Pratite nas

Vukovarska priča: Političari u Zagrebu ne shvaćaju život u gradu heroju

Objavljeno

na

Ja mogu sjesti i popiti piće u Borovu selu, jer svi znaju kakav sam, da ću zapucati ako me napadnu, kaže ratni dozapovjednik specijalaca Mladen Leovac Levi , koji je 182 dana proveo u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica. Mi ne možemo prihvatiti mišljenje da smo agresori ako smo branili svoje, kaže načelnik Općine Borovo Selo Zoran Baćanović

Pune 22 godine nakon što su u njegovoj opsadi ubijene tisuće hrvatskih civila i vojnika, mnogi zaklani i masakrirani do neprepoznatljivosti, stotine žena silovano, veliki broj ranjenika strijeljan po kratkom postupku, a još uvijek se bezuspješno traga za posmrtnim ostacima nestalih, Vukovar je opet grad visoko podignutih tenzija. Stavljanje ćirilice na zgrade službenih institucija razbjesnilo je Hrvate, ali zadovoljilo Srbe.

Nesumnjivo je da je Vlada time ispunila ustav i zakon, a zamjerila se Vukovarcima, osjetljivim, očekivano, logično i razumljivo, na sve čime se srpskoj nacionalnoj manjini na tom području povećavaju njihova prava. Iako je sama po sebi bezopasna i dio kulturnog nasljeđa i identiteta srpskog naroda, daljnje uvođenje ćirilice u Vukovaru je kap koja prelijeva čašu vukovarskog strpljenja, čašu do vrha punu vukovarskog jada zbog svega nepravednog što je ovaj grad sa svojim stanovnicima preživio.
Ipak, gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, za razliku od Tita koji je rekao da se zakona ne treba držati k’o pijan plota, na tome inzistira.

Pustite nas na miru

»Razvoj Vukovara s jedne i suživot Hrvata i Srba s druge strane – to je ono što Vukovaru treba. Rat je gotov, a zakone treba provoditi«, kaže Sabo. Vidi se da je iznerviran posljednjim akcijama Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Ljute ga, ne može ih shvatiti. Slučaj oko ćirilice smatra politiziranim i u režiji HDZ-a. Ukazuje na licemjerstvo HDZ-a koji je sa SDSS-om još 2009. stvorio pretpostavke za uvođenje ćirilice. I zato kratko poentira: »Potpredsjednik GO HDZ Vukovara Ivan Penava protiv je tabli na ćirilici, a kao ravnatelj Ekonomske škole istodobno potpisuje svjedodžbe na ćirilici i to mu očito nimalo ne smeta.«

[pullquote_left]
»Napravit će od mene lančić«

Vilma Vidović, jedna od brojnih žena koje su se našle u akcijama Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, kaže da je u noći nakon mitinga u srijedu dobila uznemirujući anonimni poziv.
»U 3.58 ujutro s nepoznatog me broja nazvao muškarac koji mi je rekao da će me silovati, da ću zažaliti što sam se rodila, a prije nego me ubije obećao mi je da će mi izvaditi utrobu i od nje napraviti lančić. Rekao mi je da me prati, da me vidio kad sam u ponoć i pol izvela psa u šetnju, znao je što sam imala odjeveno, kao i da sam u 1.30 po noći zatvorila svjetlo i išla spavati. Njih smeta ono što govorim na našim okupljanjima, a to je da se iza svakog slova ćirilice koja se sada nameće čuje jauk silovane žene, ubijenog djeteta i masakriranog branitelja. Srbi iz Vukovara, a još više iz njegove okolice poput Borovog Sela gdje se nalaze najradikalniji, nisu se spremni iskreno ispričati i tražiti oprost za sva zla koja su nam nanijeli. Na svoju djecu, nažalost, prenose svoje frustracije, lažne mitove o velikim pobjedama, a prešućuju sramotu u kojoj su sudjelovali. U Vukovaru i oko Vukovara postoji samo jedna istina«, kaže Vilma Vidović.

[/pullquote_left]

   Sabo pak ne želi da Vukovar opet bude grad slučaj. Pokušava sve relativizirati. Spušta loptu na zemlju.
»Ma dajte, po čemu je to Vukovar poseban. Mi samo hoćemo da nas se pusti na miru i da se grad nastavi razvijati«, kaže Sabo, gradonačelnik s nesumnjivo dobrim idejama o međusobnoj toleranciji i poštovanju. Dobro to zvuči kad on, kao čovjek razuma, tako govori. To s uvođenjem ćirilice korektno, moderno, i više nego demokratski, izgleda na papiru, iz zagrebačke perspektive, iz kabineta premijera ili nekog ministra gdje se donose političke odluke koje na terenu, s druge strane, izazivaju neshvaćanje i revolt.

Opasno mjesto

Političari u Zagrebu, dojam je mnogih Vukovaraca s kojima smo razgovarali, ne shvaćaju da život u Vukovaru i okolici može biti jako opasan ako se u krivom trenutku nađete na krivom mjestu. Javna je tajna da se kontinuirani sukobi na međunacionalnoj razini prešućuju ili ih policija zbog straha od daljnjih eskalacija minorizira i prikazuje manje značajnim. To je još jedan dokaz da je, barem trenutačno, a posebno s nametanjem ćirilice, suživot bez više ili manje ozbiljnih trzavica gotovo nemoguć.

Tako je prije osam dana u centru Vukovara otvoren pa nakon samo kojeg sata zatvoren noćni klub. Sukobila se hrvatska sa srpskom mladeži. Letjelo je na sve strane. Morala je intervenirati i policija. Kavgu je zakuhao srpski mladić, poznatiji kao Šeki, isti onaj koji je provocirao samo desetak dana prije toga na Europskom prvenstvu za košarkašice. »Ovo je Srbija; bit će mesa, klat ćemo Hrvate; silovat ćemo Hrvatice i ponoviti Ovčaru; nož, žlica, Srebrenica«, to je samo dio iz repertoara srpskih navijačkih skupina iz Vukovara i, prije svega, njegove okolice poput Borovog Sela. Gradonačelnik Sabo, kad smo s njime o tome razgovarali, problem je sveo na sintagmu – kućni odgoj.

Tenzije iz prigrada

Potvrdio je da dobar dio problema u Vukovar dolazi iz okolnih, na taj grad naslonjenih sela s većinskim srpskim stanovništvom koje se – ne treba to negirati i praviti se da takav problem ne postoji – i dalje ne može i ne želi pomiriti da je ovo hrvatski teritorij. Tako vjerojatno misli i jedan Srbin iz Bršadina kod kojeg je prije samo nekoliko dana, prilikom gašenja njegovog svinjca, pronađena respektabilna količina oružja. Naravno da se postavlja pitanje što će mu to oružje: za obranu ili za napad, od koga se misli braniti, ili koga je namjeravao napasti. Samo par dana nakon toga sud u Osijeku na visoke zatvorske kazne osudio je dvojicu Srba iz Dalja koji su ’91. pred ocem silovali njegovu kćer koja je zatrudnila i rodila.

[pullquote_right]
Jednonacionalni kafići

Osim što je jednim dijelom i dalje u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom, Vukovar je unutar gradskih zidina, barem kad je riječ o ugostiteljskim objektima, podijeljen grad.
»Točno se zna tko što kontrolira: kafići na Trpinjskoj cesti su naši, kao i oni na Mitnici. Centar grada je pola-pola, dio Sajmišta i Petrove gore kontroliraju oni, a u Borovom Selu i Boboti sve je njihovo«, kaže Mladen Leovac Levi. Problem je i što se političkom odlukom, ali na njihovu štetu, srpska djeca, od vrtića pa preko škole, segregiraju od hrvatske. Umjesto da budu inkorporirana u društvo, djecu se (ne)svjesno izoliralo. I zato se mlade generacije, s različitim pogledima na nedavnu prošlost, sve više sukobljavaju.

[/pullquote_right]

Podsjećanje na taj događaj i kazna koja je uslijedila nakon 22 godine opet su podigli tenzije, tim više što brojne silovane žene i dalje čekaju da policija pronađe dokaze protiv njihovih silovatelja. Uglavnom, niz loših događaja, s organiziranim srpskim grupama ili pojedincima u ključnim, negativnim ulogama, sigurno je, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, utjecao i na otpor prema uvođenju ćirilice. U kratkom vremenu koje je prethodilo akcijama Stožera Srbi su, dakle, zakuhali na utakmici, u noćnom klubu, pronađeno im je oružje, nakon 22 godine dvojica su osuđena zbog silovanja i kao nagrada za sve to dolazi im uvođenje ćirilice.

Zavjet šutnje

Uz to, i dalje se ne zna gdje su kosti stotine ubijenih hrvatskih građana. Hrvati iz Vukovara i okolice zamjeraju Srbima na njihovom, po tom pitanju, zavjetu šutnje. »Mi njima ćirilicu, a oni nama ni mrtve ne žele isporučiti«, kaže nam jedan Vukovarac, bijesan i ogorčen, ljut i žalostan zbog međunacionalnih odnosa u Vukovaru. I kad se svemu tome pridoda situacija oko Borovog Sela, općine na periferiji Vukovara gdje se i dalje pjevaju srpske, ali i četničke pjesme, rafalima slavi i tuguje, a govorom mržnje i uvredljivim parolama otvoreno prijeti svemu što je hrvatsko, onda je stanje doista alarmantno, kao uvertira u moguću, ne daj Bože, belfastizaciju i(li) beirutizaciju Podunavlja. Zbog svega ovoga svaka bi razumna politika, uzimajući u obzir ove okolnosti, pričekala s ćirilicom. No za načelnika Općine Borovo Selo, koje je većinski srpsko, 36-godišnjeg SDSS-ovca Zorana Baćanovića, oko uvođenja ćirilice nema spora.

[pullquote_left]
Trgali su im uši

Načelnik Baćanović tvrdi da hrvatski redarstvenici nisu masakrirani. Tri puta ranjavani hrvatski branitelj iz Bršadina Đuro Gelenčir, koji je mjesece proveo i u zarobljeništvu srpskih logora, kaže da načelnik Borova Sela Zoran Baćanović o tom događaju laže.
– Naši su redarstvenici uhvaćeni u zamku, na njih se pucalo s okolnih krovova čim su počeli izlaziti iz autobusa. Nisu se uspjeli ni snaći, a kamoli nekoga odmah likvidirati. Srpski su teroristi ranjenima i uhapšenima, kao i već mrtvima, razbijali lubanje, vadili oči, trgali uši. Znam to pouzdano jer sam vidio leševe kad su dopremljeni na našu stranu. Ono što sam tada vidio i poslije doživio u ratu protiv Srba ne može se riječima opisati«, kaže Gelenčir.

[/pullquote_left]

   »Ćirilica se ne bi smjela vezati za kontekst prošlih vremena i svega ružnog što se dogodilo. Za to postoje institucije, neka se one time bave. U Vukovaru su se stekli uvjeti za dvojezičnost, i zato treba postaviti table s ćiriličnim natpisima. Oni najradikalniji među većinskim, hrvatskim narodom, protestirajući protiv ćirilice destabliziraju Vukovar, ali i Borovo Selo«, kaže Baćanović. Koliko im je to pismo »važno« uvjerili smo se sami – 90 posto ugostiteljskih objekata, dućana i ostalog ima natpise na latinici! Uglavnom, čim se u razgovoru s načelnikom općine koju se smatra najradikalnijim srpskim uporištem oko Vukovara zagrebe ispod površine, ćirilica se miće u drugi plan, a u prvi se stavlja pravo Vukovaraca na mirne prosvjede, a odmah zatim slijedi relativizacija ratnih zbivanja. Baćanoviću, recimo, još uvijek nije jasno tko je ovdje bio agresor, a tko žrtva. On se i danas pita kako će se to i kojom metodom utvrditi.

 Branili smo svoje

»Ni danas nema jednoznačnog stava o NOB-u pa je tako za neke Tito heroj, a za neke zločinac. Tako i za zbivanja ’91. kod Srba i Hrvata ne postoji identičan stav. Mi ne možemo prihvatiti mišljenje da smo agresori ako smo branili svoje. S druge strane Hrvati su željeli svoju državu, no srpskoj zajednici tada nisu garantirali pravo na siguran život i bilo kakav oblik autonomije u općinama s većinskim srpskim stanovništvom«, kaže Baćanović, načelnik Općine Borovo Selo u kojem su 2. svibnja 1991. godine pobijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika.

[pullquote_right]
Ubili su mi brata

Ratni dozapovjednik specijalaca Vukovarsko-srijemske županije Stevo Culej Stiv, inače prije rata probni vozač za tenkove JNA, kaže da ne želi da Vukovar opet postane Bejrut.
»To smo već proživjeli i više to ne želimo. No bojim se da su Srbi u selima oko Vukovara u kojima imaju većinu i dalje poluvojno organizirani, jer nakon provedene abolicije i dalje nisu predali oružje koje su spremili na sigurno. Svoju su mladež zadojili mržnjom. I to se može dokazati. Znate kako? Žalosnom informacijom da je određeni broj srpske djece u tinejdžerskoj dobi svojedobno boravio u Srbiji gdje su se u jednom kampu u poluvojnom režimu družili sa srpskim borcima iz svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije«, kaže Culej kojem je brat jedan od 12-orice masakriranih hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Nikada se nije pomirio s činjenicom da mu je brat masakriran i da se ne zna tko je to napravio. Obitelj se nije i neće oporaviti od toga.
»Imao je 24 godine kad je ubijen. Pogledajte slike i što su mu napravili. I zato im poručujem: ako je Borovo Selo vaše, Vukovar, s ćirilicom, nećemo vam dati«, kaže Culej.

[/pullquote_right]

   – To su ljudi poginuli u oružanom sukobu. No, prije toga, čim su izašli iz autobusa, a ja sam to kao 14-godišnje dijete gledao s obližnjeg igrališta, hrvatski redarstvenici su likvidirali našeg Vojislava Milića«, kaže Baćanović kojem je sasvim normalno da je taj Milić kao dobrovoljac sa srpske strane tada bio u Borovom Selu. »Iz Srbije je došao braniti nas Srbe u Vukovaru i okolici«, objašnjava Baćanović. Zaboravlja reći da je taj Milić, terorist inače, pripadao odredu »Dušan Silni« i da nije poginuo tako kako on to tvrdi.

Spomenik teroristi

S načelnikom Borovog Sela otvorili smo još jednu sramotnu temu, vezanu uz mauzolej na mjesnom groblju podignut za »komandanta odbrane Borovog Sela Vojislava Šoškočanina«. Taj je terorist i švercer oružja kojim je naoružavao i predvodio teroriste još od svibnja ’91. za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini u Belom Manastiru krajem ’91.
Upravo je Šoškočanin, prema dostupnim informacijama, vodio napad srpskih terorista na 12 hrvatskih redarstvenika. Već u lipnju ’91. je poginuo, kad mu se, navodno, prevrnuo čamac na Dunavu. Mnogi u to ne vjeruju, smatra se da su ga zbog radikalizma i brutalnosti, a možda i zbog novca, likvidirali upravo njegovi. Kako bilo, načelnik Borovog Sela Zoran Baćanović tu osobu, za koju postoji vjerojatnost da bi bila optužena za ratne zločine da nije poginula, smatra velikim komandantom obrane Borovog Sela.
– To što je u ratu radio mi zovemo obranom, a vi njegovom oružanom pobunom i zločinom. Očito se ne možemo složiti«, kaže Baćanović.

Podignuta desnica

Upravo zbog ovakvih stavova službenih osoba srpske vlasti koje falsificiraju povijest i ignoriraju ono što se stvarno događalo, Hrvati iz Vukovara i okolice protive se ćirilici. Naravno, za osudu je i ponašanje grupe mladih Hrvata koji su na ovotjednom proputovanju kroz Borovo Selo zastali kod spomenika 12-orici masakriranih hrvatskih redarstvenika. Slikali su se i sliku s visoko podignutom desnom rukom provokativno objavili na faceboku. Za osudu je i ponašanje grupe također mladih Hrvata koji su prije određenog vremena također zastali kod spomenika te potom u obližnjem kafiću napali sina pravoslavnog svećenika.
Đuro Gelenčir kaže da su to, nažalost, reakcije na povremene srpske provokacije koje se zasnivaju na pjevanju provokativnih pjesama, isticanju četničkih obilježja i, nerijetko, rafalnim pucanjem u zrak.
»Naši su ljudi isprovocirani i ponekad se ponašaju kako ne bi trebalo«, kaže Gelenčir.

   Jedan stanovnik Borovog Sela, umirovljeni 56-godišnjak, Srbin po nacionalnosti, govoreći o ratu koji je naravno završio, ali se po njemu i dalje ratuje istinama i lažima oko njega, kaže da svatko ima svoju istinu.
»Nikada se istina nije ispitala do kraja. Suštinsko je pitanje kako je i tko započeo rat. Mi nismo mogli biti agresori jer ovdje živimo stoljećima«, kaže. Nažalost, ovakvi stavovi pripadnika srpske nacionalne manjine dominantni su u razgovorima na ovu temu.

Pervezna situacija

Ratni dozapovjednik specijalaca Vukovarsko-srijemske županije Mladen Leovac Levi, četiri puta teško ranjavan, s metkom i dalje u tijelu neposredno ispod srca, kaže da hrvatskim braniteljima nije pametno u Borovo Selo, gdje se priređuju četnička orgijanja, ići nenaoružan.
»Ja mogu tamo doći, sjesti i popiti piće jer svi znaju kakav sam, da ću zapucati ako me napadnu kao što su već napadali, kukavički, podmuklo, s leđa. To je selo s većinskim srpskim stanovništvom i dalje uporište velikosrpske politike. Kao običan hrvatski građanin s dresom hrvatske reprezentacije, ako ste sam ili u malobrojnijoj skupini, možete očekivati probleme. I to usred Hrvatske! Oni Hrvatsku trpe, ali ona je njima nužno zlo, srpski policajci u hrvatskim uniformama izbjegavaju nositi kapu sa šahovnicom, jer im se gadi. Situacija je perverzna«, kaže Leovac koji je 182 dana nakon pada Vukovara proveo u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica. U njemu, sam priznaje, zbog svega što se zbivalo i sada se zbiva »vragovi stalno skaču«.

Golema mržnja

Umirovljeni brigadir hrvatske vojske Ivan Kovačić, zamjenik Blage Zadre, zapovjednika sa znamenite Trpinjske ceste, bivši logoraš kojeg je u Sremskoj Mitrovici isljeđivao čovjek koji je skoro pa do pada Vukovara bio dio njihovog zapovjedništva, i to očito tako što ga je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela ubaciti i održati dokle god je mogao nesmetano prikupljati informacije, priznaje da je dugo vremena, zbog svega što je prošao, u sebi nosio golemu mržnju.

   »Pokušavam gledati realno na situaciju i kad se sve uzme u obzir, nisam za ćirilicu. Previše su rane svježe. Što da vam kažem kad me, do rata naš veliki kućni prijatelj, u logoru ubijao od batina. Da sam ga pronašao kad sam izašao iz logora, likvidirao bih ga po kratkom postupku. Teškom mukom uspio sam se riješiti mržnje. Kad sam izašao iz logora i poslije došao u Vukovar, stalno sam se okretao oko sebe. Bio sam naoružan. Nakon nekog vremena prestao sam nositi oružje jer je uvijek postojala mogućnost da ga potegnem«, kaže Kovačić. Uvođenjem ćirilice smatra da je porušeno mnogo toga što se dosad napravilo u procesu pokušaja suživota ionako opterećenog provokacijama ponajprije iz Borovog Sela, Bobote, Negoslavaca i Trpinje, i to kroz pjesme, poruke, uvrede i prijetnje. Prema njegovom mišljenju, Srbi će i dalje provocirati, podizati tenzije te kroz to stvarati nezadovoljstvo i međusobno nepovjerenje.
»Oni se i dalje, 15 godina nakon mirne reintegracije, nisu pomirili s gubitkom rata i teritorija. U Borovom Selu ima mekanih, ali i tvrdih Srba koji ti, za početak, neće oprostiti da u njihovo mjesto dođeš s dresom hrvatske reprezentacije«, kaže Kovačić.

Autor: Robert Frank

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari