Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Vukovarci’ koji se protive mirnom prosvjedu i njihova ‘Baba Vanga’

Objavljeno

na

Oni koje rat nije ni okrznuo, nemaju moralno pravo raspravljati o bilo kakvom oprostu, niti o odlučivati o bilo čemu u ime žrtava. Oni koji nemaju ničega zajedničkog s vukovarskom ratnom pričom, nemaju moralno pravo arbitrirati o toj stvari. Oni kojima u ratu nije nitko stradao nemaju osjećaj gubitka i bola, ne mogu se staviti u ulogu žrtve i ne mogu je razumjeti, čak ako to iskreno žele i nastoje. Nitko nema pravo (a pogotovu oni koji nisu osjetili ništa od ratnih strahota) docirati žrtvi ili joj nametati bilo što, pa i svoje stavove o tomu što je pravedno a što nije i određivati kako će se ta žrtva ponašati u danim okolnostima, pogotovu vezano za ratne posljedice, pa i kažnjavanje ili nekažnjavanje ratnih zločinaca.

To je tako. Ili bi barem trebalo biti. Ne po bilo kakvom zakonu, nego s moralnog i ljudskog stanovišta.

Ljudski je da nas uvijek nas naša nesreća više boli nego tuđa. I nepravda koju nam bilo tko učini, više nas pogađa nego one druge (često i mnogo veće) koje se svakodnevno čine ljudima oko nas. Svakomu od nas je njegov križ najteži – to je stara i dobro poznata istina koju ne treba posebno dokazivati.

I to je također ljudski.

No, postoji li kod nas ljudi kao moralnih i etičkih bića, neki minimum solidarnosti s patnjom, bolom i nepravdom što ih trpe ljudi kojima smo okruženi? Sa zgražanjem gledamo na televiziji slike užasa iz Sirije, Afganistana, Iraka, brinemo o žrtvama terorističkih napada, migrantima, potraga za izgubljenom sirijskom djevojčicom traje već danima – i lijepo je da imamo taj osjećaj solidarnosti sa žrtvama, koje god nacije, vjere i boje kože bile.

No, kako se ponašamo u vlastitoj kući? Jesu li mnogi od nas licemjeri i ostaju li njihova srca zatvorena za patnje kroz koje prolaze njihovi sugrađani, braća, pripadnici njihovog naroda koji su doživjeli najteža stradanja u ratu 90-ih godina, pogotovu oni koji su izgubili bliske osobe ili još uvijek tragaju za njihovim kostima?

Iskreno, uvijek sam se kao čovjek grozio onih koji 90-ih godina nisu doživjeli ništa od onoga što je rat nosio sa sobom, ali iz svojih komotnih i konformističkih pozicija (iz razno-raznih, najčešće prizemnih razloga) uzimaju sebi pravo “popovati” ljudima koji su izgubili sve (svoje članove obitelji, zdravlje, kuće, imovinu, sve što se moglo izgubiti i što su imali u razdoblju prije rata). Držim kako je to krajnje nemoralno, nepristojno, pa usudio bih se reći, čak drsko, bezobrazno i perfidno.

Ako već nisi u stanju razumjeti žrtvu i nemaš ljudskog osjećaja solidarnosti s njom, barem šuti i nemoj joj stvarati dodatni teret.

Večernjakova “Baba Vanga” točno zna što će biti 13.10.

Ovih dana, sasvim sam slučajno (na društvenim mrežama) naletio na jedno društvo “Vukovaraca” koji međusobno (preko društvenih mreža) šire tezu kako će se “prosvjedu u Vukovaru odazvati svi osim Vukovaraca”. Kao šlagvort za raspravu poslužio im je tekst Renate Rašović objavljen 26. rujna 2018. na Večernjem hr upravo s tim naslovom.

(Vidi: (https://www.vecernji.hr/premium/prosvjedu-u-vukovaru-odazvat-ce-se-svi-osim-vukovaraca-1272217)

Neke od osoba iz te grupacije su itekako pismene (pojedine pišu i za portale), pa mi nije jasno zašto se same ne oglase po tom pitanju (ako ih toliko “žulja” prosvjed) nego u prvi plan guraju Večernjakovu “Baba Vangu” i kriju se iza nje. Možda zato što u Vukovaru nisu u stanju okupiti više od desetak istomišljenika.

Tko god pročita uradak spomenute autorice, a ima imalo veze s medijima i koliko-toliko poznaje tehnologiju propagande, jasno mu je: riječ je o naručenom članku, pamfletu u kojemu se pod krinkom “brige” za Vukovar i vukovarske žrtve želi omalovažiti i gradonačelnika Penavu i njegovu inicijativu, sve skupa staviti pod sumnju i u konačnici dokazati tezu kako su Vukovarci protiv prosvjeda te se istome neće odazvati, nego je sve “uvezeno” sa strane (s tim što je, dakako, u negativnom kontekstu spomenut tko drugi  nego dežurni krivac za sve Tomislav Josić – po njima, valjda, pored gradonačelnika jedini Vukovarac koji će se odazvati mirnom prosvjedu 13 listopada).

E, pa kad je već tako, pogledajmo na trenutak tko se to “brine” za vukovarske žrtve i komu je toliko stalo do toga da se na jedan perfidan i zaplotnjački način dokaže kako prosvjed nema nikakve veze s Vukovarcima.

Za početak par riječi o “liku i djelu” Večernjakove “Baba Vange” (novinarke Renate Rašović koja u pauzi između svojih trivijalnih opservacija ljubavnih tema za neke od laganih ženskih časopisa, nađe vremena da “ubije” po koju dnevnicu i putem odrađivanja ovakvih pamfleta za svoje nalogodavce).

Koliko sam mogao vidjeti iz njezina predstavljanja (https://m.vecernji.hr/autori/renata-rasovic-1624/profil) jer ju ne znam niti me zanima, rođena u Zagrebu 1970. godine, prve je novinarske korake napravila na Radiju 101, radila je za Pavićev EPH, inače piše tekstove i za Story, Autograf hr, Večernji list (dakle, od Mojzešice preko Nine Pavića do Pilsela i Styria-e). Očito “osebujna” novinarska pojava sa širokim i raznolikim spektrom uradaka različitih vrsta (ali i s prepoznatljivim ideološkim usmjerenjem) kojoj nije nikakav problem po narudžbi sklepati bilo što za bilo kojega poslodavca pod uvjetom da bude plaćeno i da je usmjereno protiv “desničara”.

Odmah na prvu zaključujem kako je riječ o “autentičnoj” Vukovarki koja je ovaj grad vjerojatno gledala bezbroj puta na fotografijama, starim razglednicama, u dokumentarcima, TV reportažama. I ona sebi daje za pravo stavljati se u ulogu arbitra i mudrovati što to Vukovarci “hoće” ili “neće”, što tko od njih “misli” ili “ne misli”, kako se osjećaju, jesu li Penavine namjere iskrene ili ne, kakva je Josićeva uloga svemu i konačno, točno zna čak što će se dogoditi 13. listopada (već 26. rujna “proriče” kako će se prosvjedu odazvati “svi osim Vukovaraca”), na čemu bi joj mogla pozavidjeti i Baba Vanga

Tekst je, dakle, tipičan prizemni, naručeni pamflet iz pera osobe koja o Vukovaru ne zna ništa niti ju je za njegovu sudbinu briga (o ratu i žrtvama da ne govorimo), ali poput mnogih drugih najamnika odrađuje svoju “šihtu” za pristojan honorar koji i jeste glavni motiv za ovakva pisanija.

Sljedbenici “Baba Vange” i njihova zaplotnjačka kampanja

A sad riječ-dvije o “sljedbenicima” Večernjakove “Baba Vange” (alias Renate Rašović) koji njezinu tezu iznesenu u naslovu spomenutog pamfleta nastoje dalje “gurati” preko društvenih mreža s ciljem dokazivanja kako u Vukovaru postoji neko “ekstremno” jezgro okupljeno oko Penave i Josića i pošto-poto forsira prosvjed, iako ga Vukovarci ustvari ne žele.

Stjecajem okolnosti i sasvim slučajno znam neke od tih osoba. I pouzdano znam da nisu rođene niti su živjele u Vukovaru sve dok im se iza 2000. godine nije pružila prilika uvaliti se u državnu službu na dobro plaćena mjesta, dobiti stanove i veće plaće (koje su se isplaćivale na područjima od posebne državne skrbi). To je bila njihova jedina motivacija i isključivi uzrok nagle “zaljubljenosti” u grad na Dunavu koja ih je odjednom obuzela.

I nakon toga, kad su se već uvalili na radna mjesta u državnoj službi (i u stanove), ta su se gospoda lijepo (kako to inače biva i u prirodnom, životinjskom svijetu), počela prilagođavati sredini.

Olakotna okolnost za njihovo napredovanje i dobivanje bolje plaćenih poslova (u toj i takvoj državnoj službi) bila je ta što su se naši Hrvati (rođeni Vukovarci koji su prošli ratnu golgotu) slabo vraćali u grad (što i ne čudi, s obzirom na sve kroz što su tamo prošli), a budući da je poslije mirne reintegracije u Vukovaru ostao popriličan broj Srba, nastupila je neka vrsta “simbioze” između tih došljaka i “krajišnika” (od kojih su mnogi nakon amnestije za oružanu pobunu završili u državnim službama – jer drugih poslova u gradu u to vrijeme i nije bilo), pa su naša (hrvatska) gospoda “dođoši” (kako za doseljenike kažu Vojvođani), stjecajem okolnosti vremenom s njima stupala i u određene kolegijalne (i druge) odnose. Sasvim normalno i prirodno, zar ne? Nitko nikomu ne treba brojati krvna zrnca, niti su naša gospoda došljaci u Vukovar za bilo što krivi, slijed okolnosti je bio takav.

Samo iznosim činjenice koje objašnjavaju mnogo toga.

I nema ta “simbioza” nikakve veze s nacionalnim, vjerskim ili ideološkim opredjeljenjem ili osjećajem – to je bio (i ostao) čisto interesni savez kakav postoji u svim birokracijama na svijetu.

Truli kompromisi i gaženje žrtve Vukovara uzrok su podjela

Hrvati – rođeni Vukovarci, povratnici u Vukovar – u najvećem broju (kako je poznato) su ratni stradalnici, većina njih invalidi nesposobni raditi ili umirovljenici, što znači da su u samome početku ostali izvan tih birokratskih struktura (koje su odlučivale o svemu), a što je pogodovalo daljnjoj “simbiozi” doseljenika (naturaliziranih Vukovaraca) i “krajišnika”.

Slijed okolnosti je nažalost, uskoro pokazao da se mirna reintegracija pretvorila u truli kompromis pri čemu se u Podunavlju i posebice Vukovaru, od 1998. godine nadalje nije smio spomenuti ratni zločin – jer, to “narušava ionako krhke međunacionalne odnose” (kako su govorili “mirotvorci” iz svojih udobnih zagrebačkih ureda i međunarodnih organizacija).

I naši uškopljenici iz vrha vlasti i međunarodni medijatori čija je zadaća bila tobože raditi na “normalizaciji stanja”, jednako su doprinijeli da se istina o ratu i njegovim teškim posljedicama potisne i zanemari, pa na kraju i počne izokretati. Sve to, uz nekažnjavanje ratnih zločinaca od kojih su se mnogi uvukli u policiju, sudstvo i druge državne službe i administraciju, dovelo je do toga da Vukovarci (starosjedioci) koji nisu pristali na takav “suživot” i odustajali su od povratka u svoj grad – a u onima koji su se usprkos svemu tamo vratili i ostali (a nisu pripadali novouspostavljenoj društvenoj “eliti”) javilo se sasvim opravdano nezadovoljstvo.

Oni jednostavno nisu mogli razumjeti da u miru gube grad koji su uz tolike žrtve branili u ratu i za koji su toliko patili.

Vukovar je dobrim dijelom naslijedio “krajinske” kadrove u lokalnim tijelima vlasti i gradskim službama, zahvaljujući odredbama sramotnog Erdutskog sporazuma i drskosti političkih lidera Srba u Podunavlju, pa i dobrog dijela njihovih sljedbenika koji su i dalje Vukovar smatrali “srpskim gradom” – i to čak bez ikakvoga obzira i zadrške javno iznosili.

Svaki Vukovarac (koji ne pripada toj povlaštenoj skupini ili nije u savez s njima) reći će vam kako su od 1998. godine nadalje oni koji su u gradu ostali (ili doselili) za vrijeme njegove okupacije, imali privilegirani položaj.

I to je, nažalost, neoboriva činjenica.

“Krajišnici” su i poslije okupacije “drmali” lokalnim tijelima vlasti, gradskim službama, tržnicom (koja je i danas žila kucavica grada), prvi su bili na redu za zapošljavanje u državnim institucijama, prvi  se dočepali sredstava za pokretanje biznisa (što ih je dodjeljivala hrvatska Vlada za oživljavanje gospodarstva) itd., itd.

Iako su mnogi od njih (poput bivšeg Šešeljevog četničkog vojvode i predsjednika njegove stranke za “SAO Krajinu” Rada Leskovca) i nakon što su dobili pozamašna sredstva za započinjanje vlastitog privatnog posla nastavili veličati “SAO Krajinu” i velikosrpsku ideologiju, to je kod strane gospode zagrebačke na Pantovčaku i Markovom Trgu prolazilo nezapaženo, kao i mnoge druge pojave (stalni četnički incidenti – pogotovu na utakmicama, koncertima, za pravoslavne Božiće, Uskrse, te skrnavljenja spomenika žrtvama iz Domovinskog rata itd., itd.).

U Vukovaru je zgažena i ponižena hrvatska žrtva i žrtva svih drugih branitelja koji su se borili i patili za njegovu slobodu. I to je bio i ostao glavni uzrok nemogućnosti pravog i iskrenog suživota, jer suživota nema bez zdravih temelja i elementarne pravde, BEZ ISTINE.

Oni koji su od Vukovara više uzeli nego su mu dali nemaju pravo određivati kako će se ponašati žrtva

Vukovarska je priča, dakako, mnogo složenija i nije ju moguće ispričati u tri riječi, ali ostaje činjenica da je pometanje problema pod tepih dovelo do toga da je Vukovar ostao podijeljeni grad. On tako funkcionira već 20 godina i to je istina koju mora priznati svatko tko priznaje realnost.

Ovaj prosvjed zakazan za 13. listopada objektivno je uperen i protiv nerada državnih institucija i nepoduzimanja onoga što su odavno morali a nisu odradili u zadnjih 20 i više godina.

I, naravno, ne može se očekivati da će bilo tko zaposlen u policiji, Državnom odvjetništvu, Općinskom sudu ili bilo kojoj drugoj državnoj službi (pogotovu ako zauzima neku značajniju poziciju) bio on Hrvat, Srbin, Mađar, Čeh, Nijemac ili pripadao ma kojem drugom narodu, činiti nešto što bi mu moglo ugroziti poziciju ili radno mjesto, što je s ljudskog stanovišta i razumljivo.

No, postoji još nešto, a to je pitanje međusobne povezanosti i isprepletenosti interesa (jer ni Vukovar nije na to imun, kao i bilo koja druga sredina u Hrvatskoj), jer ponašanje birokracije ima svoje zakonitosti.

Njihova zajednička “crta obrane” je zadržavanje postojećeg stanja, odnosno, pozicija koje zauzimaju. Njih ne zanimaju nikakva pravda, istina, niti progon zločina, nego su isključivo vođeni vlastitim interesima. I to je savršeno jasno i dobro poznato svakom Vukovarcu, koliko god se o ovoj temi šutjelo.

Najkraće rečeno, oni kojima je dobro i koje rat nije okrznuo imaju jedan stav prema stvarnosti, a žrtve koje čekaju na pravdu više od 26 godina drugi.

Ali, krajnje je nemoralno i nije ljudski poslije toliko godina tjerati žrtvu da šuti i podnosi i dalje očitu nepravdu samo zato da ne bi narušavala nečiji konformizam.

I još je nemoralnije kad to čine naturalizirani “Vukovarci” koji su u taj grad došli sasvim slučajno, u potrazi za poslom i stanom i koji ga toliko osjećaju “svojim” da bi iz njega vrlo rado zbrisali onog trenutka kad bi im netko u Osijeku, Zagrebu, Rijeci ili Splitu ponudio slično radno mjesto i kakav-takav stan.

Oni danas uzimaju sebi za pravo arbitrirati ili “gatati” o tomu što će se dogoditi 13. listopada.

Ja nisam Baba Vanga (kao novinarka Rašović) i ne znam što će biti za sedam dana na prosvjedu u Vukovaru, ali u jedno sam posve siguran: Vukovar je u Hrvatskoj i Hrvatska će tog dana biti u Vukovaru s Vukovarcima – onima koji su obranili grad, dali sve za Vukovar i najviše propatili – bilo to komu drago ili ne.

Ne sporim pravo nikomu tko živi u tom gradu da se smatra Vukovarcem, neovisno o tomu je li tamo rođen ili je došao jučer. Daj Bože da se svi u Hrvatskoj osjećamo tako, ali iskreno i bez glume, bez zadnjih i skrivenih namjera.

Ali, neka mi bude dopušteno reći i ovo: Nije niti može biti veći Vukovarac od ratnih stradalnika grada heroja onaj koji je prije deset ili petnaest godina došao u ovaj grad radi posla i stana i koji ništa za njega nije dao – ali uzeo jeste.

Pravi Vukovarci su dali gradu mnogo više nego su od njega dobili ili uzeli i to je saldo koji na kraju priče moramo uzeti u obzir, jer ljubav se mjeri žrtvom i odricanjem, a ne busanjem u prsa i velikim riječima iza kojih ne stoji ništa.

I to je (po meni) temeljna razlika između Vukovaraca i “Vukovaraca”.

Naravno, legitimno je biti i protiv prosvjeda.

Svi oni građani Hrvatske, pa i Vukovarci koji su protiv (a sigurno ima i takvih, ne dvojim), mogu slobodno organizirati svoj “kontra-prosvjed” (zašto ne!?) i javno zatražiti da ratni zločinci ostanu i dalje nekažnjeni, a institucije zadužene za taj dio posla nastave po starom. Sasvim sam siguran da bi imali popriličnu potporu od SDSS-a, dožupana Ćurčića (koji se ni danas “ne može sjetiti” je li bio 20. studenoga 1991. godine na Ovčari ili nije), ministrice Žalac, pa i svojih istomišljenika s lijeve obale Dunava.

Bilo bi to mnogo poštenije, nego rovariti putem društvenih mreža i zaplotnjački minirati pokušaj da se konačno poslije 27 godina čekanja stvari pomaknu s mrtve točke, a žrtve, njihovi potomci i rodbina postignu neku elementarnu pravdu kao zalog bolje budućnosti i zdravijih odnosa u gradu mučeniku i heroju.

Oni koji rane Vukovara ne osjećaju kao svoje, nemaju pravo prigušiti glas žrtve i ušutkati je. Minimum pristojnosti nalaže da se odmaknu – jer to ionako nije njihov problem. Njih rat nije dotaknuo i oni s tom pričom nemaju ništa.

Konačno su se svi mogući “dušebrižnici” – od premijera Plenkovića i pojedinih ministara do lijevo-liberalne i neokomunističke klike, mainstream medija, SDSS-a i ostalih “progresivnih” snaga našli na istoj valnoj duljini. Zdušno rade na politizaciji budućeg prosvjeda, dok u isto vrijeme dižu dreku oko toga kako neki drugi “žele politizirati predstojeći skup”.

Sindrom piromana koji potpale  požar pa prvi jurnu kako bi ga tobože “ugasili” (i to benzinom) i nije neka novost kod nas. Često smo svjedoci toga.

Treba li ponoviti: prosvjedovat će se protiv tromosti državnih institucija i tražiti brže procesuiranje svih ratnih zločina, neovisno koje su nacionalnosti ili vjere, kako žrtve, tako i počinitelji.

Komu to smeta, objektivno se stavlja u poziciju obrane onih koji su vršili ratne zločine.

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Poskok info: ‘Kako su begovi opljačkali Aluminij’

Objavljeno

na

Objavio

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet, piše Poskok.info u teksu kojega prenosimo u cijelosti:

Zlatko Lagumdžija

nikada nije optužen za aferu Reket. Radi se o ozbiljnoj aferi za koju postoje snimci, svjedoci i dokazni materijal poduzetnika koji je reketaren.  Postoje i vapaji pokradenog poduzetnika. Tužiteljstvo je smatralo da nema osnove za pokretanje procesa.Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Damir Hadžić

posve desno na slici oslobođen je optužbe . Teretio se da je iz budžeta Općine Novi Grad nezakonito omogućio isplatu više od milijun maraka Esedu Radeljašu za zemljište, koje je 2006. godine Radeljaš platio Općini u iznosu od 51.340,00 KM. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Slavo Kukić

nikada nije optužen za kriminal u Eronetu. Marketinški ugovori koje je FTV na čijem je čelu bio Slavo Kukić sklapao s Eronetom na čijem je čeku bio Kukić Slavo, nikada nisu bili predmet istrage. A milijunski su. Niti će biti. Ne stupa se u posao krotitelja Hrvata i gubernatora Hercegovine bez zajamčenog pravnog imuniteta. Kumovi i jarani, menadžment Slave Kukića, Prlić i ostali bili su na sudu godinama zbog višemilijunskog kriminala u Eronetu. Oslobođeni su optužnice. Milijuni stoje i danas na stranim računima u Austriji. Krivca nema. Tužitelj nije došao na zadnje ročište. Tvrde da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Živko Budimir

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Jerko Lijanović

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Tko su ovi ljudi? Govore li vam nešto ovi podaci? I ove redom nepostojeće ili pak odbačene optužnice?

Ovo su , u većini, iako ih ima još, ključna imena Platforme koja je vladala Federacijom BIH od 2010- 2014. Alijansu i Platformu osmislila je Međunarodna zajednica (po želji onih koji su se proglasili spasiteljima Bosne) koja ujedno nadzire rad pravosudnog sustava u BIH.

Afera koja potresa Pravosuđe i koja govori o ambasadama koje indoktriniraju suce u BIH, nije afera koja se smije probiti na svjetsko tržište. Ako strani ambasador nama tu u Hercegovini očita lekciju i pojasni nam da su nas isključivo krali naši, ne i oni koje je postavila ambasada, nema slobodnog intelektualca koji će mu replicirati. Jer sloboda riječi u BIH ide na sve adrese. Osim na adresu ambasade koja se predstavlja kao najveća zaštitnica slobode u svijetu i ostalim galaksijama. Moš mislit. Iste ambasade nadziru rad obavještajne službe u BIH. Praćene medija koji oponiraju sarajevskom unitarizmu, kršenja prava novinara nisu tema koju će recimo objaviti RFE. Zašto? Zato što tamo sjede nacionalisti istog tog unitarizma. Bivši komunisti, drugovi Slava i Zlaja obučeni u ruho tolerancije i socdemokracije. U praksi bagra koja i danas militantno puca u glavu svakome tko ne misli kao oni. Kidajući nam lančiće s vratova.

Isti gore pobrojani ljudi  i ljudi su Alijanse koja je vladala BIH i Federacijom 2000-2002 godine. Dodajmo im i nikad optuženog Krešimira Zubaka, ministra pravosuđa UZP-a, i zadnjeg predsjednika UZP-a. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno i u slučaju Zubak. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade. Tako da Zubak nije optužen. No jest imenovano i to u doba HDZ vlade FBIH za glavnog čovjeka komisije koja ispituje pristupnike pravosudnom ispitu. Udruženi Zubakov poduhvat. Poslijeratni. On imunitet određenim ljudima, oni njemu mjesto ispitivača. Jako unosno mjesto.

Što nam govore sve ove činjenice?

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i  koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet?

Uništenje Hercegovine

“Sveta” Zlatkova i Kukićeva Alijansa 2000-e godine tek je djelomično provela svoj plan. Nakon Petritschevih amandmana kojima se ovoj ekipi daje protuustavno preuzimanje svih poluga moći cilj Alijanse i njihovih međunarodnih pokorvitelja bilo je uništenje Hercegovačke banke, Hercegovina Osiguranja i Aluminija. Banka i Osiguranje su uništeni. Slomljena je hrvatska financijska kičma nakon što su poniženi politički.

Jelavić je naravno promptno trebao biti osuđen. Njega nitko u stranoj ambasadi nije i neće zastupati. Pa imunitet nema.  Nema zapinjanja u procesu kao u slučaju pobrojane gospode. Kako je Aluminij eskivirao uništenje treba pitati Brajkovića. On i njegova vispresnost znaju daleko više detalja. Uvijek je, čak i u ratu, znao ispregovarati situaciju tako da Aluminij preživi. Ispregovarao ju je i u doba najljućeg Petritschevog puberteta. Kad je ovaj kao kakav tupamaros, tenkovima rušio privatnu svojinu. U državi u kojoj je upravo on morao biti garant iste.

Iako su sarajevski lažovi obmanuli čak i US ambasadora, koji tvrdi da Aluminij pada odmah po svom ponovnom pokretanju 1997. Aluminij u tom vremenu kao i godinama nakon toga , kada njim upravlja Sarajevu mrski HDZ , međutim raste.

Hercegovina tog vremena bode oči strancima. Dok cijela država propada Hercegovina i hrvatski gradići ruše stereotip države s propalom ekonomijom. Broj uposlenih raste, ukupan broj milijuna koji se godišnje obrću raste. Nešto što se nije smjelo dopustiti. Jer politički pogažen hrvatski čovjek, koji ima neki novac opasan je po državu. Politički pogažen, a siromašan, lako je manipulativan, i nije opasan. Može ga se, uz posredno gašenje hrvatskih medija, lako natjerati da uzima kamen i baca ga na svoje. Baš onako kako su u pradavna vremena kolonizatori egzotičnih zemalja, umjesto da se tuku s domordcima, istima dali vatrenu vodu, potom ih podučili kako je lijepo da se pokolju među sobom. I tako je nastala demokracija.

Umjesto dakle  se Hrvati okreću Sarajevu, po želji Mesića oni , tih godina, razvijaju gospodarstvo. Postaju ekonomski sve neovisniji i prijetnja po državu. Političke turbulencije koje je izazvao Petritsch sjajno su poslužile i za slom ekonomije u Hrvata u BIH i za potonje  njeno discipliniranje i preuzimanje.

Dijeljenje Vatrene Vode

Doba Alijanse je doba i prebacivanja vlasništva ključnih hrvatskih tvrtki na Vladu FBIH, u kojoj će kasnije ključne odluke i poluge preuzeti Bošnjaci. Putem preglasavanja u Domu naroda i putem novih Alijansi. Kasnije nazvanih Platforme.

Iako je prema ugovoru ta Vlada, vlada dva ravnopravna partnera. No što je ugovor za Koloniju? Međunarodno pravo primjenjuje se u državama. Ako si kolonizirao koloniju i dao joj neku hartiju, koju si nazvao Dayton, to ne znači da je ta hartija sveto pismo. Uostalom ni Ahdnama se nije poštovala, što bi Dayton?

Tako je ono što je bilo “naše” ostati naše , a ono što je bilo vaše, i što ste u međuvremenu stvorili, također će postati naše. Jer nema vaše naše, mi hoćemo život jednih s drugima, ne jednih pored drugih. A to znači mi , putem matematičke većine, nadziremo sve.

Iako smo nominalno u postdaytonlandu ušli u društvo slobodnog tržišta, politika predominantno kreće u nadzor krupnih riba. Ona guši slobodu ekonomije a proizvodnjom političkih kriza tjera investitore iz BIH. Što mislite koliko su Zlatko i Kukić iselili građana BIH iz ove države s projektom ALijanse i Platforme? Tko će normalan ulagati, izvana, u BIH , ako mu savjetnici savjetuju da se radi o trusnom tlu u kojem traje kriza vlasti, i u kojem jača nacionalizam, kao posljedica Zlatkove potrebe da bude važan i da se bavi politikom? Nije tu samo Lagumdžija, razmaženo derište stranih ambasada. Svako malo izlezi neki sociopat, s posebnim potrebama da bude važan i među Bošnjake i Hrvate unese nove kilometre razadaljine. Sve ko fol nas zbližava, a sve čini da se nikad ne upoznamo. To je taj apsurd u logici Građanistana.

Umjesto privatizacija, jedan nacionalizam nastoji uknjižiti na sebe nacionalno blago drugog nacionalizma. Pri tome je jedan nacionalizam, ovaj koji uzima, dobar i patriotski, dok ovaj koji se roji i stvara, antidržavni, koruptivan i antibosanski.

Kukičanje u Hrvata i ostali silnici za dresuru Hercegovine

Ključna osoba za taj posao u doba Alijanse bio je Slavo Kukić. Gubernator poželjnog nacionalizma za Hercegovinu. Vječni vladar FTV-a na kojem njegovi gnomovi već drugo desetljeće medijski progone “karcinome hrvatskog naroda”. Zvonimir Jukić i ostala prava raja. Nesmjenjivi do danas.

U BIH smo posjećamo vas. Ne u Bjelorusiji. Ljudi postavljeni 2002-e godine od strane Kukića i danas kroje program FTV-a. Ljudi postavljeni od strane Kukića u Eronet, i danas su tamo važne figure. Informacijski punktovi kako reče akademik.

I dok Poljska, Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, potpuno provoode lustraciju komunističkih kadrova, prijeratni marksist i antikrstaš, sakupljač plemenitih kovina sa neplemenitih učeničkih vratova postaje medijski, ekonomski i politički terorist poželjnog nacionalizma kojem je kolonijalna uprava povjerovala da on doista govori u hrvatsko ime. A on to sjajno naplatio. Zlatkov Zlatousti.

Konačan obračun s Aluminijom

Nisu sva ubojstva trenutna. Za ubiti diva potreban je nešto dulji proces. Diva obično otruješ. Il mu naneseš takvu ranu da se od nje nikad ne oporavi. Umrijet će nekad kasnije, naknadno, kad tebe možda i ne bude, no umrijet će.

2010-e godine, opet odlukom OHR-a, Petritscha iz 2010, Valentina Inzka, Sarajevo dobija priliku uništiti i Aluminij. Pogledajmo kako je tekao taj proces.

2010 godine dug Aluminija raste za 13.5 milijuna. To je godina u kojoj Platformaški menadžment raskida ugovore s dotadašnjim Brajkovićevim dobavljačima i potpisuje nove. Javljaju se nove tvrtke koje dobavljaju usluge Aluminiju. Novac se izvlači. Dolazi i Prndelj, hercegovački Sanader. S kojim Platforma potpisuje ekstremistički, govoto teroristički ugovor za uništenje Aluminija. Odštetne klauzule za isporuku struje takve su kao da je osmišljeno preuzimanje Aluminija il pak njegovo umrtvljenje. Važno je ovdje naglasiti jednu stvar. Otkada traje majorizacija SDA i SDP-a nad Hrvatima te stranke uvijek su , u svakoj prizidi Hercegovine, mogli pronaći nekog svog Prndelja, Lijanovića il Kukića. Hrvati već dva desetljeća ne mogu pronaći Bošnjaka koji bi radio u našem interesu.  Ovo morate imati na umu kad veličate svoju naciju, i govorite Bošnjacima kako oni nisu nacija. Dragi Hrvati, Bošnjaci su za nas jedna jako ozbiljna nacija. Među njima ne možete pronaći takve karakterne ljušture kakve oni pronađu među nama. Od njih treamo učiti. Ne im se rugati.

Vratimo se na Aluminij.

Pogon glinice ne radi još od ranije. Aluminij od rata nabavlja glinicu kao gotovu sirovinu. Najviše od Glencora.

Ivo Bradvica, Lagumdžijin i Kukićev direktor Aluminija, 2011. godine prodaje pogon glinice u staro željezo, te profit uknjižava kao dobit Aluminija. Na prvu se čini kao da je Aluminij tu godinu poslovao pozitivno,  no nije, jednak je minus i tu godinu a što se tiče prodaje samog aluminija i štetnih ugovora. u 2012 i 2013 godini stvaraju se maksimalne krađe.

Bradvica biva smijenjen krajem 2013. Te minus u idućoj godini spada za nekih 15 milijuna maraka no još je uvijek ogroman. Platformaška uprava i dalje gura Aluminij u minus. Stvaraju se novi štetni ugovori s firmama koje izvlače milijune vanka.

Sad si postavite jedno pitanje: Ako je Vlada FBIH vlasnik 44% Aluminija, a vladu tog vremena čini Platforma Zlatkista i kukićista, zašto ta Vlada uporno na čelu ove firme ostavlja i produljuje ugovore likovima koji guraju Aluminij prema točki taljenja, prema dugu koji se više neće moći sanirati? Prema čarobnoj brojci od 200 milijuna duga?

Zašto osim ako je cilj raniti diva, takvom ranom da se više nikada neće moći oporaviti? Ne bi li uostalom glupo bilo da Platforma, tako očito, završi posao s Aluminijem i usmrti ga do kraja mandata?

2014 godine se događaju izbori i smjena uprave Aluminija, no štetni ugovori koje je Vlada Platforme uradila sa platformaškim dobavljačima nastavljaju se većinu 2015 godine. Ti ugovori će ovih dana biti objavljeni. Bit će jasno tko su ti “hrvatski sinovi” koji su na poziv Zlatka, potrčali isisavati Aluminij. Neki od njih će na sudovima i propjevati. Možda ćemo slušati kolike je provizije uzimao Reuf Bajrović, možda će NGO sektor Sarajeva konačno umučari i posuti se pepelom?

Tek od te 2015 i dijela 2016 godine može se govoriti o odgovornosti Čovićevog menadžmenta. No krajem 2015 godine ukupan minus koji je Aluminij uradio pod Saraj upravom je što mislite koliki?

Čarobnih 245 milijuna maraka. Ubojita doza minusa.

Nije Aluminij više tvrtka koja duguje državi 40 milijuna maraka, što je dug koji bi se dao sanirati i kontrolirati da ne podivlja.

Nije više ponos Hercegovine niti div Bosne i Hercegovine. Aluminij je nakon 4 godine Platforme postao bolesnik. On tetura. Njega se tek drži na životu.

Ovo je dakle tekst koji govori o tome kako je Čović uništavao Aluminij od 2010-2014 , točnije do kraja 2015 godine. Tako da sada kad ste ga pročitali, kad sretnete Čovića možete mu viknuti lopove i baciti mu bocu u glavu. Nikako to ne smijete doviknuti Kukiću, Lagumdžiji, Bajroviću i svim ostalim gmazovima poštenja i socdemokracije.

Kao što  vidite Čović je temeljito uništio Aluminij, nikako ovi koje prozivamo.

Sad će se netko pitati kako ga je uništio i čime smo dokazali da ga je upravo on uništio?

E pa dobro došli u BIH. U BIH ne postoji sustav činjenica i konkluzija. Vi živite u hologramu. Ne postoji kognitivni proces zaključivanja, ne postoji prosvijećena javnost koja se koristi dokazima.

BIH je , zahvaljujući upravo onoj istoj Međunarodnoj zajednici s početka teksta danas federacija triju zatupljenih entiteta. Katolibanije, Talibanije i Pravoslavobanije.  U njima žive narodi glupi ko foke. Otupljeni i omađijani. Pametni među njima odavno su odselili.

U ta tri entiteta caruju kulture linča, poluinformacija i masovne medijske sječe glava.

Javna prozivka Čoviću i njegovim stožernim legitimlijama

Budući da je upravo Čović, i njegov HDZ najodgovorniji za činjenicu da su hrvatski prostori u BIH danas medijski razoružani, i da je slika Hrvata iz BIH koja odlazi u svijet, slika koju stvara i krerira sarajevski establishment, tko smo mi, da tvrdimo da Čović nije pokrao Aluminij ako Slavo, Zlatko i prava medijska raja, pojačana Index.hr janjičarima na platnom spisku Sarajeva, tvrde da jest?

Dakle sve ovog gore zaboravite. Jebeš argumente. Čović je kriv , njegova kuća je kriva, njegova pomaknuta rijeka i logoraši koje je mučio , njegov bolan počasni doktorati i njegove eUropske vrijednosti su krive za 245 milijuna maraka minusa 2010-2014. I ne zaboravite da je to tako. I stalno to ponavljajte. I boce pripremite. I vičite “Lopove”. To je jedini način da ostanete prihvaćeni kao građani ove zemlje. U suprotnom nazvat će vas ustašama.

Nadalje, za sve one koji misle da prijetnje uništenjem Aluminija nisu izlazile ovih dana, iz Sarajeva, rječima “odustanite od izbornog zakona il ćemo ugasiti Aluminij” nisu postojale, možemo samo reći da se divimo njihovoj dobroćudnosti i svijetlom pogledu na političku realnost BIH.

Da, mi se usuđujemo misliti drugačije jer smo o propasti Aluminija pisali i 2010-2014. Dok su telali građanštine šutjeli

Ovaj tekst napisan je da se shvati da su godine 2010-2014 ključne godine propasti Aluminija. Ne jednako loše, ne iste kao godine poslije, nego ključne.

Godine su to  kad se kralo u ime države i najboljeg naroda i kad država i najbolji narod, pravi narod nikom nisu prijetili gašenjem. Pa ni Aluminiju. Samo su ga jeli iznutra. Doba je to unosnih ugovora dobavljačima, od kojih bi neke mogle biti recimo informatičke firme iz Hrvatske, u vezi sa Zlatkom, ili pak proizvođači trafostanica , također u vezi sa Zlatkom, doba je to  visokih rana nanesenih Aluminiju  i doba kad se Aluminij redovno sanirao, sa svim svojim višemilijunskim rupama, samo kako bi se i u procesu saniranja, mogli izvlačiti novi milijuni. Saniranje se vršilo tako da Div, nakon saniranja jače krvari nego prije.

Propast ove firme ne može  se promatrati bez ovih 245 milijuna maraka. Da Platforma nije zadužila Aluminij za te pare, u doba dok je cijena Aluminija još bila visoka na svjetskom tržištu, bi li Aluminij bio danas mrtav?

Sami odgovorite.

Za sve ovo gore navedeno, postoje ugovori, postoje imena, prezimena, i potpisi. Sve to trebalo bi biti predmetom Tužiteljstva BIH. Tj, već odavno je trebalo biti predmetom Tužiteljstva. I zlatkisti i bajrovićevi i kukićevi odavno su morali dati neke izjave u “neovisnim pravosudnim organima”. No pravosuđe u BIH je takvo, da su njegov najveći problem Milan Tegeltija i Ružica Jukić. Dvoje ljudi koji pokušavaju, po cijenu karijere, očuvati čast ove zemlje. Na žalost, kako vrijeme teče, niti časti, niti zemlje.

U nastavku priče o Aluminiju, čitat ćete o tome što se događalo u Aluminiju od 2014, točnije 2015 godine do danas. Ne postoji sila, niti pritisak, koji bi nas na bilo koji način prisilio, ne objaviti svaki mogući detalj kriminala tog vremena. Činio ga Čović ili bilo tko drugi.  Najžalosnija činjenica, menadžmenta kojem je Čović dao povjerenje je da je taj isti menadžment preuzimajući ranjenog diva, godinama nakon Platforme, preuzemo platformašku praksu ubijanja diva, računajući valjda da će begovat u Sarajevu biti milostiv kod krpljenja rupa, kao što ih je krpio kad su Aluminij pljačkali begovi.

Iako je pljačka Aluminija, nešto o čem se mora govoriti kad se govori o ovoj tvrtki, američki ambasador u BIH u pravu je kad tvrdi da je stranačka politika presudila ovoj tvrtki. Globalna stranačka politika. Demokrati su ga izranjavali, postavljajući kriminalce na njegovo čelo 2010. Bio je to čin čiste mržnje i služenja sarajevskom nacionalizmu. Jasan antidaytonski čin. Republikanac Trump mu je , štiteći tržište SAD-a, posredno, obaranjem cijena aluminija na svjetskom tržištu, ne namjerno, i ne iz mržnje prema Hrvatima, Aluminiju presudio. U tom smislu iskrenost američkog ambasadora, kao zaokret US politike u BIH treba pozdraviti.

Napomena: Valjda shvaćate da je zadnja rečenica ovog teksta cinizam. Ako ne shvaćate, što onda uopće shvaćate oko događaja u BIH?

Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Objavljeno

na

Objavio

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze sa onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka sa drugim subjektima, piše portal ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima sa čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Šarić i Trputec suvlasnici

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminiji treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminiji je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminiji, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati, piše ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari