Pratite nas

Vukovarska priča: Političari u Zagrebu ne shvaćaju život u gradu heroju

Objavljeno

na

Ja mogu sjesti i popiti piće u Borovu selu, jer svi znaju kakav sam, da ću zapucati ako me napadnu, kaže ratni dozapovjednik specijalaca Mladen Leovac Levi , koji je 182 dana proveo u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica. Mi ne možemo prihvatiti mišljenje da smo agresori ako smo branili svoje, kaže načelnik Općine Borovo Selo Zoran Baćanović

Pune 22 godine nakon što su u njegovoj opsadi ubijene tisuće hrvatskih civila i vojnika, mnogi zaklani i masakrirani do neprepoznatljivosti, stotine žena silovano, veliki broj ranjenika strijeljan po kratkom postupku, a još uvijek se bezuspješno traga za posmrtnim ostacima nestalih, Vukovar je opet grad visoko podignutih tenzija. Stavljanje ćirilice na zgrade službenih institucija razbjesnilo je Hrvate, ali zadovoljilo Srbe.

Nesumnjivo je da je Vlada time ispunila ustav i zakon, a zamjerila se Vukovarcima, osjetljivim, očekivano, logično i razumljivo, na sve čime se srpskoj nacionalnoj manjini na tom području povećavaju njihova prava. Iako je sama po sebi bezopasna i dio kulturnog nasljeđa i identiteta srpskog naroda, daljnje uvođenje ćirilice u Vukovaru je kap koja prelijeva čašu vukovarskog strpljenja, čašu do vrha punu vukovarskog jada zbog svega nepravednog što je ovaj grad sa svojim stanovnicima preživio.
Ipak, gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, za razliku od Tita koji je rekao da se zakona ne treba držati k’o pijan plota, na tome inzistira.

Pustite nas na miru

»Razvoj Vukovara s jedne i suživot Hrvata i Srba s druge strane – to je ono što Vukovaru treba. Rat je gotov, a zakone treba provoditi«, kaže Sabo. Vidi se da je iznerviran posljednjim akcijama Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Ljute ga, ne može ih shvatiti. Slučaj oko ćirilice smatra politiziranim i u režiji HDZ-a. Ukazuje na licemjerstvo HDZ-a koji je sa SDSS-om još 2009. stvorio pretpostavke za uvođenje ćirilice. I zato kratko poentira: »Potpredsjednik GO HDZ Vukovara Ivan Penava protiv je tabli na ćirilici, a kao ravnatelj Ekonomske škole istodobno potpisuje svjedodžbe na ćirilici i to mu očito nimalo ne smeta.«

[pullquote_left]
»Napravit će od mene lančić«

Vilma Vidović, jedna od brojnih žena koje su se našle u akcijama Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, kaže da je u noći nakon mitinga u srijedu dobila uznemirujući anonimni poziv.
»U 3.58 ujutro s nepoznatog me broja nazvao muškarac koji mi je rekao da će me silovati, da ću zažaliti što sam se rodila, a prije nego me ubije obećao mi je da će mi izvaditi utrobu i od nje napraviti lančić. Rekao mi je da me prati, da me vidio kad sam u ponoć i pol izvela psa u šetnju, znao je što sam imala odjeveno, kao i da sam u 1.30 po noći zatvorila svjetlo i išla spavati. Njih smeta ono što govorim na našim okupljanjima, a to je da se iza svakog slova ćirilice koja se sada nameće čuje jauk silovane žene, ubijenog djeteta i masakriranog branitelja. Srbi iz Vukovara, a još više iz njegove okolice poput Borovog Sela gdje se nalaze najradikalniji, nisu se spremni iskreno ispričati i tražiti oprost za sva zla koja su nam nanijeli. Na svoju djecu, nažalost, prenose svoje frustracije, lažne mitove o velikim pobjedama, a prešućuju sramotu u kojoj su sudjelovali. U Vukovaru i oko Vukovara postoji samo jedna istina«, kaže Vilma Vidović.

[/pullquote_left]

   Sabo pak ne želi da Vukovar opet bude grad slučaj. Pokušava sve relativizirati. Spušta loptu na zemlju.
»Ma dajte, po čemu je to Vukovar poseban. Mi samo hoćemo da nas se pusti na miru i da se grad nastavi razvijati«, kaže Sabo, gradonačelnik s nesumnjivo dobrim idejama o međusobnoj toleranciji i poštovanju. Dobro to zvuči kad on, kao čovjek razuma, tako govori. To s uvođenjem ćirilice korektno, moderno, i više nego demokratski, izgleda na papiru, iz zagrebačke perspektive, iz kabineta premijera ili nekog ministra gdje se donose političke odluke koje na terenu, s druge strane, izazivaju neshvaćanje i revolt.

Opasno mjesto

Političari u Zagrebu, dojam je mnogih Vukovaraca s kojima smo razgovarali, ne shvaćaju da život u Vukovaru i okolici može biti jako opasan ako se u krivom trenutku nađete na krivom mjestu. Javna je tajna da se kontinuirani sukobi na međunacionalnoj razini prešućuju ili ih policija zbog straha od daljnjih eskalacija minorizira i prikazuje manje značajnim. To je još jedan dokaz da je, barem trenutačno, a posebno s nametanjem ćirilice, suživot bez više ili manje ozbiljnih trzavica gotovo nemoguć.

Tako je prije osam dana u centru Vukovara otvoren pa nakon samo kojeg sata zatvoren noćni klub. Sukobila se hrvatska sa srpskom mladeži. Letjelo je na sve strane. Morala je intervenirati i policija. Kavgu je zakuhao srpski mladić, poznatiji kao Šeki, isti onaj koji je provocirao samo desetak dana prije toga na Europskom prvenstvu za košarkašice. »Ovo je Srbija; bit će mesa, klat ćemo Hrvate; silovat ćemo Hrvatice i ponoviti Ovčaru; nož, žlica, Srebrenica«, to je samo dio iz repertoara srpskih navijačkih skupina iz Vukovara i, prije svega, njegove okolice poput Borovog Sela. Gradonačelnik Sabo, kad smo s njime o tome razgovarali, problem je sveo na sintagmu – kućni odgoj.

Tenzije iz prigrada

Potvrdio je da dobar dio problema u Vukovar dolazi iz okolnih, na taj grad naslonjenih sela s većinskim srpskim stanovništvom koje se – ne treba to negirati i praviti se da takav problem ne postoji – i dalje ne može i ne želi pomiriti da je ovo hrvatski teritorij. Tako vjerojatno misli i jedan Srbin iz Bršadina kod kojeg je prije samo nekoliko dana, prilikom gašenja njegovog svinjca, pronađena respektabilna količina oružja. Naravno da se postavlja pitanje što će mu to oružje: za obranu ili za napad, od koga se misli braniti, ili koga je namjeravao napasti. Samo par dana nakon toga sud u Osijeku na visoke zatvorske kazne osudio je dvojicu Srba iz Dalja koji su ’91. pred ocem silovali njegovu kćer koja je zatrudnila i rodila.

[pullquote_right]
Jednonacionalni kafići

Osim što je jednim dijelom i dalje u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom, Vukovar je unutar gradskih zidina, barem kad je riječ o ugostiteljskim objektima, podijeljen grad.
»Točno se zna tko što kontrolira: kafići na Trpinjskoj cesti su naši, kao i oni na Mitnici. Centar grada je pola-pola, dio Sajmišta i Petrove gore kontroliraju oni, a u Borovom Selu i Boboti sve je njihovo«, kaže Mladen Leovac Levi. Problem je i što se političkom odlukom, ali na njihovu štetu, srpska djeca, od vrtića pa preko škole, segregiraju od hrvatske. Umjesto da budu inkorporirana u društvo, djecu se (ne)svjesno izoliralo. I zato se mlade generacije, s različitim pogledima na nedavnu prošlost, sve više sukobljavaju.

[/pullquote_right]

Podsjećanje na taj događaj i kazna koja je uslijedila nakon 22 godine opet su podigli tenzije, tim više što brojne silovane žene i dalje čekaju da policija pronađe dokaze protiv njihovih silovatelja. Uglavnom, niz loših događaja, s organiziranim srpskim grupama ili pojedincima u ključnim, negativnim ulogama, sigurno je, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, utjecao i na otpor prema uvođenju ćirilice. U kratkom vremenu koje je prethodilo akcijama Stožera Srbi su, dakle, zakuhali na utakmici, u noćnom klubu, pronađeno im je oružje, nakon 22 godine dvojica su osuđena zbog silovanja i kao nagrada za sve to dolazi im uvođenje ćirilice.

Zavjet šutnje

Uz to, i dalje se ne zna gdje su kosti stotine ubijenih hrvatskih građana. Hrvati iz Vukovara i okolice zamjeraju Srbima na njihovom, po tom pitanju, zavjetu šutnje. »Mi njima ćirilicu, a oni nama ni mrtve ne žele isporučiti«, kaže nam jedan Vukovarac, bijesan i ogorčen, ljut i žalostan zbog međunacionalnih odnosa u Vukovaru. I kad se svemu tome pridoda situacija oko Borovog Sela, općine na periferiji Vukovara gdje se i dalje pjevaju srpske, ali i četničke pjesme, rafalima slavi i tuguje, a govorom mržnje i uvredljivim parolama otvoreno prijeti svemu što je hrvatsko, onda je stanje doista alarmantno, kao uvertira u moguću, ne daj Bože, belfastizaciju i(li) beirutizaciju Podunavlja. Zbog svega ovoga svaka bi razumna politika, uzimajući u obzir ove okolnosti, pričekala s ćirilicom. No za načelnika Općine Borovo Selo, koje je većinski srpsko, 36-godišnjeg SDSS-ovca Zorana Baćanovića, oko uvođenja ćirilice nema spora.

[pullquote_left]
Trgali su im uši

Načelnik Baćanović tvrdi da hrvatski redarstvenici nisu masakrirani. Tri puta ranjavani hrvatski branitelj iz Bršadina Đuro Gelenčir, koji je mjesece proveo i u zarobljeništvu srpskih logora, kaže da načelnik Borova Sela Zoran Baćanović o tom događaju laže.
– Naši su redarstvenici uhvaćeni u zamku, na njih se pucalo s okolnih krovova čim su počeli izlaziti iz autobusa. Nisu se uspjeli ni snaći, a kamoli nekoga odmah likvidirati. Srpski su teroristi ranjenima i uhapšenima, kao i već mrtvima, razbijali lubanje, vadili oči, trgali uši. Znam to pouzdano jer sam vidio leševe kad su dopremljeni na našu stranu. Ono što sam tada vidio i poslije doživio u ratu protiv Srba ne može se riječima opisati«, kaže Gelenčir.

[/pullquote_left]

   »Ćirilica se ne bi smjela vezati za kontekst prošlih vremena i svega ružnog što se dogodilo. Za to postoje institucije, neka se one time bave. U Vukovaru su se stekli uvjeti za dvojezičnost, i zato treba postaviti table s ćiriličnim natpisima. Oni najradikalniji među većinskim, hrvatskim narodom, protestirajući protiv ćirilice destabliziraju Vukovar, ali i Borovo Selo«, kaže Baćanović. Koliko im je to pismo »važno« uvjerili smo se sami – 90 posto ugostiteljskih objekata, dućana i ostalog ima natpise na latinici! Uglavnom, čim se u razgovoru s načelnikom općine koju se smatra najradikalnijim srpskim uporištem oko Vukovara zagrebe ispod površine, ćirilica se miće u drugi plan, a u prvi se stavlja pravo Vukovaraca na mirne prosvjede, a odmah zatim slijedi relativizacija ratnih zbivanja. Baćanoviću, recimo, još uvijek nije jasno tko je ovdje bio agresor, a tko žrtva. On se i danas pita kako će se to i kojom metodom utvrditi.

 Branili smo svoje

»Ni danas nema jednoznačnog stava o NOB-u pa je tako za neke Tito heroj, a za neke zločinac. Tako i za zbivanja ’91. kod Srba i Hrvata ne postoji identičan stav. Mi ne možemo prihvatiti mišljenje da smo agresori ako smo branili svoje. S druge strane Hrvati su željeli svoju državu, no srpskoj zajednici tada nisu garantirali pravo na siguran život i bilo kakav oblik autonomije u općinama s većinskim srpskim stanovništvom«, kaže Baćanović, načelnik Općine Borovo Selo u kojem su 2. svibnja 1991. godine pobijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika.

[pullquote_right]
Ubili su mi brata

Ratni dozapovjednik specijalaca Vukovarsko-srijemske županije Stevo Culej Stiv, inače prije rata probni vozač za tenkove JNA, kaže da ne želi da Vukovar opet postane Bejrut.
»To smo već proživjeli i više to ne želimo. No bojim se da su Srbi u selima oko Vukovara u kojima imaju većinu i dalje poluvojno organizirani, jer nakon provedene abolicije i dalje nisu predali oružje koje su spremili na sigurno. Svoju su mladež zadojili mržnjom. I to se može dokazati. Znate kako? Žalosnom informacijom da je određeni broj srpske djece u tinejdžerskoj dobi svojedobno boravio u Srbiji gdje su se u jednom kampu u poluvojnom režimu družili sa srpskim borcima iz svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije«, kaže Culej kojem je brat jedan od 12-orice masakriranih hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Nikada se nije pomirio s činjenicom da mu je brat masakriran i da se ne zna tko je to napravio. Obitelj se nije i neće oporaviti od toga.
»Imao je 24 godine kad je ubijen. Pogledajte slike i što su mu napravili. I zato im poručujem: ako je Borovo Selo vaše, Vukovar, s ćirilicom, nećemo vam dati«, kaže Culej.

[/pullquote_right]

   – To su ljudi poginuli u oružanom sukobu. No, prije toga, čim su izašli iz autobusa, a ja sam to kao 14-godišnje dijete gledao s obližnjeg igrališta, hrvatski redarstvenici su likvidirali našeg Vojislava Milića«, kaže Baćanović kojem je sasvim normalno da je taj Milić kao dobrovoljac sa srpske strane tada bio u Borovom Selu. »Iz Srbije je došao braniti nas Srbe u Vukovaru i okolici«, objašnjava Baćanović. Zaboravlja reći da je taj Milić, terorist inače, pripadao odredu »Dušan Silni« i da nije poginuo tako kako on to tvrdi.

Spomenik teroristi

S načelnikom Borovog Sela otvorili smo još jednu sramotnu temu, vezanu uz mauzolej na mjesnom groblju podignut za »komandanta odbrane Borovog Sela Vojislava Šoškočanina«. Taj je terorist i švercer oružja kojim je naoružavao i predvodio teroriste još od svibnja ’91. za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini u Belom Manastiru krajem ’91.
Upravo je Šoškočanin, prema dostupnim informacijama, vodio napad srpskih terorista na 12 hrvatskih redarstvenika. Već u lipnju ’91. je poginuo, kad mu se, navodno, prevrnuo čamac na Dunavu. Mnogi u to ne vjeruju, smatra se da su ga zbog radikalizma i brutalnosti, a možda i zbog novca, likvidirali upravo njegovi. Kako bilo, načelnik Borovog Sela Zoran Baćanović tu osobu, za koju postoji vjerojatnost da bi bila optužena za ratne zločine da nije poginula, smatra velikim komandantom obrane Borovog Sela.
– To što je u ratu radio mi zovemo obranom, a vi njegovom oružanom pobunom i zločinom. Očito se ne možemo složiti«, kaže Baćanović.

Podignuta desnica

Upravo zbog ovakvih stavova službenih osoba srpske vlasti koje falsificiraju povijest i ignoriraju ono što se stvarno događalo, Hrvati iz Vukovara i okolice protive se ćirilici. Naravno, za osudu je i ponašanje grupe mladih Hrvata koji su na ovotjednom proputovanju kroz Borovo Selo zastali kod spomenika 12-orici masakriranih hrvatskih redarstvenika. Slikali su se i sliku s visoko podignutom desnom rukom provokativno objavili na faceboku. Za osudu je i ponašanje grupe također mladih Hrvata koji su prije određenog vremena također zastali kod spomenika te potom u obližnjem kafiću napali sina pravoslavnog svećenika.
Đuro Gelenčir kaže da su to, nažalost, reakcije na povremene srpske provokacije koje se zasnivaju na pjevanju provokativnih pjesama, isticanju četničkih obilježja i, nerijetko, rafalnim pucanjem u zrak.
»Naši su ljudi isprovocirani i ponekad se ponašaju kako ne bi trebalo«, kaže Gelenčir.

   Jedan stanovnik Borovog Sela, umirovljeni 56-godišnjak, Srbin po nacionalnosti, govoreći o ratu koji je naravno završio, ali se po njemu i dalje ratuje istinama i lažima oko njega, kaže da svatko ima svoju istinu.
»Nikada se istina nije ispitala do kraja. Suštinsko je pitanje kako je i tko započeo rat. Mi nismo mogli biti agresori jer ovdje živimo stoljećima«, kaže. Nažalost, ovakvi stavovi pripadnika srpske nacionalne manjine dominantni su u razgovorima na ovu temu.

Pervezna situacija

Ratni dozapovjednik specijalaca Vukovarsko-srijemske županije Mladen Leovac Levi, četiri puta teško ranjavan, s metkom i dalje u tijelu neposredno ispod srca, kaže da hrvatskim braniteljima nije pametno u Borovo Selo, gdje se priređuju četnička orgijanja, ići nenaoružan.
»Ja mogu tamo doći, sjesti i popiti piće jer svi znaju kakav sam, da ću zapucati ako me napadnu kao što su već napadali, kukavički, podmuklo, s leđa. To je selo s većinskim srpskim stanovništvom i dalje uporište velikosrpske politike. Kao običan hrvatski građanin s dresom hrvatske reprezentacije, ako ste sam ili u malobrojnijoj skupini, možete očekivati probleme. I to usred Hrvatske! Oni Hrvatsku trpe, ali ona je njima nužno zlo, srpski policajci u hrvatskim uniformama izbjegavaju nositi kapu sa šahovnicom, jer im se gadi. Situacija je perverzna«, kaže Leovac koji je 182 dana nakon pada Vukovara proveo u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica. U njemu, sam priznaje, zbog svega što se zbivalo i sada se zbiva »vragovi stalno skaču«.

Golema mržnja

Umirovljeni brigadir hrvatske vojske Ivan Kovačić, zamjenik Blage Zadre, zapovjednika sa znamenite Trpinjske ceste, bivši logoraš kojeg je u Sremskoj Mitrovici isljeđivao čovjek koji je skoro pa do pada Vukovara bio dio njihovog zapovjedništva, i to očito tako što ga je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela ubaciti i održati dokle god je mogao nesmetano prikupljati informacije, priznaje da je dugo vremena, zbog svega što je prošao, u sebi nosio golemu mržnju.

   »Pokušavam gledati realno na situaciju i kad se sve uzme u obzir, nisam za ćirilicu. Previše su rane svježe. Što da vam kažem kad me, do rata naš veliki kućni prijatelj, u logoru ubijao od batina. Da sam ga pronašao kad sam izašao iz logora, likvidirao bih ga po kratkom postupku. Teškom mukom uspio sam se riješiti mržnje. Kad sam izašao iz logora i poslije došao u Vukovar, stalno sam se okretao oko sebe. Bio sam naoružan. Nakon nekog vremena prestao sam nositi oružje jer je uvijek postojala mogućnost da ga potegnem«, kaže Kovačić. Uvođenjem ćirilice smatra da je porušeno mnogo toga što se dosad napravilo u procesu pokušaja suživota ionako opterećenog provokacijama ponajprije iz Borovog Sela, Bobote, Negoslavaca i Trpinje, i to kroz pjesme, poruke, uvrede i prijetnje. Prema njegovom mišljenju, Srbi će i dalje provocirati, podizati tenzije te kroz to stvarati nezadovoljstvo i međusobno nepovjerenje.
»Oni se i dalje, 15 godina nakon mirne reintegracije, nisu pomirili s gubitkom rata i teritorija. U Borovom Selu ima mekanih, ali i tvrdih Srba koji ti, za početak, neće oprostiti da u njihovo mjesto dođeš s dresom hrvatske reprezentacije«, kaže Kovačić.

Autor: Robert Frank

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari