Connect with us

Kolumne

Vukovar (i) 30 godina poslije

Objavljeno

on

Foto: Hina

Povijesnom ironijom bez presedana, trebalo je dočekati da HTV prozovu YUTEL-om kako bi obilježavanje 30. godišnjice kalvarije grada na Dunavu na javnoj televiziji bilo dostojno obilježeno.

Glavu dole, ruke na leđa!

Prije, dok HTV još nije bio YUTEL, kad je informativnim programom žario i palio Stipe Alfier, trećesiječanjski prvoborac i uzdanica Milanovićeve uzdanice Radmana, brižno se pazilo da se gledateljstvo odveć ne zamara sjećanjem na te događaje. Uz ne više od kakvih desetak minuta u središnjem Dnevniku, vukovarska bi zbivanja uglavnom stajala zametnuta na 4. kanalu nacionalne TV kuće. A, evo, sad im YUTEL posvećuje čitav tjedan. I ne emitira samo već viđene dokumentarne uratke, nego i prilično bogatu svježu produkciju nastalu u ovim organizacijski izazovnim vremenima. Svakako vrijedi izdvojiti u udarnom terminu na Dan sjećanja prikazani dokumentarac „Glavu dole, ruke na leđa“ o patnjama zatočenika u koncentracijskim logorima diljem Srbije.

Ne samo zato što obiluje nadrealnim prizorima, u kojima se s nečovještvom kakvo samo čovjek čovjeku može prirediti, ili kako bi kazao ondašnji patrijarh SPC-a Pavle – što ni zvijeri ne bi! – isprepliće crnohumorni odmak. I upućenije u temu moralo je zgranuti kako je operativac KOS-a, poslan iz Zagreba, infiltriran pri samom vrhu vukovarske obrane, da bi potom, znajući sve, sudjelovao u ispitivanju zatočenika. Uz bok tomu stoji događaj kad je na dan priznanja Hrvatske utjecajna osoba u logorskom sustavu s višim činom u JNA čestitala zatočenima što su postali zarobljenici (dotad su bili tek pobunjenici, razularena fašistička banda), počastivši ih za to promaknuće pojačanom dozom batina, zorno pokazavši kako je komunistička vojska doživljavala međunarodne konvencije.

Na krovnoj razini film predstavlja potresno svjedočanstvo terora totalitarizma pod crvenom zvijezdom petokrakom, čiji je, gdjegod bi ovladao, zaštitni znak pomno osmišljeni sustav logora, utemeljen na metodama mučenja i iživljavanja s ciljem iskorjenjivanja ljudskog dostojanstva i u počinitelju i u žrtvi. Nadnacionalni karakter zločinačke ideologije i prakse koja poništava čovjeka bio on čuvar ili zatočenik, naravno, ne iskupljuje od odgovornosti Srbiju, kao slijednicu države na čijem se tlu zločin odigrao, ponajprije zbog pružene potpore u ljudstvu, financijama i infrastrukturi.

Ako se vukovarska priča doista ne želi prepustiti zaboravu, film „Glavu dole, ruke na leđa“ čeka nezaobilazno mjesto u školskoj lektiri, ako ne prije, onda barem u višim razredima srednje škole. Kako bi se osvijestili novi naraštaji, poprilično oguglali na patnje bližnjih, što se odražava i u nehajnom odnosu prema onima koji danas pate. Jasno je kako tako teška istina sa sobom nosi i dodatno breme svima koji sudjeluju u podizanju mladih ljudi. Jer kako ju iznijeti, a spriječiti da reakcija na nepojmljivo zlo ne preraste u mržnju i ogorčenje, te poriv za osvetom? Ipak, ova objektivna poteškoća ne može biti razlogom da se od zadatka odustane. Jer što je alternativa? Da se neugodna i uznemirujuća istina krije kao kakav lopov? Da ju se ostavi da u tuzi kiše jesenje po poljanama tiho hoda?

Vukovar kao putokaz

Ne svakom uhu ugodna istina našla se i u središtu propovijedi biskupa Ivana Šaška na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Vezano uz prijepore o simbolici, koji svako malo opterećuju hrvatsko društvo, Šaško nudi jasan i razgovijetan odgovor. Dovoljno je vidjeti, kaže, koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih žrtvujući vlastite. Očito mu je namjera ukazati na nepravedan zaključak Povjerenstva koje simbole prvih vidi društveno poželjnijim i prihvatljivijim od simbola drugih. Ipak, kako to često bude, osim gole istine, vidljive i djeci školskog uzrasta, i ovdje postoji druga stvarnost koju se nipošto ne može zanemariti – trenutni odnos snaga u hrvatskom društvu, ali i širi međunarodni okvir. A ta je realnost sve samo ne povoljna po golu istinu. Može li se tek tako zanemariti utjecaj prevladavajućih medija koji već desetljećima Hrvatima „drže glavu dole i ruke na leđima“, usklađeno, kao po diktatu, promičući neku nepotpunu, dobrim dijelom i izvrnutu istinu o nedavnoj im, a i nešto daljoj prošlosti, svojom moći znatno ograničavajući i političare izabrane obnašati vlast?

Ne svjedoči li dovoljno o toj moći uz pristanak naroda ostvarena zagrebačka izborna pobjeda opcije koja prezire i otvorenost prema životu, pa kako ne će prema istini? Je li onda baš mudro svim silama jurnuti na gol tako moćnoga suparnika praveći se kao da je nebranjen? Doimlje se to otprilike jednako mudrim kao što bi bilo ujesen ’91 baciti sve karte na spas Vukovara, time nužno i oslabiti obranu drugih gradova pod neprijateljskom vatrom. Dobro znajući kako bi time ugrozio opstanak Hrvatske, predsjednik Tuđman na to nije nasjeo. Ne kazuje nam li i to Vukovar? Napose imajući u vidu kako i danas državno vodstvo pri odlučivanju oko spasa nekih simbola, koliko god to oni krvlju zasluživali, ima skučen prostor. No, je li to razlog da ga se optužuje i hrli u ralje svake blagoglagoljive šuše koju medijski aparat, videći u njoj potencijal za razdor među Hrvatima koji znaju što je bilo i kako je bilo, osvijetli reflektorima?

Povjerenje u važnim pitanjima

U sjeni dopadljive poante o simbolima biskup Šaško u propovijedi se dotiče i važnog pitanja povjerenja. „Kako možemo očekivati povjerenje naroda u jednome važnom pitanju, ako istina izostaje u drugim važnim pitanjima? Ako istina nije uzeta kao kriterij za pročišćavanje spomena naše nedavne prošlosti… možemo li drugdje očekivati povjerenje?“ Iako to izrijekom ne kaže, nije teško nazrijeti kako se ovo „drugdje“ odnosi na upravljanje krizom izazvanom pandemijom. Ljudski je suosjećati s možebitnim Šaškovim motivima, primjerice, nagađati kako taj, izričajem toliko odmjeren i precizan biskup da se našao metom kritika, čak i sprdnje, onih koji sebe vide jedinim čistim katolicima i nema drugih katolika uz njih, pojedinu subraću u Kristu nije uspio uvjeriti u temeljne istine o pandemiji, također razumljive djeci školskoga uzrasta. Jer da nije tako, zašto bi Hrvatska biskupska konferencija oko nje obilazila poput mačka oko vruće kaše? Uvažavajući sve to, ipak se u pozivu vlastima da učine traženi korak u izgradnji povjerenja prilično preuzetnim doimlje razmišljanje kako bi istina, uzeta kao kriterij vezano uz simboliku iz nedavne prošlosti, urodila povjerenjem u istinu o pandemiji. Ponajprije zato što je u ljudskoj naravi voditi se onime što je srcu milo, ne ulazeći pritom potanje u samu raščlambu. Nekad će srcu milija biti istina, drugi put prijesna laž. Kad bi nekim čudom, jer za to je, uvažavajući čitav kontekst, doista potrebno čudo, državne vlasti uzele golu istinu kao kriterij u pitanju tretmana simbola, bi li doista time stekle povjerenje u pitanju pandemije? Ili bi se ovo prvo podrazumijevalo zdravo za gotovo? Kao što se u mnogim važnim pitanjima, koja ova Vlada rješava na dobro hrvatskog naroda, to samo po sebi podrazumijeva, stoga i ne cijeni.

Bi li povjerovali kraj zdravih očiju?

Je li realno očekivati da bi – kad bi se posve nesputano moglo koristiti geslom „Za dom spremni“, a komunistička crvena zvijezda petokraka doživjela osudu kakvu svojom zločinačkom ostavštinom nesumnjivo zaslužuje – protivnici borbe protiv zaraze odjednom prigrlili smjernice Stožera civilne zaštite? I da tada ne bi kao bezglave mušice upadali u paukovu mrežu laži korona zavodnika? Recimo, onoga, kao dijete izvezenoga u Srbiju, a potom u zrelim godinama uvezenoga od tamo, koji se diči potpunim nepoznavanjem elementarnih pojmova. Ne razumije čak ni što znači da cjepivo štiti 90% od težeg oblika bolesti i smrti pa se, mudrujući kako je i prije pojave cjepiva svega 10% zaraženih završavalo na bolničkom liječenju, pita kako to onda cjepivo uopće štiti. E, pa tako što 90%-tna zaštita ne znači što se njemu snilo.

Nego da je u dvije skupine ljudi približno homogene opće strukture i podjednaka broja, formirane tako da jednu čine cijepljeni, a drugu necijepljeni, primijećeno kako u potonjoj biva 9 puta više hospitaliziranih i umrlih. A isto potvrđuje i živi primjer Hrvatske danas, gdje je u najugroženijim dobnim skupinama trenutno 3 puta više cijepljenih nego necijepljenih, dok je među žrtvama omjer obrnut. Bi li one koji plaze za takvim prodavačima magle, kad bi odnos prema ZDS-u i zvijezdi petokraki bio pravedno uređen, iole uznemirila spoznaja što bi od otprilike 2000 necijepljenih, koliko ih je ovih dana uslijed zaraze koronom smješteno u hrvatskim bolnicama, da su bili cijepljeni, tamo ne bi bilo njih oko 1800? Bi li ih uznemirilo što samo za njihovo liječenje, na stranu to što uskraćuju pravo na njegu oboljelima od drugih bolesti, Hrvatska nepotrebno troši preko 2,5 milijuna eura dnevno (što je više negoli je presuđeno Ivi Sanaderu u aferi Fimi Medija)?

Bi li tada prestali verglati kako je cjepivo neučinkovito, jer cijepljeni, navodno, jednako prenose zarazu kao i necijepljeni, premda čak i istraživanja na koja se pozivaju, a ta nisu jedina, jasno govore kako su oni barem 6 mjeseci znatno zaštićeniji i od infekcije? Bi li ih tada izjednačavanje utjecaja cijepljenih i necijepljenih na širenje zaraze makar na tren podsjetilo na obrazac izjednačavanja srpskih i hrvatskih zločina tijekom Domovinskog rata? Jer, eto, i jedni i drugi prenose zarazu, baš kao što su i jedni i drugi činili zločine. Da, jesu, samo u kojoj mjeri koji? Bi li tada prestali pronositi „istinu“ kako cjepivo ne valja, jer, eto, i cijepljeni umiru, jednako se pritom ne obazirući na omjere cijepljenih i necijepljenih kao i kod prijenosa zaraze?

Nisu li po toj logici i Blago Zadro i Ante Gotovina, kao neka vrsta cjepiva protiv neprijatelja, bili nedovoljno učinkoviti, jer, eto, nisu zaštitili baš sve živote? Bi li tada prestali tupiti da necijepljeni ničim ne ugrožavaju cijepljene, iako svojim izborom barem neko vrijeme (najmanje 6 mjeseci) višestruko vjerojatnije od cijepljenih ugrožavaju živote i zdravlje onih 10% cijepljenih na koje cjepivo nema učinka? Bi li tada napokon shvatili kako kampanja protiv cijepljenja, bila ona otvoreno negacionistička, ili svedena tek na puko balansiranje između prava na cijepljenje i ne-cijepljenje, odvraća od cijepljenja ne samo mlade i zdrave, nego i osobe ugroženije životne dobi (tu ujedno leži odgovor na pitanje odakle toliki mrtvi danas u Hrvatskoj)? Bi li tada odbacivali tvrdnju kako opći porast smrtnosti valja pripisati cijepljenju a ne bolesti, čiji se promotor uopće ne osjeća pozvanim objasniti kako to da takva efekta nema u znatno procjepljenijim državama od Hrvatske, gdje se koriste ista cjepiva? Ne podsjećaju li tom logikom, u čijem je središtu naglašavanje iznimke (smrt od cijepljenja) kako bi se zasjenilo pravilo (smrt od bolesti), na one koji kao dječju žrtvu rata vide isključivo Aleksandru Zec, dok 402 ostale poginule hrvatske djece ne vide?

Što je potpuni poraz?

Kad bi se odnos prema ZDS-u i crvenoj zvijezdi petokraki odjednom stubokom promijenio, bi li se jogunasti, bandoglavi Hrvati prestali povoditi za gatanjima kumira im, kojekakvih milanovića i gatalauca, podjednako vjerodostojnih kad na temu pandemije proriču budućnost, koliko i kad poriču prošlost i sadašnjost? Bi li ukazali povjerenje Orbanu, Janši i vladajućima u Poljskoj, kad već, uz iznimku Milanovića, nemaju povjerenja u kolege im u Hrvatskoj, samo zato što ne razrješavaju važno pitanje simbolike? Bi li im odjednom postalo strašno što umiru toliki ljudi, bez obzira što su mahom stariji od 50 godina? Naposljetku, ako im toliki mrtvi ne znače mnogo, bi li im bio prihvatljiv rat bez ijednog mrtvog, a da nam je neprijatelj kirurški precizno razorio infrastrukturu, tvornice, bolnice,…? Jer upravo to su, uz brojne mrtve, posljedice rata kojeg protiv Hrvatske vode podrivači kampanje cijepljenja, protiveći se mjerama za njegovo pospješivanje u okolnostima nedostatne procijepljenosti (u tom smislu borba protiv cijepljenja i borba protiv COVID potvrda dvije su neodvojive strane iste medalje).

Naravno, zakriljeni plaštem prava na izbor što jače životno ugrožavati besperspektivne u ime slobode na svoj život punim plućima. Pa ne koriste li istu argumentaciju i zagovornici prava na pobačaj? Upravo odricanje od solidarnosti sa slabijima i potrebitima predstavlja raskid s civilizacijom kakvu poznajemo, a poznajemo samo onu izraslu na kršćanskim zasadama, sramili se toga ili ne. Konačno, može li se onaj – koji preuzima metode i logiku neprijatelja, za sobom ostavljajući sličnu pustoš što u izgubljenim ljudskim životima, što u državnim financijama – uopće zvati pobjednikom? I na to pitanje jasno odgovara danas slobodni Vukovar – poukom kako potpuni poraz ne nastupa uzmakom pred neprijateljem nadmoćnijim na bojnome polju, pa ni ponižavanjima u kazamatima. Poraz je potpun tek kad postaneš isti kao on – lažljivi barbar u borbi protiv “fašizma“.

Ključna razlika između vukovarskih žrtava i žrtava korone

Dubljem promišljanju skloni biskup Šaško sve to gotovo sigurno zna, no, kao i mnogi drugi u svom okruženju, ostaje nemoćan uvjeriti svoju subraću u istinu. Ako je tako, u tome je njegova osobna drama i životni križ. Na tragu pitanja koje je glasno postavio u Vukovaru zacijelo se potiho pita i može li se biti hladan, ohol i bezosjećajan na sve te grobove što ovih dana prerano niču u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci…? I premda znatna, razlika u dobi žrtava tu ipak nije ključna. Ključ nije, iako je i to važno, ni u njihovu broju. Bit razlike leži u tome što se vukovarske žrtve više ne mogu spriječiti niti vratiti, jedino preostaje nastaviti pronalaziti zemne ostatke još nepronađenih, dok se mnoge, premda ne i sve, žrtve pandemije itekako mogu spriječiti, uz minimalnu žrtvu, u bilo kom pogledu neusporedivu s vukovarskom. Jasno je to svakome, makar i površno upoznatome s naravi širenja zarazne bolesti, ponajprije s činjenicom da ju i jaki i zdravi nesvjesno mogu prenijeti ranjivima.

Stoga upravo nevjerojatno zvuče pravdanja da se netko ne želi cijepiti zato što je mlad i zdrav, ne pokazujući pritom minimum osjećaja za bližnjega koji nije takav, posve ignorirajući činjenicu da je kao necijepljen barem 6 mjeseci za njega znatno opasniji. Netko ih je takve, s tolikim propuhom između ušiju i prazninom u prsima, u potonjem nepodnošljivo nalik promicateljima ostavštine crvene zvijezde petokrake, odgojio. U čitavoj priči začudnija je tek posvemašnja ravnodušnost onih koji se diče poštivanjem ljudskog života sve do naravne smrti, čak i u njegovoj terminalnoj fazi. A ipak nalaze razumijevanje za slobodan izbor onih, koji što neposluhom, što nehajem, svojski doprinose tolikim preranim smrtima u životnim fazama koje prethode završnoj. Možda tek mjesec-dva, no češće je ipak riječ o godinama, a zadnjih tjedana sve više, poglavito u slučajevima kad cjepivo još jače pomaže, i desecima godina. Kako onda tražiti povjerenje temeljeno na istini od drugoga u jednom važnom pitanju, a sâm ga relativiziranjem istine potkopavati u drugom, posve odvojenom važnom pitanju, i pritom trajno ne narušiti vlastitu vjerodostojnost?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari