Pratite nas

Intervju

Walter Lalich: Za nove naraštaje dijaspore hrvatska djedovina postaje maglovita prošlost

Objavljeno

na

Premda, kako sada stoji, na 3. Iseljeničkom kongresu u Osijeku neće gostovati, dr. sc. Walter F. Lalich, profesor s Hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie iz Sydneyja, bio je također iznimno zanimljiv sugovornik kad se radi o iseljeničkim problemima i temama kojima se on u svom znanstvenom i istraživanju bavi više desetljeća.

Inače je profesor Lalich u nekoliko navrata boravio u Hrvatskoj, a od njegovih nastupa izdvajamo predavanje “Od logora do egzodusa: tri desetljeća hrvatskoga iseljeničkoga života u Australiji”, održano u listopadu 2016. godine, u velikoj dvorani Centra Lavoslava Schwarza u Zagrebu. Osim toga, prof. Lalich bio je jedan od sudionika uključenih u dvodijelni dokumentarni film “Iz nesigurnosti u neizvjesnost”, nedavno emitiran na HTV-u, piše

MUČNA POVIJESNA PRIČA

O tome što sada radi, kao i o spomenutom dokumentarcu, za Magazin govori profesor Walter Lalich…

– Privodim kraju rad na knjizi koja se odnosi na život i iskustvo hrvatskih doseljenika u Australiji u razdoblju od 1912. do 1949. godine, koju se nadam krajem ljeta predati izdavaču u Hrvatskoj. Moj je cilj da poslije toga svoj uvid u zajedničku hrvatsko-australsku migracijsku povijest preradim za australsko tržište. Tijekom tog interesantnog razdoblja je poslije osnivanja prvog hrvatskog društva u Australiji začet intenzivni transnacionalni društveni prostor nezavisno od velikih prostornih udaljenosti i raznih društvenih problema. Među najvjerojatnije oko 5000 hrvatskih doseljenika prije Drugog svjetskog rata Dalmatinci sa sela činili su golemu većinu. Došli su s minimalnim obrazovanjem, bez zanata i poznavanja jezika, slijede i jedan drugoga u nepoznati dio svijeta, često maloljetni. Morali su se prilagoditi okruženju rasističke britanske Bijele Australije, radeċi najteže fizičke poslove, kao drvosječe, rudari, gonitelji deva i na poljima šećerne trske u fizičkoj i društvenoj izolaciji da bi preživjeli i pomogli svojim obiteljima. Svojim radom poneki su uspjeli ostvariti uštedu za investiciju u vrtlove i vinograde na periferijama većih priobalnih gradova. Nisu imali nikakvu društvenu potporu; sami su se morali organizirati, prenositi baštinu, graditi društvene domove, stvarati tamburaške orkestre, izvoditi dramske predstave, prenositi svoj lokalni govor na potomke i izdavati vlastite novine. Mnogi su kao austrijski državljani bili otjerani u koncentracijski logor i protjerani nakon Prvog svjetskog rata. Za velikog rasističkog ispada među zlatnim rudnicima u Kalgoorlie-Boulderu 1934. godine bili su napadnuti, ubijen je rudar Jozip Katić, uništen je društveni dom i imovina mnogih. Veliki ih je broj sudjelovao u obrani Australije od japanskog napada; posljednjih dana rata Tom Lesley Starčević dobio je najviše britansko vojno odličje, Viktorijin križ. S obzirom na njihov mali broj, disproporcionalno su više nego u drugim prekomorskim zemljama donijeli odluku da se zbog niza razloga vrate u rodni kraj na parobrodima Partizanka i Radnik poslije rata. Međutim, mnogi su se uskoro vratili s obitelji natrag u Australiju i započeli ispočetka novi iseljenički život.

– Što se tiče filma koji ste spomenuli, HTV je snimio dokumentarni film i TV seriju “Iz nesigurnosti u neizvjesnost” o tom povratku iz Australije na osnovi mog ranije objavljenog teksta u časopisu Gordogan 2010. godine. Dokumentarac je prikazan 21. i 28. svibnja ove godine. Australija je tada bila započela masovno doseljavanje kojim se uvelike povećao i broj hrvatskih doseljenika. Iznenađen odlaskom ove velike skupine doseljenika, ministar doseljavanja A. Calwell nazvao ga je egzodusom. U izradi filma intervjuirani su preživjeli putnici i svjedoci u Hrvatskoj i Australiji, snimljeni neki lokaliteti uz koje su vezana iskustva tadašnjih hrvatskih iseljenika, korišteni arhivski podaci i filmski materijal o tom povratku i putovanjima Partizanke i Radnika. Hrvatska je javnost emitiranjam tog filma mogla dobiti mnogo jasniju sliku o tom razdoblju hrvatskog iseljeništva, njihovim osjećajima i reakcijama.

MOJ KRIŽNI PUT

Danas su hrvatski doseljenici raštrkani po kontinentu i širokim urbanim prostranstvima koji osim generacijskih promjena otežavaju kontaktiranje i koheziju populacije koja stari. Što nam o tome možete reći?

– Demografska bi analiza osim starenja upozorila i na sve manji broj hrvatskih doseljenika, ali i hibridnost potomaka kojima je engleski prvenstveni jezik ophođenja. Najnoviji profesionalno usmjereni doseljenici dolaze ponajviše s ciljem da unaprijede svoju karijeru, radije komuniciraju s profesionalnim osobama sličnih težnji nego sa starijim doseljeničkim skupinama. Velike društvene i komunikacijske promjene mijenjaju ne samo uvjete i karakter suvremenih migracija već i sam pogled na iseljeništvo. No, odlazak obrazovanih na posao izvan domovine u 21. stoljeću uvelike se razlikuje od iseljavanja jedva pismenih sa sela 1930-ih godina.

Vaša je priča, da se tako izrazim, također vezana uz egzodus kojim se spomenuti dokumentarac bavi?

– Rođen sam u Zapadnoj Australiji, među rudnicima zlata; kad sam imao sedam godina, roditelji su mi se vratili Partizankom u rodni kraj, gdje sam ostao živjeti do svoje 24. godine, kada sam se sam vratio u Australiju. Počeo sam osnovnu školu u Boulderu, nastavio među vinogradima na West Swanu blizu Pertha, polazio škole u Tučepima i Makarskoj, završio osnovnu školu i gimnaziju u Splitu, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. U Perthu su mi omogućili da upišem četvrtu godinu Ekonomskog fakulteta i da nastavim magistarsku radnju. Posljedica iskakanja iz jednog u drugi jezik je da u oba imam specifične probleme; sve svoje tekstove dajem na lekturu. Za mog boravka u Australiji i putovanju po Aziji i Europi umrli su mi roditelji i jedini brat te sam 1973. ostao živjeti u Splitu. Osmislio sam razne marketinške aktivnosti u tadašnjem kombinatu Jugoplastika i marketinški program Mediteranskih igara koje su održane u Splitu 1979. godine, uključujući i prijedlog sredozemne medvjedice za maskotu Igara koja je dobila ime Adriana. Poslije promjena 1990-ih godina osnovao sam ogranke Socijaldemokratske stranke u Splitu i po Dalmaciji, međutim nakon donošenja neshvatljive sudske odluke koja je značila uništenje SDSH odlazim opet u Australiju 1995. godine. U nemogućnosti da se zaposlim u Sydneyju, predlažem University of Technology Sydney izradu doktorske radnje o temi uspostave vlastitih sekularnih i vjerskih komunalnih objekata od strane brojnih doseljeničkih skupina (više od 400 raznih objekata u Sydneyju). Doktorirao sam 2004. godine. Poslije doktorata objavio sam gotovo četrdesetak akademskih članaka i poglavlja u raznim edicijama na hrvatskome i engleskome. Sveučilište Zapadne Australije i UTS dodijelili su mi bili stipendije, na čemu sam im jako zahvalan.

Sažeto, kakva bi bila jedna cjelovita slika Hrvata u Australiji, od početaka useljavanja do danas?

– Jednu cjelovitu sliku povijesnog iskustva hrvatskih doseljenika u Australiji vrlo je teško dati. Doseljenici i njihovi potomci proživjeli su rasističku Bijelu Australiju, zatočeništvo, rasističke ispade, nesigurnost, samoću, najteže fizičke poslove, sve do obrane Australije, predstavljanja multikulturalne Australije u sportu, preko gradonačelništva, parlamentaraca, učitelja, poslovnih ljudi do javnih službenika i akademskog osoblja. Australija 2010-ih radikalno se razlikuje od one 1960-ih, a da ne govorimo o 1930-im godinama. Primjerice, vino su svojedobno pili uglavnom prezreni stranci s Mediterana, pivo se točilo posvuda, a sada se toči vino, koje je postalo itekako važan izvozni proizvod. Međutim, unatoč velikim društvenim promjenama, Australija ne koristi dragocjeni kreativni potencijal koji su sa sobom donijeli ljudi sa svih strana svijeta i pomalo zaostaje za zemljama koje su ne tako davno prošle daleko veća iskušenja uz mnogo niži životni standard. U posljednje vrijeme Australija sve više otkriva da je ona ipak dio azijsko-pacifičkog prostora, i kroz to treba sagledati i pitanje opstojnosti (ne samo) hrvatskog jezika, kulture i identiteta na ovim prostorima. Živeći u sredini koja dosta polaže na poznavanje i svjesnost podrijetla, mnogi će potomci također isticati svoje hrvatsko podrijetlo; plesat će narodne plesove uz instrukcije na engleskome. Međutim, dugoročno gledajući, hrvatske i druge etničke institucije, a time i jezik, nemaju veliku budućnost na ovim prostorima. Razni kontinentalni europski jezici više se ne predaju na Macquarie sveučilištu, dok hrvatski jezik ima za sada zadovoljavajući broj studenata. Na njegovu će budućnost itekako utjecati razvoj Hrvatske i njezin položaj unutar Europske unije za potomke hrvatskih doseljenika kojima bi ona mogla postati privlačno odredište kao što je jednom Australija bila njihovim roditeljima i djedovima.

Priredio: Darko Jerković/Glas-Slavonije

Oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj

Što s onima koji odlaze iz Australije, posljednjih godina to je također upadljiv “trend”, a tu mislim i na Hrvate koji se vraćaju u Hrvatsku?

– Ovog trenutka izvan Australije živi i radi oko milijun njezinih građana, jedan manji broj među njima i u Hrvatskoj. Spremnost je Australaca, bez obzira na podrijetlo, da nađu svoje mjesto pod suncem negdje drugdje i zato Hrvatska treba ponuditi nešto više od ljetnjih čari, a mogla bi s obzirom na svoj geografski položaj i stupanj razvoja koji otvara mogućnosti za iskazivanje osobne kreativnosti. No, u kojoj je mjeri to moguće s obzirom na redoviti protok informacija o korupciji, nepotizmu, patrijarhalizmu, birokraciji, neefikasnosti sudstva, napuštenim poljima, ispijanjima kave i sličnim pokazateljima, koji stižu iz RH, teško je zaključiti. Hrvatsko društvo treba naći odgovore takvim boljkama, preobraziti se i pokušati privući mlađi naraštaj ambicioznih i kreativnih poslovnih ljudi, a time i investicije. Ako želi napredovati, Hrvatska se treba okrenuti mladima i razmišljati o njihovu dolasku, a manje o povratku iseljenika koji su veċ dobrim dijelom ušli u sedmo desetljeće. Kako očekivati povratak iseljenika koji će odlaskom napustiti unuke? Kako očekivati da netko u visokim godinama počne novi iseljenički život u svom rodnom kraju gdje se mnogo toga izmijenilo, kao što su se i oni sami promijenili? Patriotizam 1990-ih bio je vezan uz domovinu, čemu se naravno priklonilo i iseljeništvo. Od toga vremena oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj, vjerojatno najvećim dijelom kupnjom stana, obnovom roditeljske kuće ili gradnjom grobnice. No, ipak, skromni kapital koji su mnogi godinama uštedjeli, jednostavnije i sigurnije im je investirati u Australiji, koju su s vremenom upoznali, a može se pretpostaviti da većina i ne raspolaže s mnogo “pokretljivog” novca.

Doći, raditi i vratiti se…

Rijetki su stekli bogatstvo, svakodnevni život u Australiji je skup, a Hrvatska daleka za putovanje, praćenje investicija te za ulaganje i neki biznis. Što se Hrvatske tiče, treba se okrenuti budućnosti, privući mlade iz svijeta i iz Australije, i u tu svrhu osmisliti politiku podrške učenju hrvatskog jezika, kao što je to učinila znatnom novčanom potporom Milanovićeva vlada. Mogla bi također diplomatskim ugovorom omogućiti mladima do 31. godine iz Hrvatske da dođu na godinu dana u Australiju, da rade i vrate se kući upoznavši svijet, stekavši nova poznanstva i dragocjena iskustva, ali i da shvate kako novac ne pada tek tako s Južnog križa. Takvu mogućnost imaju mladi iz Europske unije, uključujući i iz Slovačke, ne iz Hrvatske? Zašto ne i oni? Mnogi će nakon povratka otkriti mogućnosti u rodnom kraju za koje prije odlaska nisu ni bili svjesni.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fra Mario Knezović: Umjesto da bude korektiv društva, Crkva u Hrvata je društveno korektna

Objavljeno

na

Objavio

fra mario knezović
Fra Mario Knezović/jabuka.tv

Dr. sc. fra Mario Knezović hercegovački je franjevac, župnik na Kočerinu, urednik na Radiopostaji Mir Međugorje, suradnik Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta, Glasnika mira, Misije, voditelj duhovnih seminara u Domovini i svijetu, doktor informacijsko-komunikacijskih znanosti i odnosa s javnošću. S fra Mariom Knezovićem razgovarao Ivan Ugrin/slobodnadalmacija.hr

Fra Mario, vrlo ste aktivni, među inim i na društvenim mrežama. Na početku emisije “Nedjeljom u dva” kad je gostovao član Predsjedništva BiH Željko Komšić, voditelj Aco Stanković pročitao je vašu poruku onima koji vas prate, da u to vrijeme isključe televizor. Zašto?

– To je bio svojevrsni “krik” u ime tisuća koji su postali žrtve zloupotrebe zakona. Osobno protiv Željka Komšića nemam ništa, ali imam protiv njegova načina uzurpiranja vlasti, imam protiv njegova lažnoga predstavljanja, imam protiv njegova stila ciničnog izrugivanja većine Hrvata u BiH. Dignuo sam glas kako bih svrnuo pozornost na činjenicu svojevrsne medijske blokade, pa često i medijskoga linča, koji dolazi iz sarajevskih ili probošnjačkih medija. U situaciji kad Hrvati, kao konstitutivni narod, nemaju ravnopravnu mogućnost nastupa u sarajevskim medijima, smatrao sam, bez potrebe gušenja medijskih sloboda, neprimjerenim da se u Zagrebu otvara mogućnost Komšiću da iznova manipulira javnošću i iznosi potpuno krive, neustavne i protudaytonske stavove. To se poslije tijekom emisije i potvrdilo.

Osim toga, smatram da je neprimjereno u gledanoj emisiji ugostiti čovjeka koji je iz ureda maknuo zastavu hrvatskoga naroda, kojega po Ustavu mora predstavljati, i stavio sliku Josipa Broza Tita, koji je vladao totalitarno i bio na čelu komunističkoga sustava koji je gušio demokraciju, ljudska prava i počinio tolika zla. Moj radikalni poziv da se u tom terminu televizor iščupa iz zida je metafora apsurda uznapredovale propagande bez argumenata koju iznosi Komšić i njegovi interesni istomišljenici.

‘Korak naprijed, natrag dva’

Vi, mnogi kažu poput Nine Raspudića, o političkim temama progovarate bez dlake na jeziku. Kakvo je, po vašemu mišljenju, stanje našeg hrvatskog naroda u susjednoj BiH, i ima li uopće izlaza iz daytonizacije naše susjedne države?
– Govorim otvoreno u borbi za istinu. A to što me doživljavaju hrabrim samo je znak u kakvom jednoumlju i strahu živimo. Stanje hrvatskoga naroda, pa i ostalih naroda u BiH, složeno je. U BiH imamo najmanje tri paralelna društva, tri medijska društva, tri politička društva, tri interesna društva itd. To proizvodi šizofreno stanje. Zajednički interesi se ne pronalaze, a jedni drugima koče pojedinačni napredak. Sve se odvija po principu “korak naprijed, natrag dva”. S druge strane, imamo svijet običnih ljudi koji su radišni, srdačni, poduzetni, pošteni i potpuno odskaču od slike koju predstavljaju vladajuće elite. Otuđene elite su svoj svijet, a ojađeni i obespravljeni narod drugi svijet.

Svemu tome “kumuje” i međunarodna zajednica, koja, stječe se dojam, kontrolira stanje kaosa, korupcije i nepotizma. Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod trpe s više razina. Trpe majorizaciju od brojčano dominantnijega bošnjačkoga naroda u Federaciji, kao i od srpskoga naroda u entitetu RS, gdje su Hrvate etnički očistili.

Na drugoj razini Hrvati trpe i od stila vladanja vlastitih predstavnika. Nedostaje istinska vizija. Sve priče počinju i završavaju predizbornim obećanjima. Legitimni i legalni predstavnici Hrvata u BiH ustoličili su vladavinu bešćutne moći, zapošljavanja uglavnom istomišljenika, javnim poduzećima se često upravlja kao osobnim bankomatima, korupcija je uznapredovala i postala punoljetna, radnici teško ostvaruju svoja prava, kupnje diploma su prihvaćene kao model zauzimanja društvenih pozicija. Često se koristi platforma borbe za narod koja prerasta u čiste interese oligarhije. Međutim, uza sve to, potpuno sam uvjeren u snagu Hrvata u BiH, koji su kroz povijest i u većim izazovima opstajali, preživljavali i drugima bili nadahnuće otpora i uspjeha.

Često komentirate i stanje u Hrvatskoj. Je li domicilna domovina Hrvata majka ili maćeha Hrvatima u BiH?
– Hrvatska, moja draga zemlja, zemlja je paradoksa. Hrvatsku su stvarali oni koji je istinski vole i koji su za nju ginuli, a danas njome upravljaju uglavnom oni koji Hrvatsku ne vole u tolikoj mjeri. Stravično je čuti, što je bio slučaj oko smjene savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kako zemljom vladaju tajne službe. Stječe se dojam da su demokracija i volja naroda izigrani. Ljudi na izborima biraju jedno, a u vladi dobiju drugo. To stvara nevjerodostojnost koja se pretače u neetično i nemoralno zastupanje naroda.

Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije sustavan. Ne postoji trajna strategija koja će biti nazočna bez obzira na političke opcije koje su na vlasti. S druge strane, Hrvati iz BiH imaju puno iskreniji, transparentniji odnos prema Hrvatskoj. Hrvate u BiH vrijeđa govor kako Hrvatska pomaže Hrvate u BiH. Istina je da pomaže, no ta pomoć je sitna u odnosu na ono koliko Hrvati iz BiH pomažu Hrvatsku.

Ovdje mislim na ekonomske učinke koje Hrvatska postiže među Hrvatima u BiH, te na ljudske resurse – na stotine školovanih mladih osoba odlazi u Hrvatsku i nju izgrađuju. Pjesnik Veselko Koroman piše: “Hrvati u BiH imaju jednu domovinu koja je podijeljena na dvije države” i u tom kontekstu treba razumjeti Hrvate u BiH. Hrvatskoj država BiH treba biti od strateškog interesa i Hrvatska, radi sebe i svoga dobra i budućnosti, mora se odgovornije brinuti o položaju Hrvata u BiH.

Vratiti sustav vrednota

Kako komentirate egzodus, osobito mladih obitelji koje zadnjih godina sreću traže u zemljama poput Irske ili Njemačke?
– Svaki otac i majka s boli i suzama promatraju odlazak svoje djece. Kada bi političari, pa i mi duhovni pastiri, imali bar malo roditeljske empatije, stanje odlazaka bi se ublažilo. Valjalo bi iskreno sebe pogledati u oči i zapitati se zašto mladi odlaze. Imamo vlastitu domovinu koja je Bogom obdarena za ugodan život. Kako je onda moguće da ljudi odlaze? Mi moramo sebi konačno priznati da su nakon Domovinskoga rata, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, na vlasti bili oni koji su za vlastitu proviziju rasprodavali društvena dobra, kroz mito i korupciju uništavali ekonomiju, kroz medije ogadili zemlju, kroz promicanje nesposobnosti na štetu izvrsnosti učinili državu “off-shore” kompanijom.

U takvome stanju je Crkva morala jasnije progovarati, što je činila u maloj mjeri, i tu moramo naći odgovornost Crkve. Dok iz korijena ne promijenimo mentalitet mišljenja, dok ne vratimo sustav vrednota, dok poštenje i znanje ne budu prednost u odnosu na “uhljebe”, neće biti preporoda ni duhovne obnove naroda, kao ni demografske obnove.

Vaš subrat, svećenik don Anđelko Kaćunko, nedavno je izjavio kako smatra “Crkvu najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece”. Slažete li se s njegovom konstatacijom?
– Teško je mjeriti tko je najodgovorniji. Crkva svakako kao jedna od najvažnijih institucija u društvu ne može i ne treba bježati od svoje odgovornosti. Crkva treba progovarati u ime onih koji žive na rubu egzistencije, a ne u ime onih koji sjede u vlasti. Kad je riječ o abortusu – tom najstrašnijem obliku ubojstva nevina ljudskoga bića – Crkva mora biti beskompromisna u borbi protiv pobačaja.

Imam dojam da Crkva u Hrvata, tu mislim na episkopat, želi biti društveno korektna, umjesto da bude korektiv društva. Imam dojam da se u Crkvu, teško mi je razaznati zbog čega, uvukao sindrom koji ja nazivam sindrom slova “K”: konformizam, koketiranje i kompromis. To je sve u suprotnosti s Isusovim navještajem. Među biskupima i svećenicima Crkve u Hrvata vidim sposobne, pobožne i radišne pastire, međutim, imam dojam kao da su pod prigušivačem. Ako želimo biti Stepinčeva Crkva, onda moramo biti hrabri, skinuti mrenu s očiju, dići glas u ime stada koje nam je povjereno, osjetiti bilo svoga naroda, a ne šutjeti u strahu od medijskoga linča i konfrontacije s vladajućim strukturama.

Crkvu u svijetu, a dijelom i Crkvu u Hrvata, u zadnje su vrijeme potresali skandali u vezi sa svećenicima koji su seksualno zlostavljali maloljetnike. Kako je uopće moguće da ljudi s takvim sklonostima budu zaređeni za svećenike i da tolika zla nanose malenima?
– Ničim se ne smije opravdavati ogavno zlo pedofilije. To je za svaki oblik osude. Kad to čujem, stid mi prekrije lice. Najgore je kad takvo što dođe od strane svećenika, kojima je povjeren rad s maloljetnicima kako bi se ostvario Isusov poziv “pustite malene k meni”. Ne vjerujem da je itko zaređen za svećenika a da se znalo za takve nastrane sklonosti kandidata. Čovjek je biće u razvoju i podložan je promjenama i najvjerojatnije su takvi kasnije upali u tu prljavu, Bogu i čovjeku gadljivu rabotu. Kaže nam Sveto pismo: “Tijelo je slabo, ali Duh je jak.” Tu je očito tijelo/požuda nadjačalo Duh.

Nadahnuće svećeništva

U jednom od svojih tekstova napisali ste i da vjerojatno ne postoji nijedan poziv u društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o službi svećenika, redovnika i redovnica. Ti stereotipi se kreću u velikome rasponu, od toga da će mnogi reći kako svećenici ništa ne rade osim slavljenja nedjeljne mise, do toga da su preopterećeni. Jesu li svećenici lijenčine koji dobro žive i kradu Bogu dane, ili se pak radi o najtežem poslu na svijetu?
– Trideset godina živim među svećenicima. Iskreno ću reći da me njihov život nadahnjuje. Budući da svećenike današnjice mediji i javnost često bez posjedovanja argumenta prozivaju i izruguju im se, htio sam nešto o tome napisati. Načinio sam usporedbu između posla majke i posla svećenika i onda sam napisao što sve treba sadržavati oglas za svećenički poziv. Traži se osoba koja je dobre naravi, izvrsno odgojena, nema loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi tračeve o sebi, dobro školovana, da ima fakultet, poželjno je da je završila i poslijediplomski studij, da govori strane jezike, da je okretna u upravljanju imovinom i gradnjom, da ustaje ujutro u šest i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju. Traži se da noću bude dostupna za intervencije bolesnicima.

Uza sve to, traži se osoba koja je sućutna kada netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričesti i krizme, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu, i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna bez svoje volje na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić, svaki Uskrs, svaki dan. Traži se osoba koja se treba odreći braka, djece, obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer neće biti zamjene. Eto, ako je tako iz zemaljske perspektive, lijepo i lagodno biti svećenik, neka roditelji pošalju svoje sinove.

A što kazati o slučaju biskupa Huzjaka, koji je u lovu propucao kolegu lovca, nanijevši mu ozbiljne rane. Je li uopće primjereno da se duhovnici služe oružjem ovoga svijeta, ili bi trebali, po Isusovu nalogu, biti “ribari ljudi”?
– Teško je bilo kome biti savjest i sudac. Slučaj biskupa Huzjaka, koji s ljudske razine mogu razumjeti, ali s pozicije biskupa teže, svraća nam pozornost da je nešto za biskupa primjereno, a nešto nije. Iz moje franjevačke perspektive čini mi se neshvatljivim uživati ubijajući životinje. Bilo bi pastoralno korisnije da je biskup duhovnik lovaca jer ionako postoji povika na lovce kako nisu redoviti na nedjeljnim misama. Onog trenutka kad je preuzeo pastirski štap, trebao je ostaviti pušku po strani. Taj štap biskupu može poslužiti i za šetnju šumom sa svećenicima koji su možda u teškoćama života, kojima treba ohrabrenje, razumijevanje i očinski savjet. No, svi komentari će biti “pucanj u prazno” ako ne bude poniznosti i kajanja. Svojim izjavama biskup je očitovao kajanje.

Redovito propovijedate, i to ne samo u svojoj župi, držite duhovne obnove… Ako smijem primijetiti, vaše propovijedi vjernici često znaju popratiti pljeskom. Što je važno za dobru propovijed: tema, način govora, uvjerljivost…
– Uvijek mi je na pameti ono što je doživio Isus kod svojih govora kad su mu kazali da je to tvrd govor i tko ga može slušati. U tom smislu držim da propovijed ne treba biti populistički, nego evanđeoski usmjerena. Najlakše je govoriti, figurativno kazano, o cvijeću i proljeću, ali treba propovijed zadirati u ljudske živote, oblikovati duše, uzdrmati savjesti. Dojma sam da ljudi, bez obzira što ih to nekada i rani, žele čuti cjelovitu poruku koja prelazi prag svjetovne korektnosti. Važno je da svećenik u ono što govori vjeruje i sam pokušava živjeti. To će vjernici osjetiti. To se ne može odglumiti. Autentičnost ili imaš ili nemaš.

Isus je rekao da je donio mač, a to znači da u svijet treba propovijeđu unijeti “sveti nemir” koji će potaknuti na obraćenje i zaokret od zla i grešna puta. Ako svećenik upadne u autocenzuru, u tom trenutku je gotovo s navještajem. Ako počne birati teme, a neke preskakati zbog nezamjeranja ljudima, propovjedničko poslanje će biti sterilno. Svijet današnjice treba svećenike koji će proročki, a ne u rukavicama, naviještati. Potreban je žar starozavjetnoga Jošue koji je sabrao narod i vođe s jasnim upitom kojem Bogu žele služiti.

Međugorje i Stepinac

U svijetu u kojem živimo nije lako biti kršćanin, a osobito su ugrožene obitelji koje su izvor života. Kako pomoći toj temeljnoj stanici Crkve i društva da iziđe iz krize koja je godinama nagriza?
– Nikada ne prestati ohrabrivati supružnike u njihovu zadatku kršćanskog odgoja djece. Kod čina vjenčanja izgovaramo molitvu u kojoj ističemo da djecu odgoje u školi evanđelja. To je primarna zadaća kršćanske obitelji. Susresti djecu s Isusom Kristom znači poslati ih u svijet osposobljene za obranu ponude zloga, izazove grijeha, nametljivost ovisnosti. Divno je svjedočila naša blaženica Marija Petković kad je kazala da je njezin prvi svećenik bio otac, koji je s djecom molio, čitao Bibliju i tumačio Božje zapovijedi. Obitelj je Crkva u malome. Obitelj je svetohranište gdje prebiva Bog. Roditelji trajno trebaju imati na pameti da ih djeca neće pamtiti po tome što su im materijalno ostvarili, nego kakve su dojmove u njima probudili i ostavili.

Međugorje je mjesto molitve i pomirenja u koje godinama dolaze milijuni vjernika potaknuti pozivima Gospe, Kraljice mira, na molitvu, pokoru i obraćenje. Kardinal Puljić svojedobno je za Međugorje rekao da je najveća ispovjedaonica na svijetu. Što za vas osobno i vašu franjevačku provinciju znači to sveto mjesto?
– Međugorje je stvarnost koja je sve zatekla nepripravne: vidioce, fratre, župu, mjesnoga biskupa, vjerni puk, pa čak i Udbu i KGB. No, s vremenom je Gospina nazočnost, kako svjedoče vidioci, mijenjala odnose u ljudima. Početak promjene uvijek je kajanje i osjećaj milosrđa. U Međugorju su mnogi osjetili iznova Isusov zagrljaj – susreli su ljubav. Kad Gospa u porukama kaže da dođemo njezinu Sinu, logičnim se čini da je to najprije ispovjedaonica. Ispovijedi u Međugorju su nekako cjelovitije, otvorenije, raskajanije, u suzama. Ljudi koji se godinama nisu ohrabrili za ispovijed, to u Međugorju čine. Stoga, za mene osobno, a doživljavam da je to i za našu franjevačku provinciju, Međugorje je izazov i odgovornost pred koju smo izloženi. U stavu poniznosti, bez trijumfalizma, bez ogorčenosti i fanatizma, služiti hodočasnicima ne gledajući na odlikovanja i priznanja je zacrtani put. Prihvatiti biti znak osporavan je usud koji su mnogi fratri zbog Međugorja prošli.

Papa Frane imenovao je poljskog nadbiskupa Henryka Hosera apostolskim vizitatorom za župu Međugorje, koji je vrlo otvoren prema Gospinim ukazanjima. Možemo li uskoro očekivati Papin pravorijek o međugorskim zbivanjima i nadate li se da će on biti pozitivan?
– U kalkulacije i predviđanja ne želim ulaziti. Sama činjenica da je Papa poslao u Međugorje nadbiskupa Henryka Hosera je po sebi dovoljan signal iz kojeg se svi bitni procesi mogu iščitati. Međugorje je s otvorenim srcem prihvatilo Papina poslanika. Njegovi pozitivni dojmovi o Međugorju su izneseni u razgovoru s njim. On Međugorje vidi kao buduće svetište gdje će milijuni ljudi po Gospi nalaziti put do Isusa Krista. A što se tiče Papina pravorijeka, budimo strpljivi. Međugorje je tkalo svoj identitet u strpljivosti, nadi i neumornome čekanju. Međugorje može čekati, premda treba razmisliti mogu li čekati brojni grešnici koji tu dvoje doći upravo zato što nije donesen pravorijek.

Hoćemo li konačno dočekati Stepinčevu kanonizaciju i zbog čega je ta kauza postala znak osporavan?
– Blaženi Alojzije Stepinac je neosporni simbol hrvatskog identiteta, znak vjernosti Crkvi i Vatikanu, memorija zločina komunističkoga sustava. U tom kontekstu gledam i “kočničare” procesa kanonizacije. Ne smijemo zaboraviti da su na društvenoj sceni i na brojnim odgovornim pozicijama indoktrinirani ljudi od mentaliteta onih koji su Stepinca zatvarali, blatili i sotonizirali. Stepinac tako doživljava obnovljeni montirani proces. Nemojmo se zavaravati da jedino Pravoslavna crkva osporava kanonizaciju. Te silnice dolaze i iz drugih krugova koji čuvaju tekovine laži.

To što je Papa osnovao dodatnu komisiju ne treba shvaćati podilaženjem takvima koji Stepinca osporavaju, nego to treba shvatiti kao Stepinčevu pobjedu nad onima koji su ga tada, a i danas, nepravedno optuživali. Vrlo je važno da Stepinac na oltar svetosti dođe bez mrlje, pa čak i onih mrlja koje su montirane. Komisija će upravo to otkloniti. Proglašenje Stepinca svetim značit će konačno priznanje Hrvatske i njezine suverenosti. To će biti znak da su poražene sile komunističkoga jednoumlja čiji potomci i danas uče i fabriciraju lažiranu povijest. Stepinac je svetac u srcima ljudi i to nitko ugušiti ne može.

Razgovarao  Ivan Ugrin/misija.slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari