Pratite nas

Komentar

Vuk dlaku mijenja a ćud nikada, a Vučić ni dlaku ni ćud

Objavljeno

na

            Prije dvije godine objavio sam na portalu Pollitika.com dnevnik pod gornjim naslovom u povodu boravka srbijanskog premijera Zagrebu. Povod njegovom posjetu nije došao sa srbijanske strane s ciljem da se uistinu poradi na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske, nego je povod bio pritisak Bruxellesa na Beograd da se ti odnosi počnu konstruktivno rješavati, nakon što je Srbija pod pritiskom iz Bruxellesa bila prisiljena potpisati sporazum s Kosovom. U tradicionalnoj maniri srbijanske politike prema Hrvatskoj koja se prije svega temelji na kupovanju vremena i nerješavanju obveza poražene strane, proisteklih iz Srpsko-hrvatskog rata, Aleksandar Vučić je usred Zagreba pokazao svoju pravu ćud. Uočavajući hrvatsku ocjenu Oluje kao „izvanrednu fenomenalnu akciju“, on je podvukao da se ona u Srbiji smatra sve suprotno od toga jer „mi zbog toga tugujemo“. To je bilo u doba kad još nije bila donesena presuda Međunarodnog suda pravde o hrvatskoj tužbi za genocid pa se po srpskoj i srbijanskoj politici moglo govoriti o građanskom ratu. U međuvremenu je Međunarodni sud pravde odbijajući hrvatsku ali i srbijansku protutužbu potvrdio da se radilo o velikosrposkoj agresiji na državu Hrvatsku u kojoj su počinjeni zločini genocida, ali ne toliki da bi se agresija mogla okarakterizirati kao genocid.

            Sad smo suočeni s novim revidiranjem povijesti po ukusu velikosrpske politike, jer predsjednik srbijanske Vlade Aleksandar Vučić je potvrdio izjavu svojeg ministra Aleksandra Vulina da je general Gotovina „ustaški general“, pa je dodao: “Očekujete li da čujete pozitivne riječi u Srbiji o generalu Gotovini? Kad ćete vi pozitivno da kažete nešto o srpskim generalima. Kod vas se slavi ‘Oluja’, a kod nas je to najtužniji dan, kada je protjerano 250.000 ljudi s ognjišta”. Od srbijanskog premijera nije se drugo moglo ni očekivati, jer je on zakleti četnik iz stranke čije je četnički vojvoda Tomislav Nikolić predsjednik Republike Srbije. Kao takav Aleksandar Vučić hrvatskog generala pobjednika u „Oluji“ i ne može drukčije nazvati nego ustaškim, jer je u terminologiji službene srbijanske politike hrvatstvo izjednačeno s ustaštvom. Premijer Vučić otišao je i korak dalje pa se bez stida zapitao „Kad ćete vi pozitivno da kažete nešto o srpskim generalima. Kod vas se slavi ‘Oluja’, a kod nas je to najtužniji dan, kada je protjerano 250.000 ljudi s ognjišta”. Prije svega kako može jedan normalan čovjek, osim ako mu iz glave ne izlazi četnička ideologija, zatražiti od Hrvatske i Hrvata da kažu nešto pozitivno o srpskim generalima koji su vodili agresiju na Hrvatsku sa svim tragičnim posljedicama u ljudskim i materijalnim žrtvama. On se odnosi prema hrvatskim Srbima kao državljanima Srbije a ne kao hrvatskim državljanima, a pored toga što po Ćosićevskoj mantri o srbijanskoj laži kao nacionalnoj značajki, preuveličava broj izbjeglica koji nisu pobjegli u ratnim operacijama nego su evakuirani po nalogu iz Beograda. I sam američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith u svjedočenu pred Haaškim tribunalom izjavio je da Hrvatska u tzv. Krajini nije izvršila etničko čišćenje, jer su tamošnji Srbi pobjegli prije Oluje, pa to područje ratnim operacijama nije ni moglo biti etnički očišćeno.

            Srbijanski premijer u maniri klasične velikosrpske politike mrtav hladan izjavljuje da će dati sve od sebe da Srbija i Hrvatska izgrade najbolje moguće odnose. „To što imamo različite poglede na prošlost ne znači da ne možemo imati zajedničke poglede na budućnost“. Zanimljivo bi bilo pitanje kako to Aleksandar Vučić zamišlja da Hrvatska sa Srbijom izgradi najbolje moguće odnose a da Srbija ni 20 godina poslije poraza u Srpsko-hrvatskom ratu ne ispunjava svoje obveze kao poražena strana, počevši od rješavanja sudbine nestalih do povrata ukradenog umjetničkog blaga. Jednostavno je pitanje kako se može graditi zajedničke poglede na budućnost, ako jedna strana uporno odbija da preuzme odgovornost za prošlost.

            Utoliko je važno kakvu će poziciju nakon istupa srbijanskog premijera zauzeti hrvatska politika. Nakon paljenja hrvatske zastave u performansu Vojislava Šešelja, optuženog pred Haaškim tribunalom za ratne zločine, Hrvatska je konačno, iako je za to bilo u prošlosti mnogo više povoda, povukla svojeg veleposlanika iz Beograda na konzultacije. Iako je vođenje vanjske politike u zajedničkoj domeni Vlade i Predsjednice Republike, Kolinda Grabar Kitarović je taj potez ocijenila „ishitrenim“, a reagiranje premijera Zorana Milanovića se nakon najavljenog telefonskog razgovora sa srbijanskim premijerom tek očekuje. Nakon niza ponižavanja i popuštanja Beogradu koje su nam posljednjih godina priuštili bivši predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović i „gospođa ministarka“ Vesna Pusić, red je da hrvatska politika u cjelini zauzme odlučan i nepopustljiv stav u obrani nacionalnog i državnog dostojanstva koje je, ne prvi put, tako bezočno bez imalo diplomatskog rječnika napao ni manje ni više nego srbijanski premijer Aleksandar Vučić.

[ad id=”68099″]

Vjekoslav Krsnik

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Thompson: ‘Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo koristili u Domovinskom ratu’

Objavljeno

na

Objavio

Management pjevača Marka Perkovića Thompsona na službenoj je Facebook stranici objavio post koji završava pokličem ‘Za dom spremni’.

“Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo s ponosom koristili u Domovinskom ratu – ZA DOM SPREMNI!”, stoji u objavi na facebook profilu Marka Perkovića Thompsona uz koju je objavljen i video s koncerta gdje izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’.

Navodno je riječ o snimci snimljenoj tijekom koncerta na Dan pobjede 5. kolovoza u Kninu prije nekoliko godina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar u utorak je priopćenjem izvijestio kako niti može niti želi primiti Medalju grada Zagreba jer ne želi, kako navodi, ni na koji način sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku, nakon što je, ističe, postao predmetom “kampanje koja poprima sve odlike javnog linča” te neutemeljenih i bespredmetnih optužbi na koje institucije države “znakovito šute”. Za Andriju Hebranga, ovakav je rasplet događaja sramota hrvatske Države.

-Sramota je hrvatske države da je medalju odbio Budimir Lončar, a da dodjelu medalje prethodno nije spriječila Vlada Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i institucije koje po ustavu moraju štititi Domovinski rat. Zašto Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju, dapače samo duboku i oštru osudu – rekao je Andrija Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet

Hebrang nadalje navodi kako je nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odgovoran za smrt 7.263 civila.

– Ulogu Budimira Lončara dobro sam istražio kad sam radio svoju knjigu ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’. Tada sam analizirao Ivicu Račana koji je predao oružje Beogradu, odnosno, KOS-u i analizirao sam Lončara koji je glasao u ime Jugoslavije za embargo. Ustvrdio sam u svojoj knjizi da su njih dvojica najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj jer čim smo se naoružali, nažalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje civila jer smo ih mogli braniti – kaže Hebrang.

Ocijenio je kako ulogu Budimira Lončara iz 1991. godine možemo pobliže vidjeti iz knjige Carole Hodge ‘Britain and the Balkans (Routledge Advances in European Politics)’, Britanke koja je bila u službi u Ujedinjenim narodima.

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

-Kroz to što je ona napisala, čemu je tada svjedočila i ono što sam ja tada svjedočio, imamo cijelu priču o tome što se dogodilo, tvrdi ratni ministar zdravstva.

Smatra kako postoje najmanje dva razloga zbog kojih Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju već samo duboku i oštru osudu.

-Jedan razlog je što je poput Josipa Manolića 1945. godine bio načelnik OZN-e i to je nešto što će povijest jednog dana istražiti i reći svoju konačnu prosudbu i oko toga nam Lončar i njegovi istomišljenici mogu lagati koliko hoće. Ali u vremenu u kojem smo mi svjedoci, nama koji smo se borili za ovu državu, ne može lagati. Kad sam istraživao zločine nad civilima koje je počinio srpsko-crnogorski agresor onda sam osim evidencije i identifikacije svih ubijenih u svojoj knjizi opisao razloge i zašto je došlo do toga. Jedan razlog je Ivica Račan koji je predao oružje Teritorijalne obrane KOS-u između dva kruga prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kad su u prvom krugu komunisti vidjeli da gube onda su brzo predali oružje ne dočekavši drugi krug jer bi onda hrvatski narod bio naoružan i onda bi se rezultati tih izbora mogli i obraniti. Drugi je Budimir Lončar koji je 1991. godine bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Prijedlog nekih zainteresiranih zemalja uključujući i službeni Beograd bio je da se proglasi embargo za kupovinu oružja bivšim zemljama Jugoslavije. Zašto? Zato da bi se razlika u naoružanju između Srbije s jedne strane, u čijim rukama je bilo upravljanje s JNA i sa svim oružjem, i ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, zabetonirala. To je značilo omjer tisuće i tisuće artiljerijskih jedinica i kratkog oružja s jedne strane naprama nula, odnosno lovačkom oružju s druge strane”, rekao je Hebrang i dodao kako se jedino zabranom kupovine oružja to moglo zabetonirati i osigurati brza pobjeda Beograda.

Podsjetio je kako je Hrvatska već tada dobro lobirala u New Yorku te kako smo održavali, u tihoj diplomaciji, pregovore s Narodnom Republikom Kinom koja je kao velika sila imala pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti.

-Kina je prihvatila uložiti veto, ali je imala jedan uvjet. Naime, rekli su, ako vaš ministar vanjskih poslova odbije embargo, onda ćemo mi uložiti veto u slučaju izglasavanja. Taj ministar je bio Budimir Lončar i isključivo o njemu je ovisilo hoće li Kina uložiti veto ili neće. Kako se Lončar jasno opredijelio za embargo, Kina nije mogla ići protiv matične države koja prihvaća taj embargo, a to je onda bila Jugoslavija – podsjetio je Hebrang.

Uvjeren je kako je upravo tu napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama.

-I tu je Budimir Lončar zabetonirao naoružavanje Hrvatske i napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama. Prvo, da su nam pobili 7.263 civila jer nismo imali oružja za braniti ih, zaustavili smo to ubijanje tek kad smo se ilegalno naoružali. Drugo uveli smo mladu hrvatsku državu u sustav međunarodnog šverca oružja kako bi se obranili temelji države. Dakle, natjerao nas je na protuzakonito poslovanje koje se ukorijenilo u nekim elementima države i vuklo je dugo godina tragove. To su njegovi grijesi za koje je trebao biti procesuiran da je Hrvatska bila normalna država – kaže Andrija Hebrang

Smatra kako su od kaznenog progona Lončara spasile prvo priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani, a kasnije i savjetnička fotelja predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.

-Lako je demantirati priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani jer se može pogledati izjava predsjednika Tuđmana koji je vrlo jasno rekao kako Budimir Lončar zagovara agresorsku stranu. Njega je spasio i njegov istomišljenik u svemu Stjepan Mesić koji ga je 2000. izvukao iz naftalina i dao mu prvu funkciju nakon toliko godina i stavio ga za svog savjetnika. Naravno, isto je nastavio i Ivo Josipović i tako umjesto kazne stigla ga je nagrada – smatra Hebrang.

Na koncu, ponavlja kako je ovo s medaljom grada Zagreba svojevrsna sramota.

-Ponavljam sramota je da ju je odbio on. Mislim kako su se svi odgovorni za čuvanje istine i ugleda Domovinskog rata trebali oglasiti i to osuditi – zaključio je za Direktno Andrija Hebrang, prenosi Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari