Pratite nas

Komentar

Vuk dlaku mijenja a ćud nikada, a Vučić ni dlaku ni ćud

Objavljeno

na

            Prije dvije godine objavio sam na portalu Pollitika.com dnevnik pod gornjim naslovom u povodu boravka srbijanskog premijera Zagrebu. Povod njegovom posjetu nije došao sa srbijanske strane s ciljem da se uistinu poradi na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske, nego je povod bio pritisak Bruxellesa na Beograd da se ti odnosi počnu konstruktivno rješavati, nakon što je Srbija pod pritiskom iz Bruxellesa bila prisiljena potpisati sporazum s Kosovom. U tradicionalnoj maniri srbijanske politike prema Hrvatskoj koja se prije svega temelji na kupovanju vremena i nerješavanju obveza poražene strane, proisteklih iz Srpsko-hrvatskog rata, Aleksandar Vučić je usred Zagreba pokazao svoju pravu ćud. Uočavajući hrvatsku ocjenu Oluje kao „izvanrednu fenomenalnu akciju“, on je podvukao da se ona u Srbiji smatra sve suprotno od toga jer „mi zbog toga tugujemo“. To je bilo u doba kad još nije bila donesena presuda Međunarodnog suda pravde o hrvatskoj tužbi za genocid pa se po srpskoj i srbijanskoj politici moglo govoriti o građanskom ratu. U međuvremenu je Međunarodni sud pravde odbijajući hrvatsku ali i srbijansku protutužbu potvrdio da se radilo o velikosrposkoj agresiji na državu Hrvatsku u kojoj su počinjeni zločini genocida, ali ne toliki da bi se agresija mogla okarakterizirati kao genocid.

            Sad smo suočeni s novim revidiranjem povijesti po ukusu velikosrpske politike, jer predsjednik srbijanske Vlade Aleksandar Vučić je potvrdio izjavu svojeg ministra Aleksandra Vulina da je general Gotovina „ustaški general“, pa je dodao: “Očekujete li da čujete pozitivne riječi u Srbiji o generalu Gotovini? Kad ćete vi pozitivno da kažete nešto o srpskim generalima. Kod vas se slavi ‘Oluja’, a kod nas je to najtužniji dan, kada je protjerano 250.000 ljudi s ognjišta”. Od srbijanskog premijera nije se drugo moglo ni očekivati, jer je on zakleti četnik iz stranke čije je četnički vojvoda Tomislav Nikolić predsjednik Republike Srbije. Kao takav Aleksandar Vučić hrvatskog generala pobjednika u „Oluji“ i ne može drukčije nazvati nego ustaškim, jer je u terminologiji službene srbijanske politike hrvatstvo izjednačeno s ustaštvom. Premijer Vučić otišao je i korak dalje pa se bez stida zapitao „Kad ćete vi pozitivno da kažete nešto o srpskim generalima. Kod vas se slavi ‘Oluja’, a kod nas je to najtužniji dan, kada je protjerano 250.000 ljudi s ognjišta”. Prije svega kako može jedan normalan čovjek, osim ako mu iz glave ne izlazi četnička ideologija, zatražiti od Hrvatske i Hrvata da kažu nešto pozitivno o srpskim generalima koji su vodili agresiju na Hrvatsku sa svim tragičnim posljedicama u ljudskim i materijalnim žrtvama. On se odnosi prema hrvatskim Srbima kao državljanima Srbije a ne kao hrvatskim državljanima, a pored toga što po Ćosićevskoj mantri o srbijanskoj laži kao nacionalnoj značajki, preuveličava broj izbjeglica koji nisu pobjegli u ratnim operacijama nego su evakuirani po nalogu iz Beograda. I sam američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith u svjedočenu pred Haaškim tribunalom izjavio je da Hrvatska u tzv. Krajini nije izvršila etničko čišćenje, jer su tamošnji Srbi pobjegli prije Oluje, pa to područje ratnim operacijama nije ni moglo biti etnički očišćeno.

            Srbijanski premijer u maniri klasične velikosrpske politike mrtav hladan izjavljuje da će dati sve od sebe da Srbija i Hrvatska izgrade najbolje moguće odnose. „To što imamo različite poglede na prošlost ne znači da ne možemo imati zajedničke poglede na budućnost“. Zanimljivo bi bilo pitanje kako to Aleksandar Vučić zamišlja da Hrvatska sa Srbijom izgradi najbolje moguće odnose a da Srbija ni 20 godina poslije poraza u Srpsko-hrvatskom ratu ne ispunjava svoje obveze kao poražena strana, počevši od rješavanja sudbine nestalih do povrata ukradenog umjetničkog blaga. Jednostavno je pitanje kako se može graditi zajedničke poglede na budućnost, ako jedna strana uporno odbija da preuzme odgovornost za prošlost.

            Utoliko je važno kakvu će poziciju nakon istupa srbijanskog premijera zauzeti hrvatska politika. Nakon paljenja hrvatske zastave u performansu Vojislava Šešelja, optuženog pred Haaškim tribunalom za ratne zločine, Hrvatska je konačno, iako je za to bilo u prošlosti mnogo više povoda, povukla svojeg veleposlanika iz Beograda na konzultacije. Iako je vođenje vanjske politike u zajedničkoj domeni Vlade i Predsjednice Republike, Kolinda Grabar Kitarović je taj potez ocijenila „ishitrenim“, a reagiranje premijera Zorana Milanovića se nakon najavljenog telefonskog razgovora sa srbijanskim premijerom tek očekuje. Nakon niza ponižavanja i popuštanja Beogradu koje su nam posljednjih godina priuštili bivši predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović i „gospođa ministarka“ Vesna Pusić, red je da hrvatska politika u cjelini zauzme odlučan i nepopustljiv stav u obrani nacionalnog i državnog dostojanstva koje je, ne prvi put, tako bezočno bez imalo diplomatskog rječnika napao ni manje ni više nego srbijanski premijer Aleksandar Vučić.

[ad id=”68099″]

Vjekoslav Krsnik

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Srbi ne poštuju istinu, ne poštujući istinu, ne poštuju ni sebe

Objavljeno

na

Objavio

Sreten Ugričić / Srna

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).

Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.

No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.

Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.

Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?

Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.

Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.

U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Krstičević: Hrvatski vojnici će najbolje ocijeniti uspješnost moga mandata i mandata gospodina Kotromanovića

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI VOJNICI ĆE NAJBOLJE OCJENITI USPJEŠNOST MOGA MANDATA I MANDATA GOSPODINA KOTROMANOVIĆA

Nisam opterećen s bivšim ministrom Kotromanovićem, možda je on sa mnom, pretpostavljam zbog karizme iz 4. gardijske brigade.
Sve što je započeo, malo što je završio, osim Migova koji su na zemlji i oduzetih prava i dostojanstva hrvatskim vojnicima.
Uvijek sam spreman s njim stati pred hrvatske branitelje, Hrvatsku vojsku i hrvatski narod pa neka oni kažu svoj sud!

 

Povijesni dan u partnerstvu SAD-a i Hrvatske: Na Plesu predstavljeni helikopteri Black Hawk

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari