Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Vukovarci’ koji se protive mirnom prosvjedu i njihova ‘Baba Vanga’

Objavljeno

na

Oni koje rat nije ni okrznuo, nemaju moralno pravo raspravljati o bilo kakvom oprostu, niti o odlučivati o bilo čemu u ime žrtava. Oni koji nemaju ničega zajedničkog s vukovarskom ratnom pričom, nemaju moralno pravo arbitrirati o toj stvari. Oni kojima u ratu nije nitko stradao nemaju osjećaj gubitka i bola, ne mogu se staviti u ulogu žrtve i ne mogu je razumjeti, čak ako to iskreno žele i nastoje. Nitko nema pravo (a pogotovu oni koji nisu osjetili ništa od ratnih strahota) docirati žrtvi ili joj nametati bilo što, pa i svoje stavove o tomu što je pravedno a što nije i određivati kako će se ta žrtva ponašati u danim okolnostima, pogotovu vezano za ratne posljedice, pa i kažnjavanje ili nekažnjavanje ratnih zločinaca.

To je tako. Ili bi barem trebalo biti. Ne po bilo kakvom zakonu, nego s moralnog i ljudskog stanovišta.

Ljudski je da nas uvijek nas naša nesreća više boli nego tuđa. I nepravda koju nam bilo tko učini, više nas pogađa nego one druge (često i mnogo veće) koje se svakodnevno čine ljudima oko nas. Svakomu od nas je njegov križ najteži – to je stara i dobro poznata istina koju ne treba posebno dokazivati.

I to je također ljudski.

No, postoji li kod nas ljudi kao moralnih i etičkih bića, neki minimum solidarnosti s patnjom, bolom i nepravdom što ih trpe ljudi kojima smo okruženi? Sa zgražanjem gledamo na televiziji slike užasa iz Sirije, Afganistana, Iraka, brinemo o žrtvama terorističkih napada, migrantima, potraga za izgubljenom sirijskom djevojčicom traje već danima – i lijepo je da imamo taj osjećaj solidarnosti sa žrtvama, koje god nacije, vjere i boje kože bile.

No, kako se ponašamo u vlastitoj kući? Jesu li mnogi od nas licemjeri i ostaju li njihova srca zatvorena za patnje kroz koje prolaze njihovi sugrađani, braća, pripadnici njihovog naroda koji su doživjeli najteža stradanja u ratu 90-ih godina, pogotovu oni koji su izgubili bliske osobe ili još uvijek tragaju za njihovim kostima?

Iskreno, uvijek sam se kao čovjek grozio onih koji 90-ih godina nisu doživjeli ništa od onoga što je rat nosio sa sobom, ali iz svojih komotnih i konformističkih pozicija (iz razno-raznih, najčešće prizemnih razloga) uzimaju sebi pravo “popovati” ljudima koji su izgubili sve (svoje članove obitelji, zdravlje, kuće, imovinu, sve što se moglo izgubiti i što su imali u razdoblju prije rata). Držim kako je to krajnje nemoralno, nepristojno, pa usudio bih se reći, čak drsko, bezobrazno i perfidno.

Ako već nisi u stanju razumjeti žrtvu i nemaš ljudskog osjećaja solidarnosti s njom, barem šuti i nemoj joj stvarati dodatni teret.

Večernjakova “Baba Vanga” točno zna što će biti 13.10.

Ovih dana, sasvim sam slučajno (na društvenim mrežama) naletio na jedno društvo “Vukovaraca” koji međusobno (preko društvenih mreža) šire tezu kako će se “prosvjedu u Vukovaru odazvati svi osim Vukovaraca”. Kao šlagvort za raspravu poslužio im je tekst Renate Rašović objavljen 26. rujna 2018. na Večernjem hr upravo s tim naslovom.

(Vidi: (https://www.vecernji.hr/premium/prosvjedu-u-vukovaru-odazvat-ce-se-svi-osim-vukovaraca-1272217)

Neke od osoba iz te grupacije su itekako pismene (pojedine pišu i za portale), pa mi nije jasno zašto se same ne oglase po tom pitanju (ako ih toliko “žulja” prosvjed) nego u prvi plan guraju Večernjakovu “Baba Vangu” i kriju se iza nje. Možda zato što u Vukovaru nisu u stanju okupiti više od desetak istomišljenika.

Tko god pročita uradak spomenute autorice, a ima imalo veze s medijima i koliko-toliko poznaje tehnologiju propagande, jasno mu je: riječ je o naručenom članku, pamfletu u kojemu se pod krinkom “brige” za Vukovar i vukovarske žrtve želi omalovažiti i gradonačelnika Penavu i njegovu inicijativu, sve skupa staviti pod sumnju i u konačnici dokazati tezu kako su Vukovarci protiv prosvjeda te se istome neće odazvati, nego je sve “uvezeno” sa strane (s tim što je, dakako, u negativnom kontekstu spomenut tko drugi  nego dežurni krivac za sve Tomislav Josić – po njima, valjda, pored gradonačelnika jedini Vukovarac koji će se odazvati mirnom prosvjedu 13 listopada).

E, pa kad je već tako, pogledajmo na trenutak tko se to “brine” za vukovarske žrtve i komu je toliko stalo do toga da se na jedan perfidan i zaplotnjački način dokaže kako prosvjed nema nikakve veze s Vukovarcima.

Za početak par riječi o “liku i djelu” Večernjakove “Baba Vange” (novinarke Renate Rašović koja u pauzi između svojih trivijalnih opservacija ljubavnih tema za neke od laganih ženskih časopisa, nađe vremena da “ubije” po koju dnevnicu i putem odrađivanja ovakvih pamfleta za svoje nalogodavce).

Koliko sam mogao vidjeti iz njezina predstavljanja (https://m.vecernji.hr/autori/renata-rasovic-1624/profil) jer ju ne znam niti me zanima, rođena u Zagrebu 1970. godine, prve je novinarske korake napravila na Radiju 101, radila je za Pavićev EPH, inače piše tekstove i za Story, Autograf hr, Večernji list (dakle, od Mojzešice preko Nine Pavića do Pilsela i Styria-e). Očito “osebujna” novinarska pojava sa širokim i raznolikim spektrom uradaka različitih vrsta (ali i s prepoznatljivim ideološkim usmjerenjem) kojoj nije nikakav problem po narudžbi sklepati bilo što za bilo kojega poslodavca pod uvjetom da bude plaćeno i da je usmjereno protiv “desničara”.

Odmah na prvu zaključujem kako je riječ o “autentičnoj” Vukovarki koja je ovaj grad vjerojatno gledala bezbroj puta na fotografijama, starim razglednicama, u dokumentarcima, TV reportažama. I ona sebi daje za pravo stavljati se u ulogu arbitra i mudrovati što to Vukovarci “hoće” ili “neće”, što tko od njih “misli” ili “ne misli”, kako se osjećaju, jesu li Penavine namjere iskrene ili ne, kakva je Josićeva uloga svemu i konačno, točno zna čak što će se dogoditi 13. listopada (već 26. rujna “proriče” kako će se prosvjedu odazvati “svi osim Vukovaraca”), na čemu bi joj mogla pozavidjeti i Baba Vanga

Tekst je, dakle, tipičan prizemni, naručeni pamflet iz pera osobe koja o Vukovaru ne zna ništa niti ju je za njegovu sudbinu briga (o ratu i žrtvama da ne govorimo), ali poput mnogih drugih najamnika odrađuje svoju “šihtu” za pristojan honorar koji i jeste glavni motiv za ovakva pisanija.

Sljedbenici “Baba Vange” i njihova zaplotnjačka kampanja

A sad riječ-dvije o “sljedbenicima” Večernjakove “Baba Vange” (alias Renate Rašović) koji njezinu tezu iznesenu u naslovu spomenutog pamfleta nastoje dalje “gurati” preko društvenih mreža s ciljem dokazivanja kako u Vukovaru postoji neko “ekstremno” jezgro okupljeno oko Penave i Josića i pošto-poto forsira prosvjed, iako ga Vukovarci ustvari ne žele.

Stjecajem okolnosti i sasvim slučajno znam neke od tih osoba. I pouzdano znam da nisu rođene niti su živjele u Vukovaru sve dok im se iza 2000. godine nije pružila prilika uvaliti se u državnu službu na dobro plaćena mjesta, dobiti stanove i veće plaće (koje su se isplaćivale na područjima od posebne državne skrbi). To je bila njihova jedina motivacija i isključivi uzrok nagle “zaljubljenosti” u grad na Dunavu koja ih je odjednom obuzela.

I nakon toga, kad su se već uvalili na radna mjesta u državnoj službi (i u stanove), ta su se gospoda lijepo (kako to inače biva i u prirodnom, životinjskom svijetu), počela prilagođavati sredini.

Olakotna okolnost za njihovo napredovanje i dobivanje bolje plaćenih poslova (u toj i takvoj državnoj službi) bila je ta što su se naši Hrvati (rođeni Vukovarci koji su prošli ratnu golgotu) slabo vraćali u grad (što i ne čudi, s obzirom na sve kroz što su tamo prošli), a budući da je poslije mirne reintegracije u Vukovaru ostao popriličan broj Srba, nastupila je neka vrsta “simbioze” između tih došljaka i “krajišnika” (od kojih su mnogi nakon amnestije za oružanu pobunu završili u državnim službama – jer drugih poslova u gradu u to vrijeme i nije bilo), pa su naša (hrvatska) gospoda “dođoši” (kako za doseljenike kažu Vojvođani), stjecajem okolnosti vremenom s njima stupala i u određene kolegijalne (i druge) odnose. Sasvim normalno i prirodno, zar ne? Nitko nikomu ne treba brojati krvna zrnca, niti su naša gospoda došljaci u Vukovar za bilo što krivi, slijed okolnosti je bio takav.

Samo iznosim činjenice koje objašnjavaju mnogo toga.

I nema ta “simbioza” nikakve veze s nacionalnim, vjerskim ili ideološkim opredjeljenjem ili osjećajem – to je bio (i ostao) čisto interesni savez kakav postoji u svim birokracijama na svijetu.

Truli kompromisi i gaženje žrtve Vukovara uzrok su podjela

Hrvati – rođeni Vukovarci, povratnici u Vukovar – u najvećem broju (kako je poznato) su ratni stradalnici, većina njih invalidi nesposobni raditi ili umirovljenici, što znači da su u samome početku ostali izvan tih birokratskih struktura (koje su odlučivale o svemu), a što je pogodovalo daljnjoj “simbiozi” doseljenika (naturaliziranih Vukovaraca) i “krajišnika”.

Slijed okolnosti je nažalost, uskoro pokazao da se mirna reintegracija pretvorila u truli kompromis pri čemu se u Podunavlju i posebice Vukovaru, od 1998. godine nadalje nije smio spomenuti ratni zločin – jer, to “narušava ionako krhke međunacionalne odnose” (kako su govorili “mirotvorci” iz svojih udobnih zagrebačkih ureda i međunarodnih organizacija).

I naši uškopljenici iz vrha vlasti i međunarodni medijatori čija je zadaća bila tobože raditi na “normalizaciji stanja”, jednako su doprinijeli da se istina o ratu i njegovim teškim posljedicama potisne i zanemari, pa na kraju i počne izokretati. Sve to, uz nekažnjavanje ratnih zločinaca od kojih su se mnogi uvukli u policiju, sudstvo i druge državne službe i administraciju, dovelo je do toga da Vukovarci (starosjedioci) koji nisu pristali na takav “suživot” i odustajali su od povratka u svoj grad – a u onima koji su se usprkos svemu tamo vratili i ostali (a nisu pripadali novouspostavljenoj društvenoj “eliti”) javilo se sasvim opravdano nezadovoljstvo.

Oni jednostavno nisu mogli razumjeti da u miru gube grad koji su uz tolike žrtve branili u ratu i za koji su toliko patili.

Vukovar je dobrim dijelom naslijedio “krajinske” kadrove u lokalnim tijelima vlasti i gradskim službama, zahvaljujući odredbama sramotnog Erdutskog sporazuma i drskosti političkih lidera Srba u Podunavlju, pa i dobrog dijela njihovih sljedbenika koji su i dalje Vukovar smatrali “srpskim gradom” – i to čak bez ikakvoga obzira i zadrške javno iznosili.

Svaki Vukovarac (koji ne pripada toj povlaštenoj skupini ili nije u savez s njima) reći će vam kako su od 1998. godine nadalje oni koji su u gradu ostali (ili doselili) za vrijeme njegove okupacije, imali privilegirani položaj.

I to je, nažalost, neoboriva činjenica.

“Krajišnici” su i poslije okupacije “drmali” lokalnim tijelima vlasti, gradskim službama, tržnicom (koja je i danas žila kucavica grada), prvi su bili na redu za zapošljavanje u državnim institucijama, prvi  se dočepali sredstava za pokretanje biznisa (što ih je dodjeljivala hrvatska Vlada za oživljavanje gospodarstva) itd., itd.

Iako su mnogi od njih (poput bivšeg Šešeljevog četničkog vojvode i predsjednika njegove stranke za “SAO Krajinu” Rada Leskovca) i nakon što su dobili pozamašna sredstva za započinjanje vlastitog privatnog posla nastavili veličati “SAO Krajinu” i velikosrpsku ideologiju, to je kod strane gospode zagrebačke na Pantovčaku i Markovom Trgu prolazilo nezapaženo, kao i mnoge druge pojave (stalni četnički incidenti – pogotovu na utakmicama, koncertima, za pravoslavne Božiće, Uskrse, te skrnavljenja spomenika žrtvama iz Domovinskog rata itd., itd.).

U Vukovaru je zgažena i ponižena hrvatska žrtva i žrtva svih drugih branitelja koji su se borili i patili za njegovu slobodu. I to je bio i ostao glavni uzrok nemogućnosti pravog i iskrenog suživota, jer suživota nema bez zdravih temelja i elementarne pravde, BEZ ISTINE.

Oni koji su od Vukovara više uzeli nego su mu dali nemaju pravo određivati kako će se ponašati žrtva

Vukovarska je priča, dakako, mnogo složenija i nije ju moguće ispričati u tri riječi, ali ostaje činjenica da je pometanje problema pod tepih dovelo do toga da je Vukovar ostao podijeljeni grad. On tako funkcionira već 20 godina i to je istina koju mora priznati svatko tko priznaje realnost.

Ovaj prosvjed zakazan za 13. listopada objektivno je uperen i protiv nerada državnih institucija i nepoduzimanja onoga što su odavno morali a nisu odradili u zadnjih 20 i više godina.

I, naravno, ne može se očekivati da će bilo tko zaposlen u policiji, Državnom odvjetništvu, Općinskom sudu ili bilo kojoj drugoj državnoj službi (pogotovu ako zauzima neku značajniju poziciju) bio on Hrvat, Srbin, Mađar, Čeh, Nijemac ili pripadao ma kojem drugom narodu, činiti nešto što bi mu moglo ugroziti poziciju ili radno mjesto, što je s ljudskog stanovišta i razumljivo.

No, postoji još nešto, a to je pitanje međusobne povezanosti i isprepletenosti interesa (jer ni Vukovar nije na to imun, kao i bilo koja druga sredina u Hrvatskoj), jer ponašanje birokracije ima svoje zakonitosti.

Njihova zajednička “crta obrane” je zadržavanje postojećeg stanja, odnosno, pozicija koje zauzimaju. Njih ne zanimaju nikakva pravda, istina, niti progon zločina, nego su isključivo vođeni vlastitim interesima. I to je savršeno jasno i dobro poznato svakom Vukovarcu, koliko god se o ovoj temi šutjelo.

Najkraće rečeno, oni kojima je dobro i koje rat nije okrznuo imaju jedan stav prema stvarnosti, a žrtve koje čekaju na pravdu više od 26 godina drugi.

Ali, krajnje je nemoralno i nije ljudski poslije toliko godina tjerati žrtvu da šuti i podnosi i dalje očitu nepravdu samo zato da ne bi narušavala nečiji konformizam.

I još je nemoralnije kad to čine naturalizirani “Vukovarci” koji su u taj grad došli sasvim slučajno, u potrazi za poslom i stanom i koji ga toliko osjećaju “svojim” da bi iz njega vrlo rado zbrisali onog trenutka kad bi im netko u Osijeku, Zagrebu, Rijeci ili Splitu ponudio slično radno mjesto i kakav-takav stan.

Oni danas uzimaju sebi za pravo arbitrirati ili “gatati” o tomu što će se dogoditi 13. listopada.

Ja nisam Baba Vanga (kao novinarka Rašović) i ne znam što će biti za sedam dana na prosvjedu u Vukovaru, ali u jedno sam posve siguran: Vukovar je u Hrvatskoj i Hrvatska će tog dana biti u Vukovaru s Vukovarcima – onima koji su obranili grad, dali sve za Vukovar i najviše propatili – bilo to komu drago ili ne.

Ne sporim pravo nikomu tko živi u tom gradu da se smatra Vukovarcem, neovisno o tomu je li tamo rođen ili je došao jučer. Daj Bože da se svi u Hrvatskoj osjećamo tako, ali iskreno i bez glume, bez zadnjih i skrivenih namjera.

Ali, neka mi bude dopušteno reći i ovo: Nije niti može biti veći Vukovarac od ratnih stradalnika grada heroja onaj koji je prije deset ili petnaest godina došao u ovaj grad radi posla i stana i koji ništa za njega nije dao – ali uzeo jeste.

Pravi Vukovarci su dali gradu mnogo više nego su od njega dobili ili uzeli i to je saldo koji na kraju priče moramo uzeti u obzir, jer ljubav se mjeri žrtvom i odricanjem, a ne busanjem u prsa i velikim riječima iza kojih ne stoji ništa.

I to je (po meni) temeljna razlika između Vukovaraca i “Vukovaraca”.

Naravno, legitimno je biti i protiv prosvjeda.

Svi oni građani Hrvatske, pa i Vukovarci koji su protiv (a sigurno ima i takvih, ne dvojim), mogu slobodno organizirati svoj “kontra-prosvjed” (zašto ne!?) i javno zatražiti da ratni zločinci ostanu i dalje nekažnjeni, a institucije zadužene za taj dio posla nastave po starom. Sasvim sam siguran da bi imali popriličnu potporu od SDSS-a, dožupana Ćurčića (koji se ni danas “ne može sjetiti” je li bio 20. studenoga 1991. godine na Ovčari ili nije), ministrice Žalac, pa i svojih istomišljenika s lijeve obale Dunava.

Bilo bi to mnogo poštenije, nego rovariti putem društvenih mreža i zaplotnjački minirati pokušaj da se konačno poslije 27 godina čekanja stvari pomaknu s mrtve točke, a žrtve, njihovi potomci i rodbina postignu neku elementarnu pravdu kao zalog bolje budućnosti i zdravijih odnosa u gradu mučeniku i heroju.

Oni koji rane Vukovara ne osjećaju kao svoje, nemaju pravo prigušiti glas žrtve i ušutkati je. Minimum pristojnosti nalaže da se odmaknu – jer to ionako nije njihov problem. Njih rat nije dotaknuo i oni s tom pričom nemaju ništa.

Konačno su se svi mogući “dušebrižnici” – od premijera Plenkovića i pojedinih ministara do lijevo-liberalne i neokomunističke klike, mainstream medija, SDSS-a i ostalih “progresivnih” snaga našli na istoj valnoj duljini. Zdušno rade na politizaciji budućeg prosvjeda, dok u isto vrijeme dižu dreku oko toga kako neki drugi “žele politizirati predstojeći skup”.

Sindrom piromana koji potpale  požar pa prvi jurnu kako bi ga tobože “ugasili” (i to benzinom) i nije neka novost kod nas. Često smo svjedoci toga.

Treba li ponoviti: prosvjedovat će se protiv tromosti državnih institucija i tražiti brže procesuiranje svih ratnih zločina, neovisno koje su nacionalnosti ili vjere, kako žrtve, tako i počinitelji.

Komu to smeta, objektivno se stavlja u poziciju obrane onih koji su vršili ratne zločine.

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

Objavljeno

na

Objavio

Dosadan, manipulativan i povijesno netočan film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama. Ovo je 11 podvala i laži u filmu Dnevnik Diane Budisavljević:

1. U filmu nema objašnjenja kako je to Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše

2. U filmu se ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali zaraženi od djece dok su im pomagali. Ne spominje se da je aktivirane željeznice i cijeli državni sustav u spašavanje. Nema mjesta ni za Kamila Breslera, jednoga od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece

3. Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu

4. Prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškoga ispovjednika“

5. Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba nije bilo praksa

6. Prešućuje se činjenica iz Dijanina dnevnika da je pravoslavac Savo Besarović, poglavnikov prijatelj, bio u Vladi NDH i da su ga kasnije partizani osudili na smrt

7. Prešućuje se da je Diana Budisavljević bila prijavljena da je kamion robe poslala partizanima

8. Izmišlja se nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, čega u Dnevniku te humanitarke nema

9. Diana objašnjava feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se redateljici omakla ova pohvala?

10. Jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnoga arsenala, još iz jugoslavenskoga doba

11. Autorski tim filma sugerira da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine, a nije jasna ni njezina veza sa židovstvom koju film insinuira

Dosadan, manipulativan, povijesno netočan, kadšto i komičan film

Film Dnevnik Diane Budisavljević je dosadan, manipulativan i povijesno netočan. Podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Kadšto je i komičan: pravoslavni Julije Budisavljević govori hrvatski kao Slovenac (jer u stvarnom životu glumac i jest iz Slovenije). Ili kad odred njemačkih vojnika pod zapovjedništvom Vilija Matule odklipše na željezničku stanicu: hodaju kao da su pitomci „Ministarstva smiješnog hoda“ Montyja Pythona.

I još onda još pred vlakom koji prevozi radnike u Njemačku, iz posve nepoznata razloga viču „Sieg heil“. Ipak, tu je dobru ulogu odigrao Vili Matula, glumeći njemačkog feldvebela. Matula i inače najbolje glumi u filmu. Vidi se da se baš uživio u ulogu. S druge strane, Alma Prica većinu filma naokolo hoda naškubljenih usta, natmurena, iako se na autentičnim snimkama vidi da se Diana Budisavljević tu i tamo nasmiješila. I govori previše čisto hrvatski za jednu Austrijanku.

Osim u igri s unukom na kraju filma, Almina Diana najopuštenija je kad feldvebelu Matuli objašnjava kako vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se scenaristici i redateljici omakla ova pohvala? Ovaj film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama popabirčenim iz ranijeg školovanja i internetskih postova. Gledatelju koji nešto malo više zna o tim događajima (a o njima se svatko može informirati iz dostupne literature), ostaje da pogledava na sat pitajući se kad će ovo proći, da vrti glavom i prisiljava se da šuti, kako iz pristojnosti ne bi ometao druge posjetitelje kina. Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina.

Na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Time se, slično kao u aktualnoj službenoj propagandi u Srbiji, Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu. Ne objašnjava se zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj.

Ipak, zagrebačke pravoslavce koji skupljaju pomoć za Loborgrad ni u filmu isprva nitko ne dira. To se objašnjava drugom sugestijom: muž Julije je liječnik, a njih svaka vlast treba. Hm, izgleda da su te 1942. trebali i pravoslavne arhitekte, učitelje, vojnike… Zatim u stan dolazi Julije i pokazuje neku iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija. Godina je 1942., a tada se već osniva Hrvatska pravoslavna crkva (što se na kraju jedne scene spomene u pola rečenice, jedva čujno, ispod glasa). Naziv „Srbin“ se ne koristi u službenim dokumentima od 1941. i tada je uglavnom označavao ljude doslovno iz Srbije.

Predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve nazivani su 1941. „grkoistočnjacima“, a 1942. „pravoslavnima“, „hrvatskim pravoslavcima“, „Hrvatima pravoslavne vjere“, itd. Tako da i ta Julijeva iskaznica djeluje kao nekakvo kreativno i sugestivno tumačenje povijesti. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom, bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik, pravoslavne vjere, Savo Besarović.

Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović dobiva istaknutu funkciju, a kasnije ulazi i u Vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. Dolaskom partizana osuđen je na smrt. Toga u filmu nema, iako DB spominje Besarovića u svom dnevniku. Ali onda bi trebalo malo temeljitije istraživati, a ne deset godina samo grickati tri milijuna kuna koje je autorima filma dodijelio HAVC. Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvaternikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli. U filmu su preskočili objašnjenje iz dnevnika da ih je netko dan ranije prijavio kako su preko jedne špediterske firme poslali kamion pun robe – partizanima.

Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je Dianina kći otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikakva nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći. I tako se još više etablirala kao humanitarni radnik u ustaškoj Hrvatskoj.

Na susretu s nadbiskupom Stepincem Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“ (vjerojatno se misli ustaški, čudno da nije rečeno da je ‘ustaški vikar’), a da se „pravoslavci prekrštavaju“.

Filmski Stepinac zbunjeno se povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka s prijetnjom oružjem… U dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., kad su već odavna prestali vjerski prijelazi i kad je već počeo drukčiji odnos prema pravoslavnima. Sugestivno se koriste i izjave četiri korisnika njezine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Stoga bi skrupulozan autor bio vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film. Ovdje jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom je jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnog arsenala još iz jugoslavenskog doba. Ali, eto dobro se uklapa i u ovaj filmski psihološko-propagandni paket.

Jedna žena je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako je među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima, gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 zatočenica iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dali izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale su, za to ratno vrijeme, relativno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to drugi dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu. Ali i to je bilo previše za naše sineaste.

Jednostavnije je u jednom kadru staviti nekog čovjeka koji govori: “Neće oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“ Zima je u filmu važan element ovog sugestivno-emocionalnog rada. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. Iako se glavnina događaja o kojima se govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. godine. Stereotipovima i tračevima autori se bave i kad prikazuju Nijemce.

Von Kotzian koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijelu akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te nesretne djece, kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Esplanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“.

I dodaje, „a nedavno se ubila“. Kakve to sad ima veze? Ima, objasnit će redateljica Dana Budisavljević u jednom intervjuu. Ingeniozni autorski tim ovog filma htio je sugerirati da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Već smo o tome pisali, ali vrijedi ponoviti: Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze s dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. Nije jasna ni njezina veza sa židovstvom: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske i vojničke obitelji. Otac Olge Frank, pravaški političar Josip Frank prešao je na katoličanstvo, davno prije no što je oženio Doru Martini. Ali kao da je to važno – uopće to petljanje s nečijim porijeklom, koje bi trebalo utjecati i na njegove stavove, uvijek je vrlo dvojbeno i gadljivo. Kotzian za njenu smrt veli „nedavno“ – a razgovaraju u lipnju 1942, godine. Ok, tih deset mjeseci može biti „nedavno“ kad se gleda iz 2019. I u tome i jest jedan od problema ovog filma – događaje iz 1942. gleda se s tendencijom da se nešto poruči ovom vremenu. Bilo je to jasno iz svih izjava autora i iz ocjena kritičara koji su ga hvalili. Na to se nadovezala i snobovska publika sličnog svjetonazora. Nažalost, propuštena je prilika da se s razmjerno velikim sredstvima napravi istinitiji film, koji bi vjernije prikazao ono vrijeme. Samo bi tada i poruka za ovo vrijeme bila drukčija, ali autori za nju nisu ni sposobni, ni hrabri.

Ne objašnjava se kako je Diana djecu „spasila iz logora“

Filmski kritičar Pupovčevih Novosti, inače sklon sugestijama koje emitira film Dnevnik Diane Budisavljević, ipak je pošteno primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to DB „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše. Ali to je, onako, neizrečeno…. Uglavnom, stvar krene, pa se ipak, velikodušno priznaje da se i Crkva uključila… Poslije rata je izjavu o tim danima dala i Tatjana Marinić, koja dolazi iz partizana i otima Dianinu kartoteku u ime nove vlasti: „Dana 10. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko“.

Tako je govorila načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, zaslužna za mnoge klevete o radu časnih sestara, Karitasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost još njezino ime nose neki vrtići). No čak i ona je spomenula ovaj slučaj, dok se u filmu ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Primjereno mjesto u filmu nije dobio ni Kamilo Bresler, jedan od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece.

Ni Dianina kartoteka baš nije posve izgubljena

Dane Budisavljević vodila je kartoteku o udomljenoj djeci i sređivala je dvije-tri godine do kraja rata. Izbjeglički val prošao je 1942., kasnije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma i raspitivali se za svoju djecu, i slično. Dolaskom komunističkih partizana, Diani je ta kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja najbolji je i povijesno najvjerniji dio filma.

Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Karitasu. U 56 ladica ima oko 28 000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd.

Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina. Dio podataka nalazi se i u arhivskoj građi AFŽ-a, također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima. Sada je ta građa dostupna, ali naši istraživači nisu imali za nju vremena. A vrlo brzo je, primjerice, u njoj naći podatak o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. I taj je intervju bio plod desetogodišnjeg istraživanja…

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako se podvalama održava mit o srpskoj svekolikoj pa i intelektualnoj superiornosti

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. listopada anno domini 2019. za govornicu po nekima “visokog doma”, a po nekima “kokošinjca”, stao je lider političke stranke koja se samozvano kiti nazivljem zaštitnice prava u Ustavu Republike Hrvatske nepoznate kategorije “Srba u Hrvatskoj”.

I to za vrijeme saborske rasprave o samostalno induciranim temama. Nasuprot očekivanoj lamentaciji o navodnoj ugroženosti hrvatskih državljana koji su po podrijetlu srpskih etničkih korijena, iz razloga što im Republika Hrvatska nije omogućila neograničeno pravo prvenstva u zauzimanju parkirnog prostora ili osigurala nesmetano pravo “delijama na igre nasred zemlje Srbije u međunarodno nepriznatim granicama”, zavapio je nazočan o nebrizi nacionalne nam države za izgled groba Josipa Runjanina koji se nalazi u susjednoj nam državi. Iznenađenju izazvanom ovim istupom ne bi bilo kraja, kada se po analizi njegovog svekolikog sadržaja ne bi spoznali i pravi motivi. U suprotnom bi slučajni promatrač političke nam zbilje mogao izvući zaključak da se ponekad u promišljanju baštinika lika i djela pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca i osnivača Srpske demokratske stranke čiji je Samostalna demokratska srpska stranka univerzalni sukcesor, može naći i neka intervala lucida usmjerena ka djelanju korisnim za Republiku Hrvatsku.

Dobru inicijativu treba podržati neovisno tko ju je osmislio, te neovisno o skrivenim namjerama koje se iza brda valjaju. Međutim, uvijek je dobro upozoriti na podvale koje se iza naoko dobrih namjera skrivaju. Da se država Hrvatska treba skrbiti o svojim velikanima je neupitna obveza. Međutim, sumnja u čist obraz i čiste ruke predlagatelj inicijative rađa se uslijed iznesene tvrdnje kako je “Josip Runjanin Srbin koji je uglazbio hrvatsku himnu”.

Spor oko izjave vrlog na saborskog zastupnika nije vezan uz podsjećanje na dužnost Republike Hrvatske skrbiti se o osobama od posebnih zasluga za njezinu svekoliku kulturu i povijest. Spor se javlja oko činjenice da se osobi zaslužnoj za hrvatsku povijest nasilno želi prikrpati srpsko podrijetlo.

Josip Runjanin je po vjeri bio pravoslavac, a etnički gledano bio je Cincar. Niti su svi pravoslavci u Hrvatskoj Srbi, niti su to bili Cincari, prebjezi pred otomanskom silom koji su svoju sigurnost i dom našli u Lijepoj našoj. Pretvaranje svakog pravoslavca u etničkog Srbina nije disciplina nevažna za Republiku Hrvatsku. Od “Načrtanja” pa do danas misao vodilja ekspanzionističke srbijanske i srpske politike bila je da hrvatskog naroda nema, te da se radi o plemenu nepostojeće kulture, intelektualno impotentnom, odnosno o skupini u svemu inferiornoj te podređenoj srpstvu. Potkopavanje naših nacionalnih kulturnih vedeta, a s obzirom na njihov izvor, samo je još jedna od subverzivnih silnica usmjerenih ka rastakanju samosvojnosti i samobitnosti hrvatske nacije i čin je duhovne agresije kao nastavka netom neuspjele oružane, samo drugim sredstvima.

Faktografski tvrdnja o Josipu Runjaninu kao “Srbinu koji je uglazbio hrvatsku himnu” najblaže rečeno nije točna.

Pojašnjenja radi, a enciklopedistički gledano, Josip Runjanin hrvatski je glazbenik, amater. Po zanimanju bio je vojni časnik koji se je bavio i glazbom. Što se tiče glazbene naobrazbe J. Runjanin ju je stekao kod vojnoga kapelnika u Glini. Od instrumenata je svirao glasovir. Kao carski kadet često je zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskih pisaca. Ondje je J. Runjanin prvi put čuo Mihanovićevu pjesmu “Horvatska domovina”.

Tijekom službe u glinskom garnizonu 1846. ili 1848., Runjanin je navodno prvi uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića “Horvatska domovina”. O ovom podatku ne postoji suglasje kompetentnih povjesničara umjetnosti, ali takvo mišljenje se uvriježilo u drugoj polovici 19. stoljeća. U knjizi “Znameniti i zaslužni Hrvati” koja je izdana 1925. godine u Zagrebu na str. 232. stoji:
“…God. 1840. bivši kadetom u Glini ishitrio je poznatu himnu “Lijepa naša domovina” prema melodiji Donizettieve arije “O sole piu ratto” iz 3. čina opere “Lucia di Lammermoor”… “Godine 1861. ukajdio je učitelj pjevanja i organist prvostolne crkve u Zagrebu Vatroslav Lichtenegger napjev pjesme. Čim ju je Lichtenegger ukajdio i obradio za muški zbor a glazbeno društvo duhovne mladeži u Zagrebu izdalo u svojim “Sbirkama”, pjesma je postala popularnom.”

Iz iznijetoga proizlazi kako je uglazbljenje današnje hrvatske himne imalo svoju genezu. Nakon Runjaninovog uglazbljenja prvu harmonizaciju za zbor navedene pjesme načinio je vojni kapelnik Josip Wendl i adaptirao ju za vojni orkestar. Novu harmonizaciju načinio je već spomenuti učitelj glazbe V. Lichtenegger, a poslije su to činili Ivan Zajc, Jakov Gotovac i drugi. Prigodom velike izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891., zbog svoje iznimne popularnosti pjesma “Horvatska domovina” na natječaju je bila izabrana za hrvatsku himnu, pod naslovom “Lijepa naša domovina”. Pjesma je pod nazivom “Hrvatska himna” prvi puta izvedena prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu, kada nijedan od autora više nije bio živ.

Uzgred rečeno, Runjanin je autor još nekoliko melodija, od kojih je osobito popularna bila “Ljubimo te naša diko”, skladana na temelju motiva arija iz Donizettijeve opere Ljubavni napitak.

Ako promatramo životopis Josipa Runjanina, iz javno objavljenih podataka proizlazi da je rođen u Vinkovcima, gdje je i kršten u pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha. Josip Runjanin cincarskog je podrijetla, od roditelja prebjega sa područja pod upravom Otomanskog carstva, koji su bili grčko istočne vjere. Školu je pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima, a nakon toga odlučio se za vojničko zvanje.

Josip Runjanim imao je zapaženu vojnu karijeru. Godine 1847. služio je kao kadet u 10. “Banskoj” graničarskoj pješačkoj pukovniji pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Jelačića. U siječnju 1848. godine postao je kadet-časnički zamjenik, a u svibnju zastavnik, te u rujnu iste godine poručnik. U rujnu 1849. godine unaprijeđen je u čin natporučnika, a satnik je postao u travnju 1857. godine. Deset godina nakon toga dobiva čin bojnika, a 1871.  unaprijeđen je u čin potpukovnika i umirovljen. Poznato je kako je između 1848. i 1866. godine sudjelovao u četiri ratna pohoda u Italiji, te da se u svojoj 43-oj godini oženio kćerju umirovljenog satnika Tome Perakovića. Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865. godine u Hrvatski sabor. Nakon umirovljenja povukao se iz javnoga života i nakon toga živio je u Novome Sadu do smrti. Umro je 2. veljače 1878. godine, a pokopan je u Novome Sadu na pravoslavnom Uspenskom groblju.

Tko su Cincari?

S obzirom na tvrdnju da je J. Runjanin bio cincarskog podrijetla potrebnim smatram reći nekoliko riječi i o ovoj činjenici. Cincar je pučko nazivlje koje uglavnom odgovara učenomu imenu Arumunji ili Macedorumunji, a označava balkansku etničku zajednicu koja se je u manjim društvenim skupinama razasula po teritoriju Grčke, Albanije, Makedonije, Bugarske te posebice u Rumunjskoj nakon I. svjetskog rata. Podrijetlo Cincara nije precizno utvrđeno. Prema nekim teorijama oni bi bili potomci romaniziranog stanovništva Dacije koje se prije X. stoljeća preselilo na jug. Prema drugim teorijama Cincari su potomci romaniziranih balkanskih starosjedilaca. Oni govore arumunjskim narječjem rumunjskog jezika s velikim brojem posuđenica iz grčkoga, albanskoga, turskoga i slavenskih jezika balkanskih jezičnih značajki. Stoga postoje brojna narječja arumunjskoga jezika. Među urbaniziranim Cincarima na Balkanu prevladavao je grčki jezik kao jezik kulture, pa ih negdje i zovu Grkovlasima. Po vjeri Cincari pripadaju pravoslavlju.

Povijesno gledano, od bizantskih vremena dio Cincara bavio se polunomadskim stočarstvom te prijevozništvom na velike udaljenosti. Izvan stalnih staništa stanovali su u šatorima, prerađivali drvo, kožu i vunu i razmjenjivali svoje stočarske proizvode za poljodjelske. Živjeli su u proširenim patrijarhatskim obiteljima. Postupno su se raslojavali te kulturno, etnički i jezično asimilirali. Gradski stanovnici bili su ponajprije obrtnici i trgovci. Udruženi u trgovačka društva sudjelovali su u razgranatoj europskoj trgovini. Bavili su se uz to također novčarskim i bankarskim poslovima. Štedljivost je bila jednom od osnovnih cincarskih osobina, pa su bili na glasu kao škrte osobe.

Ime Cincari, ova etnička skupina dobila je od južnih Slavena, a ono se prvi put spominje 1718. Posebne su njihove skupine Kucovlasi (Karaguni) i Arvanitovlasi (Faršerioti), s osebujnim etničkim obilježjima. Zajednička prošlost Grka i Cincara (Arumunja ili Macedorumunja), pod stoljetnom osmanskom vladavinom, stvorila je simbiozu, tako da je u nekim krajevima ime Grk gotovo sinonim za Cincara. Njihovi bogati trgovci i novčari smatraju se Grcima i daju znatne svote za podizanje grčkih škola i njegovanje grčke prosvjete.

Najnapredniji njihov grad bio je Moskopolje, nekad čuveno trgovačko središte, osobito u XVIII. st., koje je povezivalo Makedoniju, Epir i Albaniju s Venecijom i Austrijom. U pol. XIX. st. bilo ih je približno 600 000, a prema službenim statistikama u Bugarskoj ih je 1926. bilo 1550, u Grčkoj 1928. 19 672, te u Jugoslaviji 1921. oko 9000, a 1948. oko 10 000, od toga u Makedoniji 9508. U Albaniji ih je donedavno bilo 15 000. Pritom valja imati na umu da se službeno najčešće nisu izjašnjavali kao pripadnici posebne etničke skupine. Nakon I. svjetskog rata izloženi su snažnoj etničkoj i kulturnoj asimilaciji u okolinama u kojima žive. Danas ih okolni narodi najčešće nazivaju Vlasima ili Arumunjima.

Zaključak:

Narod koji nema svoje pisane povijesti i kojem su mitovi ispjevani uz gusle jedino izvorište nacionalne samobitnosti, imaju nasušnu potrebu u kulturnoj domeni prisvajanja svega tuđeg. U tome ustaju ne srameći se pri tome izboru sredstava koji opravdavaju njihov cilj. To je nažalost njihova sudbina i kao takvu je treba prihvatiti.

Međutim, hrvatski problem, između mnogih, jest krajnja nebriga za svoje kulturno naslijeđe. Pogotovo je to problem kad u “visokom domu” popunjenom većinski osobama sa očito niskom razinom znanja iz opće kulture, nitko ne reagira na način koji bi ispravio činjenično krive navode, a koji su od utjecaja na predodžbu o nacionalnoj kulturi. Problem je kad vrli nam zastupnici satima raspravljaju o korici limuna ili stupnju zategnutosti vijka na kotaču, ali istovremeno ne nađu za shodno reagirati na iznesene neistine koje su od utjecaja na hrvatsku kulturu pa time i državu. Problem je kad se Sabor bavi političkom korektnošću izazvanoj brizi o spolno nedefiniranim odjevnim predmetima koje trebaju nositi mladi naraštaji ili o jalovoj političkoj inkluzivnosti manjina koje integraciju u hrvatsko društvo smatraju poželjnom otprilike kao i dobitak sarkoma, dok ih za kulturu naroda u ime kojeg obnašaju vlast nije briga. Narod ih sigurno nije birao radi djelatnog doprinosa omalovažavanju hrvatskih svetinja.

Tim više, problem postaje veći iz razloga što je njihova djelatnost putem dalekovidnice dostupna velikom krugu zainteresiranih osoba, od kojih mnogi činjenice širene putem televizije smatraju neupitnima.

Opisani nemar i propust jest nedopustiv. Stoga je doista vrijeme da se svi skupa probudimo i zahvalimo se onima koji se iz nepoznatog mi razloga nazivaju “političkom elitom” na daljnjoj suradnji. Vrijeme je da se politička kasta utemeljena na najgorem nasljeđu “demokratskog centralizma” prodrma te da se oni koji nemaju podršku birača, a na vlasti se nalaze isključivo iz razloga njezine stabilnosti koja suprotno demokratskim uzusima postaje cilj i svrha same vlasti, pošalju u ropotarnicu povijesti. Ako želimo Hrvatsku kakva je opisana u 1. članku Ustava, za navedeno nam nije preostalo previše vremena.

Autor:Dubravko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari