljaju produbljivati nepotrebne podjele na radost narogušenih na pobjedničku Hrvatsku, prolijevajući tako mlijeko što su ga nekad dali. Isto čine i pojedinci koji suprotstavljaju Tuđmanov HDZ i Plenkovićev HDZ, pri čemu još, nije šala, Tuđmana danas vide u Milanoviću. I onda se čude što to koriste zakleti neprijatelji kako Tuđmanove ostavštine, tako i stavljanja točke na i strateških ciljeva koje je on zacrtao, a proveo ih HDZ pod ravnanjem Andreja Plenkovića.

 

Tko o čemu, mali miš o malo dobrih ljudi

Njihov miljenik Milanović je opet „briljirao“ na dane vikenda obilježenog Olujom i Alkom, bez obzira što tamo nije bilo dragog gosta Milorada Dodika, pa nije morao, kao nedavno na Hvaru, makar i posredno opravdavati genocid u Srebrenici uspoređujući ga s genocidom Amerikanaca nad Indijancima. U dokolici se opet uhvatio malo dobrih ljudi najzaslužnijih za pobjedu u ratu, spomenuvši 200 tisuća sudionika Oluja. Prekasno shvativši kako to nakaradno zvuči, u hodu se korigirao svevši ključan doprinos na 15 tisuća vojnika koji su probijali prvu crtu neprijatelja. Pa ni to baš nije tako malo, imajući u vidu da je upravo toliko žrtava palo na hrvatskoj strani samo u Hrvatskoj. I kad mu se omakne štogod razborito, poput tvrdnje kako svaki tjedan treba ponavljati da je Oluja donijela mir i BiH, što to ne proba testirati, primjerice, među svojim savjetnicima? Neka to iz tjedna u tjedan ponavlja Jovanoviću, Mačkiću, Miljeniću, Zimi,… čisto da vidi kakav će pljesak pobrati. Sudeći prema tome kakav ugled uživa među saveznicima, čak i kad istinito zbori, Milanović istinu kompromitira, opet šteteći Hrvatskoj. Zato je za Hrvatsku najbolje da ušuti. Ne samo svaki tjedan, nego svaki dan. Govoreći u Kninu, nije propustio spomenuti i kako su Hrvatima današnji saveznici Amerikanci tada radili o glavi skupa s Rusima, nudeći pod planom Z-4 srpsku državu u Hrvatskoj, a što je spriječeno samo zato što ga kolovođe pobune Srba nisu prihvatili, označivši ih tako posredno najzaslužnijima za Oluju. Doduše, promaklo mu je spomenuti kako ondašnja Jeljcinova Rusija nije bila isto što i današnja Putinova, nego jamac neovisnosti Ukrajine. Kao i to da Tuđman nije prihvatio Plan Z-4, nego ga je taktički primio na znanje kao temelj za pregovore. Naravno, Milanović ne spominje sve to radi istine o prošlosti, nego huška na saveznike u kontekstu trenutnih zbivanja u Ukrajini, samo kako bi stvorio pomutnju i poljuljao predanost Hrvatske Zapadu. Simpatijama za Rusiju i hladnoćom prema Ukrajini Milanović zapravo postaje hodajući negator same srži Oluje, u čijem je pravnom temelju bila reintegracija međunarodno priznatog okupiranog državnog teritorija.

 

Znak bez kojega nema pobjede

Nasuprot narušavateljima hrvatskog zajedništva i promicateljima partikularnih interesa, Hrvatima kao podsjetnik na slavnu prošlost, ali i putokaz za budućnost, stoji znamenje koje se pokazalo istinskim izvorom i nadahnućem hrvatskih ratnika za pobjede devedesetih. Za razliku od često neprepoznatljivih spomen-obilježja na to doba, čiju poruku i simboliku katkad ni sâm autor nije kadar suvislo objasniti, osvanuo je rad koji plijeni jednostavnošću i razumljivošću. Spomenikom poginulim braniteljima s područja Sinca kod Otočca znakovita naziva Svaki narod svome zavičaju, raj izgradi najprije kroz grobove autoru Ivanu Paviću Mrgudu, i samome branitelju, pošlo je za rukom u kamenu isklesati suvremenu hrvatsku inačicu glasovite poruke upućene u snu rimskome caru Konstantinu – In hoc signo vinces! Bez toga znaka Hrvatima nema pobjede ni u ovome vremenu.

In hoc signo vinces

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari