Pratite nas

Komentar

VUČIĆ KAO NOVI ‘KNEZ LAZAR’

Objavljeno

na

Predsjednik Srbije nastavlja prodavati maglu Srbima. I mora se priznati da to radi prilično dobro.

Najnovija šarada koju je pripremio sa svojim stožerom za prodavanje magle je ovaj “junački” odlazak na Kosovo i to unatoč tomu što su mu Tači i društvo poručili kako je persona non grata.
E, ali u tomu i jest kvaka!

Kako ćeš biti junak, junačina, dostojan potomak svojih “slavnih predaka”, ako nisi fajter, ako sklopiš savez s neprijateljima? Tu se, buraz, mora uz dlaku, “na muci se poznaju junaci” (kaže pjesma stara)!

To je, naravno, samo jedna dimenzija ove operacije puštanja magle. Druga je potreba da se oko Kosova stvori dovoljna halabuka (pa ako treba i zaprijeti ratom, organiziraju i sitne oružane čarke itd.), tako da bivši Šešeljev potrčko i četnik u srcu i dušu Aleksandar Vučić može bez velikih otpora u javnom mnijenju i potresa koji bi ga uzdrmali, izvršiti naloge koji su već odavno stigli iz Europe. To “kuhanje” okorjelih nacionalista i “zaljubljenika” u Kosovo (uglavnom po sistemu u Srbiji živim, a “tamo mi srce ostalo”) traje, evo, već punih 18 godina, pa je i zadnjem “nevjernom Tomi” u Srbiji posve jasno kako je Srbija izgubila i drugi “kosovski boj” (istina, prije 20 godina, ali ima onih kojima malo sporije stiže iz stražnjice u glavu).

Logički gledano (ovo se na najveći dio naših istočnih susjeda ne odnosi – jer tamo logika još nije zakoračila), Srbija bi Kosovom mogla ovladati jedino vojnom silom i učiniti ga svojim ako protjera ili pobije Albance. Za takvo što su, međutim, jako male šanse. Rat u ovom dijelu Europe ne treba nikomu – ni Zapadu ni Istoku, a i zemlje bivše Juge umorne su od sukoba. Ne vjerujem da bi čak i u samoj Srbiji bilo mnogo onih koji bi bili raspoloženi položiti glavu na panj za “srce Srbije” – koliko god to Kosovo još uvijek opijalo svojom mistikom. Ovi naraštaji Srba su (čini mi se) u većini ipak uspjeli napraviti neki odmak od te mitske matrice i malo su više okrenuti vlastitim brigama i borbom za egzistenciju, za kruh svagdašnji – kojega je u Srbiji sve manje.

Gotovo sam siguran da bi pokušaj izazivanja bilo kakvog rata s Kosovom, barem po pitanju odziva srpskih mladića, za Srbiju završio po onoj: “Rado ide Srbin u vojnike…dva ga vuku, a trojica tuku”.

Drugi bi put bio dogovor. Dakako, nema sile koja bi Albance nakon svih proživljenih iskustava sa Srbima u zadnjih 120 godina natjerala pod isti krov s njima dogovorom.
I da opet pozovemo u pomoć logiku.

Nema te države koja može dobiti tapiju na vlasništvo nad pokrajinom u kojoj bilo koji drugi narod ima apsolutnu većinu. To je tako prirodno, da normalni ljudi oko te stvari nemaju nikakvih dilema.

Realno gledano, Srbija na taj prostor nema gotovo nikakvo povijesno pravo, jer te su joj zemlje pripadale samo u jednom kratkom razdoblju, u dalekoj prošlosti. I naravno, u današnjem civiliziranom svijetu ne mogu se teritorijalne razmirice i nesporazumi rješavati na temelju stanja od prije 600 ili 700 godina. Ili bi barem tako trebalo biti, jer ako bi se narodi i države držali takvih principa vladalo bi stanje kaosa.
Što se prava “krvi i tla” tiče, ono je na još klimavijim nogama. Srbi na Kosovu (koliko je poznato) nikad nisu činili većinu, osim ponegdje u nekim enklavama na sjeveru.

Podjela Kosova? Zamjena teritorija o kojoj se govori u zadnje vrijeme? Možda su to najizglednije solucije (ako što od toga odobre Trump i Putin).

Nije isključeno da na kraju Vučko izgubi Kosovo (uz neke minimalne “kompenzacije” – tek toliko da se raji u Srbiji zamažu oči) i još da pored svega toga postane nacionalni heroj!
Ne vjerujete?

Miloševiću su nekad pjevali: “Care Lazo, nisi im’o sreće, da se Sloba pored tebe šeće”.
Naravno, poslije su ga bez ikakvih problema (i to na Vidovdan – tj. obljetnicu “kosovskog boja”, 28. lipnja 2001.) otpremili u Haag, ali i danas ga još uvijek mnogi slave i govore kako je “jedini državnik na svetu koji je pobedio NATO”.

Kako god okreneš, u Srbiji možeš postati junak i povijesna ličnost. Samo moraš biti verziran za puštanje magle. Ta je slava, doduše, obično kratkog vijeka, pa dotični (nacionalni junak) najčešće završi s glavom na panju, ali uvijek uđe u povijest – a to je jedino što je bitno u zemlji čuda u kojoj je sve moguće (“osim da se dogodi nešto normalno” – kako davno jednom reče jedan tamošnji intelektualac).
Do tih zvjezdanih trenutaka, dok Vučko sebi ne izbori mjesto u borbenom poretku “Lazareve vojske”, on će nastaviti svoje puštanje magle koliko god to bude potrebno.

Sreća pa je stroj ispravan, podmazan i uhodan i na njemu rade iskusni majstori.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

U kolonu sjećanja i na komemoraciju žrtvama Vukovara svi su dobro došli – stav je gradonačelnika našega grada mučenika Ivana Penave i vukovarskog junaka pukovnika Tomislava Josića.

U cijelosti podržavam ono što su rekli i duboko sam uvjeren kako samo i jedino takav pristup može osigurati mir, dostojanstvo i atmosferu dostojnu pijeteta koji osjećamo prema onima koji su dali najviše za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku.

Ima, međutim i takvih koji podliježu medijskoj euforiji, a mediji se, uz časne izuzetke svojski trude od svega napraviti vašar i svojim politikantskim izvješćima i komentarima objektivno (svjesno ili nesvjesno) bacaju sjenu na sam događaj i u konačnici omalovažavaju žrtvu.

Ne znam jesu li toga svjesni u RTL-u, na Novoj TV i u drugim medijskim kućama koje se proteklih dana bave prebrojavanjem i nagađanjem tko će sve doći ili neće doći u Vukovar 18. studenoga, te s kojom motivacijom ili s kakvim namjerama.

Naravno, to sve onda neminovno dobiva svoj odraz u javnom mnijenju, pa se na istom tragu nastavljaju žučne rasprave na društvenim mrežama i portalima.

Tako ispada da za mnoge čak ni tjedan u kojemu obilježavamo najveća stradanja tijekom Domovinskog rata nije svetinja, jer da jeste, ne bi sebi dopustili izljeve mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pogotovu ne primitivne i vulgarne uvrede kakvima svjedočimo svi koji posjećujem Internet.

Zar se ne može pričekati nekoliko dana da sve prođe u miru Božjem i kako treba, s pijetetom i dostojanstvom koje zaslužuju svi oni koji nisu s nama ali i preživjeli, pa da se potom ako ima nešto sporno to kasnije raspravi bez strasti i izvan konteksta obilježavanja obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji?

Zar je tjedan stradanja i sjećanja na žrtve vrijeme za vođenje ostrašćenih i ne rijetko mržnjom obilježenih rasprava?

Zar oni koji se ponašaju tako ne shvaćaju kako upravo time obezvređuju žrtvu i narušavaju dostojanstvo komemoracije i kolone sjećanja?

Zar im čak ni poruke koje iz Vukovara odašilju organizatori ne znače ništa?

Meni je osobno sasvim svejedno kako će tko shvatiti ovo što pišem. To je moj ljudski i kršćanski stav, moje uvjerenje i to osjećam kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.

I znam da ništa novo ni originalno nisam rekao, ali sam jednako uvjeren i u to da kako je ovaj moj stav razuman i logičan do te mjere da ga mogu razumjeti svi ljudi dobre volje.

A to mi je jedino i važno.

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije i za takvo što ne postoji opravdanje. Jednostavno ga nema i ne može biti.

Mi Hrvati nismo primitivna rulja koja nije u stanju dostojno obilježiti dan svoje patnje. I to smo do sada dokazali bezbroj puta – i u Vukovaru i u Škabrnji i na brojnim drugim mjestima na kojima se ginulo za Domovinu. Na žalost onima koji bi (možda) željeli da ne bude tako.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari