Pratite nas

Intervju

Walter Lalich: Za nove naraštaje dijaspore hrvatska djedovina postaje maglovita prošlost

Objavljeno

na

Premda, kako sada stoji, na 3. Iseljeničkom kongresu u Osijeku neće gostovati, dr. sc. Walter F. Lalich, profesor s Hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie iz Sydneyja, bio je također iznimno zanimljiv sugovornik kad se radi o iseljeničkim problemima i temama kojima se on u svom znanstvenom i istraživanju bavi više desetljeća.

Inače je profesor Lalich u nekoliko navrata boravio u Hrvatskoj, a od njegovih nastupa izdvajamo predavanje “Od logora do egzodusa: tri desetljeća hrvatskoga iseljeničkoga života u Australiji”, održano u listopadu 2016. godine, u velikoj dvorani Centra Lavoslava Schwarza u Zagrebu. Osim toga, prof. Lalich bio je jedan od sudionika uključenih u dvodijelni dokumentarni film “Iz nesigurnosti u neizvjesnost”, nedavno emitiran na HTV-u, piše

MUČNA POVIJESNA PRIČA

O tome što sada radi, kao i o spomenutom dokumentarcu, za Magazin govori profesor Walter Lalich…

– Privodim kraju rad na knjizi koja se odnosi na život i iskustvo hrvatskih doseljenika u Australiji u razdoblju od 1912. do 1949. godine, koju se nadam krajem ljeta predati izdavaču u Hrvatskoj. Moj je cilj da poslije toga svoj uvid u zajedničku hrvatsko-australsku migracijsku povijest preradim za australsko tržište. Tijekom tog interesantnog razdoblja je poslije osnivanja prvog hrvatskog društva u Australiji začet intenzivni transnacionalni društveni prostor nezavisno od velikih prostornih udaljenosti i raznih društvenih problema. Među najvjerojatnije oko 5000 hrvatskih doseljenika prije Drugog svjetskog rata Dalmatinci sa sela činili su golemu većinu. Došli su s minimalnim obrazovanjem, bez zanata i poznavanja jezika, slijede i jedan drugoga u nepoznati dio svijeta, često maloljetni. Morali su se prilagoditi okruženju rasističke britanske Bijele Australije, radeċi najteže fizičke poslove, kao drvosječe, rudari, gonitelji deva i na poljima šećerne trske u fizičkoj i društvenoj izolaciji da bi preživjeli i pomogli svojim obiteljima. Svojim radom poneki su uspjeli ostvariti uštedu za investiciju u vrtlove i vinograde na periferijama većih priobalnih gradova. Nisu imali nikakvu društvenu potporu; sami su se morali organizirati, prenositi baštinu, graditi društvene domove, stvarati tamburaške orkestre, izvoditi dramske predstave, prenositi svoj lokalni govor na potomke i izdavati vlastite novine. Mnogi su kao austrijski državljani bili otjerani u koncentracijski logor i protjerani nakon Prvog svjetskog rata. Za velikog rasističkog ispada među zlatnim rudnicima u Kalgoorlie-Boulderu 1934. godine bili su napadnuti, ubijen je rudar Jozip Katić, uništen je društveni dom i imovina mnogih. Veliki ih je broj sudjelovao u obrani Australije od japanskog napada; posljednjih dana rata Tom Lesley Starčević dobio je najviše britansko vojno odličje, Viktorijin križ. S obzirom na njihov mali broj, disproporcionalno su više nego u drugim prekomorskim zemljama donijeli odluku da se zbog niza razloga vrate u rodni kraj na parobrodima Partizanka i Radnik poslije rata. Međutim, mnogi su se uskoro vratili s obitelji natrag u Australiju i započeli ispočetka novi iseljenički život.

– Što se tiče filma koji ste spomenuli, HTV je snimio dokumentarni film i TV seriju “Iz nesigurnosti u neizvjesnost” o tom povratku iz Australije na osnovi mog ranije objavljenog teksta u časopisu Gordogan 2010. godine. Dokumentarac je prikazan 21. i 28. svibnja ove godine. Australija je tada bila započela masovno doseljavanje kojim se uvelike povećao i broj hrvatskih doseljenika. Iznenađen odlaskom ove velike skupine doseljenika, ministar doseljavanja A. Calwell nazvao ga je egzodusom. U izradi filma intervjuirani su preživjeli putnici i svjedoci u Hrvatskoj i Australiji, snimljeni neki lokaliteti uz koje su vezana iskustva tadašnjih hrvatskih iseljenika, korišteni arhivski podaci i filmski materijal o tom povratku i putovanjima Partizanke i Radnika. Hrvatska je javnost emitiranjam tog filma mogla dobiti mnogo jasniju sliku o tom razdoblju hrvatskog iseljeništva, njihovim osjećajima i reakcijama.

MOJ KRIŽNI PUT

Danas su hrvatski doseljenici raštrkani po kontinentu i širokim urbanim prostranstvima koji osim generacijskih promjena otežavaju kontaktiranje i koheziju populacije koja stari. Što nam o tome možete reći?

– Demografska bi analiza osim starenja upozorila i na sve manji broj hrvatskih doseljenika, ali i hibridnost potomaka kojima je engleski prvenstveni jezik ophođenja. Najnoviji profesionalno usmjereni doseljenici dolaze ponajviše s ciljem da unaprijede svoju karijeru, radije komuniciraju s profesionalnim osobama sličnih težnji nego sa starijim doseljeničkim skupinama. Velike društvene i komunikacijske promjene mijenjaju ne samo uvjete i karakter suvremenih migracija već i sam pogled na iseljeništvo. No, odlazak obrazovanih na posao izvan domovine u 21. stoljeću uvelike se razlikuje od iseljavanja jedva pismenih sa sela 1930-ih godina.

Vaša je priča, da se tako izrazim, također vezana uz egzodus kojim se spomenuti dokumentarac bavi?

– Rođen sam u Zapadnoj Australiji, među rudnicima zlata; kad sam imao sedam godina, roditelji su mi se vratili Partizankom u rodni kraj, gdje sam ostao živjeti do svoje 24. godine, kada sam se sam vratio u Australiju. Počeo sam osnovnu školu u Boulderu, nastavio među vinogradima na West Swanu blizu Pertha, polazio škole u Tučepima i Makarskoj, završio osnovnu školu i gimnaziju u Splitu, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. U Perthu su mi omogućili da upišem četvrtu godinu Ekonomskog fakulteta i da nastavim magistarsku radnju. Posljedica iskakanja iz jednog u drugi jezik je da u oba imam specifične probleme; sve svoje tekstove dajem na lekturu. Za mog boravka u Australiji i putovanju po Aziji i Europi umrli su mi roditelji i jedini brat te sam 1973. ostao živjeti u Splitu. Osmislio sam razne marketinške aktivnosti u tadašnjem kombinatu Jugoplastika i marketinški program Mediteranskih igara koje su održane u Splitu 1979. godine, uključujući i prijedlog sredozemne medvjedice za maskotu Igara koja je dobila ime Adriana. Poslije promjena 1990-ih godina osnovao sam ogranke Socijaldemokratske stranke u Splitu i po Dalmaciji, međutim nakon donošenja neshvatljive sudske odluke koja je značila uništenje SDSH odlazim opet u Australiju 1995. godine. U nemogućnosti da se zaposlim u Sydneyju, predlažem University of Technology Sydney izradu doktorske radnje o temi uspostave vlastitih sekularnih i vjerskih komunalnih objekata od strane brojnih doseljeničkih skupina (više od 400 raznih objekata u Sydneyju). Doktorirao sam 2004. godine. Poslije doktorata objavio sam gotovo četrdesetak akademskih članaka i poglavlja u raznim edicijama na hrvatskome i engleskome. Sveučilište Zapadne Australije i UTS dodijelili su mi bili stipendije, na čemu sam im jako zahvalan.

Sažeto, kakva bi bila jedna cjelovita slika Hrvata u Australiji, od početaka useljavanja do danas?

– Jednu cjelovitu sliku povijesnog iskustva hrvatskih doseljenika u Australiji vrlo je teško dati. Doseljenici i njihovi potomci proživjeli su rasističku Bijelu Australiju, zatočeništvo, rasističke ispade, nesigurnost, samoću, najteže fizičke poslove, sve do obrane Australije, predstavljanja multikulturalne Australije u sportu, preko gradonačelništva, parlamentaraca, učitelja, poslovnih ljudi do javnih službenika i akademskog osoblja. Australija 2010-ih radikalno se razlikuje od one 1960-ih, a da ne govorimo o 1930-im godinama. Primjerice, vino su svojedobno pili uglavnom prezreni stranci s Mediterana, pivo se točilo posvuda, a sada se toči vino, koje je postalo itekako važan izvozni proizvod. Međutim, unatoč velikim društvenim promjenama, Australija ne koristi dragocjeni kreativni potencijal koji su sa sobom donijeli ljudi sa svih strana svijeta i pomalo zaostaje za zemljama koje su ne tako davno prošle daleko veća iskušenja uz mnogo niži životni standard. U posljednje vrijeme Australija sve više otkriva da je ona ipak dio azijsko-pacifičkog prostora, i kroz to treba sagledati i pitanje opstojnosti (ne samo) hrvatskog jezika, kulture i identiteta na ovim prostorima. Živeći u sredini koja dosta polaže na poznavanje i svjesnost podrijetla, mnogi će potomci također isticati svoje hrvatsko podrijetlo; plesat će narodne plesove uz instrukcije na engleskome. Međutim, dugoročno gledajući, hrvatske i druge etničke institucije, a time i jezik, nemaju veliku budućnost na ovim prostorima. Razni kontinentalni europski jezici više se ne predaju na Macquarie sveučilištu, dok hrvatski jezik ima za sada zadovoljavajući broj studenata. Na njegovu će budućnost itekako utjecati razvoj Hrvatske i njezin položaj unutar Europske unije za potomke hrvatskih doseljenika kojima bi ona mogla postati privlačno odredište kao što je jednom Australija bila njihovim roditeljima i djedovima.

Priredio: Darko Jerković/Glas-Slavonije

Oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj

Što s onima koji odlaze iz Australije, posljednjih godina to je također upadljiv “trend”, a tu mislim i na Hrvate koji se vraćaju u Hrvatsku?

– Ovog trenutka izvan Australije živi i radi oko milijun njezinih građana, jedan manji broj među njima i u Hrvatskoj. Spremnost je Australaca, bez obzira na podrijetlo, da nađu svoje mjesto pod suncem negdje drugdje i zato Hrvatska treba ponuditi nešto više od ljetnjih čari, a mogla bi s obzirom na svoj geografski položaj i stupanj razvoja koji otvara mogućnosti za iskazivanje osobne kreativnosti. No, u kojoj je mjeri to moguće s obzirom na redoviti protok informacija o korupciji, nepotizmu, patrijarhalizmu, birokraciji, neefikasnosti sudstva, napuštenim poljima, ispijanjima kave i sličnim pokazateljima, koji stižu iz RH, teško je zaključiti. Hrvatsko društvo treba naći odgovore takvim boljkama, preobraziti se i pokušati privući mlađi naraštaj ambicioznih i kreativnih poslovnih ljudi, a time i investicije. Ako želi napredovati, Hrvatska se treba okrenuti mladima i razmišljati o njihovu dolasku, a manje o povratku iseljenika koji su veċ dobrim dijelom ušli u sedmo desetljeće. Kako očekivati povratak iseljenika koji će odlaskom napustiti unuke? Kako očekivati da netko u visokim godinama počne novi iseljenički život u svom rodnom kraju gdje se mnogo toga izmijenilo, kao što su se i oni sami promijenili? Patriotizam 1990-ih bio je vezan uz domovinu, čemu se naravno priklonilo i iseljeništvo. Od toga vremena oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj, vjerojatno najvećim dijelom kupnjom stana, obnovom roditeljske kuće ili gradnjom grobnice. No, ipak, skromni kapital koji su mnogi godinama uštedjeli, jednostavnije i sigurnije im je investirati u Australiji, koju su s vremenom upoznali, a može se pretpostaviti da većina i ne raspolaže s mnogo “pokretljivog” novca.

Doći, raditi i vratiti se…

Rijetki su stekli bogatstvo, svakodnevni život u Australiji je skup, a Hrvatska daleka za putovanje, praćenje investicija te za ulaganje i neki biznis. Što se Hrvatske tiče, treba se okrenuti budućnosti, privući mlade iz svijeta i iz Australije, i u tu svrhu osmisliti politiku podrške učenju hrvatskog jezika, kao što je to učinila znatnom novčanom potporom Milanovićeva vlada. Mogla bi također diplomatskim ugovorom omogućiti mladima do 31. godine iz Hrvatske da dođu na godinu dana u Australiju, da rade i vrate se kući upoznavši svijet, stekavši nova poznanstva i dragocjena iskustva, ali i da shvate kako novac ne pada tek tako s Južnog križa. Takvu mogućnost imaju mladi iz Europske unije, uključujući i iz Slovačke, ne iz Hrvatske? Zašto ne i oni? Mnogi će nakon povratka otkriti mogućnosti u rodnom kraju za koje prije odlaska nisu ni bili svjesni.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

INTERVJU: Stevo Culej: Borba tek predstoji, a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Nalazimo se u jednom periodu godine u kojem se sjećamo mnogobrojnih događaja koji su se dogodili u vrijeme Domovinskog rata. To nam vrijeme puno znači, jer se radi o vremenu ponosa i slave. No, pored nas, gospodine Culej, žive i mnogobrojni ljudi koji svojim ponašanjem zapravo ponižavaju te stvari koje su se događale u Domovinskom ratu. Čujemo i vidimo ljude iz određenih političkih krugova koji “pucaju” na sve ono što je nama koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu sveto.

– Evidentno je da stvari koje se događaju danas u hrvatskom društvu zaokupljaju pozornost. Postoje dvije strane u Republici Hrvatskoj, u hrvatskom društvu, ali znamo da su uvijek postojale dvije strane. Sada vidimo da je jedna strana prešla iz defanzive, iz jednog mirovanja, u ofanzivu i to verbalno medijski protiv svega onoga što hrvatskom narodu, hrvatskom čovjeku, u hrvatskom društvu nešto znači. Ja se sijećam i vremena jednog premijera, gospodina Milanovića, koji je javno otvoreno rekao: “Ili oni ili mi!” Upravo svjedoci toga, dakle oni koji su sebe zvali “mi”, određena je grupacija sljedbenika titoističke Jugoslavije. To su ljudi koji su se u vrijeme i nakon Domovinskog rata pritajili, utihnuli i čekali su ishod Domovinskog rata, kako bi se prilagodili novim uvjetima, novom obliku borbe s željom ne bi li i danas u suvremenoj Hrvatskoj zadržali sinekure, a jesu, bivše Jugoslavije i zadržali određene vlasti, određene raspodjele dužnosti, koje u hrvatskome društvu i dalje neometano obnašaju, ali nisu i ne rade za hrvatskoga čovjeka i hrvatsko društvo. Svjedoci smo današnjega napadanja svega onoga što predstavlja Hrvatsku kao državu, od zastave, od znakovlja, od predsjednice od institucija Hrvatskoga Sabora, od hrvatskih branitelja a naposljetku i hrvatske katoličke Crkve. Sve ono, dakle, što njima ne predstavlja ništa trebalo bi po njima biti sklonjeno i uništeno. Sve to, prema njima, trebalo bi nestati iz Hrvatske, jer izgleda kako svatko ima veća prava od hrvatskoga čovjeka.

Ovih dana u Republici Hrvatskoj, pa i tijekom današnjeg dana u Saboru ste imali jednu žučnu raspravu s gospodinom Pupovcem. Godinama gospodin Pupovac u saboru pa i izvan njega raspravlja s hrvatskim braniteljima na jedan, rekli bismo, nonšalantan način.

-Dešava se jednostavno to da u posljednje vrijeme manjina ima više moći i zastupničkih mjesta a na uštrb naše dijaspore, čime smo se stavili u položaj u kojem smo ovisni o onome što će reći ljudi iz manjina. To je nepravedno prema većinskom narodu, jer nigdje u svijetu manjine nemaju ovakva prava kakva imaju u Hrvatskoj. Svi ti predstavnici manjina, koji sebe tako nazivaju, u biti nisu predstavnici manjina, jer vidimo po primjeru srpske manjine, gdje je jedan vječiti predstavnik Milorad Pupovac, a koji zloupotrebljava svoj položaj na način da vodi neke svoje ratove iz samo sebi poznatih razloga, da ne kažem, otvorene mržnje prema svemu onome za što on smatra i po svome viđenju, kako bi trebalo biti. Taj isti Milorad Pupovac kroz srpske “Novosti”, u svom biltenu, otvorenom mrzitelju Hrvatske, navodi mene i druge predstavnike hrvatskih branitelja i neke druge obične ljude. On tako pravi spiskove neprijatelja srpstva po određenim svojim kriterijima i kao takav po cijelom svijetu prikazuje ugroženost svoje manjine koja ničim nije ugrožena a ona je ugrožena jedino time što ih upravo on zastupa. On im nanosi veliku štetu. Taj isti Milorad Pupovac je u raspravi sa mnom o njegovoj ulozi u nestanku doktora Šretera na području Pakraca, gdje je ugledni liječnik mučen i ubijen, a bio je mirotvorac koji je cijelo vrijeme svih tih devedesetih godina srpsku manjinu nazivao: “Braćom Srbima”,koji je molio za mir, radio na miru i koji je u jednoj akciji zarobljen, mučen i ubijen, cijelo vrijeme iznosio laži na sebi svojstven način. Zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac mi je rekao da ja govorim i razmišljam na isti način kao i on, kao doktor Šreter, koji je ubijen. Po tome se može zaključiti da Miloradu fali samo da još i mene ubije kako bi moja priča mogla biti zaključena kao i tema “ Šreter”, jer tako bi on i njemu slični bili zadovoljni. Tada bi im u ovoj Hrvatskoj nestala smetnja za ono što su naumili i za ono što namjeravaju i za koga i zašto sve to rade. Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Stječe se dojam, a prema mišljenju mnogobrojnih branitelja, kako gospodin Pupovac konstantno u Saboru upotrebljava riječi i pojmove pa i komentira događaje, koji kod hrvatskog čovjeka nerijetko ostavljaju osjećaj kako su “napadnuti” ni zbog čega. Dobro osmišljenom i naučenom retorikom pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivnje hrvatskim braniteljima.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

– Hrvatska je zemlja koja ima najviše sudaca po jednom stanovniku a najmanje rezultata. Hrvatska ima najmanje provedenih i procesuiranih slučajeva, pa percepcija naše javnosti govori da smo u vrhu korupcije dužnosnika i u vrhu klijentelizma pa da imamo, a ja sam član Vijeća borbe protiv korupcije a predsjednik toga vijeća je zapravo Željko Jovanović koji u svom trećem mandatu, zapravo nema rezultata. U Hrvatskoj ne postoji nijedan državni dužnosnik koji je pravosudno presuđen za korupciju, za pljačku, za bilo što… A to znači da nema adekvatnog antikorupcijskog vijeća. Ono nam nije ni potrebno jer nismo dostigli vrhunac i moramo reći kako se nema što se ne radi u našoj državi a nema nikakvih rezultata. Nema osuđenih, ima osumnjičenih, optuženih, ali nitko do kraja nije procesuiran. Ja sam nedavno uputio pitanje zamjeniku ministra pravosuđa koliko je sudaca iz bivšeg sustava, iz jugoslovenskog sustava koji su prešli u pravosuđe Republike Hrvatske 1992. godine a koji su se devedesetih godina nalazili na neprijateljskoj strani a neki i u jugoslovenskoj narodnoj armiji, gdje su radili za neprijatelja Hrvatske i nisu radili svoj sudački posao časno i pošteno, nego pristrasno u jednoj državi. Sada su se nezasluženo našli i u hrvatskom pravosuđu. Nedavno je o tome u Saboru govorio general Željko Glasnović, a i ja osobno imam spoznaje za neke suce koji su u Vukovaru isto tako djelovali za vrijeme rata otvoreno za SAO Krajinu, a neki su, moguće je, naše ljude upućivali u zatočeništvo. Tako da možemo zaključiti da kakvo nam je pravosuđe, kakvi su nam predstavnici tih nekih institucija, tako nam je i pravda i takvi su rezultati prava i pravde to jest nepravde u našoj Domovini.

Bezbroj ste se puta do sada, gospodine Culej, u Saboru Republike Hrvatske borili za očuvanje svjetonazorskih pitanja hrvatskoga čovjeka. Prigodom promoviranja konačnog broja potpisa za raspisivanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije general Željko Sačić Vas je javno prikazao kao provjerenog prijatelja i čovjeka od kojega očekuje potporu u nastavku aktivnosti oko građanskog zahtjeva vrijednog potpisa 10 % od ukupnog broja birača RH za raspisivanje referenduma, a što je Ustavna odredba, a što su građani ispoštovali potpisima njih 377 635.

– Gledajte, vlast proizlazi iz naroda. Narod bi trebao izabrati svoje predstavnike. Narod bi trebao kreirati Domovinu, svoju zemlju i zakone i poglede, na njemu prikladan način. Često se Hrvatska nalazila pred sudbonosnim pitanjima za svoju budućnost i u tim se trenucima mogla osloniti, svi znamo samo na svoje istinske sinove, na svoje istinske domoljube, na hrvatskog, usudim se reći, malog čovjeka. Ja sam se svojevremeno isto tako našao pred sudbonosnim pitanjem davnih, sada već 90-ih, kada sam se zapitao da li ostati u lažnoj sigurnosti egzistencije u bivšoj JNA na određenim vojnim poslovima gdje sam radio i gdje je bila sigurna moja budućnost i egzistencija i sve ono što ona čini ili otići. Ja sam kao i mnogi, kao i moj pokojni brat, koji je ostavio svoju sigurnu egzistenciju, radio je na željeznici i priključio se u ono vrijeme kad su nas nazivali ustašama u prve redarstvenike, a meni kao Hrvatu, kao katoliku i kao svima takvima bilo je mjesto na svojoj strani, na hrvatskoj strani, tako da ne treba dvojiti kada je u pitanju strana svojega naroda. Nisam nikada i neću dvojiti niti u budućnosti.

Svjesni smo kako bez Domovinskoga rata i žrtava koje su u njemu dane ne bi bilo niti moderne hrvatske države. Domovinski rat se sada pokušava staviti na marginu svih dešavanja. Uskoro će i proslava još jedne obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja”, kojom je oslobođena Hrvatska. Kao što se to događalo i predhodnih godina za očekivati je ponovno brojne verbalne napade onih, koji će se tada iz saborskih klupa preseliti na sigurna odstojanja i “pucati” svim raspoloživim verbalnim sredstvima po svemu onomu što je bilo sveto, pokušavajući svu tu slavu nečim ocrniti ili umanjiti.

– Svi mi koji smo svjedoci zbivanja od 90-ih godina do današnjih dana možemo vidjeti kada je započela otvorena kriminalizacija Domovinskog rata pa koja je zapravo započela iz kriminalizacije prvoga našega predsjednika doktora Franje Tuđmana a krenula je s njegovim nasljednikom i suradnikom devedesetih godina. Ne znam kako da nazovem tu osobu, krenula je s jednom spodobom, Stjepanom Mesićem, čovjekom sumnjive prošlosti, sumnjivih otvorenih antihrvatskih nadzora, čovjeka koji je nepatvoreni lažov, koji se prilagođava svakoj situaciji i koji nikada nije ostao dosljedan svojoj izgovorenoj riječi ili zakletvi ili svemu onome što jednoga čovjeka čini čovjekom. To je čovjek koji je išao u dijasporu i skupljao novce, koji je na razne načine i oblike znao ne prikazati ili ih prikazati kao slučajno izgubljene. To je čovjek čija imovina prelazi milijunske iznose u eurima na stranim računima. Čovjek je to koji je neprijatelj svega onoga što hrvatski diše. Čovjek koji je zapravo svoj rad podredio protiv hrvatskih branitelja koje je i onih 90-ih godina sa svojim huškačkim govorima uvlačio u rat, mada njegovi huškački govori nisu bili potrebni, jer su se hrvatski branitelji samo branili. Bio je to čovjek, koji je za svoju bližu okolinu i za suradnike stavio ljude koji su njemu bliski. Mi imamo kriminalizaciju Domovinskoga rata svakodnevno u hrvatskim medijima, nazovi u raspravama hrvatskih zastupnika u hrvatskome saboru. To su ljudi koji sjede u sabornici a vrijeđaju simbole hrvatske države: zastavu, himnu i sve ono što čini državu državom. Svakodnevno smo svjedoci da u Hrvatskoj i u Hrvatskom Saboru svakodnevno se napada hrvatska katolička Crkva. Nedavno je bila jedna tiskovna konferencija koju sam dugo pripremao i koju sam upriličio i na kojoj sam kazao kako ću se razboljeti od saborskog zastupnika Gorana Rihebembergera Beusa. Znam da je u svojoj mladosti bio suradnik UDBA-e i koji je imao zadatak praćenja don Živka Kustića, tada ga je progonio, pratio i nastavio svoj rad i u hrvatskom Saboru. Ostao je na zadatku kojega je preuzeo u bivšoj Jugoslaviji i moramo priznati i zapitati se koliko je takvih Beusa Rihembergrera u Hrvatskom Saboru i u hrvatskom društvu, uopće koji nastavljaju obnašati svoje funkcije u hrvatskom društvu .

Gospodine Culej, prema onomu što govorite ispada kako se ono, za što su se zalagali hrvatski branitelji, nije dogodilo. Naši mladi, sinovi i kćeri, napuštaju ovu zemlju, jer ne mogu ostvariti osnovne uvjete za život. Za ovakvo stanje u zemlji zasigurno se nismo borili. Ovakvo stanje nismo željeli.

– Činjenica je kako danas ljudi koji su medijski eksponirani kažu da je hrvatska država napravljena na temeljima antifašizma i time pobijaju Domovinski rat na način da kriminaliziraju branitelje i upiru prstom u branitelje kao uzrok svih nevolja koje su ih zadesile. Često pitanje u emisijama u kojima gostuju ljudi koji su zapravo komunisti, ali i voditelja tih emisija jeste: kada je bilo bolje, u Jugoslaviji ili danas u slobodnoj Hrvatskoj? U odgovorima se prikazuje kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo bolje živjeti nego danas. Hrvatska se prikazuje kao jedna patvorevina koja nema smisla i kako je bolje da je i nema, jer oni bi tako željeli a nalaze se u svim hrvatskim institucijama, na brojnim radnim mjestima u državnim upravama. U mnogobrojnim institucijama ne rade ništa za narod ali kada treba zaraditi milijunske iznose kroz razne poticaje posebice iz Europske Unije onda su tu u prvom redu. I moj sin je napustio Hrvatsku kao i deseci i stotine mladih drugih ljudi iz ove naše zemlje i izgleda da to neće stati samo na tome, jer se i dalje trude prikazati nas hrvatske branitelje kao nevolju i što kaže Nenad Stazić, hrvatski branitelji imaju prvenstvo otići iz naše zemlje dakle izaći iz nje. Nedopustivo.

Nije teško primijetiti, gospodine Culej, kako se branitelje, pa i u Hrvatskom saboru pokušava marginalizirati, svesti na margine društva.

– U ovoj mojoj životnoj priči, u školi, koju sada učim i koju nikada ne bih mogao u životu naučiti, umro bi u neznanju, da nisam došao u Sabor Republike Hrvatske i da nisam prepoznao sve ono protiv čega sam se borio, a to su Stazić, Pupovac Richenberger i njima slični. Dakle, oni su ti koji će vječno ostati na suprotnoj strani protiv moje Hrvatske i protiv svakoga, protiv svakog Hrvata, protiv svakog katolika, ma u kojem vremenu živjeli. Isto tako moram reći da me je svojevremeno Nenad Stazić upitao: odakle meni svi ti podaci kojima ja raspolažem i koje često navodim u svojim raspravama: poimence, po godinama, po vremenu, i po činjenicama i da li je sve to istina? Ja sam mu odgovorio da mi je to rekao njegov dida Biga, jer da bi se suprotstavio Staziću i njemu sličnima moraš razobličiti cijelu njegovu otvorenu a koja je stvorena davnih dana na temeljima njegovoga dida Bige i tate Mate, koji je 1945. došao u Zagreb i na poznati komunistički partizanski način uprihodio četverosobni stan na način: “U ime naroda”, što je poznato iz tih vremena. Dakle, to je taj Stazić i njemu slični i što i kako su njima njihovi očevi stekli na poznati način.

Gospodine Culej, Vi kao saborski zastupnik, u ovom intervjuu govorite jako mnogo pesimističnih stvari. One ne mogu dati nadu malom čovjeku. No, moramo Vas zapitati, ima li hrvatski čovjek nade za živjeti u svojoj Domovini za koju se toliko znojio, borio i umirao? Ima li nade za hrvatskog čovjeka koji vjeruje u Boga i domoljublje?

Ovo što ću sada reći nisam izmislio. To sam pročitao u knjizi ministra Ivana Vekića, koji mi je životni uzor, nada i svjetlo u životu. “Niti su posustali krvnici a niti su posustali Hrvati a posebice hrvatski branitelji”. Borba tek predstoji a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stier: Građani su pokrenuli ono što su trebali pokrenuti političari

Objavljeno

na

Objavio

Bivši politički tajnik HDZ-a Davor Ivo Stier gostovao je u emisiji “Aktualno” Hrvatskog katoličkog radija u četvrtak koju je vodila Diana Tikvić. Stier je govorio o mogućnosti svoje kandidature za predsjednika stranke, je li Andrej Plenković izgubio njegovo povjerenje, smatra li da je smjer kojim HDZ i Hrvatska idu dobar i na koji se način uhvatiti u borbu s klijentelizmom.

Odmah na početku razgovora HDZ-ov saborski zastupnik Stier ponovio je svoj stav o nastavku karijere u političkoj stranci kojoj pripada.

“Odmah sam nakon sjednice predsjedništva HDZ-a davao izjave. Kolege i kolegice mogli su sve pitati te su iscrpno mogli sve analizariti. Jedna faza je završila, a sad kreće druga. Ulazim u drugu fazu s nadom i optimizmom i konstruktivno. O tome sam govorio i na Općem izvještajnom saboru HDZ-a. Riječ je o smjeru ‘Nova hrvatska paradifma’ na kojem radim već duže vremena, a namjeravam se tome još snažnije posvetiti. Gledam prema naprijed. To je smjer na kojim želim raditi”, poručio je Stier.

Na upit jesu li istiniti medijski napisi da je on predsjedniku stranke HDZ-a prije sjednice predsjedništva rekao: “Andrej, znaš li da ti Brkić radi o glavi?”, Stier je odgovorio:

“Na sjednici predsjedništva HDZ-a sudjelovalo je više kolega i kolegica, a neki mediji prenijeli su dio razgovora koji je prethodio tome. Riječ je o sastanku na kojem su bili predsjednik stranke, glavni tajnik stranke i međunarodni tajnik. To nije bila službena sjednica već privatni sastanak. No moj stav je jasan i to kako vidim daljnji razvoj HDZ-a na čemu radim. Što se tiče sjednice sve je zapisano u zapisniku, a privatni razgovori su privatni. Predsjednik HDZ-a i njegov zamjenik Milijan Brkić imaju duboku suradnju, a to se može vidjeti svakog dana”.

Govoreći o potrebi raspisivanja izbora u stranci te svojoj kandidaturi za predsjednika HDZ-a, Davor Ivo Stier naglasio je kako bi preuranjeno bilo govoriti o nekim kandidaturama kad se ne događaju izborni procesi, ali ne isključuje niti jednu mogućnost.

“Najvažnije je osnažiti naše članove i dobiti njihovo povjerenje za bilo kakvu političku djelatnost. Ta je komunikacija stalna. Ne samo s članovima već i s građanima, i simpatizera HDZ-a, a i drugih. Najavažnije je što naši članovi žele. Zalažem se za koncept ‘1 član 1 glas’ da se ne bi odluke donosile na temelju zatvorenih krugova. Mislim da je to najvažnije kako se ne bi manipulirano stranačkim interesima. Kvaliteta odluka će biti bolja ako se sluša što birači žele”, poručio je Stier.

Njegova poruka o važnosti borbe protiv klijentelizma snažno je odjeknula na Općem saboru HDZ-a. Naglasio je kako detektiranje klijentelizma kao najvećeg problema u sprječavanju razvoju Hrvatske nije ništa novo.

“Nisam ja to izmislio. Vodeći ekonomski stručnjaci govore da je to prepreka za gospodarski i društveni razvoj Hrvatskoj. Sve je to rečeno u mojoj knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’ koju sam objavio još 2015. Moramo shvatiti da je to strukturni problem. Ne izbjegavam svoju odgovornost i prihvaćam svoju odgovornost u borbi protiv klijentelizma. Ključno je to da se to iskorijeni ili bar smanji do najveće moguće mjere. I po mišljenju glavnih ekonomista to je glavni problem za naš razvoj”, dodao je.

‘Imali smo odgovornost promijeniti izborni sustav’

Gostujući na HKR-u, Stier se osvrnuo i na Građansku inicijativu “Narod odlučuje” koja je u srijedu predala gotovo 400 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma za pravedniji izborni sustav.

“Mi smo kao zastupnici u Hrvatskom saboru kao dio politike u Hrvatskoj imali odgovornost promijeniti izborni sustav. Nismo tu zadaću ispunili i tu i sebe ubrajam. Onda su se građani organizirali. Vodili su se mišlju ako političari nisu obavili to što su trebali, onda ćemo se mi pokrenuti. Bila bi velika greška da stigmatiziramo građane zato što su nešto pokrenuli. To je bila zadaća političara, a nismo.

Trebali bi dobro čuti poruku onih koji su potpisali inicijativu da se promijeni izborni sustav. Inicijativa ima dva pitanja, jedno se tiče broja preferencijalnih glasova, a drugo izbora predstavnika manjina. Moje je mišljenje da se moramo voditi dvama principima. Jedan je da je za hrvatsku demokraciju važno, a i za nacionalne manjine najbolja opcija, da na manjinama ne bi trebala stajati odluka tko će imati vladajuću većinu jer to stvara veliki pritisak na njih. Drugi princip govori o potrebi sustava koji bi trebao promovirati integraciju hrvatske nacionalne manjine u društvo, odnosno predstavnici nacionalnih manjina trebali bi biti birani iz već prethodno izabrane političke stranke kako bi se bolje integrirali u hrvatsko društvo. Mislim da je to bolji način”, objasnio je, navodi direktno.hr.

Stier je među ostalim istaknuo kako sada nije vrijeme za parlamentarne izbore.

“Poznata je moja pozicija. Mislim da se građane trebalo pitati kada je došlo do razlaza HDZ-a i Mosta. Odlučeno je da se ne ide na izbore. Mislilo se da je većina u Saboru stabilna i da se može računati da će tako biti i dalje. Nisam pobornik da se ide rušiti Vladu. Vjerujem da je važno raditi na ciljevima i idejama koje sam spomenao i na Općem saboru HDZ-a. Doći će vrijeme da se izjasnim o kandidaturama, a sad nije vrijeme za rušenje Vlade, to sigurno nije smjer koji sam odabrao”, zaključio je HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori