Pratite nas

Događaji

Vukovar: HNES donio etičku presudu protiv Vojislava Stanimirovića

Objavljeno

na

U prepunoj dvorani nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru jučer je održana Šesta javna sjednica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, u suradnji sa Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara, na kojoj je donesena etička osuda Vojislava Stanimirovića, za kojeg, kako tvrde, postoji osnovana sumnja da je počinio više kaznenih djela tijekom Domovinskog rata.

[ad id=”93788″]

Presudu HNES-a pročitaje u njenom izvornom obliku.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište u Šestom sudbenom etičkom vijeću u sastavu: dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik HNES-a i Vijeća, te članovi: dr. Josip Jurčević, Nevenka Nekić, prof, Zorica Gregurić, Predrag Mišić, Vladimir Iljkić, Tomislav Josić i Đuro Vidmarović, u etičkom postupku protiv dr. Vojislava Stanimirovića, za etička nedjela, jednoglasno je donijelo:

Etičku osudu

Protiv

Vojislava Stanimirovića,  rođenog 3. kolovoza 1953. u Tovarniku, hrvatski psihijatar i političar srpske nacionalnosti, za kojeg postoje osnovane sumnje da je  počinio više ratnih zločina tijekom Domovinskog rata, završio je Medicinski fakultet u Beogradu, specijalizirao psihijatriju, stekao zvanje primariusa, radio je kao specijalist u bolnici u Vukovaru, vodi se kazneni postupak protiv njega za ratne zločina.

Etički je odgovoran

  1. 1.   Što je po zapovjednoj odgovornosti „komandanta saniteta i organizatora zdravstvene zaštite za Srijem“ bivše JNA u najmanju ruku propustio spriječiti odvođenje ranjenika vukovarske bolnice, za koju je 18. studenog 1991. napisao: “Pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar“ (Vojska krajine, br. 7-8, 1993. str. 43),

  1. 2.   Što je  organizirao odvođenje ranjenog hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz njegove kuće u Tovarniku, tako što je poslao trojicu naoružanih milicajaca koji su ga odvezli autom, rekavši da ga vode na liječenje u Srijemsku Mitrovicu, ali od tada mu se gubi svaki trag, do dana današnjega,

  1. 3.   Što je 20. studenog 1991. nakon sjednice vlade tzv. SAO Istočne Slavonije, na kojoj je zapečaćena sudbina ranjenika vukovarske bolnice i Borovo Commerca, u popodnevni satima osobno, došao pod oružjem u uniformi tzv. JNA uvjeriti se u uspjeh operacije, jer, ti ranjenici bili su u njegovoj nadležnosti i odgovornosti,

  1. 4.   Što je u jednoj od brojnih izjava, opravdavao zločine nad ranjenicima u Ovčari, tvrdnjom: “Imamo informacije da su u vukovarskoj bolnici bile oružane snage, koje su se preobukle u bolesnike – sada ovi protokoli mogu rasvijetliti što je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika“

  1. 5.   Što je budući nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović, propustio spriječiti, da ona uz dr. Dragana Martinovića u listopadu i studenom 1991. godine zataškavali pokolj u Tovarniku, izdavanjem lažnih potvrda o načinu smrti mučki ubij mještana i to naknadno i bez pregleda tijela umorenih,

  1. 6.   Što je lažno svjedočio 2011. u postupku pred Županijskim sudom u Vukovaru za pokolj i ratni zločin počinjen 1991. u Tovarniku,

  1. 7.   Što je u Lovasu stajao uz Ljubana Devetaka koji je naredio zatočenim civilima da krenu prema ulazu u selo, tobože da bi išli u berbu grožđa, što ih u stvari je vodilo u smrt u minskim poljima,

  1. 8.   Što je, kao gradonačelnik okupiranog Vukovara, 1992. propustio spriječiti podizanje spomenika četničkom vođi Draži Mihajloviću u okupiranom Vukovaru,

  1. 9.   Što je u više prilika zagovarao pripojenje okupiranih hrvatskih krajeva tzv. Republici Srpskoj,

  1. 10.                Što je na Palama 1995. godine primio odlikovanje od ratnog zločinca Radovana Karadžića „za ratne zasluge u Podunavlju“.

OBRAZLOŽENJE

Protiv Vojislava Stanimirovića pokrenut je etički postupak za odgovornosti i osnovanu sumnju da je počinio više ratnih zločina tijekom Domovinskog rata. Protiv njega se vode kazneni postupci pred Županijskim sudom u Vukovaru. On je tijekom bitke za Vukovar 1991. bio pričuvni časnik na čelu sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije. Jugoslavenska ga je vojska postavila 92. godine za direktora Vukovarske bolnice. Stanimirović je bio okupacijski gradonačelnik Vukovara dok je grad bio pod srpskom okupacijom. Bio je ministar – koordinator bez lisnice u „Vladi“ okupacijske „Republike Srpske Krajine“. Na Šestoj javnoj sjednici HNES-a proveden je dokazni postupak u kojem su dokaze iznijeli Nevenka Nekić, profesorica iz Zagreba, Antun Ivanković, iz Udruge dr. Ante Starčević – Tovarnik i drugi.

Provedeni su dokazi uvidom u različite dokumente. Tako je izvršen uvid u okupacijske novine „Vojska Krajine“ br. 7. do 8. pod naslovom „Bolnica u pravom ruhu“ u kojem prva rečenica glasi: „Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – Vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…“. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice, s potpisom: „Bolnica Sveti Sava“. Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari, ta je tvrdnja izazvala zgražanje u hrvatskim medijima nakon što je objavljena pred hrvatske parlamentarne izbore 2003. Stanimirović je izjavio da su tu tvrdnju nadopisali urednici lista.

Najjači dokaz za kriminalnu djelatnost Stanimirovića dala je Slavica Popović prije izvjesnog vremena jednih dnevnih novina. Ona je svjedočila da je Vojislav Stanimirović organizirao odvođenje njenog ranjenog supruga hrvatskog branitelja marijana Popovića iz obiteljske kuće u Tovarniku početkom listopada ’91. godine i tada je rekao da Marijana traže već dva dana jer on je ratni zarobljenik. Stanimirović je bio u zelenoj vojnoj odori i imao je pištolj. Rekao joj je da će poslati milicajce po njega i ubrzo su stvarno došla trojica naoružanih i odvela ga u auto, posjela ga na zadnje sjedište između dvojice, a ovaj treći je vozio. Slavici su rekli da ga voze u Srijemsku Mitrovicu na liječenje, ali od tada ga više nikada nije vidjela.

Danima nakon što je Marijan odveden doktorica Ljeposava Stanimirović je govorila gospođi Popović kako joj je suprug u Mitrovici i da se oporavlja, a u to vrijeme već je bio ubijen.

Slavica Popović svjedoči: „Svaki puta kada Vojislava Stanimirovića vidim na televiziji, protrnem, a kada autom prođe kraj naše kuće, kada ide majci, okrene glavu. Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu, između četvrtog i petog bora. Kada smo se vratili iz progonstva, ekipa za ekshumacije Ivana Grujića bezuspješno je tražila Marijanove posmrtne ostatke.

Slavica Popović je na Županijskom sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem pod prisegom posvjedočila, da je nekoliko dana skrivala ranjenog supruga Marijana zajedno sa svekrvom. Onda je došao Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli su ga.“

Vojislav Stanimirović ne samo da se ne kaje za svoje postupanje u ratu već stalno laže negirajući svoju odgovornost, a karakteristična je slijedeća njegova izjava u Novom listu 2008. godine: „Ne stidim se što sam bio u Vladi Krajine, nemam zašto žaliti za Krajinom. Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!“ Stanimirović se ne srami što je bio dio Hadžićeve i Martićeve profašističke vlasti, nije ga stid da je bio komandant saniteta i organizator zdravstva za Srijem, da je bio gradonačelnik Vukovara kojeg je zajedno sa četnicima i JNA okupirao niti se srami i kaje što je bio dio vlasti koja je palila, klala i ubijala Hrvate.

Kao političar Vojislav Stanimirović za Beogradske Večernje novosti 2013. izjavljuje: „ Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“.

Stanimirović je bio i ostao jedan od najekstremnijih Srba koji su zagovarali pripojenje okupiranih hrvatskih krajeva tzv. Krajini. Njegov suborac iz Sabora Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća uputio je nedavno predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović pismo u kojem je, između ostalog, napisao kako su „Vojislav Stanimirović, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke i njegova supruga Ljeposava, postali predmetom „gnusnog i lažnog dovođenja u vezu sa ratnim zločinima, unatoč opetovanom stavu Državnog odvjetništva o neosnovanosti takvih optužbi“.

Vojislav Stanimirović bio je u ratu nadležan svojoj supruzi Ljeposavi i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 91. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih. Njih svo troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.

Protiv Vojislava Stanimirovića novinarka Karolina Vidović Krišto i povjesničar Josip Jurčević, podnijeli su Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku 2013. godine kaznenu prijavu zbog kaznenih dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Ovaj etički sud je na temelju brojnih dokaza došao do nedvosmislenog zaključka da postoji osnovana sumnja da je dr. Vojislav Stanimirović počinio više ratnih zločina tijekom Domovinskog rata. Na temelju izloženih činjenica valjalo je odlučiti i etički osuditi Vojislava Stanimirovića za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa.

Predsjednik Šestog sudbenog vijeća i predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta:

Dr. sc. Zvonimir Šeparović. v.r.

Članovi Šestog sudbenog vijeća Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta:

Dr. Josip Jurčević, v.r.

Nevenka Nekić, prof., v.r.

Zorica Gregurić, v.r.

Predrag Mišić, v.r.

Vladimir Iljkić, v.r.

Tomislav Josip, v.r.

Đuro Vidmarović, v.r.

Protiv ove presude etički osuđeni može uložiti žalbu.

U Vukovaru, 5. ožujka 2016. godine

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Događaji

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945.

Objavljeno

na

Objavio

Ovoga je utorka na zagrebačkom groblju Mirogoj povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana sveta misa u crkvi Krista Kralja te komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945. godine koje je neposredno nakon rata uništeno, preorano odlukom komunističkih vlasti.

Ovu komemoraciju organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Osijek , Hrvatski domobran – Osijek, Hrvatski domobran – Zaprešić, Hrvatski domobran – Slatina, Hrvatski domobran – Našice, Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo te Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata – Zagreb.

Nekon svete mise, koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, sudionici su u procesiji otišli do vojničkog groblja gdje je nastavljen program komemoracije: hrvatska himna, minuta šutnje za poginule hrvatske vojnike 1941. – 1945. godine, pozdravna riječ organizatora skupa, prigodne pjesme i molitve za sve poginule te na koncu postavljanje i paljenje svijeća s nazanačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika na njihovim neobilježenim grobovima.

Komemoraciji su nazočili članovi i potomci obitelji poginulih hrvatskih vojnika, svi ljudi dobre volje, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić ,izaslanica gradonačelnika grada Zagreba Vlasta Ivić, Efendija Halid Dolić.

Komemoraciju su uveličali članovi vokalnog ansambla Bojna Frankopan pod vodstvom hrvatskog branitelja i časnika Sekulića Hrvoja. Hrvatskom himnom je nastavljena komemoracija u izvedbi Valentine Mekovec, prof. solo pjevanja. Otpjevala prigodnu pjesmu Ave Marija, a na završetku komemoracije Hrvoje Sekulić i Ivana Sekulić otpjevali su pjesmu Zemlja dide mog!

Osim odavanja počasti poginulima, cilj ovih događanja je da se na danas praznim površinama gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli 1941. – 1945. godine postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti u cilju dostojanstvenog posljednjeg počivališta.

Neposredno poslije II. svjetskog rata, a u nakani potpunog i radikalnog obračuna s „narodnim neprijateljem“, odnosno protivnicima i neistomišljenicima komunističkog režima, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18.5.1945. Odluku o uklanjanju grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja. Ovo uklanjanje provedeno je sustavno. Na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945. godine uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova poražene vojske, pripadnika Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i hrvatskim vojnicima, pripadnicima domobranstvu i ustaštvu, tadašnjim Oružanim snagama NDH.

Uklanjanje ustaškog, domobranskog i njemačkog vojničkog groblja na Mirogoju u Zagrebu u ljeto 1945. godine opisao je Josip Bejuk u svojoj knjizi sjećanja naslovljenoj „Sjećanja logoraša“ koji je kao mladić s prijateljem svjedočio uništenju vojničkih grobova:

„…gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja…..slušamo još kako psuju ustašku majku, kurvu švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma ‘Druže tito mi ti se kunemo….“

O uklanjanju vojničkih grobova na Mirogoju pisale su 17. rujna 1945. godine nadbiskupu Stepincu i katolkinje Hrvatice, majke pokojnih sinova i supruge pokojnih muževa, moleći ga da se zauzme kod vlasti za poštedu vojničkih grobova: „Preuzvišeni gospodine! Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju sa ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od onih, koji počivaju na tom mjestu vječni san. Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16 rujna. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za pokojnikovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta boj je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih palih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.“

Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Vladimiru Bakariću 18. kolovoza 1945 godine: „…Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovog divljanja i molim Vas da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja partizana ni ustaša ni Nijemaca ni slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim……“

Iako je na groblju Mirogoj podignuto nekoliko spomen obilježja poginulim hrvatskim vojnicima 1941. – 1945. godine, grobovi hrvatskih vojnika pripradnika Oružanih snaga NDH i dalje su neobilježeni, sravnjeni sa zemljom, bez nadgrobnih oznaka, bez upisa imena pokopanih vojnika.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Suradnja domovine i svjetske hrvatske znanstvene dijaspore

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: Hina, HMI - Snježana Radoš

U sklopu ovog programskog paketa Hrvatske zaklade za znanost financirano je 23 projekta iz svih znanstvenih područja te svaki projekt ima suvoditelja iz hrvatske znanstvene dijaspore. Projekti od kojih se, u trogodišnjem roku, očekuju vrhunski rezultati već su u tijeku. Sudionicima su se predstavili voditelji projekata i ukratko ih prikazati prisutnima u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu 9. prosinca 2019.

Predstavljanje programa Hrvatske zaklade za znanost (https://www.hrzz.hr/default.aspx?id=7) koji provodi suradnju domovinske akademske zajednice s  hrvatskim znanstvenicima u dijaspori održalo se  9. prosinca u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu.  Program je financiran sredstvima Europskoga socijalnog fonda u okviru Specifičnoga cilja 10.ii.3. Bolje istraživačko okruženje za ljudske potencijale Operativnoga programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. te sredstvima iz Državnoga proračuna Republike Hrvatske.

Ovom prigodom predstavljene su aktivnosti Hrvatske zaklade za znanost vezane uz suradnju s hrvatskim znanstvenicima u dijaspori, kao i rad i djelovanje Hrvatske matice iseljenika, te Association of Croatian American Professionals (https://croampro.com/) s kojima Zaklada surađuje tijekom provedbe ovoga programa i planiranja novih suradničkih projekata s dijasporom.

U sklopu ovog programskog paketa financirano je 23 projekta iz svih znanstvenih područja te svaki projekt ima suvoditelja iz hrvatske znanstvene dijaspore. Projekti od kojih se, u trogodišnjem roku, očekuju vrhunski rezultati već su u tijeku. Sudionicima su se predstavili voditelji projekata i ukratko ih prikazati prisutnima.

Svrha programa suradnje s hrvatskim znanstvenicima u dijaspori, odnosno „Znanstvena suradnja“ prijenos je znanja i privlačenje ulaganja u sustav znanosti RH te posredno i u sustav gospodarstva uz suradnju znanstvenika iz Hrvatske i hrvatskih znanstvenika u dijaspori. Suradnja se ostvaruje na principu voditelj projekta iz Hrvatske, a znanstvenik iz dijaspore suvoditelj moguća je tek ako  suvoditelj ima hrvatsko državljanstvo ili dokaz o nacionalnosti te je zaposlen u znanstvenoj organizaciji u inozemstvu. Natječajnom procedurom Programa predviđena je provedba znanstveno-istraživačkih projekata u svim znanstvenim područjima najdulje do 31. svibnja 2023. godine te zapošljavanje najmanje dvaju mladih znanstvenika po projektu – jednog doktoranda, a ostalih doktoranda ili postdoktoranda u ranoj fazi razvoja karijere. Zaposleni mladi znanstvenici mogu biti iz Hrvatske ili inozemstva, a zapošljavaju se na matičnoj ustanovi provedbe Projekta u Hrvatskoj, uz mogućnost odlaska na kratkoročne mobilnosti (do šest mjeseci) na ustanove ili laboratorije suvoditelja projekta u inozemstvo.

Uvodne govore okupljenima održali su ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, zamjenik predsjednika Upravnog odbora Zaklade prof. dr. sc. Dean Ajduković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, putem videopoziva predstavnik Association of Croatian American Professionals (ACAP) Mario Škarica, MD, i prof. dr. sc. Stipan Jonjić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, član Upravnog odbora Zaklade i izvršna direktorica Zaklade dr. sc. Irena Martinović Klarić.

Okupljenim znanstvenicima i gostima u ime domaćina – Hrvatske matice iseljenika prigodno se obratio ravnatelj Mijo Marić, prof.

Zadovoljstvo mi je vas sve skupa pozdraviti kao ravnatelj ustanove koja uspješno surađuje s hrvatskim iseljeništvom gotovo sedam desetljeća. Zahvaljujem vodstvu Hrvatske zaklade za znanost što je za današnju svečanu prezentaciju inovativnih znanstveno-istraživačkih projekata iz programa „Znanstvena suradnja“ odabrala upravo našu ustanovu. Svrha Programa koji je ovdje okupio voditelje 23 pobjednička projekta je prijenos znanja. Vaš konačni cilj, kojeg Matica  podupire svojim svekolikim djelovanjem, jest poticanje zapošljavanja znanstvenika u ranoj fazi razvoja karijere u matičnoj zemlji i umrežavanje sa znanstvenicima u dijaspori. Uvjeren sam da će vaš istraživački rad kojeg planirate provesti u iduće tri godine ublažiti odljev mozgova i oplemeniti ljudski kapital naše domovinske akademske zajednice u svim znanstvenim područjima. Matica je i dosad sudjelovala u svim nacionalnim programima popularizacije znanstvene suradnje s našom iseljenom akademskom zajednicom. Najveći smo rezultat u tom smislu postigli  podupirući biblioteku Ugledni hrvatski znanstvenici u svijetu u suradnji s profesorom Jankom Herakom. Taj Herakov i Matičin knjižni niz o vrhunskim hrvatskim znanstvenicima u dijaspori ima ukupno 9 knjiga koje opsežu skoro 2000 stranica, zaključio je ravnatelj Marić.

Svoje projekte u Matici su ukratko predstavili voditelji i njihovi zamjenici : Vesna Vašiček, Ružica Brečić, Miljenko Jurković, Ivana Vinković Vrček, Željka Krsnik, Mirta Boban, Ilija Brizić, Jasminka Krištić (zamjena za voditelja Gordana Lauca), Ana Previšić, Mihael Makek, Nikša Krstulović, Sonja Lesjak (zamjena za voditeljicu Ivu Tolić), Vilko Mandić, Berislav Marković (zamjena za voditelja Igora Đerđa), Jasminka Popović, Krunoslav Užarević, Sandi Orlić, Mirela Kopjar, Tomislav Šmuc, Hrvoje Pandžić, Vesna Županović, Dalibor Carević i Zdenko Tonković.

Programom se financira provođenje znanstvenog istraživanja, nabava opreme, plaće mladih znanstvenika, mobilnost i neizravni troškovi. Ukupni iznos financiranja je od 1.000.000,00 HRK do 2.000.000,00 HRK po projektu, a natječajem – koji je zatvoren u veljači ove godine – odabrana su 23 projekta predstavljena u Hrvatskoj matici iseljenika.

Izvršna direktorica Hrvatske zaklade za znanost Irena Martinović Klarić istaknula je da su među dobitnicima financijske potpore predstavnici Sveučilišta Zagreba, Osijeka i Rijeke. Ukupna vrijednost programa je 45 milijuna kuna prema njezinim riječima, pojasnivši kako su već svi projekti krenuli te da su dobili i prve rate za financiranje.

Državni tajnik Zvonko Milas je ocijenio kako bi svi ovi programi suradnje trebali donijeti više optimizma. Ljudski potencijal i znanje najvrjednije je ono čime Hrvatska raspolaže, dodavši da su hrvatski znanstvenici radeći u dijaspori svojim radom afirmirali hrvatski narod u svijetu. Naglasio je kako će Vlada ovaj program snažno podupirati.

Početak ovakve suradnje pozdravio je i zamjenik predsjednika Upravnog odbora HRZZ-a Dean Ajduković ocijenivši važnom vezu između izvornoga identiteta znanstvenika s identitetskim sastavnicama zemlje u kojoj rade i žive naši vrhunski znanstvenici. Na natječaj programa „Znanstvena suradnja“ pristiglo je više od sedamdeset projekata od kojih je jedna trećina dobila financijsku potporu, rekao je Ajduković.

Član Upravnog odbora Hrvatske zaklade za znanost vrhunski znanstvenik u području medicine akademik Stipan Jonjić ocijenio je kako Hrvatska, ako se želi približiti uspješnijim zemljama – onda mora i više i bolje raditi. Sad imamo oko 700 znanstvenih projekata, istaknuvši kako bismo ih mogli imati oko tisuću. Prema Jonjićevim riječima za bolju uspješnost i kompetitivnost potrebna su nam tri čimbenika – odabir najboljih, selektivnost i mobilnost.

Moguća pitanja mogu se uputiti  Zakladi na adresu elektroničke pošte [email protected]hrzz.hr.

Diana Šimurina-Šoufek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari