Pratite nas

U potrazi za Istinom

Vukić: Zašto se Hrvatska napokon ne suprotstavi propagandi Jasenovca koju vode Kusturica i Greif!?

Objavljeno

na

Prof. Dr. Gideon Greif

Srbi se pokušavaju prošvercati uz Židove prema kojima u to doba nisu imali mnogo milosti. A švercaju se i uz Jasenovac, jer ni Jasenovac nije dominantno srpska stvar, piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku od 17. kolovoza 2017.

Prije koji tjedan u Beogradu se ukazao izraelski povjesničar dr. Gideon Greif. U glavni grad Srbije došao je sudjelovati na tribini zajednice židovskih općina o logoru u Jasenovcu. Iako sam kaže kako o tom logoru do nedavno nije mnogo znao i da ga je počeo proučavati tek prije dvije godine, u novinskim je intervjuima predstavljen kao ekspert za tu temu.

Srpski mediji potrudili su se njegove intervjue odmah prevesti na engleski. Hrvatski internetski portali prenijeli su dosta toga što je rekao – najviše njegovo protivljenje kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca.

Greif se kao povjesničar puno bavio osjetljivom temom iz njemačkih, nacističkih logora: Židovima koji su, prema njegovim istraživanjima, iznosili tijela svojih sunarodnjaka iz plinskih komora i spaljivali ih u krematorijima. Riječ je o pripadnicima tzv. sonderkommando skupina. Greif je pronašao nekolicinu preživjelih što su živjeli ili još žive u Izraelu i intervjuirao ih.

Prema opisima i izjavama, radi se o strašnim razinama na koje može spasti čovjek. Pripadnici sonderkommanda među mrtvima pronalili su i članove svojih obitelji, no slomljeni torturom esesovaca i naznakom da će možda nekako sačuvati svoj život, tupo su ih odnosili do krematorija, jeli užinu pored njihovih tijela… Na internetu se spominje da su Greifovi tekstovi inspirirali mađarskog filmaša Lasla Nemeša za film Saulov sin (2015.), o logorskom životu jednog takvog člana sonderkommandoa. Nemešov film dobio je niz nagrada na svjetskim fimskim festivalima.
Greif sada našao novu temu. Prema onome što govori u intervjuima, njome se do sada bavio vrlo površno, što pomalo baca sjenku i na njegove ranije radove. Greif o Jasenovcu govori na način srpskih i jugoslavenskih propagandista iz osamdesetih godina. Primjerice, da je Jasenovac bio gori od Auschwitza, da su se čak nacisti zgražali nad njime, i ostalo iz tog poznatog reklamnog arsenala.

Igor Vukić

Među ostalim, Greif je u siječnju ove godine sudjelovao na izložbi o Jasenovcu održanoj u predgrađu New Yorka. Ondje se na 180 izloženih panoa govorilo o „pravoj istini“, odnosno o 700.000 navodnih žrtava tog logora. Organizator skupa bio je proslavljeni filmski redatelj Emir Kusturica i nekoliko drugih manje poznatih srpskih kipara i slikara. Prva ideja bila je da izložbu postave u prostorima Ujedinjenih naroda, ali u tome nisu uspjeli.

Greif i Kusturica planiraju postaviti tu izložbu u prosincu u Izraelu.

U tom smislu nekoliko je rečenica izrekao i patrijarh Irinej na skupu održanom povodom obljetnice hrvatske akcije Oluje, u novosadskom predgrađu Veterniku. Irinej je očekivano povezao 1941. i Oluju, a „tragedija koja je pogodila srpski narod je kao ona jevrejskog naroda“.

Angažiranje Greifa u novoj propagandoj kampanji ima podršku i službenih tijela srpske države. Izložbu u New Yorku posjetili su voditelj srpske misije pri UN i veleposlanik. Iz Srbije je došlo izaslanstvo od dvadesetak članova predvođenih Vladimirom Božovićem, savjetnikom tadašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U izaslanstvu je bio i Ivan Kostić, predsjednik odbora za dijasporu i Srbe u regionu Narodne skupštine Srbije.

Greif je i urednik zbornika s različitim radovima o holokaustu, koji je financiralo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije.
Podrška Greifu podudara se i s drugim propagandističkim potezima i namjerama srpskog vrha vezanima u Jasenovac. U travnju ove godine kružile su informacije da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik pregovaraju s jednom od najvećih svjetskih producentskih kuća o snimanju holivudskog filma o Jasenovcu.

Nije se čulo da bi hrvatska diplomacija negdje javno odgovorila na tu kampanju.

U tom propagandnom okamenjivanju Jasenovca koristi se i hrvatski novac. Primjerice, djeca hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji nakon niza godina dobila su knjige na latinici i hrvatskom jeziku. Tiskanje je platila Hrvatska. I tako mali Hrvati iz svojeg udžbenika povijesti uče da je u Jasenovcu ubijeno, pogađate, 700.000. Tako je bilo do nedavno, ne znamo je li došlo do kakvih izmjena za sljedeću školsku godinu.

Naravno, ne bi bilo mnogo bolje ni da im samo pretiskaju hrvatski udžbenik za povijest za osmi razred, u kojem stoji da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi.

Ispod članaka na portalima koji su prenijeli Greifove tvrdnje da je Jasenovac bio gori od Auschwitza neizbježno su se redali zapjenjeni komentari. No čitatelju je mogao zapeti za oko i jedan koji je stigao, gle čuda, iz Srbije, iz Pančeva: „A kako je mogao da bude Aušvic ako nije bilo ni gasnih komora ni krematorijuma???“.

Takvo zrnce zdravog razuma uvijek je ohrabrujuće. Jer, propagandi kakvu vode Kusturica i Greif nije se jednostavno suprotstavljati. Jasenovac je doista imao svoj udjel u holokaustu. U njemu su bilo interniran jedan broj hrvatskih Židova, i to samo zato što su Židovi. Ali njihov tretman u logoru bio je sličan onome u slovačkim logorima za Židove (Novaky), gdje su radili u relativno dobrim životnim uvjetima. Iz slovačkih su logora, na nacistički pritisak kasnije ipak najvećim dijelom deportirani u logore u Njemačkoj odosno okupiranoj Poljskoj.

I najveći dio židovske zajednice u NDH, onaj iz sjevernog područja pod njemačkim utjecajem, deportiran je u njemačke logore. Od deportacija su izuzeti Židovi iz miješanih brakova i to uz zalaganje nadbiskupa Stepinca i ostalih iz vrha Katoličke crkve u NDH. U dijelu države pod utjecajem talijanskih fašista, Židovi su prolazili bolje. Internirani su, ali ih talijanski fašisti nisu izručivali njemačkim nacistima.

Za razliku od Srbije u Hrvatskoj prije rata nije bilo izraženoga antisemitizma u glavnim političkim i vjerskim strujama. Stepinac je još tridesetih godina organizirao odbor za pomoć židovskim izbjeglicama iz Trećeg Reicha. Židova i osoba židovskog podrijetla bilo je i u ustaškim redovima pa i u emigraciji s Pavelićem (Karlović, Singer, braća Kremzir, Eugen Kvaternik).

U prvim danima poslije dolaska na vlast, ustaško je redarstvo pozivalo Židove u Zagrebu na prijavu imetka i ispunjavanje anketnog lista u kojima su se trebalo navesti i pojedinčeve sudske kazne. U jednom takvom listu jednog zagrebačkog Židova stoji – osuđivan sam, jer sam se protivio uvođenju ćirilice u Hrvatsku!

I zbog takvih razloga uveden je institut „počasnog arijevca“ koji je dodijeljen glavama tristotinjak židovskih obitelji. Dvjestotinjak liječnika sklonjeno je u Bosnu pod izlikom da idu liječiti endemski sifilis. A neki od onih što su ostali u Jasenovcu, sačuvali su glavu baš zato što su ostali ondje, kako su to utvrdili analitičari UDB-e još 1955. godine u analizi djelovanja njemačke obavještajne službe u ND Hrvatskoj.

Dok je Stepinac rasne ideologije osuđivao javno s propovjedaonice i prosvjedovao izravno kod dužnosnika u vlasti, deportacija Židova iz Srbije prošla je u tišini, uz poneko likovanje iz redova Pravoslavne crkve. Čak i ono malo otvorenoga antisemitizma što ga je bilo u Hrvatskoj, događalo se najviše u srpskom manjinskom krugu – u zagrebačkim listovima Srbobran i Vrač pogađač koje su financirali srpski zagrebački trgovci, i koji su huškali čitatelje protiv židovske konkurencije.

Svejedno, srpski se suvremeni nacionalistički propagandni aparat nastoji prošvercati uz Židove, nesumnjivo najveće stradalnike Drugog svjetskog rata.

Ali šverca se zapravo i uz Jasenovac. Jer ni Jasenovac nije dominantno „srpska stvar“. Najveći broj Srba samo je prošao 1942. godine pored Jasenovca i kroz Staru Gradišku poslije bitke na Kozari. Upućeni su na rad u njemačke tvornice i poljoprivredna dobra te premješteni u Slavoniju, na poljske radove. Dobar dio preseljenih u Slavoniju, kako ne bi bili jataci razbijenih partizanskih grupa poslije Kozare, počinje se vraćati svojim kućama u Potkozarje i okolicu već u jesen 1942. godine. Na internetskoj stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili smo u lipnju 2016. poduži članak „Zašto tvrdimo da nitko u Jasenovcu ubijen zato što je bio Srbin ili pravoslavac“ .

U članku s povijesnim izvorima pokazujemo kako se mijenjao odnos NDH prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu te kako je internaciji u Jasenovac za hrvatske, muslimanske ili srpske zatočenike morala prethoditi neka protudržavna aktivnost.

Najčešće je to bilo aktivno podupiranje ili sudjelovanje u komunističkom pokretu. Srbi su pri tome predstavljali manjinu zatvoreničke populacije.

Sveobuhvatno istraživanje jasenovačke problematike i publiciranje rezultata, i uz pomoć države, poništilo bi mnoge adute srpske nacionalističke propagande, a također i, otprilike rečeno, hrvatske ljevičarske, kao i srednjostrujaške.

Čitajući njegove rane radove, čini se da bi to mogao prihvatiti i Gideon Greif, kad bi imao priliku sagledati sve elemente jasenovačke povijesne sage.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari