Pratite nas

Kolumne

Vukovare, naša tugo, naš ponosu, naša suzo na Božjem licu!

Objavljeno

na

                           P r i k a z

Vukovara u Hrvatskom moralnom kodeksu

(Povodom komemoracije pada grada Vukovara donosimo prikaz Vukovara i njegove patnje u  Codexu moralis Croaticum, autora gospodina Mile Prpe)

 Vukovare, naša tugo, naš ponosu, naša suzo na Božjem licu!

Ne postoji grad na svijetu koji je umro slavnijom smrću ali, gle – još uvijek živi!

Vukovare – naša tugo, naš ponosu, naša suzo na Božjem licu!

 Ne brinemo za tebe, jer ti si zvijezda koja se ne može ugasiti, jer tebe ima i kad te nema. Brinemo se za sebe, za svoja posramljena lica pred tvojom veličinom i – kristalnom bistrinom tvoje žrtve. Poslije tebe, niti jedan grad u svijetu ne može umrijeti slavnijom smrću, jer to jednostavno više nije moguće. Ti si pobrao sva svjetla nebeskih zvijezda i svijetliš narodima svijeta poput Kristove žrtve na Golgoti za otkupljenje grijeha.

Pred tvojim časnim licem srame se svjetski moćnici i narodi svijeta i ne mogu ti pogledati u oči, jer ti si Kralj svakog morala, ti si Sunce svjetlosti i hrabrosti, i svaka pjesma koja se o tebi spjeva postaje novovijeka – Pjesma nad pjesmama. Ti si sveta zemlja, najsvetije hrvatsko tlo obliveno krvlju tvojih mučenika.

Vukovare, naša tugo,naš ponosu, naša suzo na Božjem licu!

Ti si novovijeki inat cijelome svijetu i njegovim mudracima, farizejima, bezbožnicima. U tvome prkosu sabraše se svemirske sile. Ti si i Hirošima i Nagasaki poludjele svjetske savjesti. Ti si istovremeno; i Troja, i Kartaga, i Masada, i Gvozdansko, i Siget i Staljingrad. Ne postoji grad na svijetu koji je umro slavnijom smrću, ali, gle, i dalje živi. Tvoj pepeo

raznesoše vjetrovi Istoka i Zapada, Sjevera i Juga i uznemiriše savjest svjetskih moćnika, nad kojima se nadvila tvoja sjena.

I oprosti onima koji ne znadoše što čine razarajući i ubijajući tvoje tijelo, ali ne oprosti onima, ponajprije svjetskim moćnicima – koji htjedoše razoriti tvoju dušu. Ali ti bješe div, koji moralno izraste u još većeg gorostasa, ne samo da nisi dao da unište tvoju plemenitu dušu, već si njenom snagom – otvorio put u pakao dušama svojih razaratelja.

Vukovare, naša tugo,naš ponosu, naša suzo na Božjem licu!

Više se ne trebaš bojati, jer uloge se promijeniše – sad se drugi boje tebe! Optuži ih pred Bogom, pred Stvoriteljem svega vidljivoga i nevidljivoga, optuži ih pred cijelim svemirom jer rane koje su ti nanijeli su prebolne, bol koju ti nanesoše je neizdrživa, a mržnja kojom te obasuše iziđe iz samog pakla. Sjene tvojih mrtvih nek im zakrile i pomrače sunce, a kad god ugaze u vodu neka u njoj vide i osjete krv i rane tvojih mučenika.

Vukovare, naša tugo,naš ponosu, naša suzo na Božjem licu!

Ne uzbuđuj se! Ti, što ti dolaze u posjetu preko Dunava, nisu ti više ni prijatelji ni neprijatelji. Oni se samo vraćaju na mjesto zločina, poput svakog ubojice – jer im tvoja žrtva ne da mira, ne da sanka ni počinka. I ne traži da ti se ispričaju, jer se tebi ispričati nije moguće, pa ma kako to netko želio, ali oni to i ne žele. Zato, ne gledaj u njima ni drage ni mrske goste, jer dragi nisu, niti to mogu biti, a ti nikoga ne mrziš pa ti ne mogu biti ni mrski.

Više se ne trebaš bojati, ali čuvaj se hrvatskih Juda i njihovih škuda koji su te spremni pospremiti u zaborav. I u ime slobode i demokracije, a posebno u ime dobrosusjedskih odnosa i poradi bolje, zajedničke budućnosti – iz sjećanja u stanju su izbrisati sve tvoje patnje, sve tvoje boli, razaranja i paleži, svu tvoju tugu, tvoje mrtve, ranjene i nestale, tvoje vukovarske majke i sestre.

Spremni su zaboraviti na tvoju krv i pepeo, na tvoj ponos, dostojanstvo i prkos svjetskim moćnicima, odbaciti tvoje Jastrebove i Glavaševiće, brojne znane i neznane junake, patnike i stradalnike…, kao da svega toga nikada nije ni bilo, i kao da se ništa nije ni dogodilo – koji su spremni ponovno od tebe načiniti samo jednu mirnu nepoznatu

podunavsku varošicu!

Vukovare, naša tugo, naš ponosu, naša suzo na Božjem licu – ne daj se nikome!

* * *

Unesimo dostojanstvo u svoju tugu, unesimo ponos u svoj vlastiti narod

i onda kad nam je najteže.

Vukovarska majka Kata Šoljić

 Kad neki mali grad poput Vukovara ima svoju – Vukovarsku Majku, a svoju majku nemaju ni znamenite europske i svjetske metropole, tada će se neupućeni namjernik upitati, o kakvoj se to majci radi? Mi bismo mu kazali da i mi ne znamo o kakvoj se to majci radi, ali znamo da naš grad heroj ima svoju majku koju svi volimo, dok je živa, i kad umre neće umrijeti, i dok god bude grada Vukovara mi ćemo je uvijek zvati – Vukovarskom Majkom!

I kad tamo davno, negdje početkom sedmog stoljeća, prvi Hrvati dođoše na Jadran, među njima bjehu i dvije sestre Tuga i Buga. Buga je ubzo umrla, i sjećamo se je tek po njenom imenu. A njena sestra Tuga, ne može umrijeti, ako i umre ubrzo se inkorporira u neku majku poput Vukovarske majke – Kate Šoljić. Ali mi smo ponosan i prkosan narod

(prkosimo vjetru svakom) zato tu našu majku ne nazivamo Tugom, već – Vukovarskom Majkom!

Za Vučedolsku golubicu nikad sa sigurnošću ne znamo što i koga predstavlja, ali znamo da je na ovim prostorima simbol najstarije kulture – one vučedolske. I za Vukovarsku Majku isto nikad ne znamo što i koga predstavlja, ali znamo da je simbol – najdublje rane u našem narodu, i to ne samo ovovijeke već one tisućugodišnje, povijesne sve tamo od dolaska na ove prostore njenog reinkarnata – Tuge.

Ta naša Vukovarska Majka, kao obol slobode, za obranu Vukovara dade svoja četiri sina. I zbog njena četiri sina, i sinova brojnih drugih majki Grad Heroj VUKOVAR zove se herojskim. I zato ga uvijek treba pisati velikim slovima.

Grad Vukovar nije veliki grad, ali je veliki Heroj. On je istovremeno i Staljingrad, i groza pustoši Hirošime ili Nagasakija. On je i naš novovijeki Siget. Sve je to mogao biti samo zbog toga jer slobodarska Europa podnosi mrlje na svojoj savjesti, kao na najneosjetljivijem dijelu  svoga tkiva. Doista! Tamo gdje caruju licemjerne politike nastaju groze pustoši gdje im nije mjesto.

A Vukovarskoj Majci, oliti svegeneracijskoj hrvatskoj povijesnoj Tugi, u onome ratu kao mlađahnoj djevojci pogubiše i četiri rođena brata.

I četiri rođena brata?! Dakle, Vukovarska Majka nije samo simbol žalosne majke za svojim sinovima, već je i simbol sestre Tuge za izgubljenom braćom. A koliko ima takvih majki u povijesti našeg naroda, posebice u onoj iz prošlog dvadesetog stoljeća to nitko ne zna?! Ne zna ponajprije za to što se to ne može niti izbrojiti i sve pada u zaborav. I zato moramo čuvati i njegovati simbol Vukovarske Majke, kao hrvatske Tuge koja simbolizira i sve povijesne majke koje su izgubile svoje sinove, koja simbolizira i sve povijesne sestre koje su izgubile svoju braću.

Počesto se pitam, kakav smo mi to narod koji tako olako prelazi preko svojih bezbrojnih žrtava? Gdje god se počne kopati, naiđe se na kosti  mučenika, oni koji su bili identični nama, imali svoje obitelji, svoju djecu, svoju vjeru, svoje nade, strepnje i boli, bili puni volje za život, ali ih je usud nesretne politike doveo među mučenike, među umrle i to u

broju kojeg ljudski mozak teško može i shvatiti.

A ljudi se igraju politike i političara, a potpuno tome nedorasli, a ne znaju da je politika opasan zanat i da se greške u politici ne prašta-ju, i da su posljedice političke greške nemilosrdne, okrutne, brutalne i uništavajuće. Ako se i u što ne bi smjeli upuštati amateri željni vlasti to je politika. I kad se vlast dade urni (kutiji) za glasanje, pa makar i na najdemokratskijim izborima, i tada zemlja može izgubiti slobodu.

A naša Vučedolska golubica, naša Vukovarska Majka – ostat će simbol ustrajnosti, majčinske snage, neuništivosti i nepobjedivosti naroda koji ima takve majke i sestre, koji ima tako duboke kršćanske mučeničke korijene. Doista! I slobodan sam ovdje uzeti sebi za pravo da u ime cijelog hrvatskog naroda izgovorim – Vukovarska i hrvatska majko, Kate – velika ti HVALA!

Molitva za Vukovarsku majku Katu

(Napisano na zamolbu župnika Zavjetne Crkve Sveta Mati slobode don Petra Šimića)

Molimo Te, Gospodine, da budeš milostiv prema duši naše Vukovarske majke Kate, koju si se udostojio pozvati s ovoga svijeta – kao što ona bješe milostiva u ovozemnom životu prema svome narodu i svojoj Domovini.

Molimo Te, Gospodine, da budeš dobrostiv prema duši naše Vukovarske majke Kate i da je obdariš božanskim darovima – kao što ona bješe dobrostiva u ovozemnom životu i na Oltar domovine – položi živote svoja četiri sina.

Molimo Te, Gospodine, da budeš dobrostiv prema duši naše Vuko-varske majke Kate i da je obdariš rajskom svjetlošću – kao što ona bješe dobrostiva u ovozemnom životu i na Oltar slobode kao sestra položi i svoja četiri rođena brata

Molimo Te, Gospodine, da tugu majke i sestre, koju je naša Vukovarska majka i sestra Kata nosila kroz ovu dolinu suza, nagradiš u Nebu vječnom radošću.

Molimo Te, Gospodine, da snagu naše Vukovarske majke i sestre Kate

u ljubavi prema svome narodu i svojoj domovini, u ljubavi prema vjeri – podigneš na oltar svetosti da bi mogla biti simbol i uzor požrtvovanosti svim majkama i sestrama – u ljubavi koju je iskazala prema svome narodu, prema svojoj domovini, prema životu, prema vjeri u Krista i prema slobodi svakog čovjeka.

Molimo Te, Gospodine, da jednako tako budeš milostiv i prema dušama svih hrvatskih majki i sestara koje su na Oltar domovine i Oltar slobode položile živote svojih sinova i svoje braće.

Molimo Te, Gospodine, da udijeliš milost dušama njenih sinova i njene

braće, kao i dušama svih palih branitelja u Domovinskom ratu i dušama svih mučenički palih za našu Domovinu kroz cijelu njenu povijest.

Molimo Te, Gospodine, i za sreću naše Domovine Hrvatske za koju je Vukovarska majka Kata nesebično dala svoja četiri sina, a kao sestra još otprije i četiri rođena brata – da njena žrtva i žrtve svih drugih majki i sestara koje dadoše svoje sinove, braću ili muževe ne budu uzaludne.

Zahvaljujemo Ti, Gospodine, na milosti koju nam iskazuješ.

U gradu Vukovaru izgraditi Park hrvatske glagoljice i Spomenik majkama hrvatskih mučenika

 Slova hrvatske glagoljice imaju svoju umjetničku arhitekturu i djeluju kao umjetnička djela, i bilo bi vrlo interesantno da se svako slovo iskleše kao kip od kamena u visini od cca tri metra i da se slože u krug tako da se stječe dojam da se radi o novom Stonehengeu koji bi osim edukativnog karaktera, postao i turistička atrakcija. U središte toga kamenog glagoljičkog prstena postaviti Spomenik majkama hrvatskih mučenika u liku Vukovarske majke Kate Šoljić, gdje bi se mogli polagati i državnički vijenci kod posjete nekog državnika Vukovaru i sl.

TE VEČERI

Te večeri stara mati

rano je legla spati.

Te večeri čaj se pio,

i vrč je pao maloj Renati.

Te večeri sjedilo se oko stola,

majka je pitala Ivicu –

Kako tvoja škola?

Što će reći tata

kad se vrati iz rata?

Te večeri igrali smo trice.

Na ekranu – ples djevojčice.

Te večeri!

Vijest je stigla

kasno u noći.

– Tata više nikad neće doći!

Skamenila se stara mati,

zanijemile su usne majke.

Lutka je ispala maloj Renati.

Te večeri!

Ivica je blijed stao –

Moj tata je pao,

da bih ja –

u slobodi

– odrastao.

Te večeri!

Te večeri

Sloboda narodu dolazi samo iz srca njegovih ljudi,

a gubi se poput vjetra prema Sjeveru, Jugu, Istoku i Zapadu –

u sva četiri smjera.  

 

Mile Prpa

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari