Pratite nas

BiH

VUKOVAR 2013 – SRAZ ŽELJA I STVARNOSTI

Objavljeno

na

Zadnja događanja oko postavljanja dvopismenih, latiničnih i ćiriličnih natpisa na zgradama javnih institucija u Vukovaru, koja su kulminirala prosvjedima, razbijanjem ćiriličnih ploča i danonoćnom policijskom zaštitom istih, svjedoče o dvije podjele u hrvatskom društvu.

Prva je lokalna, hrvatsko-srpska, i konstantna je u gradu unatoč svim bajkama o uspjeloj reintegraciji. Drugi društveni rascjep, jaz između europske političke, ekonomske i medijske elite u Zagrebu i onih koje ona doživljava kao autsajdere s granice, iz godine u godinu je sve veći, i generator je zadnjih događaja.

Lokalna podjela nije prevladana niti petnaest godina nakon “mirne reintegracije” i to neće promijeniti preko noći nikakva nametnuta formalna dvojezičnost ili dvopismenost. Hrvati i Srbi u Vukovaru danas žive dva paralelna života. Djeca idu u odvojene vrtiće i škole, usvajaju dvije različite memorije o strahotama koje su se dogodile prije njihovog rođenja, ali čiji tragovi i dan-danas utječu na živote njihovih obitelji i cijelog grada… Stanje je zacementirano i pomaka na tom polju je vrlo malo, zna se koji su čiji kafići i gdje se kreće u kojem dresu. Podunavski Srbi su nakon rata pristali formalno se integrirati u hrvatsku državu, uz amnestiju i garancije manjinskih prava, ali većina njih do danas intimno nije prihvatila Hrvatsku kao svoju domovinu. Hrvatska vlast je pak pristala na model mirne reintegracije Podunavlja, svjesna kako bi vojna akcija u tom području donijela puno više žrtava od “Oluje”, uzevši u obzir konfiguraciju terena, gustoću naseljenosti te blizinu Srbije. Pristala je dati široku, kasnije se pokazalo preširoku amnestiju pripadnicima neprijateljskih snaga, ne pitajući previše tko je što radio u ratu. Tako je na brzinu sklepana i provedena “mirna reintegracija” koja to nije bila, jer reintegrirao se teritorij, čime je omogućen povratak prognanog nesrpskog stanovništva, a zacjeljivanje pokidanog društvenog tkiva i prevladavanje jezivih ratnih trauma ostavljeno je vremenu. Smatralo se valjda da će ići samo po sebi. Zagreb je hitao na europskom putu i na njemu se sve ono što je moglo smetati lako uklanjalo i potiskivalo u zaborav, kao da rata nikada nije ni bilo. Velika sredstva su utrošena u fizičku obnovu Vukovara, ali on se unatoč tome nije ni približio predratnoj razini. Nekada jedan od najbogatijih gradova u Hrvatskoj, danas je pri samom dnu, pa je logično da ga traumatično ratno nasljeđe, stalno prisutni međunacionalni konflikt i ekonomska besperspektivnost čine jednim od najnepoželjnijih mjesta za život u zemlji.

Hrvatske povratnike u Vukovar najviše su frustrirale dvije stvari – neriješena sudbina nestalih i činjenica da su ne samo na ulicama, već i na funkcijama u javnim službama, viđali ljude koji su sudjelovali u ratnim zločinima, međutim unatoč prijavama nitko nije činio ništa. U želji da Bruxellesu dadne privid riješenog problema, službenom Zagrebu je bilo najlakše ne čačkati po tome, tako da povratničkim traumama i upozorenjima nitko nije pretjerano razbijao glavu. Vukovarske teme su gurane na marginu sve do objave rezultata zadnjeg popisa stanovništva, održanog 2011. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. predviđa ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine koja čini više od trećine stanovništva jedinice lokalne samouprave. Zadnji popis je pokazao da u Vukovaru živi 34,87% stanovništva srpske nacionalnosti pa je slijedom toga zakon trebalo provesti.

Nitko nije očekivao da će postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru ići glatko, stoga čudi da je Vlada taj korak poduzela bez ikakve prethodne rasprave i pripreme javnosti, pod okriljem noći, što je dodatno razjarilo protivnike ćirilice. Prigovori prosvjednika idu u dva pravca. Za njih je ćirilica nešto što emotivno vežu uz agresorske snage koje su razorile grad, a ne uz zakonska prava srpske manjine. Ističu kako se razdjelnica može povući tek onda kada se riješi pitanje nestalih, te rasvijetli uloga ljudi koje imenom i prezimenom prozivaju za ratne zločine, a gledaju ih svaki dan. Pored tog, sadržajnog, razloga protivljenja navodi se i formalni. Prosvjednici tvrde kako je stvarni postotak Srba u Vukovaru niži od zakonski potrebnog za dvojezičnost tj. onog dobivenog na popisu, jer golemi dio njih živi preko Dunava, a fiktivno je prijavljen u Vukovaru. Optužuje se lijevu vlast kako je pedantno pročešljala popise u Vrgorcu, Imotskom, gdje su prijavljeni njima neskloni Hrvati iz BiH, a da se potpuni šlamperaj ostavio u Vukovaru, jer su srpske stranke SDP-ovi politički partneri.

Da animozitet prema pismu nije primarni razlog prosvjeda, već da je pismo samo simbol, svjedoči primjer s puno južnije hrvatske etničke granice. Široki Brijeg, koji je komunističkoj propagandi desetljećima služio kao babaroga i simbol ustaštva, danas je dovoljno širok da nema problema sa spoznajom da je ćirilica povijesno i hrvatsko pismo, uz glagoljicu i latinicu. Štoviše, ravnatelj Turističkog ureda Širokog Brijega Grgo Mikulić postavlja goleme spomenike hrvatskoj ćirilici uz cestu Široki Brijeg – Posušje. Ironija sudbine je da se Vukovar, nekada simbol bratstva i jedinstva, danas krvi oko ćirilice, a “ustaški” Široki joj podiže spomenike. Naravno, usporedba je nategnuta, jer sve određuje kontekst, točnije riješeni i neriješeni politički problemi i traume. Ćirilično slovo u Vukovaru nosi sasvim različite konotacije od onoga na ploči Vignja Miloševića na širokobriješkom Kočerinu, jednako kao što crvena zvijezda na kapi šalje drugačiju poruku od one na etiketi Heinekena. Argument kako bi ćirilica u Vukovaru trebala biti prihvatljiva jer je ona i hrvatsko pismo promašuje bit problema. Ona na pločama koje čuvaju kordoni policije u Vukovaru nije postavljena kao jedno od tri hrvatska povijesna pisma, već kao pismo nacionalne manjine koja prema rezultatima popisa čini više od trećine stanovništva te jedinice lokalne samouprave. Pravo pitanje se dakle tiče odnosa Hrvata i Srba u Vukovaru, te upliva državne vlasti u krhki suživot u gradu.

Tu dolazimo do druge podjele u hrvatskom društvu, koja je u osnovi klasna. Politička, ekonomska, kulturna elita živi s glavom u Bruxellesu, za njih je rat nešto što je bio davno, gnjavaža i nezgoda u kojoj nisu sudjelovali i nije ih osobno pogodila, i za koju bi željeli da se što prije zaboravi. Europski, multikulturni, tolerantni, misle da se jednim potpisom iz briselske ili zagrebačke kancelarije može uređivati granična stvarnost. Nasuprot njima, ljudi s granice su duboko traumatizirani ratom, koji im je trajno razorio živote, uzeo najmilije, zdravlje, najbolje godine života. Vukovarci su većinom socijalni autsajderi, žive u siromašnom, besperspektivnom gradu, opterećenom ratnom prošlošću, koja je formalno “riješena” lažnom, papirnatom reintegracijom i odavanjem simboličnog priznanja “gradu heroju” kojeg se sjete jednom godišnje. Ovaj jaz između normativne lakoće proklamiranja “europskih vrijednosti” poput poštivanja zakona i prava na dvojezičnost, i teškoće suočavanja s teškom vukovarskom stvarnošću, prostor je u kojem treba tražiti uzrok zadnjih događaja. Osobne traume ne smiju biti opravdanje za uskraćivanje manjinskih prava zajamčenih zakonom, ali bi trebale biti uvažene u planiranju načina i tajminga primjene zakonskih odredbi. Ovako se postiže suprotni učinak – ono što je trebao biti formalni pokazatelj ostvarenog razumijevanja i suživota, postalo je uzrok novih podjela i animoziteta.

Nino Raspudić/ Nezavisne novine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

KAD ČOVJEK ČOVJEKU POSTANE VUK

Objavljeno

na

Objavio

Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tuča. Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna niti njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje, kaže Mulalić.

Kad se putnik namjernik odluči putovati od Karlovca prema Bosni i Hercegovini pred očima će mu biti prelijepi prirodni ambijent koji plijeni zelenim šumama, zove opojnim ptičijim cvrkutima i mami neodoljivošću živopisnih biljki koje rastu tik uz samu cestu. Nećete primijetiti da upravo ta cesta, kada se uputite od graničnog prijela Maljevca prema Hrvatskoj, zapravo mnogima predstavlja nikad dosanjani san.

Mnogobrojni su migranti iz afričkoga svijeta u svom pohodu u Europu zaustavljeni baš na tom području. Naime, brojni su nakon dolaska u BiH poželjeli ostvariti cilj i domoći se u naprednih  europskih zemalja, ali, kako kažu, čvrsta hrvatska policija stala im je na put.

Proteklo je otprilike mjesec dana od kako je u Velikoj Kladuši ubijen 24-godišnjak iz Maroka. Slučaj još uvijek nije do kraja rasvijetljen., a  u ovo ljetno vrijeme kada je sve oko ljudi izrazito vruće tema migrantskog života sve više  zaokuplja sveopću svjetsku javnost. Različiti su stavovi i političke odluke o situaciji ovih ljudi.

Reporter  Kamenjar.com-a se uputio  provjeriti stanje u Velikoj Kladuši. Na samom ulazu u grad susrećemo brojne ljude tamnije puti i nije teško primijetiti da se radi o migrantima. Na tečnom engleskom jeziku pitamo ih: odakle su? Jusuf kaže kako je iz Egipta i da želi u Austriju, gdje ima rođake, ali oni ne znaju da on dolazi:

– Ovdje sam s bratom koji ima 26 godina. Meni su 22. Govorim engleski i ja sam osoba koja komunicira s većinom ljudi u našem kampu. Želja nam je svima otići u Europsku uniju. Mi ne želimo ostati u Bosni ili Hrvatskoj. Želimo samo proći kroz Hrvatsku i nastaviti svoj put. U našim zemljama je nemoguće živjeti, a ima nas iz Pakistana, Afganistana, Maroka, Egipta, Irana,  itd…, kaže Jusuf i pokazuje nam fotografiju oca, koji je ubijen.

Medju Kladušane se uvukao strah

Pitamo ga gdje možemo naći najviše njegovih prijatelja iz kampa. Kaže u centru grada su u parku kod džamije. Nastavljamo voziti prema centru i vidimo u parku veliki broj ljudi. Među njima je i Ramizha. Kaže da ima 31 godinu i petero djece. Svi su s njom u kampu. Muž joj je poginuo u Afganistanu a ona i njenih pet sinova traže sreću na Zapadu. Kaže da su sinovi vrijedni i da će se snaći.

Svi koje smo susreli govore o velikim životnim nedaćama u zemljama iz kojih su došli, gdje vlada glad i siromaštvo. U kampu, kojega smo posjetili, osjeća se nomadski način života, ali primijetili smo i mlađe ljude koji posjeduje moderne mobitele, pa nas je zanimalo od čega ovi ljudi žive.

Admil Mulalić je ugledni političar u ovoj lokalnoj zajednici. Predsjednik je regionalne političke  stranke DNZ BiH a živi u Kladuši. On kaže da od kada su došli migranti problemi su se pojavili u svakom trenutku i osjeća se strah domaćeg stanovništva:

– Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tuča. Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna niti njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje, kaže Admil i govori o jednom interesantnom primjeru:

– Naime, jedan kladuški poduzetnik koji posjeduje ćevabdžinicu svakodevno je hranio jednog migranta. I to je trajalo sve dok ga nije zatekao kako ga krade. Otjerao ga je. Prijavljen je Policiji da je tukao migranta pa policajcima ništa nije bilo jasno. Pitali su ga zašto ih tuče radi kad im pomaže, a on je rekao: – Ja ih hranim, ali ne tučem. Naravno, bila je laž da je emigrant pretučen. Oni su spremni na sve, pa život s njima nije nimalo ugodan, kaže Admil.

Šemsa Keserović, 70-godišnja  umirovljenica iz Kladuše kaže kako bira vrijeme kad će izaći iz kuće. Pretežito su to trenuci kad je netko drugi doma, jer kuću ne smije ostaviti samu. Nekoliko je puta opljačkana.

Kladušani žive u velikom strahu i od bolesti, jer migranti žive u kampu. Voda im je dovedena, ali uvjeti ne postoje.

– Ljetno je vrijeme. Velike su vrućine. Oni nemaju frižidere na otvorenom. Hrana im se kvari. Epidemije su vrlo moguće. Život nam nije lak, vidno uzbuđena govri nam gospođa Šemsa.

Hrvatska Policija  radi svoj posao

Migrante u Velikoj Kladuši osobno je posjetio i zastupnik HRAST-a u Hrvatskom saboru Hrvoje Zekanović i upoznao se sa sveopćom slikom. Potresen je onim što je vidio, ali i ističe:

–  Republika Hrvatska nije krajnja destinacija ovih ljudi. Svi oni imaju loše mišljenje i samtraju ju rasističkom, čak i našu Policiju smatraju rasističkom. Kažu da im nije odredište Hrvatska, nego Italija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Kažu kako u hrvatskim šumama sada postoje stotine emigranata, koji traže način kako doći do Europske unije. Očito je da im to lako ne ide i da hrvatska Policija radi dobro svoj posao, kazao nam je Zekanović.

Napustili smo izbjeglički kamp i krenuli putem prema granici BiH s Hrvatskom. Gužvi na granici nije bilo. Razmišljali smo o ljudskim sudbinama i okrutnim  okolnostima u kojima čovjek čovjeku postaje vuk.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Anto Pranjkić

Zekanović s migrantima u V. Kladuši: Hrvatska policija očito radi dobar posao

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Borjana Krišto: Jučer smo učinili veliku stvar za hrvatski narod u BiH

Objavljeno

na

Objavio

bariša čolak Borjana Krišto
FENA

“Bošnjačka politička elita vrši pravno nasilje nad Ustavom BiH, ustavno-pravnim poretkom i gotovo svim institucijama”, kazala je za Dnevnik.ba Borjana Krišto, dopredsjedateljica Zastupničkog doma PS BiH i članica Predsjedništva HNS-a BiH.

Podsjetimo, federalni Dom naroda jučer nije glasao o Prijedlogu Zakona o izbornim jedincama jer je sjednicu sabotirao Klub Bošnjaka na čije je inzistiranje i sazvana. Predlagači zakona su bošnjačke stranke(SDA, SBB, SDP, DF i Naša stranka). Lidija Bradara (HDZ BiH), predsjedateljica Doma naroda Parlamenta FBiH i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Zakon su ocijenili kao destruktivan i štetan po vitalne interese jer se nalazi na listi pitanja za vitalne interese. Time je zapravo propao entitetski udar bošnjačkih stranaka na BiH i njene institucije.

Krišto smatra kako su se Lidija Bradara (HDZ BiH) predsjedateljica i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Doma naroda Parlamenta FBiH koristili ustavnim mogućnostima i Poslovnikom o radu federalnog Doma naroda.

“Iskoristili su ustavne mogućnosti i sredstava kada je u pitanju zaštita interesa. Nema tu ništa sporno i problematično”, kazala je Krišto.

Tvrdi i kako su jučer u federalnom Domu naroda spriječili entitetski udar bošnjačkih stranaka na BiH i pravno nasilje nad Hrvatima u BiH.

“Mislim da smo jučer učinili veliku stvar za hrvatski narod u BiH s obzirom na političke i protupravne namjere bošnjačkih stranaka. Zato je ovolika panika i histerija. Spriječeno je pravno nasilje nad Ustavom FBiH, Ustavom BiH i Hrvatima u BiH”, istaknula je Krišto.

Krišto je napomenula i kako je dopredsjedatelj federalnog Doma naroda, Drago Puzigaća (SNSD) iskoristio mogućnosti koje mu pružaju Poslovnik o radu Federalnog Doma naroda i Ustav.

“Prijetnje, sila, nasilje i ucjene – to bi ukratko bili potezi bošnjačke političke elite zadnjih mjeseci nakon presude Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić”, zaključila je Krišto, prenosi HMS.

Bošnjačka politička elita nije u stanju prihvatiti da su Hrvati u BiH konstitutivan narod, rekao je za Bariša Čolak, dopredsjedatelj Državnog Doma naroda i voditelj Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS BiH.

“Zanimljivo je da oni koji su tražili sjednicu naposljetku nisu došli. Bradara i Puzigaća su iskoristili ustavne mogućnost, a to što bošnjačke stranke nisu u stanju prihvatiti politički poraz, to je nešto sasvim drugo”, rekao je Čolak.

Voditelj Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS-a BiH smatra kako i dalje ostaje problem Izbornog zakona BiH i da je Parlamentarna skupština BiH mjesto gdje se ovaj problem može riješiti u skladu s presudom Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić.

“Mogu se izjasniti o izjavi presjedateljice i jednog dopredsjedatelja po posebnom postupku, ali zato također treba natpolovična većina u svakom od Klubova konstitutivnih naroda, ali ni to neće proći”, rekao je Čolak.

Osvrnuo se i na izjave bošnjačke medijske i političke javnosti koja je Klub Hrvata optužila za opstrukciju i teze da su Milorad Dodik i Dragan Čović stvorili kaos.

“To je klasična zamjena teza. Otrcane izjave i fraze. Riječ o nespremnosti da se prihvati činjenično stanje i ustavno-pravna realnost. Koristiti Ustav BiH i Ustav FBiH nije pogrešno, naprotiv, ali sada se to interpretira kako kome paše”, smatra Čolak.

Napomenuo je i kako bi se problemi u BiH lakše i brže riješavali kada bi lideri većih stranaka bili u dobrim odnosima kakvim su Milorad Dodik, predsjednik RS-a i SNSD-a i Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora.

“Zar ima nešto u loše dobrim odnosima Čovića i Dodika? Kamo sreće da su dobri odnosi svih lidera. Lakše bismo brojne probleme riješili”, izjavio je Čolak.

Istaknuo je i kako bošnjačka politička elita godinama od FBiH stvara unitarni dominantno bošnjački enitet te da se sada to više i ne krije.

“Pa pogledajte samo izjave. Bošnjački političari mahom govore o nekakvim ‘većinama’ i ‘manjinama’. Pa ti termini ne odgovaraju ustavnoj i životnoj realnosti u BiH. Nisu u stanju prihvatiti da su i Hrvati konstitutivan narod u BiH”, rekao je Čolak.

Čolak, također, smatra kako bošnjački političari ne žele prihvatiti odluku Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić i da je sav problem u tome.

“Odluka im ne odgovara, ne žele prihvatiti legitiman izbor predstavnika konstitutivnih naroda jer će im to onemogućiti dominaciju. Žele imati većinski paket dionica u FBiH – aposlutna kontrola nad svima, a posebice u federalnom Domu naroda”, izjavio je Čolak.

Podsjetimo, federalni Dom naroda jučer nije glasao o Prijedlogu Zakona o izbornim jedincama jer je sjednicu sabotirao Klub Bošnjaka na čije je inzistiranje i sazvana.

Predlagači zakona su bošnjačke stranke(SDA, SBB, SDP, DF, Naša stranka). Lidija Bradara (HDZ BiH), predsjedateljica Doma naroda Parlamenta FBiH i Drago Puzigaća (SNSD) dopredsjedatelj Zakon su ocijenili kao destruktivan i štetan po vitalne interese jer se nalazi na listi pitanja za vitalne interese.

U tom slučaju prema Ustavu i Poslovniku za usvajanje Zakona bilo je potrebno osigurati glasove većine izaslanike Doma naroda koja bi uključivala i većinu u svakom od nacionalnih klubova. Kako Bošnjaci nemaju većinu u hrvatskom klubu odbili su doći na sjednicu koju su sami inicirali./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari