Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Vukovarci’ koji se protive mirnom prosvjedu i njihova ‘Baba Vanga’

Objavljeno

na

Oni koje rat nije ni okrznuo, nemaju moralno pravo raspravljati o bilo kakvom oprostu, niti o odlučivati o bilo čemu u ime žrtava. Oni koji nemaju ničega zajedničkog s vukovarskom ratnom pričom, nemaju moralno pravo arbitrirati o toj stvari. Oni kojima u ratu nije nitko stradao nemaju osjećaj gubitka i bola, ne mogu se staviti u ulogu žrtve i ne mogu je razumjeti, čak ako to iskreno žele i nastoje. Nitko nema pravo (a pogotovu oni koji nisu osjetili ništa od ratnih strahota) docirati žrtvi ili joj nametati bilo što, pa i svoje stavove o tomu što je pravedno a što nije i određivati kako će se ta žrtva ponašati u danim okolnostima, pogotovu vezano za ratne posljedice, pa i kažnjavanje ili nekažnjavanje ratnih zločinaca.

To je tako. Ili bi barem trebalo biti. Ne po bilo kakvom zakonu, nego s moralnog i ljudskog stanovišta.

Ljudski je da nas uvijek nas naša nesreća više boli nego tuđa. I nepravda koju nam bilo tko učini, više nas pogađa nego one druge (često i mnogo veće) koje se svakodnevno čine ljudima oko nas. Svakomu od nas je njegov križ najteži – to je stara i dobro poznata istina koju ne treba posebno dokazivati.

I to je također ljudski.

No, postoji li kod nas ljudi kao moralnih i etičkih bića, neki minimum solidarnosti s patnjom, bolom i nepravdom što ih trpe ljudi kojima smo okruženi? Sa zgražanjem gledamo na televiziji slike užasa iz Sirije, Afganistana, Iraka, brinemo o žrtvama terorističkih napada, migrantima, potraga za izgubljenom sirijskom djevojčicom traje već danima – i lijepo je da imamo taj osjećaj solidarnosti sa žrtvama, koje god nacije, vjere i boje kože bile.

No, kako se ponašamo u vlastitoj kući? Jesu li mnogi od nas licemjeri i ostaju li njihova srca zatvorena za patnje kroz koje prolaze njihovi sugrađani, braća, pripadnici njihovog naroda koji su doživjeli najteža stradanja u ratu 90-ih godina, pogotovu oni koji su izgubili bliske osobe ili još uvijek tragaju za njihovim kostima?

Iskreno, uvijek sam se kao čovjek grozio onih koji 90-ih godina nisu doživjeli ništa od onoga što je rat nosio sa sobom, ali iz svojih komotnih i konformističkih pozicija (iz razno-raznih, najčešće prizemnih razloga) uzimaju sebi pravo “popovati” ljudima koji su izgubili sve (svoje članove obitelji, zdravlje, kuće, imovinu, sve što se moglo izgubiti i što su imali u razdoblju prije rata). Držim kako je to krajnje nemoralno, nepristojno, pa usudio bih se reći, čak drsko, bezobrazno i perfidno.

Ako već nisi u stanju razumjeti žrtvu i nemaš ljudskog osjećaja solidarnosti s njom, barem šuti i nemoj joj stvarati dodatni teret.

Večernjakova “Baba Vanga” točno zna što će biti 13.10.

Ovih dana, sasvim sam slučajno (na društvenim mrežama) naletio na jedno društvo “Vukovaraca” koji međusobno (preko društvenih mreža) šire tezu kako će se “prosvjedu u Vukovaru odazvati svi osim Vukovaraca”. Kao šlagvort za raspravu poslužio im je tekst Renate Rašović objavljen 26. rujna 2018. na Večernjem hr upravo s tim naslovom.

(Vidi: (https://www.vecernji.hr/premium/prosvjedu-u-vukovaru-odazvat-ce-se-svi-osim-vukovaraca-1272217)

Neke od osoba iz te grupacije su itekako pismene (pojedine pišu i za portale), pa mi nije jasno zašto se same ne oglase po tom pitanju (ako ih toliko “žulja” prosvjed) nego u prvi plan guraju Večernjakovu “Baba Vangu” i kriju se iza nje. Možda zato što u Vukovaru nisu u stanju okupiti više od desetak istomišljenika.

Tko god pročita uradak spomenute autorice, a ima imalo veze s medijima i koliko-toliko poznaje tehnologiju propagande, jasno mu je: riječ je o naručenom članku, pamfletu u kojemu se pod krinkom “brige” za Vukovar i vukovarske žrtve želi omalovažiti i gradonačelnika Penavu i njegovu inicijativu, sve skupa staviti pod sumnju i u konačnici dokazati tezu kako su Vukovarci protiv prosvjeda te se istome neće odazvati, nego je sve “uvezeno” sa strane (s tim što je, dakako, u negativnom kontekstu spomenut tko drugi  nego dežurni krivac za sve Tomislav Josić – po njima, valjda, pored gradonačelnika jedini Vukovarac koji će se odazvati mirnom prosvjedu 13 listopada).

E, pa kad je već tako, pogledajmo na trenutak tko se to “brine” za vukovarske žrtve i komu je toliko stalo do toga da se na jedan perfidan i zaplotnjački način dokaže kako prosvjed nema nikakve veze s Vukovarcima.

Za početak par riječi o “liku i djelu” Večernjakove “Baba Vange” (novinarke Renate Rašović koja u pauzi između svojih trivijalnih opservacija ljubavnih tema za neke od laganih ženskih časopisa, nađe vremena da “ubije” po koju dnevnicu i putem odrađivanja ovakvih pamfleta za svoje nalogodavce).

Koliko sam mogao vidjeti iz njezina predstavljanja (https://m.vecernji.hr/autori/renata-rasovic-1624/profil) jer ju ne znam niti me zanima, rođena u Zagrebu 1970. godine, prve je novinarske korake napravila na Radiju 101, radila je za Pavićev EPH, inače piše tekstove i za Story, Autograf hr, Večernji list (dakle, od Mojzešice preko Nine Pavića do Pilsela i Styria-e). Očito “osebujna” novinarska pojava sa širokim i raznolikim spektrom uradaka različitih vrsta (ali i s prepoznatljivim ideološkim usmjerenjem) kojoj nije nikakav problem po narudžbi sklepati bilo što za bilo kojega poslodavca pod uvjetom da bude plaćeno i da je usmjereno protiv “desničara”.

Odmah na prvu zaključujem kako je riječ o “autentičnoj” Vukovarki koja je ovaj grad vjerojatno gledala bezbroj puta na fotografijama, starim razglednicama, u dokumentarcima, TV reportažama. I ona sebi daje za pravo stavljati se u ulogu arbitra i mudrovati što to Vukovarci “hoće” ili “neće”, što tko od njih “misli” ili “ne misli”, kako se osjećaju, jesu li Penavine namjere iskrene ili ne, kakva je Josićeva uloga svemu i konačno, točno zna čak što će se dogoditi 13. listopada (već 26. rujna “proriče” kako će se prosvjedu odazvati “svi osim Vukovaraca”), na čemu bi joj mogla pozavidjeti i Baba Vanga

Tekst je, dakle, tipičan prizemni, naručeni pamflet iz pera osobe koja o Vukovaru ne zna ništa niti ju je za njegovu sudbinu briga (o ratu i žrtvama da ne govorimo), ali poput mnogih drugih najamnika odrađuje svoju “šihtu” za pristojan honorar koji i jeste glavni motiv za ovakva pisanija.

Sljedbenici “Baba Vange” i njihova zaplotnjačka kampanja

A sad riječ-dvije o “sljedbenicima” Večernjakove “Baba Vange” (alias Renate Rašović) koji njezinu tezu iznesenu u naslovu spomenutog pamfleta nastoje dalje “gurati” preko društvenih mreža s ciljem dokazivanja kako u Vukovaru postoji neko “ekstremno” jezgro okupljeno oko Penave i Josića i pošto-poto forsira prosvjed, iako ga Vukovarci ustvari ne žele.

Stjecajem okolnosti i sasvim slučajno znam neke od tih osoba. I pouzdano znam da nisu rođene niti su živjele u Vukovaru sve dok im se iza 2000. godine nije pružila prilika uvaliti se u državnu službu na dobro plaćena mjesta, dobiti stanove i veće plaće (koje su se isplaćivale na područjima od posebne državne skrbi). To je bila njihova jedina motivacija i isključivi uzrok nagle “zaljubljenosti” u grad na Dunavu koja ih je odjednom obuzela.

I nakon toga, kad su se već uvalili na radna mjesta u državnoj službi (i u stanove), ta su se gospoda lijepo (kako to inače biva i u prirodnom, životinjskom svijetu), počela prilagođavati sredini.

Olakotna okolnost za njihovo napredovanje i dobivanje bolje plaćenih poslova (u toj i takvoj državnoj službi) bila je ta što su se naši Hrvati (rođeni Vukovarci koji su prošli ratnu golgotu) slabo vraćali u grad (što i ne čudi, s obzirom na sve kroz što su tamo prošli), a budući da je poslije mirne reintegracije u Vukovaru ostao popriličan broj Srba, nastupila je neka vrsta “simbioze” između tih došljaka i “krajišnika” (od kojih su mnogi nakon amnestije za oružanu pobunu završili u državnim službama – jer drugih poslova u gradu u to vrijeme i nije bilo), pa su naša (hrvatska) gospoda “dođoši” (kako za doseljenike kažu Vojvođani), stjecajem okolnosti vremenom s njima stupala i u određene kolegijalne (i druge) odnose. Sasvim normalno i prirodno, zar ne? Nitko nikomu ne treba brojati krvna zrnca, niti su naša gospoda došljaci u Vukovar za bilo što krivi, slijed okolnosti je bio takav.

Samo iznosim činjenice koje objašnjavaju mnogo toga.

I nema ta “simbioza” nikakve veze s nacionalnim, vjerskim ili ideološkim opredjeljenjem ili osjećajem – to je bio (i ostao) čisto interesni savez kakav postoji u svim birokracijama na svijetu.

Truli kompromisi i gaženje žrtve Vukovara uzrok su podjela

Hrvati – rođeni Vukovarci, povratnici u Vukovar – u najvećem broju (kako je poznato) su ratni stradalnici, većina njih invalidi nesposobni raditi ili umirovljenici, što znači da su u samome početku ostali izvan tih birokratskih struktura (koje su odlučivale o svemu), a što je pogodovalo daljnjoj “simbiozi” doseljenika (naturaliziranih Vukovaraca) i “krajišnika”.

Slijed okolnosti je nažalost, uskoro pokazao da se mirna reintegracija pretvorila u truli kompromis pri čemu se u Podunavlju i posebice Vukovaru, od 1998. godine nadalje nije smio spomenuti ratni zločin – jer, to “narušava ionako krhke međunacionalne odnose” (kako su govorili “mirotvorci” iz svojih udobnih zagrebačkih ureda i međunarodnih organizacija).

I naši uškopljenici iz vrha vlasti i međunarodni medijatori čija je zadaća bila tobože raditi na “normalizaciji stanja”, jednako su doprinijeli da se istina o ratu i njegovim teškim posljedicama potisne i zanemari, pa na kraju i počne izokretati. Sve to, uz nekažnjavanje ratnih zločinaca od kojih su se mnogi uvukli u policiju, sudstvo i druge državne službe i administraciju, dovelo je do toga da Vukovarci (starosjedioci) koji nisu pristali na takav “suživot” i odustajali su od povratka u svoj grad – a u onima koji su se usprkos svemu tamo vratili i ostali (a nisu pripadali novouspostavljenoj društvenoj “eliti”) javilo se sasvim opravdano nezadovoljstvo.

Oni jednostavno nisu mogli razumjeti da u miru gube grad koji su uz tolike žrtve branili u ratu i za koji su toliko patili.

Vukovar je dobrim dijelom naslijedio “krajinske” kadrove u lokalnim tijelima vlasti i gradskim službama, zahvaljujući odredbama sramotnog Erdutskog sporazuma i drskosti političkih lidera Srba u Podunavlju, pa i dobrog dijela njihovih sljedbenika koji su i dalje Vukovar smatrali “srpskim gradom” – i to čak bez ikakvoga obzira i zadrške javno iznosili.

Svaki Vukovarac (koji ne pripada toj povlaštenoj skupini ili nije u savez s njima) reći će vam kako su od 1998. godine nadalje oni koji su u gradu ostali (ili doselili) za vrijeme njegove okupacije, imali privilegirani položaj.

I to je, nažalost, neoboriva činjenica.

“Krajišnici” su i poslije okupacije “drmali” lokalnim tijelima vlasti, gradskim službama, tržnicom (koja je i danas žila kucavica grada), prvi su bili na redu za zapošljavanje u državnim institucijama, prvi  se dočepali sredstava za pokretanje biznisa (što ih je dodjeljivala hrvatska Vlada za oživljavanje gospodarstva) itd., itd.

Iako su mnogi od njih (poput bivšeg Šešeljevog četničkog vojvode i predsjednika njegove stranke za “SAO Krajinu” Rada Leskovca) i nakon što su dobili pozamašna sredstva za započinjanje vlastitog privatnog posla nastavili veličati “SAO Krajinu” i velikosrpsku ideologiju, to je kod strane gospode zagrebačke na Pantovčaku i Markovom Trgu prolazilo nezapaženo, kao i mnoge druge pojave (stalni četnički incidenti – pogotovu na utakmicama, koncertima, za pravoslavne Božiće, Uskrse, te skrnavljenja spomenika žrtvama iz Domovinskog rata itd., itd.).

U Vukovaru je zgažena i ponižena hrvatska žrtva i žrtva svih drugih branitelja koji su se borili i patili za njegovu slobodu. I to je bio i ostao glavni uzrok nemogućnosti pravog i iskrenog suživota, jer suživota nema bez zdravih temelja i elementarne pravde, BEZ ISTINE.

Oni koji su od Vukovara više uzeli nego su mu dali nemaju pravo određivati kako će se ponašati žrtva

Vukovarska je priča, dakako, mnogo složenija i nije ju moguće ispričati u tri riječi, ali ostaje činjenica da je pometanje problema pod tepih dovelo do toga da je Vukovar ostao podijeljeni grad. On tako funkcionira već 20 godina i to je istina koju mora priznati svatko tko priznaje realnost.

Ovaj prosvjed zakazan za 13. listopada objektivno je uperen i protiv nerada državnih institucija i nepoduzimanja onoga što su odavno morali a nisu odradili u zadnjih 20 i više godina.

I, naravno, ne može se očekivati da će bilo tko zaposlen u policiji, Državnom odvjetništvu, Općinskom sudu ili bilo kojoj drugoj državnoj službi (pogotovu ako zauzima neku značajniju poziciju) bio on Hrvat, Srbin, Mađar, Čeh, Nijemac ili pripadao ma kojem drugom narodu, činiti nešto što bi mu moglo ugroziti poziciju ili radno mjesto, što je s ljudskog stanovišta i razumljivo.

No, postoji još nešto, a to je pitanje međusobne povezanosti i isprepletenosti interesa (jer ni Vukovar nije na to imun, kao i bilo koja druga sredina u Hrvatskoj), jer ponašanje birokracije ima svoje zakonitosti.

Njihova zajednička “crta obrane” je zadržavanje postojećeg stanja, odnosno, pozicija koje zauzimaju. Njih ne zanimaju nikakva pravda, istina, niti progon zločina, nego su isključivo vođeni vlastitim interesima. I to je savršeno jasno i dobro poznato svakom Vukovarcu, koliko god se o ovoj temi šutjelo.

Najkraće rečeno, oni kojima je dobro i koje rat nije okrznuo imaju jedan stav prema stvarnosti, a žrtve koje čekaju na pravdu više od 26 godina drugi.

Ali, krajnje je nemoralno i nije ljudski poslije toliko godina tjerati žrtvu da šuti i podnosi i dalje očitu nepravdu samo zato da ne bi narušavala nečiji konformizam.

I još je nemoralnije kad to čine naturalizirani “Vukovarci” koji su u taj grad došli sasvim slučajno, u potrazi za poslom i stanom i koji ga toliko osjećaju “svojim” da bi iz njega vrlo rado zbrisali onog trenutka kad bi im netko u Osijeku, Zagrebu, Rijeci ili Splitu ponudio slično radno mjesto i kakav-takav stan.

Oni danas uzimaju sebi za pravo arbitrirati ili “gatati” o tomu što će se dogoditi 13. listopada.

Ja nisam Baba Vanga (kao novinarka Rašović) i ne znam što će biti za sedam dana na prosvjedu u Vukovaru, ali u jedno sam posve siguran: Vukovar je u Hrvatskoj i Hrvatska će tog dana biti u Vukovaru s Vukovarcima – onima koji su obranili grad, dali sve za Vukovar i najviše propatili – bilo to komu drago ili ne.

Ne sporim pravo nikomu tko živi u tom gradu da se smatra Vukovarcem, neovisno o tomu je li tamo rođen ili je došao jučer. Daj Bože da se svi u Hrvatskoj osjećamo tako, ali iskreno i bez glume, bez zadnjih i skrivenih namjera.

Ali, neka mi bude dopušteno reći i ovo: Nije niti može biti veći Vukovarac od ratnih stradalnika grada heroja onaj koji je prije deset ili petnaest godina došao u ovaj grad radi posla i stana i koji ništa za njega nije dao – ali uzeo jeste.

Pravi Vukovarci su dali gradu mnogo više nego su od njega dobili ili uzeli i to je saldo koji na kraju priče moramo uzeti u obzir, jer ljubav se mjeri žrtvom i odricanjem, a ne busanjem u prsa i velikim riječima iza kojih ne stoji ništa.

I to je (po meni) temeljna razlika između Vukovaraca i “Vukovaraca”.

Naravno, legitimno je biti i protiv prosvjeda.

Svi oni građani Hrvatske, pa i Vukovarci koji su protiv (a sigurno ima i takvih, ne dvojim), mogu slobodno organizirati svoj “kontra-prosvjed” (zašto ne!?) i javno zatražiti da ratni zločinci ostanu i dalje nekažnjeni, a institucije zadužene za taj dio posla nastave po starom. Sasvim sam siguran da bi imali popriličnu potporu od SDSS-a, dožupana Ćurčića (koji se ni danas “ne može sjetiti” je li bio 20. studenoga 1991. godine na Ovčari ili nije), ministrice Žalac, pa i svojih istomišljenika s lijeve obale Dunava.

Bilo bi to mnogo poštenije, nego rovariti putem društvenih mreža i zaplotnjački minirati pokušaj da se konačno poslije 27 godina čekanja stvari pomaknu s mrtve točke, a žrtve, njihovi potomci i rodbina postignu neku elementarnu pravdu kao zalog bolje budućnosti i zdravijih odnosa u gradu mučeniku i heroju.

Oni koji rane Vukovara ne osjećaju kao svoje, nemaju pravo prigušiti glas žrtve i ušutkati je. Minimum pristojnosti nalaže da se odmaknu – jer to ionako nije njihov problem. Njih rat nije dotaknuo i oni s tom pričom nemaju ništa.

Konačno su se svi mogući “dušebrižnici” – od premijera Plenkovića i pojedinih ministara do lijevo-liberalne i neokomunističke klike, mainstream medija, SDSS-a i ostalih “progresivnih” snaga našli na istoj valnoj duljini. Zdušno rade na politizaciji budućeg prosvjeda, dok u isto vrijeme dižu dreku oko toga kako neki drugi “žele politizirati predstojeći skup”.

Sindrom piromana koji potpale  požar pa prvi jurnu kako bi ga tobože “ugasili” (i to benzinom) i nije neka novost kod nas. Često smo svjedoci toga.

Treba li ponoviti: prosvjedovat će se protiv tromosti državnih institucija i tražiti brže procesuiranje svih ratnih zločina, neovisno koje su nacionalnosti ili vjere, kako žrtve, tako i počinitelji.

Komu to smeta, objektivno se stavlja u poziciju obrane onih koji su vršili ratne zločine.

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Papazjanije ‘teškog duševnog bolesnika’

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Postoji jedan lik, zove se, hm, malo je teže reći kako se zove, ali možemo reći da se služi čitavim nizom imena i prezimena: Drago Pilsel, Vjeran Grković, Zvonimir Carlos itd. To je lik koji u dva ujutro ‘mlati djecu’ po hotelskim hodnicima, pri čemu izjavljuje: “Oko 1.50 sati izašao sam četvrti put na hodnik. Nisam bio suvisao u to doba. Hodao sam u pidžami, pod djelovanjem tableta” Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/drago-pilsel-udario-djecaka-jer-mu-u-hotelu-nije-dao-spavati-351948

Onda imamo činjenicu da je taj tip s više imena i prezimena nego Chico iz romana o Zagoru bio predmetom glavne rasprave na suđenju za Oluju u Haagu. Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić tad je, tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva Žarka Puhovskog (a koji je skupa s Pilselom, Bancem Čičkom i sličnima djelovao u HHO-u na način da su umjetno proizvodili i umnažali broj srpskih žrtava Oluje za što im je George Soros plaćao skupno pola milijuna dolara godišnje) otkrio da se Drago Pilsel krije iza pseudonima “Vjeran Grković” koji je u Feralu radio jedan intervju s Petrom Mrkaljom (Još jednim sorosevcem iz HHO-a). Za one koji o tome žele znati više, nek pročitaju transkript protuispitivanja od 16. veljače 2009. godine od stranice 16092 pa dalje http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090216ED.htm

Kako je taj dan vrijeme isticalo, te se dnevno zasjedanje suda približilo svom kraju, Mišetić je nastavio sutradan, kad smo otkrili još veću pikanteriju. Naime, policija iz PU Zadarske zatekla je Dragu Pilsela, Jadranka Mrkalja (sin spomenutog Petra Mrkalja) i još nekoliko osoba tijekom počinjenja kaznenog djela prikrivanja ubojstva u selu Komić u Lici. Kad su policajci legitimirali Pilsela, on se predstavio kao Zvonimir Carlos, a kasnije je o tom događaju pod pseudonimom “Vjeran Grković” u Feralu o tom slučaju postavljao pitanja Petru Mrkalju, a pozivajući se na, zamislite – Dragu Pilsela. Za sve koji se žele o tome detaljnije informirati, stavljam poveznicu na transkript od 17. veljače 2009. to vam počinje na stranici 16105. a na istom transkriptu, na stranicama 16137. – 16138. imate dokaz da je Soros plaćao 500. 000 dolara godišnje HHO-u za proizvodnju lažnih i optužujućih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, HV-a, operacije Oluja i Republike Hrvatske. http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Dakle, kad smo utvrdili tko je to Drago Zvonimir Vjeran Pilsel Carlos Grković, sad se možemo pozabaviti njegovim najnovijim pamfletom u kojem on klasično nevjerojatnim lažima pokušava obraniti veleizdajnika Budimira Lončara. Taj pamflet možete vidjeti na ovoj poveznici: http://www.autograf.hr/ovo-je-istina-budimir-loncar-je-omogucio-hrvatsku-neovisnost/

S obzirom da s teškim duševnim bolesnicima (a kako je Drago Vjeran Zvonimir u gore postavljenom članku iz Večernjeg lista opisao sam sebe ) teško smisleno polemizirati, jednako kao i s njihovim duševno osakaćenim tekstovima koji vrve najnevjerojatnijim lažima, uzet ću svega dva primjera iz ovog pamfletića kako bih vam pokazao kako, kad takvi kao Pilsel ili Buda Lončar lažu, to ne može izdržati ni test elementarne kronološke korektnosti, a kamoli da bi ovakav lažljivi pamflet mogao držati vodu kao bar donekle istinit.

Prvo, kaže Pilsel ovako: “Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju.”

Činjenica: Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja započeo je 15. siječnja 1996. godine kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 i ustanovilo UNTAES, a završio je dvije godine poslije, 15. siječnja 1998. Izvor: https://hrvatski-vojnik.hr/mirna-reintegracija-hrvatskog-podunavlja/ Dakle, taj proces je počeo 21 mjesec prije tog navodnog razgovora, do završetka tog procesa došlo je 4 mjeseca nakon sastanka, a Buda da je upozorio Tuđmana da ne napada vojno?? Sama činjenica da ovo nikad nitko nije spominjao jer se ne može spomenuti ono što se nije dogodilo, a spominje se tak sad, govori samo za sebe. I onda, kažu Zvonimir, Drago, Vjeran i Buda, “ako ne vjerujete meni, pitajte Tuđmana, Tuđman je svjedok”. Umjesto da su toliko drski i pozivaju se na mrtvog svjedoka, zašto se ne pozovu na živog svjedoka Stjepana Mesića, koji je, kao što je poznato, rušeći Ustavni poredak i najveću veleizdaju u povijesti hrvatskog naroda otvorio Tuđmanov arhiv britanskim novinarima i obavještajcima (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=tOebNGA_z1M) te haškom tužiteljstvu, Feralu, Nacionalu, Globusu i sarajevskim Danima, čudno je kako oni u toj hrpi nigdje ne mogu pronaći taj transkript tog navodnog razgovora Tuđmana i Lončara, a zna se da je Tuđman snimao svaki razgovor. Dakle, svakom razumnom tu je jasno da je riječ o potpunoj izmišljotini.

Kao drugo, Pilsel kaže ovako: Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca)

Činjenica: Notorna je, općepoznata, tvrda, teška i neoboriva činjenica da je Sabor Republike Hrvatske Deklaraciju o nezavisnosti donio 25. lipnja 1991. Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=6edOi0N_-H0

Pa ako je Sabor donio Deklaraciju 25, lipnja 1991. kako je to onda moguće da su “tijela UN-a usvojila Deklaraciju o nezavisnosti RH 21. lipnja 1991.”? To on hoće reći da su “tijela UN-a” donijela Deklaraciju 4 dana prije Hrvatskog Sabora, valjda s u toliko voljeli Hrvatsku (pogotovo “nesvrstani) a mrzili jugoslaviju da nisu mogli čekati Hrvatski Sabor nego su samoinicijativno proglasili Hrvatsku nezavisnom? Postoji li u ovom djelu svemira toliki idiot da je toliko udaren u mozak da može prihvatiti ovakvu tešku laž kao istinu? Očito da postoji bar jedan, osim Drage-Vjerana-Zvonimira, a predstavio se kao Zdenko Barišić u komentaru odmah ispod teksta. A sad prava istina.

Činjenica je da je srbijansko vodstvo odustalo od ideje očuvanja jugoslavije i pretvaranja iste u unitarnu državu pod vodstvom Srba 24. siječnja 1991. godine kad su Milan Kučan i Slobodan Milošević potpisali srpsko-slovenski sporazum) (Izvor: https://kamenjar.com/o-sporazumu-milosevic-kucan-od-24-sijecnja-1991-2-dio/ Btw, u ovom članku koji je napisan prije više od 4 godine vidjet ćete da linkovi na youtube ne rade. Ti linkovi su bili tamo, ali ovi koji su skinuti s HTV-a ukinuti su intervencijom notornog KOS-ovca Gorana Radmana koji je bio glavni ravnatelj HTV-a i koji se, brišući sve te video-materijale pozivao na copyright HTV-a. A vi i tada i danas imate čitavu hrpu materijala s HTV-a koja nije brisana zbog copyrighta (autorskog prava) ali u njima ne možete vidjeti notornu činjenicu poput one da rat na području ex-yu nisu počeli ni Hrvati ni Srbi ni Muslimani nego jugoslaveni, da ga nisu počeli ni Tuđman ni Milošević ni Izetbegović nego Ante Marković, Budimir Lončar i Veljko Kadijević. Naime, nije samo Hrvatska 25. lipnja 1991. donijela Deklaraciju o neovisnosti. Isti dan isto je učinila i Slovenija te su se Hrvatska i Slovenija odmah i međusobno priznale. Tog istog dana Ante Marković, predsjednik savezne vlade, donosi dvije odluke: 1. Odluka o neposrednom obezbeđivanju izvršenja saveznih propisa o prelaženju državne granice na teritoriji Republike Slovenije 2. Odluka o zabrani uspostavljanja takozvanih graničnih prelaza unutar teritorije SFRJ.

Da bi shvatili što ove odluke znače, moramo se vratiti na 24. siječanj i potpisivanje srpsko-slovenskog sporazuma po kojem “Srbija nema ništa protiv da Slovenija izađe iz jugoslavije a zauzvrat Slovenija nema ništa protiv prava svih Srba da žive u jednoj državi”, onda treba reći i da je kontekst tog događaja direktno povezan s onim što će se dogoditi samo dan kasnije. Naime, tzv. JNA prijetila je izvođenjem vojnog udara. Tuđman odlučuje otići u Beograd. U tom trenutku pušta se famozni film KOS-a sa Špegeljom po kojem tzv. JNA traži izliku za oružanu intervenciju u Hrvatskoj. Tuđman v uče ključni potez i usred Beograda napada Kadijevića za kojeg zna da je labilan, i da, kao što to točno reče Branko Mamula “nije čovjek odluke nego čovjek provedbe”. Uostalom, sve te stvari možete vidjeti u serijalu “Rat prije rata”. Ista je stvar bila u ožujku 1991. Tad je tzv. JNA čekala samo odluku Predsjedništva SFRJ, ali je stvar propala neočekivanim glasom Bogića Bogičevića protiv intervencije. A Kadijević nikako nije sam htio donijeti tu odluku, htio je da mu neka viša instanca donese odluku i da je on onda samo provede. I to se dogodilo 25. lipnja kad Ante Marković kao predsjednik savezne vlade donosi one dvije ranije u tekstu spomenute odluke i tzv. JNA po tim odlukama napada Sloveniju. https://kamenjar.com/26-sijecnja-1991-afera-spegelj-promidzbena-filmska-podvala-srpskog-vodstva/

Kao bivši vojnik koji je vojničku dužnost obnašao preko 15 godina znam nešto o vojsci. Vojska je obično veliki i složeni mehanizam, pogotovo kad govorimo o vojsci kakva je bila bivša JNA, velika vojska, naoružana do zuba, masivna, ali ne baš mobilna kao manje vojske članice NATO-a (na primjer današnja Hrvatska vojska). Takav masivan mehanizam teško se pokreće, a kad se jednom pokrene još teže se zaustavlja. Iate film “Siege” koji je i nedavno bio na televiziji u kojem Bruce Willis u ulozi pukovnika američke vojske objašnjava nekom civilu i kaže: “Vojska ne reže žiletom nego sabljom”. Kad je jednom Ante Marković pokrenuo tu vojsku, ona se nije zaustavila sve dok nije razorila Vukovar, Pakrac, Gospić, Mostar, Sarajevo itd.

Još jednom treba upozoriti i podvući: Odluku o angažmanu JNA nije donijelo ni predsjedništvoi SFRJ koje je po ustavu bivše države bilo jedino tijelo koje je to imalo pravo, a ni famozni Slobodan Milošević, nego Ante Marković koji je tim činom prekršio savezni Ustav, a sve zato jer su on, Budimir Lončar i Veljko Kadijević i tad, nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije i dalje vjerovali u utopijsku ideju o očuvanju jugolslavije, partije i armije. Pritom im je na ruku išao i sramni američki državni tajnik James Baker koji je neposredno prije toga, u društvu upravo Budimira Lončara i na njegovo veliko zadovoljstvo usred Beograda izjavio kako SAD neće priznati Hrvatsku i Sloveniju. Šteta je što je i taj video fantomski nestao s you tubea, jer taj izraz lica Budimira Lončara u tom videu, nakon što Baker to izjavljuje, govori više od tisuću riječi (http://www.forum.hr/showpost.php?p=41564358&postcount=9561). No, svi ti video materijali, svi mogući dokumenti, kao i recimo kompletna web-stranica generala Praljka brišu se valjda jer je tima koji brišu “stalo do istine”, kao što je svakom tko uništava dokaze stalo do istine. Ali, kad unište dokaze onda mogu širiti ovakve laži kao što to ovdje čini Pilsel.

Dakle, nakon ovoga, tzv. JNA je nekih desetak dana ratovala sa Slovencima a onda je uslijedilo primirje i pregovori na Brijunima. Tad je počela internacionalizacija jugoslavenske krize, ali bez UN-a, samo EZ je poslao svog predstavnika, Lorda Petera Carringtona a u svemu je osim njega sudjelovala i famozna “europska trojka” u sastavu Gianni De Michelis, Jacques Poos i Hans Van Den Broek. Konačno je 7. srpnja usvojen “Brijunski sporazum” po kojem se vojska mora vratiti u vojarne a Hrvatska i Slovenija se moraju pridržavati tromjesečnog moratorija na odluke o nezavisnosti. Hrvatska se svoje obveze držala u potpunosti i tek 8. listopada 1991. proglasila raskid svih državno-pravnih sveza sa SFRJ, a JNA se nije držala istog jer je, kao što je poznato krajm kolovoza počela opći napad na Vukovar, a prije i poslije toga i n a druga mjesta u Hrvatskoj. Zapravo je britanski Lord Peter Carrington tu kupio tri mjeseca JNA da može srušiti Hrvatsku, a nakon toga još tri mjeseca, jer je, kao što je poznato, Hrvatska od strane EZ-a priznata tek 15. siječnja 1992. godine.

UN u igru ulazi tek 25. rujna 1991. kad uvodi embargo na uvoz oružja najviše zahvaljujući upravo Jamesu Bakeru i Budimiru Lončaru. O tome sam napisao jučer pa tko želi može se informirati ovdje https://kamenjar.com/zbog-embarga-je-pao-vukovar-zbog-toga-smo-imali-puno-zrtava-jer-se-nismo-imali-cime-braniti/

Sve ostalo su priče za malu djecu i teške naivce koje više ne puši čak ni Novi list!

Predrag Nebihi

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Velikosrpski mitomani ne posustaju

Objavljeno

na

Objavio

U isto doba dok se istraživačima logora Jasenovac u Hrvatskoj želi onemogućiti rad i začepiti usta otrcanim i neutemeljenim optužbama za ‘revizionizam’, ‘fašizam’, ‘negacionizam’ i ‘ustašoidno buncanje’ (nismo sigurni možemo li uskoro očekivati i nekoga novog Kangrgu da za ‘revizioniste’ predloži ‘željeznu štangu’ ili nekoga novog Babića da im presudi sa ‘zemljicom čarnom’ i ‘travom zelenom’), velikosrpska beogradska čaršija ponovno agresivno vitla jasenovačkim bičem.

Sredstvo za discipliniranje ‘neposlušnih Hrvata’

Poznato je da je u vrijeme Jugoslavije jasenovački bič predstavljao najsnažnije sredstvo discipliniranja ‘neposlušnih Hrvata’. Monstruoznim i podlim, upravo velikosrpskim preuveličavanjem broja žrtava jasenovačkoga logora htjelo se Hrvate prikazati kao genocidan narod koji ne zaslužuje vlastitu državu. Jasenovac je, prema riječima jugoslavenskoga generala Jefte Šašića, predstavljao ‘kohezivno tkivo Jugoslavije’. U legitimiranju jasenovačkoga mita sa suludim milijunskim brojkama žrtava u tom je razdoblju velikosrpskim krugovima svestrano asistirala bulumenta tzv. hrvatskih komunista.

Isti oni historiografski krugovi koji su u vrijeme Jugoslavije legitimirali suludu milijunsku brojku žrtava, nakon hrvatskoga osamostaljenja snizili su ju desetak puta, a poimenični popis žrtava objavljen je na stranici institucije JUSP Jasenovac. Gotovo svakoga tjedna, doduše, otkrije se neka lažna žrtva na tom popisu (u otkrivanju prednjače upravo autori Hrvatskog tjednika), no to ‘znanstvenike’ iz spomenute institucije mnogo ne zamara: ako se otkrije deset lažnih žrtava (primjerice, dvostruka imena ili jasenovačke žrtve koje su umrle prirodnom smrću 20 godina nakon rata) oni pronađu i dopišu deset novih ‘žrtava’. Takav znanstveni terorizam moguć je vjerojatno jedino u Hrvatskoj; u svakoj bi drugoj državi krivotvoritelji ostali bez posla i bili izvrgnuti javnoj etičkoj osudi. No u državi Hrvatskoj, u kojoj je stvorena akademsko, društveno-političko i medijsko ozračje da treba skratiti za glavu one koji se zalažu za punu povijesnu istinu, moguće je baš sve.

Posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca

A još su fantazmagoričniji scenariji mogući u Republici Srbiji. Ondje se, naime, čini sve da se i dalje legitimira i perpetuira brojka od najmanje 800.000 jasenovačkih žrtava i da se ta slika što snažnije pošalje u svijet. Srpski redatelj Emir Kusturica najavljuje snimanje filma o Jasenovcu, a drugi redatelj, književnik i ratni ‘komandant’ tzv. Belih orlova, jasenovački hiper-mitoman Dragoslav Bokan najavljuje izradu mrežne stranice kako bi se svijet upoznao sa „svirepim zločinima ustaških đelata“. Koliko je Bokan ozbiljan u svojim namjerama, svjedoči i njegovo ‘otkriće’ da je Ante Pavelić u vrijeme emigracije u Italiji ‘studirao’ turski genocid nad Armencima kao model-predložak kako riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. Nema toga što ne će izmisliti patološki um velikosrpskoga luđaka ne bi li potkrijepio svoje mitomanske narative.

U okviru velikosrpske jasenovačke mitomanije posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca. U razgovoru za ‘Večernji list’ židovska povjesničarka dr. sc. Ester Gitman, autorica knjige Kad hrabrost prevlada, svojedobno je za Stepinca izjavila kako je on za nju ‘model, uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira na to kojoj vjeri ili rasi pripada. Njegove su misli i ideje bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod’. A spašavao je Stepinac i Srbe, što mnogo ne zanima velikosrpske mitomane koji ga žele prikazati kao jednoga od arhitekata genocida u NDH.

Hiperrealističnim opisima želi se izazvati užas kod čitateljstva

Prije nekoliko dana beogradske Večernje novosti u okviru protustepinčevske kampanje (Srbi se, usput govoreći, hvale kako su lobiranjem u Vatikanu zaustavili Stepinčevu kanonizaciju!) objavili su pamflet kojim se pokušava dokazati kako je Stepinac znao za ustaške zločine u Jasenovcu (pa ih je onda valjda, to je skrivena poruka teksta, i podupirao). Tekst kao i svi slični u Srbiji igra na emocije te slikovitim i hiperrealističnim opisima želi izazvati užas kod čitateljstva.

U tekstu tako čitamo (tekst radi literarne uvjerljivosti donosimo u originalu): ‘Ustaške okrutnosti ne sastoje se samo u ubistvima. Starci, žene i deca redovno su prvo strašno zlostavljani, pa tek onda ubijani. Ovi nevini Srbi prikivani su na panjeve, plamen vatre je lizao njihova gola prsa, njihova je koža zguljivana, otvorene rane peskom i solju posipane, oči kopane, uši, nosevi i jezici odsecani. Deca su bacana u vatru, kipuću vodu i krečane… I još mnogo užasnih zločina je učinjeno o kojima kulturno čovečanstvo uopšte ne može da ima predstavu.’

Ovakvi hiperrealni literarni opisi u kontekstu govora o Stepincu mogu izazvati jedino gađenje prema njegovoj osobi. Cilj ovakvih tekstova nije povijesna istina i izražavanje dužnoga pijeteta prema žrtvama nego se radi o propagandi kojoj je cilj proizvodnja mržnje i odgoj novih srpskih naraštaja za neke nove ratove motivirane umobolnim velikosrpskim planovima i programima koji se u svakoj prilici oslanjanju na kult ‘ugroženoga Srbina’.

Velikosrbi su, za razliku od hrvatskih dudeka, jako dobro svjesni da im intra muros politika i propaganda koja bi bila ograničena na Srbiju i ‘region’ nije od velike koristi. Zato se svim silama trude da svoje mitomanske narative plasiraju u inozemstvo: prevođenjem velikosrpskih pamfleta ili financiranjem stranih autora koji će podupirati njihove teze. A ako je taj strani autor još Židov, gdje ćeš boljega posla! Židovsku patnju velikosrpski jasenovački mitomani vide kao dobro sredstvo da svojoj mitomaniji daju aureolu kvaziobjektivnosti.

Greif: Najmanje 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu – poruka koja se šalje u inozemstvo

U jasenovačkoj propagandi velikosrpski su krugovi tako stvorili simbiozu s Efraimom Zuroffom (koji, kao i Srbi, negira genocid u Srebrenici), a ovih dana, čitamo u srpskim medijima, simbioza se nastavlja i s prof. dr. sc. Gideonom Greifom, izraelskim povjesničarom koji se ranije uglavnom bavio logorom Auschwitz, a u posljednje vrijeme sve više logorom Jasenovac. Greif je pred koji dan u Srbiji predstavio knjigu ‘Jasenovac, Auschwitz Balkana’, a ranije smo ga upoznali kao organizatora izložbe pod nazivom ‘Jasenovac pravo na nezaborav’ (koja je početkom prošle godine održana u zgradi UN-a) i kao velikoga protivnika Stepinčeve kanonizacije.

U izjavama za srpske medije Greif je nedavno izjavio kako je četiri godine radio na spomenutoj knjizi i da je u Jasenovcu na najokrutniji način ubijeno ‘minimum 800.000 Srba i oko 40.000 Židova’. Nakon izjave o 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu (veći broj od 90.000-100.000 ukupnih žrtava u Hrvatskoj ne spominje ni prof. dr. sc. Ivo Goldstein) prestaje ozbiljna rasprava i započinje mitomanija.

Za Greifa je tako Jasenovac bio ‘imperij smrti’ u kojemu je ‘postojalo 57 različitih načina ubijanja žrtava’. ‘Siguran sam da ih u Auschwitzu nije bilo toliko. To je svjetski rekord. Nema takvog nečeg u povijesti čovječanstva’ – istaknuo je Greif za srpske medije i dodao da ne smije biti sumnje o broju žrtava i podsjetio da je istraživanje zajedničke hrvatsko-srpske komisije pokazalo da je bilo 1, 4 milijuna žrtava. Dakle 800.000 je minimum, a stvarni broj žrtava u Jasenovcu mogao bi biti 1,4 milijuna! To bi praktički značilo da su u NDH pobijeni gotovo svi Srbi. No, tko zna, možda jednom doznamo i da je pobijeno 10 milijuna Srba? Mitomanija, naime, nema granica. Kao ni velikosrpsko ludilo.

Greif je najavio i snimanje filma u suradnji s Kusturicom pa je jasno koliko će taj film biti objektivan i utemeljen u činjenicama. Za Greifa ustaše su gori i od nacista pa je tako, govoreći o razlikama između Jasenovca i Auschwitza, naveo kako su nacional-socijalisti voljeli da im žrtve ne budu pred očima, voljeli su čistu smrt, dok su ustaše uživali osjetiti patnju svojih žrtava. Neovisno o tomu što se, kako vidimo, radi o najordinarnijoj propagandi (Greifa su očito u pisanju knjige i ‘istraživanjima’ literaturom kapacitirali isključivo velikosrpski mitomani i patološki lažovi) Greifova je knjiga objavljena na engleskom jeziku, a i film će vjerojatno biti namijenjen stranome gledateljstvu. Postavlja se u tom kontekstu pitanje hoće li Hrvatska reagirati na navedene pamflete koji na međunarodnoj razini imaju cilj sotonizacije hrvatskoga naroda. Budući da dosadašnji odnos prema ovoj problematici, gdje ne samo da se na strane jezike ne prevode hrvatski autori koji delegitimiraju velikosrpske jasenovačke mitove nego im se želi i otežati rad u Hrvatskoj, i gdje se na strane jezike ne prevode svjedočenja logoraša koja mijenjanju dosadašnje slike i percepcije, jasno je što možemo očekivati od dičnih institucija Republike Hrvatske – kuriozitetne samoukidajuće države.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari