Pratite nas

BiH

VUKOVAR 2013 – SRAZ ŽELJA I STVARNOSTI

Objavljeno

na

Zadnja događanja oko postavljanja dvopismenih, latiničnih i ćiriličnih natpisa na zgradama javnih institucija u Vukovaru, koja su kulminirala prosvjedima, razbijanjem ćiriličnih ploča i danonoćnom policijskom zaštitom istih, svjedoče o dvije podjele u hrvatskom društvu.

Prva je lokalna, hrvatsko-srpska, i konstantna je u gradu unatoč svim bajkama o uspjeloj reintegraciji. Drugi društveni rascjep, jaz između europske političke, ekonomske i medijske elite u Zagrebu i onih koje ona doživljava kao autsajdere s granice, iz godine u godinu je sve veći, i generator je zadnjih događaja.

Lokalna podjela nije prevladana niti petnaest godina nakon “mirne reintegracije” i to neće promijeniti preko noći nikakva nametnuta formalna dvojezičnost ili dvopismenost. Hrvati i Srbi u Vukovaru danas žive dva paralelna života. Djeca idu u odvojene vrtiće i škole, usvajaju dvije različite memorije o strahotama koje su se dogodile prije njihovog rođenja, ali čiji tragovi i dan-danas utječu na živote njihovih obitelji i cijelog grada… Stanje je zacementirano i pomaka na tom polju je vrlo malo, zna se koji su čiji kafići i gdje se kreće u kojem dresu. Podunavski Srbi su nakon rata pristali formalno se integrirati u hrvatsku državu, uz amnestiju i garancije manjinskih prava, ali većina njih do danas intimno nije prihvatila Hrvatsku kao svoju domovinu. Hrvatska vlast je pak pristala na model mirne reintegracije Podunavlja, svjesna kako bi vojna akcija u tom području donijela puno više žrtava od “Oluje”, uzevši u obzir konfiguraciju terena, gustoću naseljenosti te blizinu Srbije. Pristala je dati široku, kasnije se pokazalo preširoku amnestiju pripadnicima neprijateljskih snaga, ne pitajući previše tko je što radio u ratu. Tako je na brzinu sklepana i provedena “mirna reintegracija” koja to nije bila, jer reintegrirao se teritorij, čime je omogućen povratak prognanog nesrpskog stanovništva, a zacjeljivanje pokidanog društvenog tkiva i prevladavanje jezivih ratnih trauma ostavljeno je vremenu. Smatralo se valjda da će ići samo po sebi. Zagreb je hitao na europskom putu i na njemu se sve ono što je moglo smetati lako uklanjalo i potiskivalo u zaborav, kao da rata nikada nije ni bilo. Velika sredstva su utrošena u fizičku obnovu Vukovara, ali on se unatoč tome nije ni približio predratnoj razini. Nekada jedan od najbogatijih gradova u Hrvatskoj, danas je pri samom dnu, pa je logično da ga traumatično ratno nasljeđe, stalno prisutni međunacionalni konflikt i ekonomska besperspektivnost čine jednim od najnepoželjnijih mjesta za život u zemlji.

Hrvatske povratnike u Vukovar najviše su frustrirale dvije stvari – neriješena sudbina nestalih i činjenica da su ne samo na ulicama, već i na funkcijama u javnim službama, viđali ljude koji su sudjelovali u ratnim zločinima, međutim unatoč prijavama nitko nije činio ništa. U želji da Bruxellesu dadne privid riješenog problema, službenom Zagrebu je bilo najlakše ne čačkati po tome, tako da povratničkim traumama i upozorenjima nitko nije pretjerano razbijao glavu. Vukovarske teme su gurane na marginu sve do objave rezultata zadnjeg popisa stanovništva, održanog 2011. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. predviđa ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine koja čini više od trećine stanovništva jedinice lokalne samouprave. Zadnji popis je pokazao da u Vukovaru živi 34,87% stanovništva srpske nacionalnosti pa je slijedom toga zakon trebalo provesti.

Nitko nije očekivao da će postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru ići glatko, stoga čudi da je Vlada taj korak poduzela bez ikakve prethodne rasprave i pripreme javnosti, pod okriljem noći, što je dodatno razjarilo protivnike ćirilice. Prigovori prosvjednika idu u dva pravca. Za njih je ćirilica nešto što emotivno vežu uz agresorske snage koje su razorile grad, a ne uz zakonska prava srpske manjine. Ističu kako se razdjelnica može povući tek onda kada se riješi pitanje nestalih, te rasvijetli uloga ljudi koje imenom i prezimenom prozivaju za ratne zločine, a gledaju ih svaki dan. Pored tog, sadržajnog, razloga protivljenja navodi se i formalni. Prosvjednici tvrde kako je stvarni postotak Srba u Vukovaru niži od zakonski potrebnog za dvojezičnost tj. onog dobivenog na popisu, jer golemi dio njih živi preko Dunava, a fiktivno je prijavljen u Vukovaru. Optužuje se lijevu vlast kako je pedantno pročešljala popise u Vrgorcu, Imotskom, gdje su prijavljeni njima neskloni Hrvati iz BiH, a da se potpuni šlamperaj ostavio u Vukovaru, jer su srpske stranke SDP-ovi politički partneri.

Da animozitet prema pismu nije primarni razlog prosvjeda, već da je pismo samo simbol, svjedoči primjer s puno južnije hrvatske etničke granice. Široki Brijeg, koji je komunističkoj propagandi desetljećima služio kao babaroga i simbol ustaštva, danas je dovoljno širok da nema problema sa spoznajom da je ćirilica povijesno i hrvatsko pismo, uz glagoljicu i latinicu. Štoviše, ravnatelj Turističkog ureda Širokog Brijega Grgo Mikulić postavlja goleme spomenike hrvatskoj ćirilici uz cestu Široki Brijeg – Posušje. Ironija sudbine je da se Vukovar, nekada simbol bratstva i jedinstva, danas krvi oko ćirilice, a “ustaški” Široki joj podiže spomenike. Naravno, usporedba je nategnuta, jer sve određuje kontekst, točnije riješeni i neriješeni politički problemi i traume. Ćirilično slovo u Vukovaru nosi sasvim različite konotacije od onoga na ploči Vignja Miloševića na širokobriješkom Kočerinu, jednako kao što crvena zvijezda na kapi šalje drugačiju poruku od one na etiketi Heinekena. Argument kako bi ćirilica u Vukovaru trebala biti prihvatljiva jer je ona i hrvatsko pismo promašuje bit problema. Ona na pločama koje čuvaju kordoni policije u Vukovaru nije postavljena kao jedno od tri hrvatska povijesna pisma, već kao pismo nacionalne manjine koja prema rezultatima popisa čini više od trećine stanovništva te jedinice lokalne samouprave. Pravo pitanje se dakle tiče odnosa Hrvata i Srba u Vukovaru, te upliva državne vlasti u krhki suživot u gradu.

Tu dolazimo do druge podjele u hrvatskom društvu, koja je u osnovi klasna. Politička, ekonomska, kulturna elita živi s glavom u Bruxellesu, za njih je rat nešto što je bio davno, gnjavaža i nezgoda u kojoj nisu sudjelovali i nije ih osobno pogodila, i za koju bi željeli da se što prije zaboravi. Europski, multikulturni, tolerantni, misle da se jednim potpisom iz briselske ili zagrebačke kancelarije može uređivati granična stvarnost. Nasuprot njima, ljudi s granice su duboko traumatizirani ratom, koji im je trajno razorio živote, uzeo najmilije, zdravlje, najbolje godine života. Vukovarci su većinom socijalni autsajderi, žive u siromašnom, besperspektivnom gradu, opterećenom ratnom prošlošću, koja je formalno “riješena” lažnom, papirnatom reintegracijom i odavanjem simboličnog priznanja “gradu heroju” kojeg se sjete jednom godišnje. Ovaj jaz između normativne lakoće proklamiranja “europskih vrijednosti” poput poštivanja zakona i prava na dvojezičnost, i teškoće suočavanja s teškom vukovarskom stvarnošću, prostor je u kojem treba tražiti uzrok zadnjih događaja. Osobne traume ne smiju biti opravdanje za uskraćivanje manjinskih prava zajamčenih zakonom, ali bi trebale biti uvažene u planiranju načina i tajminga primjene zakonskih odredbi. Ovako se postiže suprotni učinak – ono što je trebao biti formalni pokazatelj ostvarenog razumijevanja i suživota, postalo je uzrok novih podjela i animoziteta.

Nino Raspudić/ Nezavisne novine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Čović: Odlazak stranih sudaca iz Ustavnog suda dio obveza prema EU

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH i HDZ BiH Dragan Čović izjavio je da strani suci trebaju napustiti Ustavni sud BiH, što je, po njegovoj ocjeni, i dio obveza koje je Bosna i Hercegovina preuzela u približavanju Europskoj uniji.

“Ako želimo biti dio europskih ili bilo kojih drugih integracija, onda ne možemo imati bilo koji oblik protektorata. Činjenica je da tri predstavnika međunarodnih institucija već više od 20 godina egzistiraju u Ustavnom sudu i došlo je vrijeme da BiH mora u tom sudu imati devet predstavnika tri konstitutivna naroda”, rekao je Čović u izjavi za TV Herceg-Bosne.

Odlazak stranih sudaca iz Ustavnog suda BiH ultimativno traže vlasti Republike Srpske, a parlament tog entiteta je na posebnoj sjednici u ponedjeljak donio zaključak kako srpski dužmosnici u tijelima vlasti BiH trebaju blokirati njihov rad do izmjene zakona o Ustavnom sudu odnosno do uklanjanja stranih sudaca iz njegovog sastava.

Europska je komisija u svom mišljenju o zahtjevu BiH za stjecanje statusa kandidata za članstvo u Europskoj uniji iz svibnja 2019. spomenula status Ustavnog suda BiH, no prije svega u kontekstu činjenice da se njegove odluke ne provode iako su one konačne i obvezujuće, dok je u svezi sa stranim sucima navela samo kako to pitanje “treba riješiti”, no bez izričite upute da ih u tom sudu više ne treba biti.

“Potrebno je riješiti pitanje međunarodnih sudaca u Ustavnom sudu. Ustavni sud treba biti u stanju preuzeti proaktivnu i nezavisnu ulogu u rješavanju sukoba nadležnosti. Legitimnost Ustavnog suda mora biti priznata od svih vlasti, kako bi se osiguralo trajno poštivanje njegovih odluka”, stoji u mišljenju Europske komisije.

Europska je komisija ovo pitanje tretirala baš kao i postojanje Ureda visokog predstavnika (OHR), pri čemu je konstatirala kako u suverenoj zemlji ne bi trebala postojati takva vrsta “ekstenzivne međunarodne supervizije”, no prije nego što se ona okonča potrebno je ispuniti niz uvjeta.

Sudjelovanje troje sudaca stranaca definirano je u Ustavu BiH koji je donesen u Daytonu prije 25 godina, a u njegovom sastavu su još po dva Hrvata, Srbina i Bošnjaka.

Predviđeno je kako je pet godina nakon stupanja na snagu daytonskog ustava “moguće” donijeti drugačija rješenja no bez izričite obveze da se to i učini.

Čelnik HDZ-a BiH rekao se kako hrvatski predstavnici u vlasti zauzimaju za donošenje zakona o Ustavnome sudu BiH kako bi se riješilo ovo pitanje.
Komentirajući situaciju nastalu oko uloge Ustavnog suda BiH, Čović je pojasnio kako će to strankama okupljenim oko Hrvatskog narodnog sabora BiH biti dodatni motiv za pokretanje i niza drugih reformi.

Pri tome je odbacio ocjene da sudjeluje u razbijanju Bosne i Hercegovine zajedno sa srpskim čelnikom Miloradom Dodikom, te je optužio bošnjačke političare da uz potporu dijela međunarodne zajednice žele posve dominirati Hrvatima.

“Ta ‘probosanska opredjeljenja’ vode tome da se BiH dezintegrira i ostane pod upravom nekih međunarodnih institucija kako bi im se olakšalo da dođu do onoga što zovu građanskom zemljom”, poručio je Čović istaknuvši da Bosna i Hercegovina moža biti stabilna kao država samo kao zajednica tri jednakopravna konstitutivna naroda i građana. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Bakir Izetbegović: Neka izvole, ući ćemo u krizu i vidjet ćemo tko će duže izdržati

Objavljeno

na

Objavio

Za nekoliko godina neće biti Dodika, ni Izetbegovića ali će biti BiH. Ovako je na prijetnje Milorada Dodika nedavno odgovorio Bakir Izetbegović, član kolegija Državnog Doma naroda i predsjednik SDA BiH. On je bio gost u emisiji „Dobar Dan BiH“ TV HAYAT. Na pitanje hoće li se BiH ponovo morati braniti oružjem, Izetbegović je odgovorio: Mislim da neće!

Izetbegović kaže da su u BiH prisutne snage koje su kreirale Daytonski mirovni sporazum i koje su ga čuvale.

-Istina, one su se smanjile kao što su se smanjile naše Oružane snage. Ali, nukleusi su tu koji se vrlo lako mogu povećati, koji imaju obvezu povećati se. Oni koji jamče Dejtonski mirovni sporazum su tu, od onoga što je bio EUFOR, preko europskih policijskih snaga, NATO-a, naših Oružanih snaga… Ako bude potrebe da se ti nukleusi povećaju, povećat će se i spriječit će da se ta „brana provali“, da se ta „kola koja se kotrljaju niz brdo“ zaustave…, rekao je.

Upitan ima li se zajedno s drugim “probosanskim” političarima na koga osloniti predsjednik SDA je kazao da su to SAD, islamske zemlje i EU.

“Naravno… na one koji su uložili ogromnu energiju, vrijeme, financije da bi napravili mir na Balkanu. Dakle, na SAD, na Europsku uniju, i na Islamske zemlje. Itekako imamo na koga se osloniti. Na kraju krajeva na sebe ćemo se osloniti. Naime, ovo što radi Milorad Dodik jeste traženje kruha nad pogačom. Za njih, za srpsku politiku, je ravnopravnost nepravda za njega, i za njih. Oni traže više od onoga što im po Ustavu pripada, pa i po nekom povijesnom okviru. Nisu njima napravljene nepravde kakve su nama napravljene: od embarga na oružje, nepravičnog Dejtonskog sporazuma, od toga da je Srebrenica ostala tamo gdje je srpska vojska ostala i napravila genocid. Traži se da se Ustav mijenja svaki put kada nešto ne mogu završiti”, rekao je Izetbegović.

Prije sastanka Dodika i Čovića u Istočnom Sarajevu Izetbegović da kazao da se nada da “Čović neće ući u tu avanturu”. Na sastanku s Dodikom Čović je ponovio već poznati stav HDZ-a i HNS-a da strani sudci trebaju otići iz Ustavnog suda BiH. Upitan da komentira Čovićev postupak, prvi čovjek Bošnjaka u BiH je kazao da predsjednika HDZ-a BiH “upozorava da ne ide u pravcu u kojem su nekada išli Boban i Karadžić”.

“Imao je za sada, ali ako ovako nastavi bojim se da za dvije-tri godine neće imati takvu poziciju. Natjerat će nas da se organiziramo da se napravi alternativa. Uporno upozoravam Čovića da ne ide u tom smjeru u kojem je išao Boban s Karadžićem svojevremeno. Kada se sve završilo pola Hrvata u ovoj zemlji nije bilo a radi jedne labirajuće politike koja je bila nedosljedna.

Nepravično je staviti se u ovom trenutku na stranu Dodika zbog Hrvata koje je u RS-u pomnožio s nulom. Hrvati se ni za što ne pitaju. To su Dodikovi Hrvati koji njega slušaju. Ta proslava 9. siječnja na koju je otišao Čović. Pokazao mu je koliko ga poštuje. Pred njim, pred hrvatskim veleposlanikom, dodijelio je odlikovanje ratnom zločincu koji je izvršio zločin nad Hrvatima, generalu Lisicu. Hrvatima ne trebaju krize. Uporno ga pozivam, izražavam nade, da na vrijeme stane, da se s nama dogovori, da umjesto na 9. siječanj u Banja Luku dođe 11. srpnja u Srebrenicu, da nam dođe čestitati Bajram…

Čović je frustriran time što su Bošnjaci izabrali nekoga na mjesto gdje je on trebao sjediti. Pa vidite, ima preko 100 pozicija u državnoj vlasti, u agencijama… u kojima bi Bošnjaci po ustavu trebali imati polovicu, a imaju trećinu. Na nekih 15-20 pozicija sjedi Hrvat, a trebao bi da sjedi Bošnjak ili netko iz reda ostalih, voljom gospodina Čovića. Osobno na bošnjačka mjesta Čović je izabrao Hrvate.

Izetbegović je nastavio kazavši da “ne postoji šansa da popusti pod Čovićevim zahtjevima”, najavivši političku krizu.

-Ne! Ovaj put treba pokazati upornost. Mi ništa, probosanske snage, ne tražimo više osim što nam Ustav nalaže. I srpska i hrvatska strana traži izmjenu Ustava, da se mimo ustava neke stvari rade. Neka izvole… ući ćemo u krizu, a vidjet ćemo tko će najduže izdržati. Mi alternative nemamo. Ovdje treba tvrdo igrati.

Ne želi odustati od nametanja

Predsjednik najveće bošnjačke stranke, kazavši da probosanske snage neće odustati, de facto je priznao da bošnjački političari ne žele pristati na izmjene Izbornog zakona BiH, odnosno odreći se prava na biranje političkih predstavnika Hrvatima, piše HMS.

Hrvatski narodni sabor, kao krovno političko tijelo Hrvata u BiH, želi da se kroz izmjene Izbornog zakona BiH Hrvatima omogući pravo na legitimno političko predstavljanje što bi rezultiralo jednakopravnošću s druga dva konstitutivna naroda.

Ignoriranje presude Ljubić

Zahtjeve Hrvata za pravom na legitimno predstavljanje legitimirao je Ustavni sud BiH u presudi u Ljubić, koju bošnjački establishment želi izigrati.

Dakle HNS-ov prijedlog predviđa da se iz svake županije bira broj izaslanika svakog od konstitutivnih naroda proporcionalno njegovu učešću u toj županiji u odnosu na ukupan broj tog naroda u F BiH, prema popisu stanovništva iz 2013.

U Klub Hrvata Federalnog doma naroda 17 izaslanika biralo bi se tako da bi se iz Hercegovačko-neretvanske biralo 5, Srednjobosanske 4, Zapadnohercegovačke 3, Hercegbosanske 2, te po jedan iz Zeničko-dobojske, Posavske i Tuzlanske županije, mada je u Tuzlanskoj županiji broj Hrvata (23.000)  manji od potrebnog broja za jednog izaslanika.

Glavni akteri “sarajevske političke kuhinje” nastoje zanemariti značaj presude Ljubić te ju odbijaju implementirati. U nekoliko su navrata nudili rješenje kojim bi se iz svake županije birao po jedan izaslanik iz svakog konstitutivnog naroda, nastojeći “na mala vrata” vratiti protuustavne odredbe Izbornog zakona. Pričuvna bošnjačka koalicija se aktivira pri produciranju političkih kriza u BiH, a na valu Izetbegovićevog istupa mogu se očekivati i ponovni zahtjevi za ukidanjem Doma naroda PFBiH, kao posljednjeg jamca konstitutivnosti Hrvata, ili pak njegovog reduciranja na kompetencije politički minornog Vijeća naroda RS. /R. I./HMS/

Tko kupuje zemljište oko Sarajeva i što to znači?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari