Pratite nas

Intervju

Walter Lalich: Za nove naraštaje dijaspore hrvatska djedovina postaje maglovita prošlost

Objavljeno

na

Premda, kako sada stoji, na 3. Iseljeničkom kongresu u Osijeku neće gostovati, dr. sc. Walter F. Lalich, profesor s Hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie iz Sydneyja, bio je također iznimno zanimljiv sugovornik kad se radi o iseljeničkim problemima i temama kojima se on u svom znanstvenom i istraživanju bavi više desetljeća.

Inače je profesor Lalich u nekoliko navrata boravio u Hrvatskoj, a od njegovih nastupa izdvajamo predavanje “Od logora do egzodusa: tri desetljeća hrvatskoga iseljeničkoga života u Australiji”, održano u listopadu 2016. godine, u velikoj dvorani Centra Lavoslava Schwarza u Zagrebu. Osim toga, prof. Lalich bio je jedan od sudionika uključenih u dvodijelni dokumentarni film “Iz nesigurnosti u neizvjesnost”, nedavno emitiran na HTV-u, piše

MUČNA POVIJESNA PRIČA

O tome što sada radi, kao i o spomenutom dokumentarcu, za Magazin govori profesor Walter Lalich…

– Privodim kraju rad na knjizi koja se odnosi na život i iskustvo hrvatskih doseljenika u Australiji u razdoblju od 1912. do 1949. godine, koju se nadam krajem ljeta predati izdavaču u Hrvatskoj. Moj je cilj da poslije toga svoj uvid u zajedničku hrvatsko-australsku migracijsku povijest preradim za australsko tržište. Tijekom tog interesantnog razdoblja je poslije osnivanja prvog hrvatskog društva u Australiji začet intenzivni transnacionalni društveni prostor nezavisno od velikih prostornih udaljenosti i raznih društvenih problema. Među najvjerojatnije oko 5000 hrvatskih doseljenika prije Drugog svjetskog rata Dalmatinci sa sela činili su golemu većinu. Došli su s minimalnim obrazovanjem, bez zanata i poznavanja jezika, slijede i jedan drugoga u nepoznati dio svijeta, često maloljetni. Morali su se prilagoditi okruženju rasističke britanske Bijele Australije, radeċi najteže fizičke poslove, kao drvosječe, rudari, gonitelji deva i na poljima šećerne trske u fizičkoj i društvenoj izolaciji da bi preživjeli i pomogli svojim obiteljima. Svojim radom poneki su uspjeli ostvariti uštedu za investiciju u vrtlove i vinograde na periferijama većih priobalnih gradova. Nisu imali nikakvu društvenu potporu; sami su se morali organizirati, prenositi baštinu, graditi društvene domove, stvarati tamburaške orkestre, izvoditi dramske predstave, prenositi svoj lokalni govor na potomke i izdavati vlastite novine. Mnogi su kao austrijski državljani bili otjerani u koncentracijski logor i protjerani nakon Prvog svjetskog rata. Za velikog rasističkog ispada među zlatnim rudnicima u Kalgoorlie-Boulderu 1934. godine bili su napadnuti, ubijen je rudar Jozip Katić, uništen je društveni dom i imovina mnogih. Veliki ih je broj sudjelovao u obrani Australije od japanskog napada; posljednjih dana rata Tom Lesley Starčević dobio je najviše britansko vojno odličje, Viktorijin križ. S obzirom na njihov mali broj, disproporcionalno su više nego u drugim prekomorskim zemljama donijeli odluku da se zbog niza razloga vrate u rodni kraj na parobrodima Partizanka i Radnik poslije rata. Međutim, mnogi su se uskoro vratili s obitelji natrag u Australiju i započeli ispočetka novi iseljenički život.

– Što se tiče filma koji ste spomenuli, HTV je snimio dokumentarni film i TV seriju “Iz nesigurnosti u neizvjesnost” o tom povratku iz Australije na osnovi mog ranije objavljenog teksta u časopisu Gordogan 2010. godine. Dokumentarac je prikazan 21. i 28. svibnja ove godine. Australija je tada bila započela masovno doseljavanje kojim se uvelike povećao i broj hrvatskih doseljenika. Iznenađen odlaskom ove velike skupine doseljenika, ministar doseljavanja A. Calwell nazvao ga je egzodusom. U izradi filma intervjuirani su preživjeli putnici i svjedoci u Hrvatskoj i Australiji, snimljeni neki lokaliteti uz koje su vezana iskustva tadašnjih hrvatskih iseljenika, korišteni arhivski podaci i filmski materijal o tom povratku i putovanjima Partizanke i Radnika. Hrvatska je javnost emitiranjam tog filma mogla dobiti mnogo jasniju sliku o tom razdoblju hrvatskog iseljeništva, njihovim osjećajima i reakcijama.

MOJ KRIŽNI PUT

Danas su hrvatski doseljenici raštrkani po kontinentu i širokim urbanim prostranstvima koji osim generacijskih promjena otežavaju kontaktiranje i koheziju populacije koja stari. Što nam o tome možete reći?

– Demografska bi analiza osim starenja upozorila i na sve manji broj hrvatskih doseljenika, ali i hibridnost potomaka kojima je engleski prvenstveni jezik ophođenja. Najnoviji profesionalno usmjereni doseljenici dolaze ponajviše s ciljem da unaprijede svoju karijeru, radije komuniciraju s profesionalnim osobama sličnih težnji nego sa starijim doseljeničkim skupinama. Velike društvene i komunikacijske promjene mijenjaju ne samo uvjete i karakter suvremenih migracija već i sam pogled na iseljeništvo. No, odlazak obrazovanih na posao izvan domovine u 21. stoljeću uvelike se razlikuje od iseljavanja jedva pismenih sa sela 1930-ih godina.

Vaša je priča, da se tako izrazim, također vezana uz egzodus kojim se spomenuti dokumentarac bavi?

– Rođen sam u Zapadnoj Australiji, među rudnicima zlata; kad sam imao sedam godina, roditelji su mi se vratili Partizankom u rodni kraj, gdje sam ostao živjeti do svoje 24. godine, kada sam se sam vratio u Australiju. Počeo sam osnovnu školu u Boulderu, nastavio među vinogradima na West Swanu blizu Pertha, polazio škole u Tučepima i Makarskoj, završio osnovnu školu i gimnaziju u Splitu, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. U Perthu su mi omogućili da upišem četvrtu godinu Ekonomskog fakulteta i da nastavim magistarsku radnju. Posljedica iskakanja iz jednog u drugi jezik je da u oba imam specifične probleme; sve svoje tekstove dajem na lekturu. Za mog boravka u Australiji i putovanju po Aziji i Europi umrli su mi roditelji i jedini brat te sam 1973. ostao živjeti u Splitu. Osmislio sam razne marketinške aktivnosti u tadašnjem kombinatu Jugoplastika i marketinški program Mediteranskih igara koje su održane u Splitu 1979. godine, uključujući i prijedlog sredozemne medvjedice za maskotu Igara koja je dobila ime Adriana. Poslije promjena 1990-ih godina osnovao sam ogranke Socijaldemokratske stranke u Splitu i po Dalmaciji, međutim nakon donošenja neshvatljive sudske odluke koja je značila uništenje SDSH odlazim opet u Australiju 1995. godine. U nemogućnosti da se zaposlim u Sydneyju, predlažem University of Technology Sydney izradu doktorske radnje o temi uspostave vlastitih sekularnih i vjerskih komunalnih objekata od strane brojnih doseljeničkih skupina (više od 400 raznih objekata u Sydneyju). Doktorirao sam 2004. godine. Poslije doktorata objavio sam gotovo četrdesetak akademskih članaka i poglavlja u raznim edicijama na hrvatskome i engleskome. Sveučilište Zapadne Australije i UTS dodijelili su mi bili stipendije, na čemu sam im jako zahvalan.

Sažeto, kakva bi bila jedna cjelovita slika Hrvata u Australiji, od početaka useljavanja do danas?

– Jednu cjelovitu sliku povijesnog iskustva hrvatskih doseljenika u Australiji vrlo je teško dati. Doseljenici i njihovi potomci proživjeli su rasističku Bijelu Australiju, zatočeništvo, rasističke ispade, nesigurnost, samoću, najteže fizičke poslove, sve do obrane Australije, predstavljanja multikulturalne Australije u sportu, preko gradonačelništva, parlamentaraca, učitelja, poslovnih ljudi do javnih službenika i akademskog osoblja. Australija 2010-ih radikalno se razlikuje od one 1960-ih, a da ne govorimo o 1930-im godinama. Primjerice, vino su svojedobno pili uglavnom prezreni stranci s Mediterana, pivo se točilo posvuda, a sada se toči vino, koje je postalo itekako važan izvozni proizvod. Međutim, unatoč velikim društvenim promjenama, Australija ne koristi dragocjeni kreativni potencijal koji su sa sobom donijeli ljudi sa svih strana svijeta i pomalo zaostaje za zemljama koje su ne tako davno prošle daleko veća iskušenja uz mnogo niži životni standard. U posljednje vrijeme Australija sve više otkriva da je ona ipak dio azijsko-pacifičkog prostora, i kroz to treba sagledati i pitanje opstojnosti (ne samo) hrvatskog jezika, kulture i identiteta na ovim prostorima. Živeći u sredini koja dosta polaže na poznavanje i svjesnost podrijetla, mnogi će potomci također isticati svoje hrvatsko podrijetlo; plesat će narodne plesove uz instrukcije na engleskome. Međutim, dugoročno gledajući, hrvatske i druge etničke institucije, a time i jezik, nemaju veliku budućnost na ovim prostorima. Razni kontinentalni europski jezici više se ne predaju na Macquarie sveučilištu, dok hrvatski jezik ima za sada zadovoljavajući broj studenata. Na njegovu će budućnost itekako utjecati razvoj Hrvatske i njezin položaj unutar Europske unije za potomke hrvatskih doseljenika kojima bi ona mogla postati privlačno odredište kao što je jednom Australija bila njihovim roditeljima i djedovima.

Priredio: Darko Jerković/Glas-Slavonije

Oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj

Što s onima koji odlaze iz Australije, posljednjih godina to je također upadljiv “trend”, a tu mislim i na Hrvate koji se vraćaju u Hrvatsku?

– Ovog trenutka izvan Australije živi i radi oko milijun njezinih građana, jedan manji broj među njima i u Hrvatskoj. Spremnost je Australaca, bez obzira na podrijetlo, da nađu svoje mjesto pod suncem negdje drugdje i zato Hrvatska treba ponuditi nešto više od ljetnjih čari, a mogla bi s obzirom na svoj geografski položaj i stupanj razvoja koji otvara mogućnosti za iskazivanje osobne kreativnosti. No, u kojoj je mjeri to moguće s obzirom na redoviti protok informacija o korupciji, nepotizmu, patrijarhalizmu, birokraciji, neefikasnosti sudstva, napuštenim poljima, ispijanjima kave i sličnim pokazateljima, koji stižu iz RH, teško je zaključiti. Hrvatsko društvo treba naći odgovore takvim boljkama, preobraziti se i pokušati privući mlađi naraštaj ambicioznih i kreativnih poslovnih ljudi, a time i investicije. Ako želi napredovati, Hrvatska se treba okrenuti mladima i razmišljati o njihovu dolasku, a manje o povratku iseljenika koji su veċ dobrim dijelom ušli u sedmo desetljeće. Kako očekivati povratak iseljenika koji će odlaskom napustiti unuke? Kako očekivati da netko u visokim godinama počne novi iseljenički život u svom rodnom kraju gdje se mnogo toga izmijenilo, kao što su se i oni sami promijenili? Patriotizam 1990-ih bio je vezan uz domovinu, čemu se naravno priklonilo i iseljeništvo. Od toga vremena oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj, vjerojatno najvećim dijelom kupnjom stana, obnovom roditeljske kuće ili gradnjom grobnice. No, ipak, skromni kapital koji su mnogi godinama uštedjeli, jednostavnije i sigurnije im je investirati u Australiji, koju su s vremenom upoznali, a može se pretpostaviti da većina i ne raspolaže s mnogo “pokretljivog” novca.

Doći, raditi i vratiti se…

Rijetki su stekli bogatstvo, svakodnevni život u Australiji je skup, a Hrvatska daleka za putovanje, praćenje investicija te za ulaganje i neki biznis. Što se Hrvatske tiče, treba se okrenuti budućnosti, privući mlade iz svijeta i iz Australije, i u tu svrhu osmisliti politiku podrške učenju hrvatskog jezika, kao što je to učinila znatnom novčanom potporom Milanovićeva vlada. Mogla bi također diplomatskim ugovorom omogućiti mladima do 31. godine iz Hrvatske da dođu na godinu dana u Australiju, da rade i vrate se kući upoznavši svijet, stekavši nova poznanstva i dragocjena iskustva, ali i da shvate kako novac ne pada tek tako s Južnog križa. Takvu mogućnost imaju mladi iz Europske unije, uključujući i iz Slovačke, ne iz Hrvatske? Zašto ne i oni? Mnogi će nakon povratka otkriti mogućnosti u rodnom kraju za koje prije odlaska nisu ni bili svjesni.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari