Pratite nas

Intervju

Walter Lalich: Za nove naraštaje dijaspore hrvatska djedovina postaje maglovita prošlost

Objavljeno

na

Premda, kako sada stoji, na 3. Iseljeničkom kongresu u Osijeku neće gostovati, dr. sc. Walter F. Lalich, profesor s Hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie iz Sydneyja, bio je također iznimno zanimljiv sugovornik kad se radi o iseljeničkim problemima i temama kojima se on u svom znanstvenom i istraživanju bavi više desetljeća.

Inače je profesor Lalich u nekoliko navrata boravio u Hrvatskoj, a od njegovih nastupa izdvajamo predavanje “Od logora do egzodusa: tri desetljeća hrvatskoga iseljeničkoga života u Australiji”, održano u listopadu 2016. godine, u velikoj dvorani Centra Lavoslava Schwarza u Zagrebu. Osim toga, prof. Lalich bio je jedan od sudionika uključenih u dvodijelni dokumentarni film “Iz nesigurnosti u neizvjesnost”, nedavno emitiran na HTV-u, piše

MUČNA POVIJESNA PRIČA

O tome što sada radi, kao i o spomenutom dokumentarcu, za Magazin govori profesor Walter Lalich…

– Privodim kraju rad na knjizi koja se odnosi na život i iskustvo hrvatskih doseljenika u Australiji u razdoblju od 1912. do 1949. godine, koju se nadam krajem ljeta predati izdavaču u Hrvatskoj. Moj je cilj da poslije toga svoj uvid u zajedničku hrvatsko-australsku migracijsku povijest preradim za australsko tržište. Tijekom tog interesantnog razdoblja je poslije osnivanja prvog hrvatskog društva u Australiji začet intenzivni transnacionalni društveni prostor nezavisno od velikih prostornih udaljenosti i raznih društvenih problema. Među najvjerojatnije oko 5000 hrvatskih doseljenika prije Drugog svjetskog rata Dalmatinci sa sela činili su golemu većinu. Došli su s minimalnim obrazovanjem, bez zanata i poznavanja jezika, slijede i jedan drugoga u nepoznati dio svijeta, često maloljetni. Morali su se prilagoditi okruženju rasističke britanske Bijele Australije, radeċi najteže fizičke poslove, kao drvosječe, rudari, gonitelji deva i na poljima šećerne trske u fizičkoj i društvenoj izolaciji da bi preživjeli i pomogli svojim obiteljima. Svojim radom poneki su uspjeli ostvariti uštedu za investiciju u vrtlove i vinograde na periferijama većih priobalnih gradova. Nisu imali nikakvu društvenu potporu; sami su se morali organizirati, prenositi baštinu, graditi društvene domove, stvarati tamburaške orkestre, izvoditi dramske predstave, prenositi svoj lokalni govor na potomke i izdavati vlastite novine. Mnogi su kao austrijski državljani bili otjerani u koncentracijski logor i protjerani nakon Prvog svjetskog rata. Za velikog rasističkog ispada među zlatnim rudnicima u Kalgoorlie-Boulderu 1934. godine bili su napadnuti, ubijen je rudar Jozip Katić, uništen je društveni dom i imovina mnogih. Veliki ih je broj sudjelovao u obrani Australije od japanskog napada; posljednjih dana rata Tom Lesley Starčević dobio je najviše britansko vojno odličje, Viktorijin križ. S obzirom na njihov mali broj, disproporcionalno su više nego u drugim prekomorskim zemljama donijeli odluku da se zbog niza razloga vrate u rodni kraj na parobrodima Partizanka i Radnik poslije rata. Međutim, mnogi su se uskoro vratili s obitelji natrag u Australiju i započeli ispočetka novi iseljenički život.

– Što se tiče filma koji ste spomenuli, HTV je snimio dokumentarni film i TV seriju “Iz nesigurnosti u neizvjesnost” o tom povratku iz Australije na osnovi mog ranije objavljenog teksta u časopisu Gordogan 2010. godine. Dokumentarac je prikazan 21. i 28. svibnja ove godine. Australija je tada bila započela masovno doseljavanje kojim se uvelike povećao i broj hrvatskih doseljenika. Iznenađen odlaskom ove velike skupine doseljenika, ministar doseljavanja A. Calwell nazvao ga je egzodusom. U izradi filma intervjuirani su preživjeli putnici i svjedoci u Hrvatskoj i Australiji, snimljeni neki lokaliteti uz koje su vezana iskustva tadašnjih hrvatskih iseljenika, korišteni arhivski podaci i filmski materijal o tom povratku i putovanjima Partizanke i Radnika. Hrvatska je javnost emitiranjam tog filma mogla dobiti mnogo jasniju sliku o tom razdoblju hrvatskog iseljeništva, njihovim osjećajima i reakcijama.

MOJ KRIŽNI PUT

Danas su hrvatski doseljenici raštrkani po kontinentu i širokim urbanim prostranstvima koji osim generacijskih promjena otežavaju kontaktiranje i koheziju populacije koja stari. Što nam o tome možete reći?

– Demografska bi analiza osim starenja upozorila i na sve manji broj hrvatskih doseljenika, ali i hibridnost potomaka kojima je engleski prvenstveni jezik ophođenja. Najnoviji profesionalno usmjereni doseljenici dolaze ponajviše s ciljem da unaprijede svoju karijeru, radije komuniciraju s profesionalnim osobama sličnih težnji nego sa starijim doseljeničkim skupinama. Velike društvene i komunikacijske promjene mijenjaju ne samo uvjete i karakter suvremenih migracija već i sam pogled na iseljeništvo. No, odlazak obrazovanih na posao izvan domovine u 21. stoljeću uvelike se razlikuje od iseljavanja jedva pismenih sa sela 1930-ih godina.

Vaša je priča, da se tako izrazim, također vezana uz egzodus kojim se spomenuti dokumentarac bavi?

– Rođen sam u Zapadnoj Australiji, među rudnicima zlata; kad sam imao sedam godina, roditelji su mi se vratili Partizankom u rodni kraj, gdje sam ostao živjeti do svoje 24. godine, kada sam se sam vratio u Australiju. Počeo sam osnovnu školu u Boulderu, nastavio među vinogradima na West Swanu blizu Pertha, polazio škole u Tučepima i Makarskoj, završio osnovnu školu i gimnaziju u Splitu, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. U Perthu su mi omogućili da upišem četvrtu godinu Ekonomskog fakulteta i da nastavim magistarsku radnju. Posljedica iskakanja iz jednog u drugi jezik je da u oba imam specifične probleme; sve svoje tekstove dajem na lekturu. Za mog boravka u Australiji i putovanju po Aziji i Europi umrli su mi roditelji i jedini brat te sam 1973. ostao živjeti u Splitu. Osmislio sam razne marketinške aktivnosti u tadašnjem kombinatu Jugoplastika i marketinški program Mediteranskih igara koje su održane u Splitu 1979. godine, uključujući i prijedlog sredozemne medvjedice za maskotu Igara koja je dobila ime Adriana. Poslije promjena 1990-ih godina osnovao sam ogranke Socijaldemokratske stranke u Splitu i po Dalmaciji, međutim nakon donošenja neshvatljive sudske odluke koja je značila uništenje SDSH odlazim opet u Australiju 1995. godine. U nemogućnosti da se zaposlim u Sydneyju, predlažem University of Technology Sydney izradu doktorske radnje o temi uspostave vlastitih sekularnih i vjerskih komunalnih objekata od strane brojnih doseljeničkih skupina (više od 400 raznih objekata u Sydneyju). Doktorirao sam 2004. godine. Poslije doktorata objavio sam gotovo četrdesetak akademskih članaka i poglavlja u raznim edicijama na hrvatskome i engleskome. Sveučilište Zapadne Australije i UTS dodijelili su mi bili stipendije, na čemu sam im jako zahvalan.

Sažeto, kakva bi bila jedna cjelovita slika Hrvata u Australiji, od početaka useljavanja do danas?

– Jednu cjelovitu sliku povijesnog iskustva hrvatskih doseljenika u Australiji vrlo je teško dati. Doseljenici i njihovi potomci proživjeli su rasističku Bijelu Australiju, zatočeništvo, rasističke ispade, nesigurnost, samoću, najteže fizičke poslove, sve do obrane Australije, predstavljanja multikulturalne Australije u sportu, preko gradonačelništva, parlamentaraca, učitelja, poslovnih ljudi do javnih službenika i akademskog osoblja. Australija 2010-ih radikalno se razlikuje od one 1960-ih, a da ne govorimo o 1930-im godinama. Primjerice, vino su svojedobno pili uglavnom prezreni stranci s Mediterana, pivo se točilo posvuda, a sada se toči vino, koje je postalo itekako važan izvozni proizvod. Međutim, unatoč velikim društvenim promjenama, Australija ne koristi dragocjeni kreativni potencijal koji su sa sobom donijeli ljudi sa svih strana svijeta i pomalo zaostaje za zemljama koje su ne tako davno prošle daleko veća iskušenja uz mnogo niži životni standard. U posljednje vrijeme Australija sve više otkriva da je ona ipak dio azijsko-pacifičkog prostora, i kroz to treba sagledati i pitanje opstojnosti (ne samo) hrvatskog jezika, kulture i identiteta na ovim prostorima. Živeći u sredini koja dosta polaže na poznavanje i svjesnost podrijetla, mnogi će potomci također isticati svoje hrvatsko podrijetlo; plesat će narodne plesove uz instrukcije na engleskome. Međutim, dugoročno gledajući, hrvatske i druge etničke institucije, a time i jezik, nemaju veliku budućnost na ovim prostorima. Razni kontinentalni europski jezici više se ne predaju na Macquarie sveučilištu, dok hrvatski jezik ima za sada zadovoljavajući broj studenata. Na njegovu će budućnost itekako utjecati razvoj Hrvatske i njezin položaj unutar Europske unije za potomke hrvatskih doseljenika kojima bi ona mogla postati privlačno odredište kao što je jednom Australija bila njihovim roditeljima i djedovima.

Priredio: Darko Jerković/Glas-Slavonije

Oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj

Što s onima koji odlaze iz Australije, posljednjih godina to je također upadljiv “trend”, a tu mislim i na Hrvate koji se vraćaju u Hrvatsku?

– Ovog trenutka izvan Australije živi i radi oko milijun njezinih građana, jedan manji broj među njima i u Hrvatskoj. Spremnost je Australaca, bez obzira na podrijetlo, da nađu svoje mjesto pod suncem negdje drugdje i zato Hrvatska treba ponuditi nešto više od ljetnjih čari, a mogla bi s obzirom na svoj geografski položaj i stupanj razvoja koji otvara mogućnosti za iskazivanje osobne kreativnosti. No, u kojoj je mjeri to moguće s obzirom na redoviti protok informacija o korupciji, nepotizmu, patrijarhalizmu, birokraciji, neefikasnosti sudstva, napuštenim poljima, ispijanjima kave i sličnim pokazateljima, koji stižu iz RH, teško je zaključiti. Hrvatsko društvo treba naći odgovore takvim boljkama, preobraziti se i pokušati privući mlađi naraštaj ambicioznih i kreativnih poslovnih ljudi, a time i investicije. Ako želi napredovati, Hrvatska se treba okrenuti mladima i razmišljati o njihovu dolasku, a manje o povratku iseljenika koji su veċ dobrim dijelom ušli u sedmo desetljeće. Kako očekivati povratak iseljenika koji će odlaskom napustiti unuke? Kako očekivati da netko u visokim godinama počne novi iseljenički život u svom rodnom kraju gdje se mnogo toga izmijenilo, kao što su se i oni sami promijenili? Patriotizam 1990-ih bio je vezan uz domovinu, čemu se naravno priklonilo i iseljeništvo. Od toga vremena oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj, vjerojatno najvećim dijelom kupnjom stana, obnovom roditeljske kuće ili gradnjom grobnice. No, ipak, skromni kapital koji su mnogi godinama uštedjeli, jednostavnije i sigurnije im je investirati u Australiji, koju su s vremenom upoznali, a može se pretpostaviti da većina i ne raspolaže s mnogo “pokretljivog” novca.

Doći, raditi i vratiti se…

Rijetki su stekli bogatstvo, svakodnevni život u Australiji je skup, a Hrvatska daleka za putovanje, praćenje investicija te za ulaganje i neki biznis. Što se Hrvatske tiče, treba se okrenuti budućnosti, privući mlade iz svijeta i iz Australije, i u tu svrhu osmisliti politiku podrške učenju hrvatskog jezika, kao što je to učinila znatnom novčanom potporom Milanovićeva vlada. Mogla bi također diplomatskim ugovorom omogućiti mladima do 31. godine iz Hrvatske da dođu na godinu dana u Australiju, da rade i vrate se kući upoznavši svijet, stekavši nova poznanstva i dragocjena iskustva, ali i da shvate kako novac ne pada tek tako s Južnog križa. Takvu mogućnost imaju mladi iz Europske unije, uključujući i iz Slovačke, ne iz Hrvatske? Zašto ne i oni? Mnogi će nakon povratka otkriti mogućnosti u rodnom kraju za koje prije odlaska nisu ni bili svjesni.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Međunarodni je plan iskorjenjivanje Hrvata-katolika iz BiH

Objavljeno

na

Objavio

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica za Kamenjar.com:

Molim Boga da upoznam sebe i ambijent oko sebe, da mi dade snage da svijet mijenjam na bolje. I baš zato kucam na mnoga vrata donoseći dramatičnu dijagnozu da je u jednom cijelom narodu nemilosrdno slomljena kralježnica. Taj narod više ne hoda ni pogureno kao što je hodao pod turskom vlašću. On sada puže.  On nema snage ni da se podigne malo – na koljena

Europska Akademija Banjolučke biskupije u Zagrebu je promovirala Zbornik radova sa skupa “Dubički arhiđakonat u razvijenom srednjem vijeku i njegovi tragovi kroz kasnija stoljeća”.

Događaju promocije bio je nazočan i banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica, koji jer okupljenima govorio o motivima održavanja skupa i izdavanja Zbornika. Nakon promocije zamolili smo preuzvišenog oca biskupa da za  čitatelje www.kamenjar.com kratko prokomentira trenutnu situaciju u entitetu iz kojega dolazi i u državi u kojoj živi. Evo što nam je rekao tom prigodom:

– Ja bih najprije pitao: što se podrazumijeva kad se kaže BiH? Pitam to, zato što, kad redovito slušam medije i političare iz Hrvatske kad govore o BiH, uglavnom njih 99 % misle samo na Federaciju BiH, a to je samo polovica od već priznate države Bosne i Hercegovine.  Za Hrvate u drugoj polovici BiH ne brine nitko.

Pa, ako hrvati koji potječu iz BiH, Vaše i moje BiH, ne znaju za taj ostatak ostataka, jer tamo od predratnih 220 tisuća katolika sada nema više od osam tisuća. Dakle, sada nakon 23 godine rata nisu se vratili. S pravom se pitam što su onda radile dosadašnje garniture hrvatskih političara BiH ali i susjedne Hrvatske , koja je bila jamac u Daytonu i garantirali po njegovu duhu da će se Hrvati moći vratiti i tamo ostati i to ne kao roblje, nego živjeti ravnopravno s drugima. Što su učinili?

Njihovo je djelo planirani nestanak, iskorjenjivanje najstarijega naroda, hrvatskoga, na tom području BiH, iz te polovice BiH koja se danas naziva Republika srpska po međunarodnoj odredbi, a danas je (ja sam to javno govorio), pitanje vremena kada će i Hrvati u F BiH doći na red. Dakle, međunarodni je plan iskorjenjivanje Hrvata-katolika iz Bosne.

Pitao me je veleposlanik jedne utjecajne svjetske sile jednom prigodom odakle dolazim? Kad sam rekao da sam  iz BIH, pogledao me je i pitao pod kim želim da se mi nalazimo: pod Erdoganom ili pod Putinom? Odgovorio sam da želimo biti svoj na svome.

Međutim, drugi su već odlučili pod kim ćemo mi biti, a to znači da nas neće ni biti. Meni su govorili brojni stranci: “Biskupe, zašto se Vi ljutite? Zašto protestirate? Trebali ste  znati da za vas tamo više nema tla pod nogama, niti zraka da udišete niti sunca da Vas obasjava. Vi nemate što tamo raditi. Vi ste trostruko krivi: Krvi ste kao katolik, krivi ste kao Hrvat i krivi ste kao rođeni Banjolučanin. Kako čovjek može biti krv samo zato što je živ? Ali, evo, današnji samozvani Bogovi, tako odlučuju o ljudima, pa se pitam: gdje su moji intelektualci, katolici da kažu: “Čekajte malo, ja poštujem tebe i tražim da i ti mene poštuješ. Ja tražim da imam pravo biti čovjek sa onim pravima koja mi je Bog dao i nitko mi ih nema pravo uzeti, a to je zacrtano i na karti ljudskih prava, a to su sva prava koja imaju i svi  pripadnici drugih naroda, naših susjednih, ali i svih drugih diljem Europe i svijeta.

U Hrvatskoj i BiH vidimo mnogo mladih ljudi koji bi se rado zalagali za naše tradicionalne vrijednosti. Međutim, često nemaju potporu.  Vi, Oče biskupe, govorite tako da Vas je jednostavno razumjeti.

 – Nije me napustila nada kako bih vjerovao i znao da imam dosta istomišljenika. Moja je zadaća da ih pokušam pronaći i međusobno povezati da zajednički umrežavamo konstruktivce. Jer, konstruktivci su uvijek upitni. Ako oni nisu ispravni, onda destrukcija dolazi do izražaja i baš zato konstruktivce trebamo pronaći i obodriti ih, ohrabriti.

Mi svima trebamo pokazati svoje pravo lice: temeljito, konstruktivno, humano, solidarno. Solidarno ne sa mnom kao biskupom, nego s istinom, maksimalnom i objektivno utemeljenom istinom, kako bi ona mogla rasplamsati vatru u našim srcima i doprinijeti još mnogim drugim projektima za našu sveopću dobrobit.

Hrvati u Bih nemaju potporu. Manjka potpora iz Republike Hrvatske i svijeta. Trebamo li se konačno okrenuti sami sebi i Božjoj Providnosti?

 – Molim Boga da upoznam sebe i ambijent oko sebe, da mi dade snage da svijet mijenjam na bolje. I baš zato kucam na mnoga vrata donoseći dramatičnu dijagnozu da je u jednom cijelom narodu nemilosrdno slomljena kralježnica.

Taj narod više ne hoda ni pogureno kao što je hodao pod turskom vlašću. On sada puže.  On nema snage ni da se podigne malo – na koljena. Evo, to je problem. Što se to događa s mojom generacijom intelektualaca u Zagrebu, u Hrvatskoj, diljem Europe? Ako je moja Banja Luka “močvara”, a jeste u svakom pogledu, jako mi je žao zbog toga, jer to je moj rodni grad, ali se pitam: zašto Zagreb mora biti intelektualna močvara. Intelektualna, kulturna, solidarna i kršćanska močvara?

Zagrebu se ne može osporiti da intelektualno nije jak, da nije kršćanski. Pitam se kako onda nema solidarnosti sa istinom koja vrišti, koja vapi u pomoć.  Dođite, spasite čovjeka i u Republici Srpskoj, poglavito u Posavini i drugim  dijelovima Bosne i Hercegovine.

Učinjeno je mnogo nepravde i nesreće, a onaj koji je dopustio tu nepravdu i koji ništa ne poduzima da se nepravda ukloni, on je sukrivac. Zločin je zločin i zlo je zlo, a odobriti zlo je još gore. To su pokvarenost i zločin. Ako ja znam da je nešto zlo i dopuštam da se to uradi i ništa ne činim da se to zlo makne, onda sam daleko veći krivac. Zato sam zabrinut za budućnost Hrvatske i Europe pogotovo kršćanske i katoličke, gdje smo izdali Božju istinu o Bogu i Božju istinu o čovjeku, jer je samo Bog gospodar ljudskih života. Čovjek treba biti zahvalan Bogu i biti solidaran s ljudima.

Ne, samo s katolicima, a mi tamo pokušavamo biti dobri našim susjedima, koji nisu ni Hrvati niti katolici. Time im želimo pokazati pravo lice i hrvatskoga naroda i katoličke Crkve. No, pitanje je hoće li nam to i u buduće biti moguće. Ja se nadam i zato molim Bogu.

Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Komšića su izabrali Bošnjaci u BiH i smatram da je to zlorabljenje duha i ciljeva dejtonskog sporazuma

Objavljeno

na

Objavio

O prosvjedu u Vukovaru, godišnjem izvješću koje je podnio Saboru te ostalim aktualnim temama, u Dnevniku HRT-a govorio je premijer Andrej Plenković.

Na početku intervjua novinar Damir Smrtić pitao je premijera kako bi ocijenio dvije godine Vlade, je li zadovoljan učinjenim i je li moglo bolje.

Kao i sve u život uvijek može bolje. Tijekom predstavljanja samog izvješća o radu Vlade vrlo smo precizno istaknuli što smo do sada napravili, koji su izazovi pred nama, na koji način provodimo reforme, a sve to u bitnom trokutu: fiskalna konsolidacija, imali smo suficit prošle godine, imamo ga i nakon prvih šest mjeseci ove godine, no tu stavljam mali upitnik zbog jamstava za brodogradnju. Imat ćemo suficit i na kraju godine da toga nema.

Dakle, odgovorno, stabilno, rast na zdravim temeljima. Strukturne reforme u svim ključnim sektorima, porezna reforma u tri vala, mirovinska reforma u javnom savjetovanju, pravosudna reforma, spajanje ureda državne uprave sa županijama – važan dio reforme u sektoru javne uprave. Sve ono što radimo za bolje poslovno okruženje koje mora privući i investicije, jačanje svih institucija bile su – to bih rekao da je bila ključna poruka danas. I u konačnici 2 milijarde eura ulaganja u ovoj godini je najveće ulaganje u jednoj godini u povijesti Hrvatske. To mora biti ona šansa za privlačenje novih investicija i novih radnih mjesta.

Vlada se nosi sa svim problemima i onim što smo si zadali kao zadaću i onim što nam je došlo na dnevni red kao brojni tranzicijski problemi – kriza u Agrokoru, a sada je aktualna priča s brodogradnjom, rekao je premijer Plenković.

Reforme

Ovo je već godina reformi. Jako je važno da ljudi vide da ćemo nakon 1. siječnja 2019. ukupno rasteretiti gospodarstvo i građane za 6,3 milijarde kuna. Mirovinska reforma – tri temeljna cilja, u okolnostima  kada je omjer onih koji rade i onih koji su u mirovini 1: 1,26.

Treba napraviti održivost sustava, povećati mirovine i spriječiti da zbog postojećih propisa oni koji uskoro budu išli u mirovinu budu diskriminirani ili budu čak u situaciji da imaju manje mirovine nego najniže. Idemo za tim da ljudi, naši umirovljenici, ljudi treće dobi, koji su radili, trudili se većinu svoje karijere dobiju pristojne mirovine od kojih se može živjeti. Znamo i sami da je prosječni staž u Hrvatskoj 30 giodina, a u Njemačkoj 38 godina, rekao je.

Odlazak mladih iz Hrvatske

Komentirajući trend odlaska mladih iz Hrvatske, kazao je kako je temeljni uvjet za zaustavljanje tog trenda obrazovanje. Radimo na tome da imamo nove kvalitetne kurikulume koji će učiniti da mladi dobiju obrazovanje kojim će biti konkurentni. Ušli smo u EU prije više od pet godina. Sloboda kretanja jedna je od temeljnih sloboda. Iseljavanje koje se sada događa događa se i zbog liberalizacije tržišta rada. To je dvosmjerna mobilnost. Mladi, oplemenjeni novim znanjima, sigurno će se i vraćati u Hrvatsku, rekao je.

Brodogradnja

Hrvatska vlada u siječnju je dala državno jamstvo od 716 milijuna kuna Uljaniku. Cijela grupa živi na državnom jamstvu cijelu ovu godinu. To je odgovor onima koji misle da Vlada ne čini dovoljno za brodogradnju.

U ovom trenutku, u tijesnoj suradnji s Upravom, radnicima, sindikatima, drugim potencijalnim strateškim partnerima, i drugim zaninteresiranima, a ima ih, i s Europskom komisijom nađemo rješenje koje treba biti održivo. To znači da ljudi i dalje rade, da se riješe problemi koji su akumulirani.

Država je, prema mojim informacijama, izložena s oko 560 mil. eura. To su sve jamstva dana u ranijim vladama. Što se tiče osiguranja plaća radnicima Uljanika, postoje mehanizmi na način kako je to bilo napravljeno za srpanj i kolovoz, ali u ovom trenutku ne vidim varijantu da bude napravljeno slično. To sam ja jasno rekao radnicima i sindikatima prije mjesec i pol, a to sam im ponovio i za vrijeme sjednice Vlade u Puli. Moramo učiniti brodogradnju održivom na načelima tržišne ekonomije, kazao je premijer.

Eksplozija u rafineriji u Bosanskom Brodu – zabrinutost građana Slavonskog Broda. Što može Hrvatska napraviti međunarodnim putem?

Plinofikacija rafinerije u Bosanskom Brodu projekt je Vlade već više od godinu dana. Obnova produktovoda koji bi omogućio plinofikaciju projekt je na kojem vlada radi, potpisan je odgovarajući sporazum. Za to je nadležan ministar Ćorić, vodili su se razgovori i s vlasnicima rafinerije.

Razgovori koje je danas predsjednica Republike održala u Slavonskom Brodu su dobri. Nadam se da će se projekt realizirati u narednih godinu dana. Ako dođe do plinofikacije, rad rafinerije trebao bi bitno manje onečišćavati zrak u Slavonskom Brodu. Na taj način pomogli bismo našim sugrađanima tamo.

Inače, jučer sam bio u intenzivnoj komunikaciji s gradonačelnikom i županom, svima nadležnima u Sl. Brodu i nadležnim ministrima. Čekali smo treba li pomoći, međutim ozlijeđeni su zbrinuti unutar medicinskih službi u Bosanskom Brodu, objasnio je premijer.

BiH – Željko Komšić član Predsjedništva BiH i njegova oštra retorika. Je li s njim moguće surađivati?

To što je Komšić govorio o tome iznad čijeg se mora gradi Pelješki most, pokazuje temeljno nepoznavanje sadržaja sporazuma o granici kojeg su potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović 1999. godine. Taj se sporazum privremeno primjenjuje. Nema nikakve dileme da je Hrvatska odlučila izgraditi Pelješki most, to je naš strateški projekt.

Most će se izgraditi i realizirati, teritorijalno povezati jug Hrvatske s ostatkom države nakon 300 godina. Europska komisija je ozbiljna institucija. Nema adrese s kojom nisam osobno razgovarao o tome da 357 milijuna eura nepovratnih sredstava Hrvatska dobije za izgradnju Pelješkog mosta, naglasio je Plenković.

Što se tiče suradnje s Komšićem, koji je izabran u sredinama gdje je Hrvata jako malo, njega su izabrali Bošnjaci u BiH i smatram da je to zlorabljenje duha i ciljeva dejtonskog sporazuma. Smisao i Federacije BiH i uopće dogovora dejtonsko-pariškog je bilo da u predsjedništvu budu tri člana predsjedništva. Ne zato da bi jedan narod birao dva u Federaciji BiH, to jest u jednoj izbornoj jedinici, nego da i Hrvati i Bošnjaci imaju svog politički legitimnog člana predsjedništva. I to je poruka koja se sada događa treći puta. Smatramo da to nije dobro.

Razgovarat ćemo s BiH, ali svakako smo jako zabrinuti da se uopće dovodi u ovakvu situaciju temeljem jednog orkestriranog glasovanja koje nije dobro ni za položaj Hrvata u BiH, a ni za cijelu zemlju, rekao je Plenković.

O prosvjedu u Vukovaru

Jasno ću odijeliti dvije dimenzije koje sam rekao odmah kad je došlo do najave provjeda. Prva je što se tiče procesuiranja ratnih zločina – prvo oni ne zastarijevaju, drugo hrvatska pravosudna tijela su procesuirala brojne ratne zločine pred hrvatskim sudovima, dio zločina koji se zbio u Vukovaru ili na Ovčari procesuiran je pred haškim sudom, dio je procesuiran i pred specijaliziranim sudom u Srbiji. Dakle na tri instance se u pravosudnom smislu nastojalo riješiti taj problem.

Predsjednk Tuđman donio je državničku odluku, nakon Bljeska i Oluje diplomatskim putem, mirnom reintegracijom izbjegne nove žrtve, nove poginule, nove ranjene. Odlučio je napraviti mirnu reintegraciju Hrvatskog podunavlja. Ta činjenica je bitna i za Penavu i za njegove prethodnike i za ljude koji tamo žive

 

Novizabrani bošnjački član Predsjedništva BiH upozorava Hrvatsku da pazi kako se ponaša

 

 

 

Božo Ljubić: Izbor Komšića je akt neprijateljstva prema Hrvatima u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari