Pratite nas

U potrazi za Istinom

Vukić: Zašto se Hrvatska napokon ne suprotstavi propagandi Jasenovca koju vode Kusturica i Greif!?

Objavljeno

na

Prof. Dr. Gideon Greif

Srbi se pokušavaju prošvercati uz Židove prema kojima u to doba nisu imali mnogo milosti. A švercaju se i uz Jasenovac, jer ni Jasenovac nije dominantno srpska stvar, piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku od 17. kolovoza 2017.

Prije koji tjedan u Beogradu se ukazao izraelski povjesničar dr. Gideon Greif. U glavni grad Srbije došao je sudjelovati na tribini zajednice židovskih općina o logoru u Jasenovcu. Iako sam kaže kako o tom logoru do nedavno nije mnogo znao i da ga je počeo proučavati tek prije dvije godine, u novinskim je intervjuima predstavljen kao ekspert za tu temu.

Srpski mediji potrudili su se njegove intervjue odmah prevesti na engleski. Hrvatski internetski portali prenijeli su dosta toga što je rekao – najviše njegovo protivljenje kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca.

Greif se kao povjesničar puno bavio osjetljivom temom iz njemačkih, nacističkih logora: Židovima koji su, prema njegovim istraživanjima, iznosili tijela svojih sunarodnjaka iz plinskih komora i spaljivali ih u krematorijima. Riječ je o pripadnicima tzv. sonderkommando skupina. Greif je pronašao nekolicinu preživjelih što su živjeli ili još žive u Izraelu i intervjuirao ih.

Prema opisima i izjavama, radi se o strašnim razinama na koje može spasti čovjek. Pripadnici sonderkommanda među mrtvima pronalili su i članove svojih obitelji, no slomljeni torturom esesovaca i naznakom da će možda nekako sačuvati svoj život, tupo su ih odnosili do krematorija, jeli užinu pored njihovih tijela… Na internetu se spominje da su Greifovi tekstovi inspirirali mađarskog filmaša Lasla Nemeša za film Saulov sin (2015.), o logorskom životu jednog takvog člana sonderkommandoa. Nemešov film dobio je niz nagrada na svjetskim fimskim festivalima.
Greif sada našao novu temu. Prema onome što govori u intervjuima, njome se do sada bavio vrlo površno, što pomalo baca sjenku i na njegove ranije radove. Greif o Jasenovcu govori na način srpskih i jugoslavenskih propagandista iz osamdesetih godina. Primjerice, da je Jasenovac bio gori od Auschwitza, da su se čak nacisti zgražali nad njime, i ostalo iz tog poznatog reklamnog arsenala.

Igor Vukić

Među ostalim, Greif je u siječnju ove godine sudjelovao na izložbi o Jasenovcu održanoj u predgrađu New Yorka. Ondje se na 180 izloženih panoa govorilo o „pravoj istini“, odnosno o 700.000 navodnih žrtava tog logora. Organizator skupa bio je proslavljeni filmski redatelj Emir Kusturica i nekoliko drugih manje poznatih srpskih kipara i slikara. Prva ideja bila je da izložbu postave u prostorima Ujedinjenih naroda, ali u tome nisu uspjeli.

Greif i Kusturica planiraju postaviti tu izložbu u prosincu u Izraelu.

U tom smislu nekoliko je rečenica izrekao i patrijarh Irinej na skupu održanom povodom obljetnice hrvatske akcije Oluje, u novosadskom predgrađu Veterniku. Irinej je očekivano povezao 1941. i Oluju, a „tragedija koja je pogodila srpski narod je kao ona jevrejskog naroda“.

Angažiranje Greifa u novoj propagandoj kampanji ima podršku i službenih tijela srpske države. Izložbu u New Yorku posjetili su voditelj srpske misije pri UN i veleposlanik. Iz Srbije je došlo izaslanstvo od dvadesetak članova predvođenih Vladimirom Božovićem, savjetnikom tadašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U izaslanstvu je bio i Ivan Kostić, predsjednik odbora za dijasporu i Srbe u regionu Narodne skupštine Srbije.

Greif je i urednik zbornika s različitim radovima o holokaustu, koji je financiralo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije.
Podrška Greifu podudara se i s drugim propagandističkim potezima i namjerama srpskog vrha vezanima u Jasenovac. U travnju ove godine kružile su informacije da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik pregovaraju s jednom od najvećih svjetskih producentskih kuća o snimanju holivudskog filma o Jasenovcu.

Nije se čulo da bi hrvatska diplomacija negdje javno odgovorila na tu kampanju.

U tom propagandnom okamenjivanju Jasenovca koristi se i hrvatski novac. Primjerice, djeca hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji nakon niza godina dobila su knjige na latinici i hrvatskom jeziku. Tiskanje je platila Hrvatska. I tako mali Hrvati iz svojeg udžbenika povijesti uče da je u Jasenovcu ubijeno, pogađate, 700.000. Tako je bilo do nedavno, ne znamo je li došlo do kakvih izmjena za sljedeću školsku godinu.

Naravno, ne bi bilo mnogo bolje ni da im samo pretiskaju hrvatski udžbenik za povijest za osmi razred, u kojem stoji da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi.

Ispod članaka na portalima koji su prenijeli Greifove tvrdnje da je Jasenovac bio gori od Auschwitza neizbježno su se redali zapjenjeni komentari. No čitatelju je mogao zapeti za oko i jedan koji je stigao, gle čuda, iz Srbije, iz Pančeva: „A kako je mogao da bude Aušvic ako nije bilo ni gasnih komora ni krematorijuma???“.

Takvo zrnce zdravog razuma uvijek je ohrabrujuće. Jer, propagandi kakvu vode Kusturica i Greif nije se jednostavno suprotstavljati. Jasenovac je doista imao svoj udjel u holokaustu. U njemu su bilo interniran jedan broj hrvatskih Židova, i to samo zato što su Židovi. Ali njihov tretman u logoru bio je sličan onome u slovačkim logorima za Židove (Novaky), gdje su radili u relativno dobrim životnim uvjetima. Iz slovačkih su logora, na nacistički pritisak kasnije ipak najvećim dijelom deportirani u logore u Njemačkoj odosno okupiranoj Poljskoj.

I najveći dio židovske zajednice u NDH, onaj iz sjevernog područja pod njemačkim utjecajem, deportiran je u njemačke logore. Od deportacija su izuzeti Židovi iz miješanih brakova i to uz zalaganje nadbiskupa Stepinca i ostalih iz vrha Katoličke crkve u NDH. U dijelu države pod utjecajem talijanskih fašista, Židovi su prolazili bolje. Internirani su, ali ih talijanski fašisti nisu izručivali njemačkim nacistima.

Za razliku od Srbije u Hrvatskoj prije rata nije bilo izraženoga antisemitizma u glavnim političkim i vjerskim strujama. Stepinac je još tridesetih godina organizirao odbor za pomoć židovskim izbjeglicama iz Trećeg Reicha. Židova i osoba židovskog podrijetla bilo je i u ustaškim redovima pa i u emigraciji s Pavelićem (Karlović, Singer, braća Kremzir, Eugen Kvaternik).

U prvim danima poslije dolaska na vlast, ustaško je redarstvo pozivalo Židove u Zagrebu na prijavu imetka i ispunjavanje anketnog lista u kojima su se trebalo navesti i pojedinčeve sudske kazne. U jednom takvom listu jednog zagrebačkog Židova stoji – osuđivan sam, jer sam se protivio uvođenju ćirilice u Hrvatsku!

I zbog takvih razloga uveden je institut „počasnog arijevca“ koji je dodijeljen glavama tristotinjak židovskih obitelji. Dvjestotinjak liječnika sklonjeno je u Bosnu pod izlikom da idu liječiti endemski sifilis. A neki od onih što su ostali u Jasenovcu, sačuvali su glavu baš zato što su ostali ondje, kako su to utvrdili analitičari UDB-e još 1955. godine u analizi djelovanja njemačke obavještajne službe u ND Hrvatskoj.

Dok je Stepinac rasne ideologije osuđivao javno s propovjedaonice i prosvjedovao izravno kod dužnosnika u vlasti, deportacija Židova iz Srbije prošla je u tišini, uz poneko likovanje iz redova Pravoslavne crkve. Čak i ono malo otvorenoga antisemitizma što ga je bilo u Hrvatskoj, događalo se najviše u srpskom manjinskom krugu – u zagrebačkim listovima Srbobran i Vrač pogađač koje su financirali srpski zagrebački trgovci, i koji su huškali čitatelje protiv židovske konkurencije.

Svejedno, srpski se suvremeni nacionalistički propagandni aparat nastoji prošvercati uz Židove, nesumnjivo najveće stradalnike Drugog svjetskog rata.

Ali šverca se zapravo i uz Jasenovac. Jer ni Jasenovac nije dominantno „srpska stvar“. Najveći broj Srba samo je prošao 1942. godine pored Jasenovca i kroz Staru Gradišku poslije bitke na Kozari. Upućeni su na rad u njemačke tvornice i poljoprivredna dobra te premješteni u Slavoniju, na poljske radove. Dobar dio preseljenih u Slavoniju, kako ne bi bili jataci razbijenih partizanskih grupa poslije Kozare, počinje se vraćati svojim kućama u Potkozarje i okolicu već u jesen 1942. godine. Na internetskoj stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili smo u lipnju 2016. poduži članak „Zašto tvrdimo da nitko u Jasenovcu ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac“ .

U članku s povijesnim izvorima pokazujemo kako se mijenjao odnos NDH prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu te kako je internaciji u Jasenovac za hrvatske, muslimanske ili srpske zatočenike morala prethoditi neka protudržavna aktivnost.

Najčešće je to bilo aktivno podupiranje ili sudjelovanje u komunističkom pokretu. Srbi su pri tome predstavljali manjinu zatvoreničke populacije.

Sveobuhvatno istraživanje jasenovačke problematike i publiciranje rezultata, i uz pomoć države, poništilo bi mnoge adute srpske nacionalističke propagande, a također i, otprilike rečeno, hrvatske ljevičarske, kao i srednjostrujaške.

Čitajući njegove rane radove, čini se da bi to mogao prihvatiti i Gideon Greif, kad bi imao priliku sagledati sve elemente jasenovačke povijesne sage.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Objavio

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori