Connect with us

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Vukovar 2020. – dan poslije?!

Published

on

Ljubav prema Vukovaru, empatija prema živim i mrtvim stradalnicima, 18.11.2020. pobijedila je strah od COVID-a 19 i usprkos svim razumnim epidemiološkim preporukama okupilo se preko 10 000 hodočasnika u hodu za novi život Vukovara, za novi život Hrvatske.

Jer što je jedan mali virus u usporedbi sa neopisivom žrtvom koju su vukovarski besmrtnici podnijeli za slobodu Hrvatske, za slobodu svakog od nas? U Vukovaru se rađaju neki novi hrvatski klinci što govore svi pozitivni demografski pokazatelji.

Dan poslije dubokog i opravdanog stresa, potrebno je trijezno analizirati sve najznačajnije trenutke koji su obilježili vukovarsku komemoraciju koja će bez ikakve sumnje nadživjeti sve nas, koja će u budućim tisućljećima blistati u hrvatskoj povijesti kao nesalomljiva činjenica.

Ni vrata paklena je neće nadvladati, usprkos svima onima koji populistički tvrde da se Vukovar smišljeno pokušava zaboraviti. Već slijedeće godine, kada budemo slavili 30 obljetnicu najznačajnijeg dana u povijesti Republike Hrvatske cijeli Svijet će svjedočiti veličini hrvatskog slobodarskog duha.

Vukovar je činjenica upisana zlatnim slovima u hrvatsku povijest, Vukovar ne može izbrisati iz memorije nacije ni jedna politika! Da nije bilo Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i mnogih drugih razorenih mjesta, Hrvatska vjerojatno nikada ne bi bila priznata.

Vukovar je mobilizirao savjest međunarodne zajednice! Veličanstvena žrtva za veličanstveni cilj! Vukovar je posljednja postaja križnog puta koji je trajao od 45. do 1991. a Golgota vukovarske Ovčare determinirala je uskrsnuće Hrvatske od mrtvih, uskrsnuće iz ralja komunističkog režima. Blajburške i Vukovarske žrtve slile su se u jednu istinsku rijeku samoće iz koje izvire novo svehrvatsko zajedništvo koje će u konačnici pobijediti sve politikante i sve one koji koristeći žrtvu Vukovara čine sve na produbljivanju jaza i razdora u hrvatskom društvu.

Na žalost, ni ove godine državni vrh se nije zajednički poklonio žrtvi Vukovara. Nekima je dobrodošla kriza izazvana COVID-om 19, i dok su do jučer upirali prstom u „stožer“ tvrdeći da je korona isto što i karijes, u Vukovaru su se zbog korone distancirali od centralne komemoracije da se kojim slučajem ne zaraze od daha hrvatskih branitelja.

Oni koji vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu obično svrstavaju u ekstremno desničarsku ladicu, osobito nakon razlaza s HDZ-om, ostali su zatečeni njegovim izjavama i izjavama njegove dogradonačelnice kada su upitani za komentar izjave Borisa Miloševića, potpredsjednika Hrvatske vlade.

Evo što je kazao Srbin Boris Milošević u Koloni sjećanja, koji je inače sin hrvatskog branitelja: “Naravno da moramo krenuti dalje, uvažavati jedni druge, naravno da bi bilo lijepo i poželjno da cilj i ideal bude da svi guramo u istom smjeru i ne pravimo razliku prema spolu, podrijetlu, nacionalnosti, vjeri. Međutim, često se iza takvih pokušaja kriju oni koji žele odvući u drugom smjeru, zapakirani u celofan”. Još je značajnija njegova izjava „nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru“!

Činjenica je da je Boris Milošević ovim razumnim i pomirljivim izjavama potpuno otupio oštricu ultradesnih populista koji redovito koriste Vukovar za stvaranje novog razdora na demokršćanskom političkom spektru i umjesto da Vukovar i demokršćanstvo budu područje dijaloga, mira i praštanja na istini, Vukovar redovito pretvaraju u bojišnicu na kojoj još uvijek miriše barut.

Istinu ne moramo crtati, istina je zapisana zlatnim slovima u povijesti Hrvatske. Floskule o izjednačavanju krivnje su samo floskule za opskurne desničare koji u nedostatku intelekta, političkih programa i liderstva trube svake godine jedno te isto, pa na žrtvi Vukovara skupljaju jeftine političke bodove. Istinu nam ne trebaju priopćiti poslanici iz Beograda, ne treba nam nikakvo deklarativno priznanje golih činjenica koje priznaje cijeli svijet, činjenica genocida i etničkog čišćenja što je presuđeno u brojnim procesima Haškog i međunarodnog tribunala.

Zna se tko je žrtva, a tko zločinac i to se nikada promijeniti ne može. Baš me zanima koja će se to službena Vlada Republike Hrvatske ikada usuditi kazati: „Da, podjednako smo krivi“!? Takvi moroni ne bi vladali ni tri sekunde!

Izaslanik srbijanskog predsjednika Vučića u Vukovaru Veran Matić, kojega pamtimo kao sudionika proturatnih prosvjeda u Srbiji, kojega znamo kao uglednog i neovisnog medijskog djelatnika i čelnika televizije B92 iz devedesetih godina prošlog stoljeća, o čemu piše i Milan Ivkošić, pamtit ćemo u budućnosti kao pokajnika koji priznaje. Klečeći prilikom polaganja vijenca na Ovčari ispred spomenika izjavio je kako je “jako važno da imamo poštovanje prema žrtvama i solidarnost s obiteljima žrtava”. Izrazio je “duboko žaljenje zbog svega onoga što se dogodilo ovome gradu i građanima u ratnim godinama” te rekao da mu je “stalo da se pronađe svaka nestala osoba”. Veran Matić i Boris Milošević dali su izjave kao da ih prepisuju od Penave i hrvatskih desničara.

No ni to nije dovoljno nekim ostrašćenim ultra desničarima, a za takve vjerojatno ne bi bilo dovoljno ni da su Milošević, Matić i Pupovac napravili grupno samoubojstvo kao čin pokajanja.

Ako netko misli da pripadam grupi hrvatskih hlebinaca i da slijepo vjerujem u srpsku katarzu nakon simboličnog pokajanja Verana Matića kao izaslanika predsjednika Vučića, grdno se prevario. Nakon Vučića vrlo brzo na scenu će vjerojatno stupiti „Vučina“ s još većom količinom mržnje prema svemu hrvatskom koja se slijeva srpskim mainstreamom, a poslije preminulog Irineja vjerojatnije je da će doći još veći mrzitelj Stepinca nego što je to bio sam Irinej. Nije li u Banjaluci Dodika pobijedio još radikalniji srpski nacionalista od Dodika? Tu nemam nikakvih iluzija, jer mržnja i animozitet prema svemu hrvatskom povijesna je konstanta svih Beogradskih politika.

To ne znači da ne treba kršćanski povjerovati iskrenom činu jednog pojedinca koji nije prvi put napravio otklon od agresivne velikosrpske politike. Čin pokajanja Verana Matića ima svoju težinu kao poruka srpskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj i u tome je najveća vrijednost tog iskrenog čina. U Republici Hrvatskoj bi konačno svi trebali početi razlikovati dvije politike.

Jedna je politika prema nacionalnim manjinama na ustavnim odredbama koja je prvorazrednu unutarnje pitanje Hrvatske i našeg dvorišta, a potpuno je drugo međunarodna politika u odnosima prema Beogradu. Srpska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj odavno je trebala shvatiti da su kao korpus zapravo Beogradsko topovsko meso i da su prljavo izmanipulirani i iskorišteni za najveći poraz velikosrpske politike u povijesti.

Beogradska politika ih je gurnula u rat protiv Hrvatske, Beogradska ih je politika organizirano iselila iz Knina i Krajine s ciljem da Hrvatsku optuže za etničko čišćenje. Iselili su ih, a potom ih mobilizirali u Arkanove koljačke postrojbe! Danas je to svima itekako jasno! Izjave Borisa Miloševića daju naslutiti da i vodstvo Srba u Hrvatskoj polako i sigurno priznaje tu činjenicu, kao što priznaju notornu činjenicu da im je Hrvatska daleko bolja i sigurnija destinacija od matice Srbije, koju čekaju ogromni politički i gospodarski problemi. Na tim tezama treba graditi relaksaciju odnosa Hrvata prema srpskoj i svim drugim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, a politiku prema Beogradu treba graditi principijelno na rješavanju svih otvorenih pitanja uz pomoć međunarodne zajednice, bez koje se taj gordijski čvor neće nikada razriješiti. Nije li kršćanskije i ljepše živjeti praštajući, pružajući ruku pomirenja nego mrzeći?

Malo tko je vjerovao da će izaslanik predsjednika Vučića kleknuti u znak pokajanja i pijeteta prema vukovarskoj žrtvi. Malo tko je vjerovao da će Boris Milošević biti u Kninu i Vukovaru na obilježavanju najvažnijih datuma hrvatske povijesti. Malo tko je vjerovao da će ćuti pomirljive izjave kakvima smo svjedočili. Osobito je malo tko vjerovao da će Ivan Penava te poruke dobronamjerno prihvatiti za razliku od mnogih iz Domovinskog pokreta koji sumanuto trolaju i „krešte“ o Plenkovićevoj politici izjednačavanja krivnje. Izjednačavanje krivnje nema, jer to jednostavno činjenično nije moguće. Hrvatskoj nije potrebno nikakvo deklarativno priznanje istine i simbolično pokajanje, jer istina je poznata i povijesno nepromjenjiva. Vukovarski memorijalni centar je zadnjih godina pohodilo preko 200 000 hrvatskih osmoškolaca, a mnogi od njih bili su ove godine u koloni sjećanja i te edukativne politike su garancija da zaborava i revizije Domovinskog rata neće biti. Uostalom, svaka naznaka bilo kakvog simboličnog pokajanja i priznavanja krivnje sa srpske strane u Hrvatskoj redovito naiđe na val ismijavanja i omalovažavanja od pravih „velikih Hrvata“! Što više mrziš Srbe i Plenkovića veći si Hrvat i to je paradigma nekog novog demokršćanstva iz usta pjevačevih „kreštalica“! Svi oni koji populistički ubiru političke bodove na žrtvi Vukovara stvarajući ozračje mržnje i razdora umjesto ozračja tolerancije i mira u nedostatku vizija, intelekta i realnih programa, gube i konačno će izgubiti bitku, što nažalost još uvijek nisu shvatili.

Nema izjednačavanja žrtve i agresora, to je izmišljotina i čista smicalica da bi se moglo što jače cipelariti političke oponente. Srpskoj nacionalnoj manjini pridaje se neopravdano prevelika važnost dok oni čine svega 4% uglavnom lojalnog stanovništva u Hrvatskoj, a od Pupovca se želi stvoriti nadnaravnog Srbina koji će u koaliciji s Plenkovićem uništiti Hrvatsku i isporučiti je Beogradu u nekom urotničkom trileru, kao da su svi drugi nacionalno osviješteni ljudi u Hrvatskoj vladi u Hrvatskom Saboru i državi veleizdajnički mulci i kao da nemaju nikakav politički utjecaj bilo da su u politici, bilo da su obični birači na izborima.

Nakon ohrabrujućih izjava u Vukovaru 2020., zbrajajući dojmove dan poslije, osobito one s mise i homilije koju je govorio uzoriti kardinal Puljić, a koju su rame uz rame pažljivo pratili Plenković i Milošević, s optimizmom možemo čekati 30-tu obljetnicu Vukovara i gotovo je sigurno da će u međuvremenu doći do radikalnog odmaka od bilo kakve prošle i buduće velikosrpske, osvajačke politike, što će u hrvatsku zajednicu donijeti onaj neophodan mir koji je potreban za rješavanje realnih problema koji su pred nama, koji su pred cijelom EU i pred cijelim Svijetom.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari